Nova svjetska realnost

1456237045 pdfs
Kraj dominacije jednog centra
    Dominacija unipolarnosti u svjetskoj politici odlazi u prošlost, ma kako to izgledalo iz različitih interesnih uglova posmatranja. Čak bi se moglo kazati da ta promjena i ne dolazi polako i postupno, iako su se mnogi znaci ovog procesa naslućivali već nekoliko godina. Po mnogo čemu, prelomni momenat je direktni vojni ulazak Rusije u Siriju i nespremnost Zapada da na to odgovori onako kako bi to bilo uobičajeno u donedavnoj geostrateškoj realnosti na tim prostorima.  Ta nesposobnost Zapada da odreagira u skladu sa svojim  monocentrističkim željama i interesima nije, naravno, rezultat samo nove, ekskluzivno vojne realnosti. Ona je, prije svega, u novim pozicioniranjima svih drugih snaga i kapaciteta u svijetu, i njihovih interesa – ekonomskih, energetskih, trgovinskih, političkih... Na tom terenu, svašta se dogodilo u godini što je tek minula, posebno pred njen kraj. Pojedina među tim događanjima su doista posebno zanimljiva, upoređujući ih sa onim do jučer uobičajenim i očekivanim.
    U Siriji su započete operacije na dva fronta kojima se nagovještava ulazak rata u završnu fazu krvavog rata. Na vojnom, snage režima uz presudnu pomoć Rusije iz vazduha i raznih vojnih  "partnera" na zemlji, počinju oslobađati teritorije kojima su evo već petu godinu vladali domaći i inostrani džihadisti ili "revolucionari" kako ih vole nazivati na zapadu, u političkim krugovima i posebno u medijima. Paralelno, pregovara se i o odlasku iz nekih naselja ili većih kvartova u kojima je lokalno stanovništvo služilo kao talac osvajačima. Zapinje uglavnom oko toga moraju li teroristi prethodno položiti oružje ili ne. I u Iraku je ISIL u rasulu.
    Na političkom planu, globalnom, promjena je možda i značajnija od one na ratištu. U igru su vraćene Ujedinjene nacije, do sada ni o čemu pitane u vezi sa Bliskim istokom, praktično još od Iraka 2003. preko krvavo-instrumentaliziranih "arapskih proljeća" pa sve do Sirije koja se otela planovima Zapada. Slobodnije kazano, krajem godine Rusija je uvukla SAD na teren UN-a u vezi sa Bliskim istokom. U Vijeću sigurnostu UN-a, prvi put o nečemu povodom Sirije izglasana je rezolucija, znači nije bilo veta. Neki su se samo uzdržali ali to se ne računa. Ne može se baš odmah priznati ogromna promjena u tvrdoglavim stavovima ponavljanim godinama. To bi ličilo na poraz nepobjedivih. Assada su u toj rezoluciji naprosto "konstruktivno" prešutjeli. Ni riječi o onom politički krajnje nemudrom i iluzornom insistiranju da bez njegovog odlaska sa vlasti nema ni mira ni pregovora. Sada valja spašavati obraz onima što su bezmalo pet godina zahtjevali nerealno. A nije ih malo.
    Rijetki promatrači bliskoistočnih zbivanja pisali su još na početku sirijske drame da Assad i njegov režim u Damasku neće pasti za mjesec ili dva kako su im predviđali, i da će predsjednik na koncu biti pregovarač o obustavi rata u ime svoje države. Priznat će ga kao dio rješenja, a ne destrukcije. Nije to bila velika mudrost, jer su Sirijcima biračima, umjesto njega Zapad i njihovi klimoglavci ponudili teroriste i fanatike najgore vrste! Mnogi "profesionalni analitičari" su tada pričali potpuno drugu priču uglavnom zato što nisu mislili svojim glavama, bez dodvoravanja jednoj politici i sili. Bili su  zaljubljeni u selektirane informacije i naloge. Da nije bilo tako, puno bi života bilo spašeno. No, mrtvi odavno nisu tema u narcisoidnim politikama.
    Obama i mnogi oko njega, uglavnom političari, prije svega "civili",  nasuprot mudrijim i pragmatičnijim obavještajnim krugovima u vojsci (Defense Intelligence Agency - DIA), tvrdoglavo su insistirali na četiri potpuno pogrešne procjene: Prva je već pomenuta – uslov  za pregovore je da Assad mora otići. Najveći pritisak na Obamu u vezi sa ovim vršila je CIA, a u administraciji grupa oko ambasadorice u UN Samanthe Power. Druga velika greška bila je da nikakva anti-ISIL koalicija sa Rusijom, Kinom i Iranom nije moguća. Treća da je Turska postojan saveznik u borbi protiv ISIL-a i terorizma u Siriji i Iraku. I četvrta da u Siriji postoje "umjerena opozicija" i "manje loši teroristi" koje treba podržavati do pobjede nad Assadom, po svaku cijenu.
    Na sve ovo, zanimljivo, upozoravao je još u početku čak i Henry Kissinger. Posebno je tvrdio da će ogromna greška biti ignorisanje Rusije u traženju rješenja za region ali, Bijeloj kući kao da se više sviđala logika zlog duha Bliskog istoka (i šire), Zbignjeva Brzezinskog. Sada se u raznim intervjuima, prekasno, posipa pepelom. Istorijska ironija ali i politička realnost vraćaju se Americi kao bumerang u globalnoj priči u kojoj Sirija i nije najveći problem za buduću geostrategiju Istoka.     
    Rusi su ušli u vojnu operaciju u Siriji prvih dana oktobra iznenađujuće silno. Putin je to najavio sa govornice UN-a 28. septembra. Pozvao je tada sve ostale da se pridruže ratu protiv terorizma, do kraja. Bez toga, svaki drugi razgovor o budućnosti je neralan. Naravno, Rusi su za to imali i specifično svoje razloge ali imaju ih i drugi pa tu ništa nije neobično. Međutim, ego "jednog centra" samoetabliranog nakon hladnog rata u uvjerenju da će biti vječan, u tom času nije dopuštao nikakvo pridruživanje drugom. Pridružiti se može samo njima. Političari Zapada i NATO-a nisu vjerovali da je ruska najava istinita pa su zakasnili da ih nekom lukavštinom poput one u Libiji prevare i spriječe. Dugoročni gubitak, promatran sa njihovog aspekta, ogroman je. Za svijet nije.
Ni potpuno bezumna, mada nimalo "incidentna" turska provokacija sa rušenjem ruskog aviona  na granici Sirije i Turske nije uspjela. Tako to rade samo preambiciozne politike malog formata. Čak je i donedavni šef  izraelske obavještajne službe "Nativ" kazao krajem godine javno za Erdogana da je "neuravnotežen u svom svijetu političkih fantazija i svakakva glupost mu može pasti na pamet..." Ne treba zaboraviti da je izjava data u momentu snažnog uzleta odnosa Tel Aviva i Ankare. Moskva, i pored ogromnog izazova, mudro procjenjuje kako se ne treba zalijetati jer postoje dugoročno efikasniji i razorniji odgovori od onih na prvu loptu. Ipak, strateška realnost širokog prostora je suštinski promijenjena.Već sada je jasno, na štetu Turske.
    Sve ostalo, mada i ranije naslućivano, ubrzano je počelo da se mijenja. Samo za politički nerealne i one koji ne žele da vide, mnogobrojna krupna zbivanja nemaju veze jedna sa drugim. Redoslijed događanja koja su posljedica pogrešne zaigranosti i bahatosti sa jedne i logičnih reakcija sa druge strane, i nije najvažniji. Dešavaju se, navodno, čudesa koja to nisu. Njih u velikoj svjetskoj politici nema. Postoji samo prepoznavanje i neprepoznavanje očiglednog, mudrost procjene ili zaslijepljenost i arogancija bez pokrića. Prepoznavanje je sposobnost što se oslanja na logiku, znanje, iskustvo i zdravi interes. Neprepoznavanje u politici je amaterizam, neznanje, zaslijepljenost u ambiciji, vječita optika sile i nespremnost na promjene.
    Što je najzanimljivije, povratak Rusije na veliku scenu silom, pokriven je legalno i legitimno  međunarodnim pravom. Mnogi drugi za tu vrstu mudrosti nisu imali pameti ni volje. Moskva je ovim čak uspjela u drugi plan gurnuti i storiju o Ukrajini i Krimu. Povodom Sirije i međunarodnih poteza unaokolo već i otvoreno ubiru simpatije, dok mnogi dojučerašnji neprijatelji znakovito šute. Na rijetko zabilježen način Moskva širi svoj interesni kišobran prema Aziji. Tamo je budućnost svega. Približili su se opet Afganistanu, sa Indijom su u najboljim odnosima otkako to kroničari pamte. Istovremeno, premijer Indije Narendra Modi zagrlio se u Islamabadu sa premijerom Pakistana Nawazom Sharifom. Događaj na toj razini praktično je prvi nakon 65 godina upornog neprijateljstva dvije "nuklearne" države, i tri krvava rata iza njih. Da se ne zaboravi, Modi je u Pakistan došao iz Afganistana a samo dan ranije bio je u Moskvi. Ništa nije slučajno i – nevezano.
    Pakistan, do jučer "najveći prijatelj" Saudijske Arabije, ohladio je Rijad samo tri dana ranije stavom da su "protiv svake vojne intervencije u Siriji, protiv svakog pokušaja rušenja legitimne sirijske vlade i predsjednika Assada, uz bezrezervnu podršku integritetu Sirijske Arapske Republike..."  Samo koji dan prije mlađani, očigledno neiskusni a utoliko i ambiciozniji ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije Adel al-Džubeir obznanio je slavodobitno formiranje nekakve nove vojne "koalicije za borbu protiv terorizma u Siriji", zapravo protiv Assada. Mnoge zemlje pobrojane u "koaliciji" uz nevjericu  su konstatovale da o tom koaliranju pojma nemaju! Među njima je i Pakistan.
    Neprijatnu situaciju sa "prijateljskim" Pakistanom od kojeg se očekivala čak i pomoć u dobijanju atomske bombe, ako zatreba, Rijad je doživio ranije i kada im je Islamabad glatko odbio poziv za učešće u invaziji na Jemen. A da pomenuti mlađani ministar već nekontrolirano smeta i svojim saveznicima Amerikancima pokazao je iznenadni i ni sa kim dogovoreni sastanak u Kraljevini sa najradikalnijim "opozicionarima" iz Sirije, ususret mirovnim pregovorima u Beču. To što je lista "opozicionara", učesnika budućih pregovora, jedna od najosjetljivijih tema o kojoj tek treba da se dogovore, uz mnogo natezanja, prvenstveno SAD, Rusija i Iran, zaigranog princa se nije ticalo. Još kad je vođa jedne od najradikalnijih islamističkih organizacija ultimativno zahtijevao u Rijadu da se Sirija unaprijed proglasi "muslimanskom državom", stvar je u diplomatskim krugovima postala čak i pomalo komična.
    Uz Novu godinu, sada već uspaničeni Rijad, zbog vanjske ali mnogo više unutrašnje situacije, političke i sve više ekonomske (sami kumovali igrama sa cijenom nafte protiv Rusije), povukao je još jedan, ovaj put apsolutno skandalozan, provokativan, krajnje nepromišljen potez a što je najgore, u uvjerenju da je mudar i efektan: Zapaljen je fitilj regionalnog haosa smaknućem karizmatičnog šiitskog vjerskog lidera Nimr al-Nimra, disidenta u Saudijskoj Arabiji, nikada dovedenog u vezu sa ekstremizmom, naprotiv. Egzekucija po udžbeničkom modelu ISIL-a. Pogubljen je temeljem nedokazanih optužbi i svrstanog u grupu sa teroristima Al Qaede. Valjda u uvjerenju da će taj haos pomoći u prikrivanju sve bezglavijeg načina vođenja politike Kraljevstva na domećem terenu, ali i izvan granica zemlje. I mada ova politika nikako ne pomaže SAD-u jer im postaje sve dubioznije braniti pred svijetom režim kakav je u Rijadu, Washington se oglasio tim povodom grotesknim upozorenjem Kraljevini da "mora poštivati ljudska prava!". Koliko politički nerealan treba biti, uz sav interes, pa ovako nipodaštavati elementarni um ljudi širom svijeta. Jastrebovi u Americi u širem kontekstu zaoštravanja Saudijske Arabije sa Iranom to ne vide, ili ne žele da vide. Ili žele baš to. Novim sankcijama i zaoštravanjem viznog režima Irancima, umjesto da relaksiraju proces normalizacije sa Teheranom i u vlastitu korist, u novoj situaciji kao da žele ojačati opoziciju reformskoj struji u Iranu uoči tamošnjih izbora. Haos kao šifra za uspjeh nikako da se eliminira iz glava onih koji bi da sačuvaju unipolarno liderstvo u svijetu po svaku cijenu. Sa radikalnim partnerima i troublemakerima  poput vladajućih garnitura u Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Kataru, Izraelu...   
    Ovakva politika slijedi prirodni zakon o akciji i reakciji. Novi uzajamni odnosi Rusije, Indije, Pakistana, Sirije, Iraka... u pravilu potkrijepljeni uzajamnim ekonomskim, vojnim, energetskim, trgovačkim i prije svega političkim sporazumima, definitivno stvaraju na toj strani svijeta potpuno novu geostrategiju. Kada im se pridodaju Kina koja je odavno u svakom pogledu "tiha voda što bregove valja" i Iran koji se vraća krupnim koracima na regionalnu scenu i šire, gdje mu je i mjesto, temeljem svojih interesa ali i uočljivog insistiranja na međunarodnim principima,  onda se logično postavlja pitanje o čemu se tu radi. Da li je ovo duboko interesno objedinjavanje na istočnoj strani planete, mirenje i zaboravljanje starih sukoba, skretanje sa bivših  puteva i odmicanje od starih, zapadnih partnera – doista iznenadno i neočekivano. I šta je sa "ostalima".
    Prepoznatljiva je činjenica da "međunarodnu zajednicu" pojmovno i praktično u politici ne određuju više stavovi samo jedne strane, kako je to bilo koliko juče. Amerika, uz vanjske satelite Evropu, Izrael i bogate naftaške države Arabije, nisu više ni politički ni vojno toliko neprikosnovena sila da može vladati svijetom u svemu. Ispostavilo se, za mnoge od njih, da su im Bliski istok i Sirija postali povijesno mnogo sudbonosniji indikator realne moći nego što su zamišljali samo do prije pet godina. Centar svijeta je sve "pokretniji" u zavisnosti od interesa, političke mudrosti i realnosti, a sve dalje od zakivanja za ideološke dogme i vječna crno – bijela tumačenja (ne)prijateljstava.
    Očigledna privlačnost koaliranja sa "Istokom" zasnovana je na dvije temeljne premise. Prva je ekonomski interes koji se sve više odmiče od petro-dolara i već se uvezuje kroz sporazume do juče nezamislivih vrijednosti. Na terenu energetike, posebno plina pa i nuklearne energije, u poslovima sa oružjem i vojnom opremom, i naročito u dogovaranim kapitalnim investicijama. Što je najvažnije, kroz upadljivo uvođenje u igru lokalnih valuta umjesto dolara čiji je štamparski monopol u SAD-u, državi centrali iz koje se diktirala realnost.
    Druga, još presudnija komponenta u ovom "istočnom" okupljanju, mnogo ozbiljnijem nego što to mnogi analitičari i mediji hoće da vide, jeste spoznaja novih partnera da im se kao uslov za saradnju ni od koga ne postavljaju ultimativni ideološki i "demokratski" standardi u vezi sa njihovim unutrašnjim politikama, organizacijom država i društava. A priča o surovim razaranjima po svijetu, navodno u ime "demokracije i ljudskih prava", onako kako se to nudilo do sada, uglavnom je pročitana.
    Na drugoj strani je drugačija priča. Nasilje korporativnog kapitala i po mnogo čemu fašisoidnog imperijalizma, teror banaka i raznih lihvarskih institucija, rušenje vrijednosti na kojima je građen pravedniji međunarodni poredak, prešlo je "crvenu crtu" snošljivosti. I stvorilo široku bazu nezadovoljnika i poniženih spremnih na sve kako bi preživjeli, i osvetili se. Krajnje egoistični interesi koji su zahtijevali haos umjesto harmonije, uključujući i organizovanje, naoružavanje i upotrebu terorizma u te svrhe, proizveli su kontra-reakcije na širokom frontu.  
    Ideološko sljepilo najgore vrste ostalo je u korijenu mnogih projekata pljačke i haosa. Mnogo je podataka iz relevantnih svjetskih izvora koji potvrđuju da je Sirija, uz sve ostalo, dovedena dovde gdje je i zato što "tamo nije smjela ući Rusija, ni Kina, ni Iran..." Vraćanje u današnjem svijetu globalizacije na tu "geostrategiju" potpuno je retrogradno i govori o političkoj misli koja nije u skladu sa realnošću. Proizvoditi i dovoditi teroriste koji će rušiti i ubijati samo da tamo ne uđu povjesni neprijatelji, umjesto da budu globalni partneri, potpuno je neshvatanje nove povijesti. Onaj dio Amerike koji je projicirao takvu logiku, sve do Bijele kuće, danas je talac "prijatelja" poput vlasti u Ankari koja sve više gubi kompas živeći u snovima za reinkarniranjem Imperije. Naravno da to onda ide i dotle da mnogi ozbiljni analitičari na Zapadu otvoreno pišu kako treba "preispitati članstvo Turske u NATO-u jer je postala opasna i kontraproduktivna za Alijansu". Direktnu vezu Turske sa teroristima danas javno pominju i ljudi iz vrha američke administracije jer se dokazi više ne mogu kriti. To ne važi i za one u toj istoj administraciji koji Tursku i dalje vide kao "bazu na jugu Rusije za djelovanje na Kavkazu", kao čuvara južnog krila NATO-a.
    Paradoksalno, novi faktor u ovoj priči o slabljenju pozicija Zapada postaje – Evropska Unija. Prema Americi sve snishodljivija, poslušnija i ranjivija. Uz sve manje nekadašnjeg vlastitog identiteta. Nesposobna, uz ostalo, da shvati da rješenje izbjeglica prema Evropi (ako ih se doista žele riješiti jer su nova radna snaga, posebno Njemačkoj) nije u političkom i finansijskom dodvoravanju Erdoganu, u koridorima na svojoj teritoriji ili režimu azila, već u rješavanju povoda za rat, u kojem je Evropa poslušno učestvovala. Amerika i korporacije i na ovom terenu realiziraju svoj interes. Uoči Nove godine, recimo, Evropskoj Uniji je sa one strane Atlantika i doslovce sugerirarno da se ne raspravlja o produženju ekonomskih sankcija Rusiji, već se to mora uraditi odmah i bespogovorno. I EU je to uradila. Što se time nastavlja gubljenje stotina hiljada, uskoro i milioni radnih mjesta, a štete u Evropi mjere u milijardama eura, nije za diskusiju. O razornom TTIP-u već je puno toga rečeno, bez efekta. Stvar je na nivou svojevrsnog mazohizma. Sve ovo, uz nesnalaženje sa vlastitom unutrašnjom organizacijom i sve labavijim jedinstvom, Uniji umanjuje šansu i za promjenu odnosa Amerike prema njoj.
    Nakon godina oholosti i sljepila pred realnošću, dojučerašnji odnos snaga u svijetu dramatično se mijenja. Teško je oteti se utisku da su najveći doprinos tome dali oni koji lako mogu biti najveći gubitnici. Bez obzira što to još ne vide. I ne priznaju. Poput novog Šefa Združenog Štaba američke vojske, generala Josepha Dunforda koji je ljetos pred Senatorima kazao odlučno: "Ako želite da govorite o naciji koja predstavlja najveću egzistencijalnu prijetnju Sjedinjenim Državama, za mene je to Rusija..." General na istom mjestu prije njega, Martin Dempsey, kao i šef  DIA general Michael Flynn, vidjeli su to sasvim drugačije. Zato ih više nema. Medija što su globalno pod kontrolom korporativnih sila to se ne tiče. Zato je jedna rečenica u dokumentu o "Strategiji nacionalne bezbjednosti Ruske Federacije" u kojem se uz ostale kao prijetnja za rusku nacionalnu bezbjednost pominju i Sjedinjene Američke Države, postala "breaking news" na sve strane. Čudo i upozorenje. Eksplicitnu rečenicu istog sadržaja koju je još ljetos izgovorio general Dunford u funkciji Šefa Združenog Štaba američke vojske, niko nije ni primjetio. To je, valjda, bilo logično. Ali, vrijeme dojučerašnjih logika na svijetu prolazi. Realnost je postala drugačija. Za istoriju je to važno.                            

 

Više iz kategorije: Tamni oblaci nad Evropom »