Vanjska politika i ontološka sigurnost Islamske Republike Iran

1456237045 pdfs
Sažetak

Islamskom revolucijom u Iranu uzdrman je i poremećen društveno-politički poredak dotad aktuelan u mnogim državama i uspostavljeni su novi odnosi. Poredak uspostavljen islamskom revolucijom suštinski se ralikovao od prethodnog. Sistem koji je srušen islamskom revolucijom bio je posve podređen zapadnom svijetu i težio je ka potpunoj vesternizaciji društva, želeći tako potisnuti domicilnu (islamsko-iransku) kulturu i način življenja. Islamskom revolucijom Iran je izašao iz orbite Zapada, Amerike napose, te, oslanjajući se na težnje za slobodom i nezavisnosti, u okvirima islamskog poretka okrenuo se preporodu potisnute domicilne kulture.
Ključne riječi: islam, međunarodni odnosi, načelo nafy-e sabil, tuđinska dominacija, ontološka sigurnost, Islamska Republika Iran

1 – Vanjska politika Islamske Republike Iran
    Pobjeda islamske revolucije u Iranu iz 1979. godine, koju Michel Foucault tumači kao pobjedu golorukih, a Iran naziva duhom u bezdušnom svijetu,[ Michel Foucault, govoreći o utjecaju iranske islamske revolucije na međunarodni poredak, kaže: „To je revolucija golorukih ljudi koji žele zbaciti s leđa teret koji pritiska sve nas, a osobito njih, te naftne radnike i seljake sa granica među tmastim imperijama.Ovo je možda prvi veliki korak protiv poretka kakav je trenutno uspostavljen u svijetu. To je najmoderniji i istodobno najluđi oblik ustanka. Kako, ustvari, s gledišta politike uopće označiti ovakav poket? Pokret nadahnut religijskim duhom, a koji opet, više nego što priča o onome svijetu, traži promjene na ovom.“ (Fuko, 1377:43, 64)] ne samo da je izazvala krupne promjene u međunarodnom poretku, već se javila kao izazov autoritetu svih intelektualnih škola i ideja Zapada, osobito teoretičara koji su se bavili revolucijama i objašnjavanjem političkih dešavanja i promjena u međunarodnom poretku. Nijedna intelektualna škola 20. stoljeća – realizam, marksizam, liberalizam, biheviorizam, modernizam, pa čak i postmodernizam – nije bila u stanju predvidjeti i analizirati dešavanja koja će ishoditi velikom islamskom revolucijom, njenom opstojnošću i širenjem te rastućim autoritetom Islamske Republike Iran kao proizvoda te revolucije.
    Neki autori skloni su revoluciju i ono što ona podrazumijeva opisati terminom homeinizam. Abrahamiyan drži da „jedna od stvari koje naročito privlače pozornost u pogledu iranske islamske revolucije jeste sposobnost metadiskursa islamizma da kreira jednu novu svijest, odnosno da odgoji ličnost muslimana kao protudiktatorski i antiimperijalistički politički element. Pritom, načelno, biti musliman znači protiviti se monarhizmu, Americi i cionizmu, a podržavati Imama Homeinija i islamsku revoluciju“. Islamska revolucija potvrda je postojanja političke svijesti u islamu, a uspostava Islamske Republike Iran, kao ploda političke misli Imama Homeinija, uz punu podršku narodnih masa, oličenje je islamskog pristupa politici u obliku koji nema premca u političkoj prošlosti islama. Po prvi put, jedan politički sistem koji ishodi iz islamizma jeste, kroz revoluciju, oborio jedan prozapadni sekularni režim, koji je pritom predstavljao strateškog saveznika Zapada. Za mnoge muslimane, taj prevrat predstavljao je pobjedu islama nad hegemonizmom imperijalističkih sila na čelu sa Amerikom (Mohammadi, 1390:31-32).
    Francuski orijentalist Kristian Barombaž, odlično upućen u antropologiju Irana i autor nekoliko važnih studija o islamskoj revoluciji, smatra: „Revolucija u Iranu izazvala je poremećaje i bila je bolna. Ta revolucija nesumnjivo je narušila blokovsku ravnotežu i naštetila ekonomskoj i političkoj dominaciji u jednoj od resursima nabogatijih regija svijeta. Ta revolucija dovela je u pitanje i legitimitet međunarodnih odnosa. Ta revolucija je, na zanimljiv i duhovit način, uznemirila i zbunila umove mnogih analitičara, onih koji su čudila ishodišta ovog pokreta. Ta revolucija osporila je definirane analitičke metode, uobičajene načine razmišljanja i pojmovlje koje je dotad korišteno (Mohammadi, 1390:43). Gary Sick, nekadašnji savjetnik Bijele kuće za pitanja Irana, u svojoj knjizi All Fall Dawn: America's Tragic Encounter With Iran kaže: „Još od pada Sajgona, ništa nije toliko utjecalo na Ameriku kao revolucija u Iranu“ ('Asef, 1380:18).
    Naime, za razliku od drugih savremenih revolucija, iransku islamsku revoluciju karakterizira vjerska, duhovna orijentacija i otud ona predstavlja izazov svjetskom poretku u kojem dominiraju materijalizam i posvemašnja okrenutost ovosvjetskom, a istovremeno je značila golemi talas nade i poleta za islamska društva i potlačene narode svijeta. Od samog početka ona je suočena sa osporavanjima, pokušajima destrukcije te političkim, propagandnim, vojnim, kulturnim i ekonomskim pristiscima, osobito od strane američkog hegemonizma i cionističke medijske mašinerije.
    Što su se poruke revolucije i diskursa kojeg je zagovarao Imam Homeini, poput onih o „zauzimanju antiimperijalističkog kursa“, „protivljenju kapitalizmu i klasnoj supremaciji“, „borbi za ideale naroda“, „oslanjanju na goloruki i osiromašeni narod“, „odlučnosti da se izbori slobodu i nezavisnost“, „davanju prednosti društvenom nad privatnim vlasništvom“, „borbi za oslobođenje svih podjarmljenih naroda“, „stvarnom poštovanju ljudskih prava“, i slične, više širile u muslimanskim društvima, to je više na Zapadu rastao strah i neznanje kako kanalizirati ono što se dešava. Razumijevanje zbilje revolucije i društvenih uvjeta u Iranu uskoro se počelo formirati pod utjecajem, osobito američkih, krivih postavki i predodžbi (Mohammadi, 1390:27).
    S gledišta Imama Homeinija, islamska revolucija svoje ukorijenjenje ima u zajedničkom islamskom vjerovanju, a obraća se svim potlačenim u svijetu. I u članu 11. Ustava Islamske Republike Iran, pozivajući se na kur'anski ajet u kojem se kaže: Ovaj vaš ummet jeste jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar (Al-Anbiya', 92), stoji da svi muslimani čine jedinstvenu zajednicu te su vlasti Islamske Republike Iran dužne zasnivati cjelokupnu svoju politiku na temeljima jedinstva muslimanskih naroda i praktično poduzimati sve što mogu kako bi se ozbiljilo političko, ekonomsko i kulturno jedinstvo islamskog svijeta.
    Vođa islamske revolucije obratio se 1983. velikim silama jasno i nedvosmisleno: „Ne zna se ko je gori, Amerika ili Engleska, a SSSR je gori od oboje, sve sama prljavština. No, danas smo mi suočeni uglavnom sa Amerikom“ (Sahife Imam, sv. 1, str. 420). Na drugom mjestu, on kaže: „Mi smo suprotstavljeni međunarodnom komunizmu u istoj mjeri u kojoj se suprotstavljamo zapadnim žderačima svijeta na čelu sa Amerikom.“ Ustvari, Imam je jasno izražavao suprotstavljenost pokreta onom sistemu koji dominira u međunarodnim odnosima. Takav stav ponajbolje je izražen u sloganu naroda tokom revolucije: ni Istok ni Zapad – islamska republika!, što se onda i teorijski uobličilo u vanjsku politiku Islamske Republike Iran. U okvirima takve politike, islamska revolucija javlja se ne samo sa tezom suprotstavljenosti Zapadu, imperijalizmu općenito i Americi napose, već odbacuje i socijalistički sistem u SSSR-u. To je rezultiralo time da dva tadašnja pola moći, unatoč njihovim međusobnim razmiricama i oprečnostima, budu jednoglasno protiv islamske revolucije te ne samo da su podržavali Šahov režim sve do njegovog konačnog kraja, nego su isti stav imali i u vrijeme nametnutog rata i sve do konačnog raspada SSSR-a (Mohammadi, 1390:92-93).
    Prema tome, osnovnim načelom vanjske politike Islamske Republike Irana treba smatrati balansiranje u saradnji sa Zapadom i Istokom, e kako bi se spriječilo stranu dominaciju i ovisnost o strancima. I to je upravo značenje slogana: ni Istok ni Zapad – islamska republika!, koji je 1979. bio vodilja revolucionarnih zbivanja. Imam Homeini čak i u svojoj oporuci ukazuje na to da je potreba Irana za stranom pomoći nešto što se ne može poreći, no upozorava da se nipošto ne smije potpasti pod potpunu ovisnost o Zapadu ili Istoku (Vasiyatname-ye siyasi Imam Khomeyni, Sahife Imam, sv. 21, str. 401).
    Važno pitanje koje se tiče međunarodnih odnosa, a koje je izazivalo popriličnu pažnju analitičara i teoretičara, jeste pitanje odvojenosti ili neodvojenosti aktuelnog poretka I. R. Iran od islamske revolucije i onoga što je ona značila. Iskustvo drugih revolucija pokazuje da se revolucije obično nakon pobjede pretvaraju u poredak, da time gube svoju revolucionarnu vitalnost i okreću se ka konzervatizmu. Kad je o islamskoj revoluciji, međutim, riječ, takvo što se nije desilo, te, iako je revolucijom stvoren poredak Islamske Republike, ona je nastavila svoj put. Upravo otud se i pitanje „izvoza revolucije“ tiče same ideje islamske revolucije, a ne aktuelnog poretka u I. R. Iran. Možda se otud i javljaju, za posmatrače sa strane koji ne shvataju narav islamske revolucije, određene nedosljednosti kad je riječ o vanjskoj politici Islamske Republike Iran (Mohammadi, 1390:92-93). Naime, revolucija jeste pokret i u stalnom je kretanju, dok je poredak statičan. Odnosno, islamska revolucija obuhvata i Islamsku Republiku, no između njih, kako bi logičari kazali, postoji općenit, ali i specifičan odnos.
    Svakako, vanjska politika Islamske Republike Irana posljednjih godina doživljavala je uspone, padove i promjene. Pritom su fundamentalna načela vanjske politike, poput odbacivanja strane dominacije, borbe protiv imperijalizma i podrške muslimanima i potlačenima svijeta, ostala stabilna i konstantna. U okvirima tih načela Islamska Republika Iran ispoljavala je različite oblike ponašanja, i to na način da čak i obrazac odnosa prema svakom od ovih načela nije bio jedinstven i nepromjenjiv. Kako god, temeljna značajka ponašnja iranske vanjske politike u permanentnim konfliktima bila je težnja ka osiguranju ontološkog identiteta (Dahqani Firouzabadi, 1388).
    Činjenica je, svakako, da se islamska revolucija ontološki, a i epistemološki, razlikuje od drugih, materijalističkih, političkih sistema, a naročito kada je riječ o području vanjske politike. Izvjesno je da antiimperijalizam, izražen prvenstveno kroz antiamerikanizam[ Da bi se razumjelo značenje pojma antiamerikanizam treba prvo uvidjeti razliku između biti i činiti te između osude (želje za uništenjem) i opominjanja (želje za osvještenjem), odnosno ustanoviti distinkciju između antiamerikanizma koji se protivi onome što Amerika jeste i antiamerikanizma koji se protivi onome što Amerika čini. Za više informacija o tome pogledati Katzenstein, Peter and Robert O. Keohane (eds.) (2007) Anti-Americanism(s) in World Politics. Ithaca: Cornell University Press. Especially Chapter 1, Varieties of anti-Americanism: A Framework for Analysis. (Part of the task of this chapter is to explore this distinction)
] i anticionizam, konstruira neodvojivi dio identiteta i ontološke sigurnosti islamskog Irana. U vezi s tim, načelo poznato kao nafy-e sabil (odbacivanje strane dominacije), preuzeto iz Kur'ana, predstavlja zlatni princip vanjske politike Islamske Republike Iran i garant zaštite njene ontološke sigurnosti.

2 – Ontološka sigurnost Islamske Republike Iran
    U funkcionalnim znanostima, kad je o pitanjima sigurnosti riječ, prisutna su dva megatrenda: fizička i ontološka sigurnost. Teorija o ontološkoj sigurnosti u međunarodnim odnosima i vanjskopolitičkim pitanjima izvedena je iz stavova o ljudskoj egzistenciji Anthonyija Giddensa (Giddens, 1991:243). Ontološka sigurnost ustvari jeste sigurnost bivanja, vrsta uvjerenja da je svijet onakav kakav treba biti. Ontološka sigurnost nije tjelesna, već se tiče sigurnosti jastva odnosno ličnosti. Dakle, riječ je o mentalnom i psihičkom osjećaju pojedinca o tome ko on jeste i šta to motivira njegov izbor i čini ga mogućim.
    Teorija o ontološkoj sigurnosti predstavlja osobitu kategoriju sigurnosti, različitu od fizičke sigurnosti. To, opet, ne znači da se ontološka sigurnost nalazi (ili ne nalazi) u nekoj opreci i koliziji sa fizičkom sigurnosti. Naime, čak i jedan nedostatan i manjkav odnos može osigurati ontološku sigurnost. Otud države mogu, namjerno i praktično, dati prednost kontinuiranom i sigurnom sukobu u odnosu na nepostojanu i neizvjesnu sigurnost. Tako sukob ne mora biti izraz pomanjkanja sigurnosti, nego proizilazi iz riješenosti zemalja na takav odnos. (Dahqani Firouzabadi, 1388:51-52).
    Dakle, isto tako, moguće je da ontološka sigurnost bude u koliziji i opreci sa fizičkom sigurnošću. Nekad čak i polovičan odnos između njih može štetiti ontološkoj sigurnosti. Odnosno, moguće je, dakle, da nekoj državi odgovara sukobljavanje. Naime, u slučajevima kada kontinuitet sukoba udovoljava identitetskim potrebama neke zemlje, tad bi njegovo namjerno zaustavljanje moglo uroditi nesigurnošću koju država želi izbjeći. Nema objektivističke argumentacije kojom bi se moglo razumjeti utjecaj kontinuiranih sukoba na identitet budući da takva argumentacija prenebregava društveno konstituiranje identiteta jedne države (Mitzen, 1388:263).
    Ukratko, onda kada se ontološke potrebe zadovoljavaju kroz normalnu konkurentnost, nije ispravno kazati da su države suočene s poremećajem fizičke sigurnosti. Kad je neka država suočena s narušavanjem sigurnosti, onda daje prednost saradnji u odnosu na sporenja, no pritom ne može biti sigurna da neće biti stavljena u podređen položaj. Na dubljoj razini, zemlje daju prednost sukobu u odnosu na saradnju budući da tek posredstvom sukoba razumijevaju ko su doista, odnosno poimaju svoj identitet (Mitzen, 1388:286). U tom smislu sukob može ići u prilog identitetu neke zemlje čak i u slučaju kad to znači prijetnju njenoj fizičkoj sigurnosti i materijalnim interesima.
    U svakom slučaju, kako bi se ustanovilo obrasce koji dominiraju vanjskom politikom Islamske Republike Iran, posebno one koje se može smatrati postojanim i konstantnim, uglavnom se motivaciju djelovanja vanjske politike nastojalo iščitavati kroz pojam fizičke sigurnosti u okvirima nacionalnih interesa. No, mišljenja smo da uvođenjem teorije o ontološkoj sigurnosti bivamo bliži stvarnom razumijevanju motiva i ciljeva iranske vanjske politike, osobito ukoliko želimo govoriti o obrascima koji važe za konstantu. Dakle, Islamska Republika Iran više se brine za očuvanje svog identiteta revolucionarne islamske države i to je ono što najbitnije određuje njene odnose sa ostalim akterima na međunarodnoj sceni.
    U vezi s tim, uobičajeno mišljenje u okvirima terije objektivizma jeste da se stavove   I. R. Iran u pogledu Palestine tumači kao idealizam, dok se unutar samog poretka Islamske Republike palestinsko pitanje od početka doživljava ne samo kao pitanje fizičke nego kao pitanje koje se tiče ontološke sigurnosti. Koliko god da postoji saglasnost oko toga da pitanje Palestine nema previše veze sa fizičkom sigurnošću Irana, svi se isto tako slažu da je palestinsko pitanje usko povezano sa ontološkom sigurnošću Irana, njegovim ideološkim identitetom, pa sistem koji je proistekao iz revolucije upravo zato toliko insistira na problemu Palestine. Odbrana Palestine jeste odbrana vlastite ontologije i upotpunjenje sistema koji sebe definira kao stav koji je drugačiji od danas dominatnih na međunarodnoj sceni i koji predstavlja izazov diskursu dominacije svijetom (Tadžiki, 1386:3).
    Težnja ka ontološkoj sigurnosti i njenom osiguranju u smislu zaštite i opstojnosti islamskog identiteta revolucije u Islamskoj Republici Iran odvija se u okvirima modela racionalnog aktera. To prvenstveno znači da potenciranje ontološke sigurnosti ne znači nužno odbacivanje i zanemarivanje fizičke sigurnosti. Drugo, moguće je da se ontološka sigurnost nađe u koliziji sa fizičkom sigurnošću. Isto tako, moguće je da Islamska Republika da prednost ontološkoj u odnosu na fizičku sigurnost. No, ukoliko će takav konflikt uroditi potvrdom i osiguranjem islamskog identiteta revolucije i Islamske Republike, i pored toga što će koštati narušavanja fizičke sigurnosti, državni službenici opredijelit će se za takvu odluku. Taj konflikt bit će prevaziđen samo onda kad više ne bude upitno očuvanje ontološke sigurnosti. To će se, opet, desiti onda kad identitet suprotstavljenog aktera bude jasno izražavao promjenu praktičnog odnosa prema Islamskoj Republici i to na način da ta promjena stvori bazično povjerenje kod Islamske Republike i da nestane svakog osjećaja opasnosti.
    Na temelju toga, teorija ontološke sigurnosti u okvirima modela racionalnog aktera ima određujuću ulogu kad je riječ o identitetu vanjske politike Irana. Dakle, ne poričući važnost fizičke sigurnosti i teritorijalnog integriteta, najvažniji motiv u vanjskoj politici Islamske Republike Iran jeste osiguranje ontološke sigurnosti kroz potvrdu i snaženje islamskog identiteta revolucije. Zato je i najznačajnije pregnuće iranske vanjske politike u trajnim konfliktima upravo osiguranje ontološke sigurnosti. To znači da je u svojoj vanjskoj politici Islamska Republika Iran ponajviše okrenuta ka zaštiti svog identiteta kao islamske i revolucionarne države, pa otud i osiguranje ontološke sigurnosti kao zaštite takvog identiteta i ima primat. Kroz analizu odnosa između ulaganja i dobiti, Islamska Republika Iran, ne smećući s uma značaj fizičke sigurnosti, daje prednost svojoj ontološkoj sigurnosti. Otud Iran predstavlja najvećeg neprijatelja Izraela na Bliskom Istoku, dok je Amerika istodobno najveći prijatelj Izraela i njegov saveznik. Sprečavanje snaženja Irana nastoji se provesti iz straha od onog identiteta koji Iran predstavlja, i to je ono što se dešava proteklih decenija. Sve dok suprotstavljanje Americi (i imperijalizmu općenito) predstavlja temeljnu identitetsku crtu Irana, jaz nepovjerenja koji postoji između ove dvije strane ne može biti premošćen niti će biti urušen zid međusobne skepse.

3 – Načelo nafy-e sabil i strana dominacija
    Jedno od poznatih sekundarnih načela u islamskom vjerozakonu jeste princip odbacivanja vlasti nevjernika nad muslimanima. Sabil leksički znači put, dokaz, a u vjerozakonskom smislu nafy-e sabil podrazumijeva da Bog Svevišnji nije dao nikakav ukaz na to da nevjernici trebaju biti nadređeni muslimanima. Načelo nafy-e sabil izvedeno je iz kur'anskog teksta: Bog neće dati nevjernicima protiv pravovjernih nikakva puta (An-Nisa', 141). Značenje ovog ajeta jeste da se vjernici moraju kloniti uspostave takvih odnosa s nevjernicima koji će značiti dominaciju ovih potonjih. Naime, Bog Svevišnji u propisima i vjerozakonu islama ne dopušta nikakvu dominaciju nevjernika nad muslimanima te je tako, u vjerozakonskom smislu, nedopustiva vlast nevjernika nad vjernicima (Šekuri, 1377:326).
    Načelo nafy-e sabil u vanjskoj politici islama odnosno muslimana znači svojevrsno pravo veta. Ukoliko se odredbe nekog političkog, ekonomskog ili vojnog sporazuma (naprimjer sporazuma kojim se nevjerničkoj zemlji dopušta uspostava vojne baze u islamskoj zemlji) mogu tumačiti tako da znače pretpostavke za uspostavu dominacije nevjernika nad muslimanima, načelo nafy-e sabil poništava validnost takvog sporazuma (Šekuri, 1377:326-327). Rečeni princip spada među načela koja dominiraju islamskom vanjskom politikom u svim aspektima međunarodnih odnosa i na svim poljima međunarodne saradnje: ekonomske, vojne, kulturne, i slično, te na osnovu njega moraju biti regulirani svi odnosi muslimana s drugima. U slučaju dosljedne primjene tog načela, nemuslimanima se ne ostavlja nikakvog puta za ekonomsku, vojnu ili kulturnu dominaciju nad muslimanima.
    Kur'an zagovara prisne i prijateljske odnose sa sljedbenicima Knjige, ali ne i prihvatanje njihove vlasti i dominacije. U okviru prijateljskih odnosa i međusobnog poštovanja, Kur'an zagovara i kulturnu saradnju, poziva muslimane na dijalog, razmjenu ideja i kulturnih dostignuća sa sljedbenicima Knjige, sve to s obzirom na ideju monoteizma koja ih međusobno spaja (Ali 'Imran, 63). Ti odnosi, međutim, ne smiju biti takvi da uzrokuju dominaciju nemuslimana nad muslimanima. Naime, vjerozakonski je neprihvatljiva svaka vrsta dominacije nevjernika nad muslimanima i njihove podređenosti nemuslimanima, pa se tako odbacuje i svaki ugovor, sporazum ili obećanje koje podrazumijeva takvo što. U kulturi Kur'ana Časnog jednako se odbacuje i činjenje nepravde i trpljenje nepravde (Al-Baqara, 279). Znači, kao što se ne smije činiti nepravdu, tako ju se ne smije ni podnositi i mirno prihvatati. S gledišta Kur'ana Časnog, jedan narod odnosno društvo snalaze blagodati ili nesreća u skladu s time da li pripadnici tog društva teže dobru ili zlu: Bog neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni sami sebe ne promijene (Ar-Ra'd, 11).
    U skladu s tim, u Ustavu Islamske Republike Iran, u petom stavku člana 3, navodeći ciljeve Islamske Republike, jasno se kaže: „...potpuno odbacivanje imperijalizma i sprečevanje stranog utjecaja“. U stavku dvanaestom istog člana ovako se definira vanjsku politiku Islamske Republike Iran: „Vanjska politika zemlje regulira se na osnovu kriterija islama, uz bratsko razumijevanje sa svim muslimanima i bezrezervnu podršku svim potlačenima svijeta“. U stavku osam člana 43, govoreći o osiguranju nezavisnosti društva, ističe se „spriječavanje strane ekonomske dominacije nad privredom zemlje“. Kako bi se zajamčilo osiguranje tog cilja, dalje se kaže da „zabranjuje se davanje povlastica strancima kad je riječ o osnivanju preduzeća i ustanova koje će se baviti poslovima trgovine, proizvodnje, poljoprivrede, rudarstva i javnih usluga“. Članom 82 propisano je da je za uzimanje zajmova i finansijske pomoći od stranih država potrebna saglasnost Skupštine. U istom članu se izričito kaže: „Zapošljavanje stranih stručnjaka od strane državnih organa je zabranjeno, osim u slučajevima kada je to nužno, i to uz odobrenje skupštine Islamskog vijeća“. U skladu sa rečenim načelom jeste i član 152 Ustava koji jasno oslikava smjernice i zadaće vanjske politike zemlje: „Vanjska politika Islamske Republike Iran temelji se na odbacivanju svakog nametanja dominacije drugima i prihvatanja strane dominacije, svekolikoj zaštiti nezavisnosti zemlje i njenog teritorijalnog integriteta, odbrani prava svih muslimana pred onima koji im nameću svoju vlast i uspostavi prijateljskih i prisnih odnosa s njima“. Tako je i članom 153 propisano da međunarodni ugovori koje sklapa Islamska Republika Iran moraju biti takvi da ne podrazumijevaju stranu dominaciju, inače neće biti smatrani punovažnim: „Zabranjen je svaki ugovor koji podrazumijeva dominaciju stranaca nad prirodnim, privrednim, kulturnim, vojnim i ostalim potencijalima zemlje.“ U tom smislu može se ukazati i na dva značajna primjera iz iranske historije: zabranu duhana i zakon o kapitalizaciji.
    Naime, što se tiče slučaja zabrane duhana, ajatollah Mirza Širazi izdao je u jesen 1891. godine fetvu u kojoj se kaže da će se „upotreba duhana smatrati ratom protiv Imama Mehdija“, a koja je uslijedila nakon što su strane kompanije preuzele potpuni monopol nad distribucijom i prodajom duhana u Iranu. Što se, pak, nametanja ponižavajućeg zakona o kapitalizaciji iranskih nacionalnih dobara od strane Amerike tiče, Imam Homeini održao je 1954. godine svoj historijski govor u kojem se protivi takvom zakonu, nakon čega je i uhapšen, pa protjeran prvo u Tursku, a potom u Nedžef. U tom govoru, koji zauzima posebno mjesto u historiji islamske revolucije, Imam Homeini kaže: „Prodali su nas i pogazili naše dostojanstvo. Upropastili su čast Irana... Gospodo, kažem vam da smo u opasnosti! Iranska vojsko, kažem vam da je naša zemlja ugrožena! O trgovci, o ulemo, o sljedbenici islama, upozoravam vas da smo ugroženi! O vrli ljudi, o učenici vjerskih škola, o predavači na tim školama, o Nedžefe, o Kome, o Mešhedu, o Teherane, o Širazu... Upozoravam vas na opasnost! Ona gospoda koja kažu da treba šutjeti i gledati svoja posla, misle li da treba šutjeti i pred ovim?! Hoćemo li i sada šutjeti i gledati svoja posla? Prodaju nas, a mi ćemo biti nijemi?! Prodaju našu nezavisnost, a mi ćemo šutjeti?! Tako mi Boga, griješnik je onaj ko ne digne svoj glas! Tako mi Boga, veliki je grijeh ostati nijem na ovo! O prvaci islama, ustanite pomoći islamu! O ulemo Nedžefa, odazovi se na vapaj islama! O ulemo Koma, islam vas zove! (na snimci govora čuje se glasan plač prisutnih, op. aut.) Bože, ova vlast izdala je našu domovinu, izdala je islam, izdala je Kur'an. Izdali su ih svi oni skupštinski poslanici koji su pristali na ovo. Izdali su našu zemlju, i neka cijeli svijet zna da oni nisu nikakvi predstavnici iranskog naroda! Ja ih ne priznajem kao takve i sve odluke koje su oni donijeli smatram nelegitimnim. Zakon koji su oni izglasali ne smatramo važećim. Ta skupština za nas nije narodna skupština i ova vlast nije naša vlast. Mi ih smatramo izdajnicima, izdajnicima svoje domovine!“ Kažimo na kraju da je Imam svoju fetvu protiv američkog imperijalizma zasnovao na načelu nafy-e sabil (Ruhani, 1361:705-726).

4 – Iranska vanjska politika spram Iraka, Sirije i Jemena
    Vanjska politika Islamske Republike Iran uvijek se temeljila na dobrohotnosti i snaženju dobrih odnosa sa svim susjednim, arapskim i muslimanskim zemljama općenito. Takva politika ide uporedo s drugim načelom – borbom protiv Izraela za slobodu Palestine. Treće načelo jeste borba protiv američkog imperijalizma i uplitanja stranih sila u regionalna pitanja. To su tri temeljna principa koja oblikuju vanjsku politiku I. R. Iran, osobito iransku bliskoistočnu politiku. Drugim riječima, iranska vanjska politika u pogledu regije i Iraka ima dva postojana oslonca: borbu protiv ekstremizma i sektaštva, s jedne, i podršku anticionističkim pokretima u regiji, s druge strane. Tokom protekla tri desetljeća, nažalost, neke arapske zemlje, prvenstveno arapske zemlje Perzijskog zaljeva, nisu, iz različitih razloga, pozitivno odgovorile na ovakav pristup i od pobjede islamske revolucije stvorile su nezvaničnu koaliciju protiv Irana. Ilustrativan primjer toga jeste Iranu nametnuti rat protiv Iraka, iza kojeg su stajale sve arapske zemlje regije, izuzev Sirije i Libije. Nakon što je Sadam Hussein, u avgustu 1990., okupirao Kuvajt, promijenila se politika arapskih država prema Sadamovom Iraku, no arapske zemlje su se, naravno, nastavile oslanjati na Ameriku, ali je bila primjetna i relativna relaksacija odnosa između arapskih zemalja Zaljeva i Irana.
    Nakon 11. septembra, te invazije SAD-a na Afganistan i Irak, politička scena u regiji i dotadašnja ravnoteža snaga bitno su promijenjeni. Kasnija tranzicija u Iraku i uspostava novog političkog poretka nisu bili po volji arapskim državama, naročito s obzirom da je taj novi poredak imao demokratski karakter, što je samo moglo ići na štetu poglavarima arapskih zemalja Zaljeva. Upravo zato svjedoci smo njihovog neprijateljskog stava prema novim iračkim vlastima. Ustvari, iračko pitanje bacilo je novu sjenu na odnose između Irana i arapskih država već zbog same činjenice da su nove iračke vlasti odlučile njegovati dobre odnose sa Islamskom Republikom Iran. Time je naprasno prekinuta ona relativna relaksacija odnosa s početka 90-ih i ponovo su porasle tenzije. Regiju je potom potresao proces islamskog buđenja koji je prijetio svrgavanjem arapskih vladara odanih Zapadu, a gušenje revolucije u Bahreinu i sirijska kriza zaoštrili su tenzije između Irana i nekih arapskih zemalja, naročito Saudijske Arabije.
    Vlada predsjednika Ruhanija nadala se da će pružanje ruke prijateljstva dovesti do ublažavanja tenzija sa Saudijskom Arabijom i odustajanja od neprijateljskog odnosa prema Iranu, no konstruktivni potezi Irana nisu blagonaklono dočekani od Saudijaca. Njihova prvenstvena nakana jeste obaranje Assada u Siriji i Malikija u Iraku, kao i slabljenje Hezbollaha u Libanu. Preuzimanje vlasti u Jemenu od strane Hutija dodatno je pogoršalo odnose između Saudijske Arabije i Irana.
    Uvođenje ekstremističkih tekfirijskih skupina u tranzicijske procese u regiji predstavlja opasnost po cijeli Bliski Istok. Za očekivati je bilo da će i Saudijska Arabija pokazati osjetljivost spram te zajedničke opasnosti, no umjesto da ih to približi Iranu, Saudijci su se opredijelili na stvaranje anti-ISIL koalicije koja će istovremeno biti protuiranska. Također, imajući ključnu ulogu u obaranju cijena nafte, Saudijska Arabija je još jednom ispoljila neprijateljsku politiku spram Irana. U takvoj atmosferi, Ruhanijevi napori na planu relaksacije odnosa nisu mogli uroditi plodom.
    Činjenica je da je Bliski Istok posljednjih godina postao pozornicom intenzivnog djelovanja terorista Al-Kaide i sličnih selefističkih skupina. Te skupine su trenutno svoje djelovanje proširile na prostore Sirije, Iraka i Libana, gdje, uz svesrdnu podršku iz Saudijske Arabije, prolijevaju krv i uzurpiraju imovinu tamošnjeg nezaštićenog naroda. S obzirom na takvu situaciju, u evropskim zemljama i SAD prisutan je strah od prelijevanja selefijskog terorizma u te zemlje, a bojazan je tim veća što postoji velika vjerovatnoća da će se selefijski teroristi koji su iz tih zemalja stigli na Bliski Istok naposljetku i vratiti tamo odakle su došli.
    Cionisti u svemu tome vide značajnu priliku da se okoriste selefistima, prodube svoj utjecaj na njih, udalje od Izraela svaku prijetnju i iskoriste selefiste za obračun sa državama koje Izrael smatra svojim neprijateljima. Svjedoci smo, naprimjer, izuzetne netrpeljivosti selefista prema libanskom Hezbollahu. Svojim terorističkim napadima na šiitska područja u Libanu i napadima na ambasade I.  R. Iran, oni čine veliku uslugu cionistima. Cionistički režim upravo preko selefista, podjarujući sektaštvo, efikasno ostvaruje svoje ciljeve na Bliskom Istoku.
    Vrhuncem scenarija za izazivanje vjerskih sukoba i međumezhepske netrpeljivosti može se smatrati bombaški napad na Harem Imama Askerija, a.s., izveden 13. januara 2007. godine. Sasvim je jasno da je napad na mauzolej jednog od šiitskih imama izveden s nakanom izazivanja sukoba između šiita i sunita. Ipak, šiitski vjerski prvaci, kako u Iranu tako i u Iraku, brzo su reagovali, pa su svojim saopštenjima, pri čemu valja posebno istaknuti primjer ajatollaha Sistanija, ukazali na to da se radi o provokaciji s ciljem izazivanja sukoba između šiita i sunita, što je bitno doprinijelo izostanku osvetničkih reakcija.
    Izvjesno je da svojevrsni psihološki rat i stalno podgrijavanje razmirica između sunita i šiita intenzivno traje barem posljednjih desetak godina. Sve je počelo u Iraku, a onda se prenijelo i u Siriju i Bahrein. Nažalost, neki arapski i zapadni mediji ne prestaju učestvovati u tom psihološkom ratu, pa tako nerijetko objavljuju razgovore s pripadnicima ISIL-a koji tvrde kako su se toj ekstremističkoj skupini pridružili iz reakcije na patnje svojih istovjernika koji su navodno ugroženi od strane šiita. Isti ti mediji čak i pokret Hutija u Jemenu predstavljaju kao šiitski pokret, iako se tu prvenstveno radi o jednom reformističkom pokretu u korist svih žitelja te zemlje.
    Od pobjede islamske revolucije, a naročito upravo posljednih godina, Islamska Republika Iran pokazuje da stoji uz bilo koji narod koji ispoljava ispravne i pravične težnje. Tako, i kada je o odnosu prema Jemenu riječ, Iran nije izvršio nikakvu okupaciju te zemlje i ne radi se ni o kakvom, kako to Saudi tvrde, iranskom uplivu. Činjenica jeste da je sam narod Jemena, koji je ustao zarad pravednih ciljeva, shvatio da ih Iran iskreno podržava u njihovim težnjama. No, odnos Irana posve je u skladu s odredbama međunarodnog prava i, za razliku od onoga što se propagandom pokušava imputirati, ne radi se ni o kakvom uplitanju u unutrašnje stvari te zemlje. Riječ je o tome da Islamska Republika Iran podržava pravednu borbu svih naroda, pa tako i jemenskog (i to ne samo tamošnjih Hutija budući da uz njih stoje i mnoga druga tamošnja plemena i klanovi), a tim ustankom poremećeni su planovi koalicije koja je nanosila štetu toj državi. Takav stav jeste princip prema kojem se I. R. Iran ravna kad je riječ o podršci bilo kojem drugom potlačenom narodu u svijetu.
    
    
Zaključak
    Jasno je da, počivajući na monoteističkoj ontologiji, osobitoj semiotici i epistemologiji koja je istodobno racionalna, empirijska i duhovna, islam ima posve humane i čovjeku imanentne stavove o društvu i međunarodnim odnosima. S obzirom na to, u islamskoj epistemologiji, za razliku od zapadnjačke redukcionističke epistemologije, dakle insitiranja na racionalizmu i empirizmu, spoznaja se ne ograničava samo na jedno od dva vrela – razum ili iskustvo, već se oba ta ishodišta spoznaje smatra validnim. Međutim, pored to dvoje, veliki autoritet i značaj uživaju i osvjedočenje odnosno duhovna spoznaja. Drugačije kazano, racionalna i empirijska spoznaja posmatraju se kao potrebne, ali ne i dovoljne.
    Iransku islamsku revoluciju, za koju Imam Homeini kaže da je predstavljala „eksploziju svjetlosti“, karakterizira, za razliku od drugih modernih revolucija, vjerski i duhovni pristup i ona predstavlja izazov materijalističkim tendencijama u savremenom svijetu koje su okrenute isključivo ka ovosvjetskoj koristi. Islamska Republika Iran kao čedo islamske revolucije svoju vanjsku politiku temelji na naprijed spominjanim metateorijskim konceptima. Upravo zato vanjska politika I. R. Iran i jeste imala svojih uspona i padova, jeste u hodu doživljavala izvjesne promjene, no istrajno se držala svojih fundamentalnih principa poput odbacivanja strane dominacije, borbe protiv imperijalizma i potpore muslimanima i svim potlačenima svijeta.
    U načelu, vanjska politika uvijek je bila podređena interesima države odnosno nacionalnim interesima, za razliku od unutrašnje politike u kojoj su različite skupine i tendencije unutar društva nastojale ostvariti svoje vlastite interese. Valja svakako napomenuti i to da su sadržaji vanjske politike Islamske Republike Iran uvijek bili višedimenzionalni i da su se ticali svih aspekata života društva, odnosno bili su orijentirani na tri osnovne kategorije: A) sigurnost; B) ekonomiju; C) kulturu. U Islamskoj Republici Iran, vanjska i unutrašnja politika predstavljaju čvrstu spregu i međusobno se prožimaju i nadopunjuju. Odnosno, kažimo to jasnije, vanjska politika predstavlja produžetak unutrašnje politike, a unutrašnja politika jeste nastavak vanjske politike.


Izvori i literatura
Literatura na perzijskom jeziku:
Kur'an Časni;
Khomeyni, Rouhollah, Sahife-ye nour, Tehran, Moasese-ye našr-e asar-e Imam Khomeyni;
Tadžik, Mohammad Reza, (1386), Estratežiha-ye amniyyat-e melli, Tehran, Moasese-ye našr-e asar-e Imam Khomeyni;
Dahqani, Firouzabadi Sayyed Džalal, (1388), Amniyat-e hastišenakhti dar siyasat-e kharedži Džomhori-ye Eslami-ye Iran, Ravabet-e kharedži, vol. 1, br. 1, proljeće;
Dahqani, Firouzabadi Sayyed Džalal, (1389), „Mabani-ye faranazari nazari-ye eslami ravabet-e benolemali“, Ravabet-e kharedži, vol. 2, br. 6, ljeto;
Rouhani, Sayyed Hamid, (1361), Bar resi va tahlili az nehzat-e Imam Khomeyni, Entešarat-e Rah-e Imam;
Šekuri, Ebul-Fazl, (1377), Fiqh-e siyasi-ye islam, Markaz-e entešarat Daftar-e tablighghat-e islami hoze-ye elmiye-ye Qom;
'Asef, Hossein, (1380), Tahrime Iran – šekast-e yek siyasat, prijevod Mohammed Motaqi-nežad, Tehran, Daftar-e motale'at-e siyasi va beynolmelali;
Fuko, Mišel, (1377), Iraniha che ruyayi dar sar darand?, prijevod Hossein Masumi Hamarani, Entešarat-e Horas;
Fuko, Mišel, (1379), Iran – ruh yek jahane biruh, prijevod Niku Sarkhoush i Afšin Džahandide, Našr-e Ney;
Mohammedi, Manočehr, (1390), Baztab-e džahani enqelab-e eslami, Tehran, Pažuhešgah-e farhang va andiše-ye islami;
Mitzen, Janifar, (1388), Amniyat-e hastišenakhti, prijevod Sayyed Dželal Firouzabadi Dehqani, Tehran, Pažuheškade motale'at-e rahbordi.

Literatura na engleskom jeziku:
Giddens, Anthony.( 1991) Modernity and self-identity: self and security in the late modern Age. Cambridge: Policy.

Katzenstein, Peter and Robert O. Keohane (eds.) (2007) Anti-Americanism(s) in World Politics. Ithaca: Cornell University Press. Especially Chapter 1, Varieties of anti-Americanism: A Framework for Analysis.( Part of the task of this chapter is to explore this distinction)

Save