Nečasni rat protiv Sirije

1456237045 pdfs
Tekst koji je pred nama uvodno je poglavlje knjige Prljavi rat protiv Sirije, profesora Tima Andersona. Iako svaki rat sadrži puno neistina i prevara, rat u Siriji zasnovan je na masovnim dezinformacijama koje nikada do danas nismo sreli u ovom obimu. Britansko-australijski novinar Philip Knightley ukazao je na činjenicu da ratna propaganda tipično uključuje depresivno predvidiv oblik demonizacije neprijateljskog vođe, nakon toga, demonizira neprijateljski narod pričama o masakrima, stvarnim ili imaginarnim (Knightly 2001). Na ovakav način dobroćudni specijalista oftalmologije Bashar al Assad postao je novi ‘izvor zla’ u svijetu, i na taj način prema, konzistentnim medijskim prikazima, Sirijska vojska nije učinila ništa drugo sem ubijala civile pune četiri godine. Do današnjeg dana mnogi sirijski sukob promatraju kao građanski rat, narodnu pobunu, ili neku vrstu unutrašnjeg sektaškog sukoba. Ovi mitovi su višestruko postignuće i uspjeh velikih sila koje su tokom proteklih 15 godina provodile čitavu seriju operacija sa ciljem prevrata i nasilnih promjena režima u regionu Bliskog istoka, svaki od njih na bazi pogrešne izlike.

    Ova knjiga precizan je akademski rad ali i snažna odbrana prava sirijskog naroda da sam odredi oblik društva i politički sistem upravljanja zemljom. Takva pozicija konzistentna je sa principima međunarodnog prava i prava čovjeka, iako je ona možda iritantna kada je u pitanju senzibilitet zapada naviknutog, kao što smo to i sami, na pravo intervencije koje smo sebi prispodobili. S vremena na vrijeme primoran sam biti prilično odriješit kako bih izbjegao dupli govor.

    U Siriji su velike sile pokušale prikriti svoje prste, koristeći ovoga puta proksi armije, demonizirajući pritom sirijsku vladu i armiju, optužujući ih uporno za zločine, a zatim se pretvarajući da sirijski narod žele spasiti od njihove vlastite vlade. Puno manji broj ljudi na zapadu se suprotstavio ratu u Siriji negoli je to bio slučaj sa invazijom na Irak jer su prevareni u pogledu prirode tog sukoba. Na početku 2011. godine  imao sam tek bazično razumijevanje o Siriji i njenoj povjesti. Međutim, bio sam prilično sumnjičav kada sam počeo čitati novinske izvještaje o nasilju koje je izbilo na južnoj granici Sirije u gradiću Daraa. Znao sam da se takvo nasilje, snajperisanje policije i civila, korištenje poluautomatskog oružja ne može desiti spontano od običnih uličnih protesta. Bio sam duboko sumnjičav kada su u pitanju velike sile.

    Cijeli život slušam laži kojim se pokušavaju opravdati ratovi. Odlučio sam zbog toga sam istražiti pozadinu sukoba u Siriji, pročitavši na stotine knjiga i članaka, analizirajući veliki broj video snimaka i razgovarajući sa što većim brojem Sirijaca koliko je to bilo objektivno moguće. Napisao sam desetine tekstova i posjetio sam Siriju u dva navrata u toku ratnog sukoba. Ova knjiga rezultat je tog mog istraživanja. Prljavi ratovi nisu ništa novo. Kubanski nacionalni heroj Jose Martí (kazavši svom prijatelju) je predvidjeo da će Washington pokušati intervenirati na Kubi kako bi spriječio njenu borbu za nezavisnost protiv Španaca. Oni žele isprovocirati rat, napisao je 1889. , kako bi imali izgovor za intervenciju, a kad interveniraju iskoristiće pravo posrednika  i garantora mira kako bi uspostavili kontrolu nad zemljom. Nema kukavičijeg čina u analima slobodnih naroda, niti hladnokrvnijeg zla. (Marti 1975: 53).

    Devet godina kasnije, za vrijeme trećeg rata za nezavisnost, u eksploziji u luci u Havani uništen je američki ratni brod USS Maine, pri čemu je poginulo 258 američkih mornara, a što je poslužilo kao izgovor za američku invaziju Kube. Ovim je "Špansko-američki rat” kidnapovao pobjedu Kubancima, nakon čega SAD preuzimaju kontrolu nad preostalim španskim kolonijama. Dio kubanske teritorije je anektiran a nametnut joj je i kompromitirajući ustav. Nikada nije dokazano da su Španjolci bili odgovorni za bombaški napad na američki brod Maine. Štaviše, mnogi Kubanci vjeruju da su Amerikanci sami bombardovali vlastiti brod. Spomenik u Havani, u znak sjećanja na poginule mornare, i dalje nosi ovaj natpis: "Za žrtve Mainea, koji su žrtvovani zbog imperijalističkih ambicija, pohlepe i želje za preuzimanjem kontrole na Kubi” (Richter 1998).

    Američka administracija pokreće na desetine intervencija u Latinskoj Americi tokom narednog stoljeća. Značajan prljavi rat vođen je pod pokroviteljstvom CIA-e i tzv. "boraca za slobodu", plaćenika iz Hondurasa, koji su napali vladu Sandinista i narod Nikaragve tokom 1980-ih. Modus operandi korišten u tom sukobu ne razlikuje se puno od metoda rata u Siriji. U Nikaragvi je ubijeno više od 30.000 ljudi. Međunarodni sud pravde vladu SAD-a proglasio je odgovornom za niz terorističkih napada u ovoj maloj Srednjoameričkoj zemlji. Isti sud propisao je nadoknadu štete Nikaragvi (ICJ 1986). Vašington je ignorirao ove odluke suda.

    Pojavom "Arapskog proljeća" 2011. godine velike sile su iskoristile priliku politički uzavrele situacije kako bi preuzele inicijativu da nametnu "islamističku zimu", napadajući nekoliko preostalih nezavisnih država u regiji. Vrlo brzo smo vidjeli uništenje Libije, male zemlje sa najvišim životnim standardom u Africi. NATO bombardovanje i kampanja specijalnih snaga pomogla je skupinama Al Kaide na terenu. Ove tvrdnje rapidno su potaknule rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja je donesena pod izlikom da osigurava zaštitu civilnog stanovništva na način proglašenja zone zabrane letenja – no fly zone. Sada nam je poznato da je to povjerenje izigrano i da su zemlje NATO pakta zloupotrebile ograničeno dopuštenje UN-a kako bi svrgnuli libijsku vladu ( McKinney 2012 ).

    Naposljetku, dokazi da je Gaddafi namjeravao, izvršio ili pak prijetio da će počiniti zločine širokog obima, kao što mu se to imputiralo (Forte 2012.). Genevieve Garrigos iz Amnesty Internationala (Francuska) priznala je da "nema dokaza" koji potkrepljuju ranije tvrdnje njene organizacije o tome da je Gaddafi upotrijebio 'crne plaćenike’ za činjenje masakra (Forte 2012. godine; Edwards 2013.). Alan Kuperman, pozivajući se uglavnom na sjevernoameričke izvore, ilustrira slijedeće. Prvo, Gaddafijeva akcija gušenja pobune prema, u glavnini islamskim pobunjenicima u istočnoj Libiji bila je znatno slabijeg intenziteta u smislu upotrebe sile, nego je to ranije sugerirano. Dosita postoje dokazi o tome da je njegova vlada poduzela sve mjere sustezanja od prekomjerene upotrebe sile. Islamisti su bili naoružani od samog početka. Prema kasnijim američkim procjenama među hiljadu žrtava koje su pale u prvih sedam tjedana, oko tri posto njih bile su žene i djeca. (Kuperman 2015).

    Drugo, kada su se Vladine snage spremale da preuzmu istočnu Libiju NATO je tada intervenirao tvrdeći da je time želio spriječiti masakre koji bi se neminovno dogodili da nije došlo do intervencije. Deset hiljada ljudi poginulo je nakon intervencije NATO-a, u poređenju sa njih hiljadu prije intervencije NATO snaga.

    Gadafi je obećao da neće činiti represalije u Bengaziju i nije pronađen nijedan dokaz ili razlog, kojim bi se mogle dokazati tvrdnje da je njegova Vlada planirala počiniti masovna ubistva (Kuperman 2015.). Šteta je međutim učinjena. NATO je predao zemlju u ruke posvađanim grupacijama islamista i prozapadnih "liberala". Do tada relativno nezavisna država, uništena je, a Libija je u tom procesu potpuno razorena. Ni četiri godine nakon toga Libija nema funkcionalnu vladu, nasilje se dalje nastavlja, a agresija na Libiju prošla je nekažnjeno.

    Dva dana prije NATO-vog bombardiranja Libije, još jedna oružana islamistička pobuna desila se u Daraai, gradu na krajnjem jugu Sirije. Međutim, obzirom da je ova pobuna dovedena u vezu sa protestima pokreta za političke reforme, time je njen karakter bio maskiran. Mnogi nisu primijetili da su zemlje koje su pobunjenike snabdjele oružjem, a to su prije svega Katar i Saudijska Arabija, istovremeno o karakteru pobune lansirale lažne vijesti i novinske izvještaje, posredstvom svojih medijskih mašinerija, Al-Jazeere i Al-Arabiye. Postoje drugi razlozi za ovako dugotrajne mitske predodžbe o ratu u Siriji. Mnogim zapadnim posmatračima, liberalima i ljevičarima, kao i konzervativnijim slojevima stanovništva, dopala se ideja o njihovoj vlastitoj ulozi spasilaca jednog stranog naroda, govoreći snažno i emotivno o zemlji o kojoj gotovo da uopće nisu ništa znali, i koju nisu razumjeli. Ipak, oni su se priključili toj propagandi koja je za njih značila ‘pravednu’ borbu protiv vladavine jednog ‘novog diktatora’, stvorivši o sebi vlastitu predodžbu. Ta je publika navodno zaboravila propagandne laži koje su karakterizirale neke prethodne ratove, kao i svoje vlastito kolonijalno naslijeđe.

    Usudio bih se se ići toliko daleko da kažem da je, u prljavom ratu protiv Sirije, zapadna kultura uopće zanemarila bolji dio svoje vlastite tradicije, razuma, istrajavanja na etičkim principima i traganjem za nezavisnim dokazima u vrijeme sukoba, u korist svoje najgore tradicije, imperijalnih prerogativa za potrebom intervencije, koju prate duboko ukorijenjene rasističke predrasude, i loša refleksija nad povješću vlastite kulture. Ta slabost dodatno je poduprta žestokom kampanjom ratne propagande. Nakon što je počela kampanja demonizacije sirijskog vođe Bashara al Assada uspostavljena je potpuna informativna blokada, koja je bila usmjerena protiv bilo koje druge varijante tumačenja događaja, koja bi mogla dovesti u sumnju službenu ratnu verziju lansiranu od strane zapada. Nakon 2011. premali broj objektivnih interpretacija rata u Siriji došlo je sa zapada, obzirom da su svi kritički stavovi praktično bili blokirani kao nepoželjni.

    Upravo u tom kontekstu odlučio sam napisati ovu knjigu. Ona je moj doprinos odbrani Sirije, i nije prvenstveno namijenjena onima koji su već uronuli u zapadne mitove, već onima koji im se žele angažirano i argumentirano suprotstaviti. Ova je knjiga stoga resurs i doprinos povijesti Sirijskog sukoba. Zapadne verzije ove priče postale su preduboko zaokupljene svojim vlastitim shvatanjem, radi čega smatram gubljenjem vremena o njima previše lamentirati. Najbolje je, vjerujem, o trenutnim događajima govoriti ono što oni stvarno jesu, a dimnu zavjesu o njima, adresirati kasnije. Ja ne ignoriram zapadne mitove o tom ratu, štaviše, ova knjiga mnoge od njih dokumentira. Ali pišem o realnosti tog rata.

    Zapadna mitologija se oslanja na ideju imperijalnih prerogativa, pitajući se šta ‘mi’ moramo poduzeti u vezi problema drugih naroda, što zapravo predstavlja prilaz koji nema osnove u međunarodnom pravu ili ljudskim pravima općenito. Sljedeći koraci razmatraju seriju fabriciranih dokaza o povodu, karakteru i slijedu rata, koji su zemlje NATO pakta i zaljevskih monarhija pokrenule u znak podrške ‘sekularnoj demokratskoj revoluciji'. Kad je postalo jasno da to nije plauzabilno, pojavila se druga priča, ona o tome kako oni zapravo žele spasiti ugnjetavanu većinu stanovnika Sirije koji su ‘muslimani suniti' od sektaškog ‘alevitskog režima’. Nakon toga, kada je postalo očito da su pripadnici antivladinih snaga počinili strašne zločine, i kada je to privuklo pažnju javnosti, povod za rat mutirao je u opravdanje da je na sceni zapravo rat u sjenci šireg sukoba u okviru kojeg, tvrdi se, ‘umjereni pobunjenici’ ratuju protiv ekstremističkih grupa. Zapadna intervencija je, stoga, neophodna, kako bi osnažila te ‘umjerene pobunjenike’ protiv novih ekstremističkih grupa koje su se, odjedanput, misteriozno pojavile, i koje predstavljaju prijetnju čitavom svijetu.

    To je bila ‘B’ priča. Nema nikakave sumnje da će Holivud u narednim godinama, na osnovu ovog meta scenarija proizvesti puno filmova. Međutim, ova knjiga se naslanja na priču A. Proksi armije islamista, koje su naoružali regionalni saveznici Sjedinjenih američkih država (uglavnom Saudijska Arabija, Katar i Turska), infiltrirali su se u redove reformskog pokreta otvorivši vatru na sirijske snage reda i na civilno stanovništvo. Za napade su potom optužili Vladu, i isprovocirali oružanu pobunu sa ciljem svrgavanja sirijske Vlade, i sekularne i pluralne države. To je uslijedilo neposredno nakon otvoreno najavljenih ambicija SAD-a da žele stvoriti ‘Novi Bliski Istok’, potčinjavanjem svih zemalja regiona, bilo putem reformi, unilateralanog razoružavanja, ili pak direktnim svrgavanjem legitimne vlasti. Sirija je bila slijedeća na redu, poslije Afganistana, Iraka i Libije. U slučaju Sirije, proksi armije skrojene su od kombinacije snaga Muslimanskog bratstva i vehabijskih fanatika iz Saudijske Arabije. Uprkos povremenoj borbi za prevlast među ovim grupama i njihovim sponzorima, i jednima i drugima zajednička je selefistička ideologija, usmjerena protiv sekularnih ili nacionalnih režima, a konačni cilj im je uspostavljanje vjerske države po njihovoj ideološkoj matrici.

    Međutim, vašingtonskim islamistima u Siriji se suprotstavila disciplinirana nacionalna vojska, koja se nije raspala po vjerskoj matrici, uprkos brojnim provokacijama. Sirijska država je takođe imala snažne saveznike u Rusiji i Iranu. Sirija nije željela postati drugom Libijom. U ovom višegodišnjem sukobu, nasilje je, prema zapadnoj verziji, činila sirijska vojska, koja ‘ciljano napada’ civile. Sa sirijske strane ljudi su bili suočeni sa svakodnevnim napadima terorista na njihove gradove i naselja, škole, bolnice, i masakriranjem običnih građana od strane NATO-ovih ‘boraca za slobodu’, nakon kojih su slijedili kontra udari Armije. Strani teroristi regrutirani su u desetinama zemalja i to u aranžmanu Saudijske Arabije i Katara, kojim su pojačali lokalne plaćenike.

    Iako se terorističke grupe često oslovljavaju kao opozicionari, militanti, ili sunitske grupe izvan Sirije, unutar same Sirije, pak, politička opozicija je napustila islamiste vec početkom 2011. godine. Protesti su maknuti sa ulica putem nasilja, a većina opozicije, izuzev (Muslimanskog bratstva i nekih u egzilu), priključile su se državi i armiji, iako ne vladajućoj Ba’ath partiji. Sirijska armija je prema teroristima postupila brutalno, ali za razliku od navoda zapadne propagande, pružila je zaštitu civilnom stanovništvu. Islamisti pak, brutalno su postupali prema svima, i to na otvoren način. Milioni interno raseljenih ljudi potražili su zaštitu kod Armije i Vlade, dok su neki od njih pobjegli iz zemlje. U potrazi za završnim činom okončanja rata velike sile su pokušale svrgnuti sirijsku vlast, ili u nemogućnosti da to postignu, razmatraju uspostavljanje disfunkcionalne države pa čak i njeno rasparčavanje na sektaške državice, kako bi time slomile osovinu nezavisnih regionalnih država. Tu osovinu čine Hizbulah u južnom Libanu i Palestinski pokret otpora, pored Sirije i Irana, jedinih dviju zemlja regiona u kojima nema američkih vojnih baza. U zadnje vrijeme – još uvijek zapadnom invazijom, masakrima i okupacijom traumatizirani Irak, postepeno se počeo priključivati ovoj osovini. Rusija takođe počinje da igra važnu, protutežnu ulogu. Novija povijest i ponašanje pokazuje da ni Rusija ni Iran nemaju nikakvih imperijalnih ambicija za koje bi se moglo reći da iole lice na ambicije Vašingtona i njegovih saveznika, među kojima su, njih nekoliko, (Britanija, Francuska i Turska),  bivši kolonijalni gospodari u toj regiji. Sa stanovišta zemalja osovine rezistance, poraz prljavog rata protiv Sirije značio bi početak zbijanja zajedničkih redova protiv politike velikih sila. Uspješna odbrana Sirije značila bi početak kraja Vašingtonskog ‘Novog Bliskog Istoka’.

Sirija i Vašingtonski ‘Novi Bliski istok’

    Nakon invazija na Afganistan i Irak, i razaranja Libije, Sirija je bila slijedeća zemlja koju je trebalo uništiti. Vašington i njegovi regionalni saveznici unaprijed su isplanirali scenario za Siriju. Nakon promjene režima u Damasku, Hizbullah, sirijski saveznik i lider libanskog pokreta otpora Izraelu, bio bi totalno izoliran. U tom slučaju, Islamska republika Iran bi bila jedina preostala država u kojoj ne bi bile prisutne američke vojne baze. Ako bi pokorio i Iran, Vašington bi bio u poziciji da kontrolira cijeli Bliski istok, eliminirajući na taj način svoje potencijalne konkurente, Rusiju i Kinu. Palestina bi bila izgubljena.

    Bio je dio vašingtonskog plana stvaranja ‘Novog Bliskog istoka’. No, to se još uvijek nije ostvarilo. Odlučan i dobro koordinirani otpor, nikad ne treba potcijeniti.
Sirijska nacionalna armija je uspjela odbiti mnogostruke napade fanatičnih islamističkih skupina, potpomognute članicama NATO saveza i zaljevskim monarhijama. Pritom je podrška Rusije i Irana Siriji, sve vrijeme bila solidna. Takođe je značajna činjenica da je Sirija uspjela izgraditi nove oblike suradnje sa slabim, ali rastućim Irakom, tako da jačanje veza između Irana, Iraka, Sirije, Libana i Palestine, predstavlja regionalni izazov novoj ‘Velikoj Igri’, našeg doba.

    Bliski istok prestao je biti teatar za nadmetanje samo velikih sila. SAD i njegovi regionalni kolaboracionisti (Saudijska Arabija, Izrael, Turska, Katar i Jordan) su, to nam je sada sasvim jasno, sve vrijeme aktivno uključeni u antisirijski rat, od njegovog početka 2011. Pomenute zemlje iskoristile su najreakcionarnije sektaške ekstremističke formacije, kako bi ostvarile svoje ciljeve. Osovina Rezistance, s druge strane, ne bi trebala biti shvaćena kao sektaški fenomen. Ova grupa aktera – Islamska Republika Iran, sekularna Sirija, libanski pokret otpora predvođen Hizbullahom i Palestincima – duboko je antiimperijalistička. Sirija, kao jedina preostala sekularna zemlja na Bliskom istoku dugo godina važi kao bliski saveznik Irana, uključujući i u vrijeme sekularnog Iraka, kada je njime upravljao Saddam Hussein.

    Vašington je tada iskoristio Saddama radi slabljenja Irana, nakon Islamske revolucije u toj zemlji, koja je izvedena 1979. godine. S druge strane, Iran nikada nije podržavao sektašku Muslimansku braću u njihovim pokušajima da nasilno sruše sekularnu sirijsku Vladu. Iran, naravno, pruža podršku šiitskim muslimanima Hizbullaha, ali je zanimljivo da se Iran najviše demonizira zbog naoružavanja Palestinaca, među kojima gotovo da i nema šiita. Ovaj pluralni pristup Irana opovrgava optužbe da je Osovina rezistance sektaški orijentirana. Poticanje na sektaštvo na Bliskom istoku uglavnom dolazi od strane vašingtonskih ključnih saveznika, Saudijske Arabije, ostalih zaljevskih monarhija i Izraela, koji se potvrdio etničkim čišćenjem Palestine. Ove zemlje suglasne su sa Amerikom, koja region Bliskog istoka drži slabim i podijeljenim.

    Kako to da je Sirija postala cilj agresije? Neprijateljstvo prema Siriji moguće je trasirati unazad, sve do središnje uloge Sirije u Arapsko-izraelskim ratovima, posebno ratu 1967. i ratu 1973. koji su u to vrijeme predstavljali zajedničku regionalnu borbu protiv ekspanzionizma Cionističke države.

    Nakon toga, podrška Sirije Islamskoj revoluciji 1979. uzrokovala je zategnutost odnosa između Sirije i SAD-a. Još od 1980. godine, za vrijeme Karterove administracije, Vašington je tragao za modalitetima kako da najlakše provede svrgavanje režima u Damasku. Diplomatske depeše koje je Vijeće za nacionalnu sigurnost uputilo američkom Državnom sekretaru Zbigniewu Brzezinskom, predložilo je izradu temeljite i koordinirane studije, u čiju izradu je takođe trebalo uključiti evropske i partnere Vašingtona iz zaljevskih monarhija, kako bi se identificirao potencijalni alternativni režim koji bi mogao i trebao zamjeniti vladu Hafeza al Assada. Međutim, oni su se tada pribojavali nezadovoljstva i reakcije sirijskog saveznika, Sovjetskog saveza - USSR, u slučaju pokušaja svrgavanja sirijskog režima.  

    Taj dokument takođe je imao u vidu da bi, u slučaju povlačenja sirijskih trupa iz Libana - (Sirija je poslala svoje trupe u Liban u cilju zaustavljanja građanskog rata u toj zemlji, 1975. godine, gdje su one ostale sve do 2005.) – to predstavljalo veliki rizik koji prijeti obnavljanjem građanskog rata u Libanu, što bi u tom slučaju, dalo povoda Izraelu da se i on uključi u rat na jugu Libana. (NSC 1980).

    Stoga, uopće ne iznenađuje činjenica da su Muslimanska braća – koja sve vrijeme važe kao najorganiziranija sirijska opoziciona grupacija, čija historija kolaboracije s vanjskim silama seže još u vrijeme 1940. godine, započela kampanju krvavih sektaških napada na vladine snage u Siriji, da bi njihova oružana pobuna bila skršena u gradu Hami 1982. godine. Tu  njihovu pobunu podržali su američki saveznici na Bliskom istoku, Saudijska Arabija, Irak u vrijeme Saddama Huseina i Jordan (Seale 1988: 336-337).

    Američki obavještajni podaci iz tog vremena, ocjenili su da se sirijska Vlada pokazala pragmatičnom i da jednostavno nije dopustila Muslimanskoj braći da nasilno svrgnu Assada i formiraju vlast Muslimanske braće. (DIA 1982: vii). Međutim, nedugo nakon toga, američki su obavještajni analitičari iskoristili represivne mjere koje je sirijska vlada primjenila protiv Muslimanske braće u Hami, kako bi Siriju prikazali kao totalitarnu državu (Wikas 2007: vii). Bila je to korisna fikcija.

    Slijedeća strateška promjena odnosa prema Siriji desila se nakon napada na Svjetski trgovinski centar u New Yorku, 9. septembra, 2001. godine i odluke tadašnje administracije Georgea W. Busha kojom je ‘objavio rat teroru’. Iako su za invazije koje su potom uslijedile, korišteni razni izgovori, već tada su počele ubrzane pripreme za načelni plan o Bliskom istoku. Bivši visoko pozicionirani američki general Wesley Clark, izjavio je u svojim memoarima, da mu je, dvije sedmice nakon napada od 11. Septembra, stariji kolega iz Pentagona rekao da je već tada donešena odluka za napad na Irak, koji je izveden 18 mjeseci kasnije. Šest sedmica nakon toga, navodi Clark, isti general mu je rekao nešto puno gore od toga, a to je, kako je navedeno u memorandumu Pentagona: ‘Namjeravamo u vremenskom razmaku od pet godina napasti sedam zemalja’. Prva na listi zemalja predviđenih za invaziju bio je Irak, zatim Sirija, pa onda na kraju Iran. (Clark 2007).

    Irački lider Saddam Hussein dugo je važio kao neprijatelj Sirije zbog njegove oportunističke podrške sirijskoj Muslimanskoj braći, kao i zbog njegove kolaboracije sa Sjedinjenim američkim državama, u dugogodišnjem krvavom ratu protiv Irana. Međutim, sirijska Vlada koju je predvodio Hafez al Assad, podržala je vojnu akciju kojom su iračke snage istjerane iz Kuvajta za vrijeme Prvog zaljevskog rata (1990-1991.). Taj rat, bez obzira na to kako ko gleda na Kuvajtsku monarhiju, pokrenut je nezakonito, i u suprotnosti sa doktrinom o kolektivnoj sigurnosti, kako je ona definirana od strane Ujedinjenih naroda, na osnovu čega je SAD osigurao mandat Vijeća sigurnosti UN-a koji je odobrio ovu vojnu intervenciju.

    Ipak, i Sirija i Iran, kasnije su se protivili invaziji na Irak koja je izvedena 2003., iako je kao rezultat te invazije  svrgnut sa vlasti njihov zajednički neprijatelj Saddam Hussein. Invazija na Irak bila je nezakonita i predstavljala je čin agresije.

    Neželjene posljedice invazije na, i okupacije Iraka, dovele su do promjene u američkoj politici, do pomaka koji je nazvan ‘preusmjerenjem’ (Hersh 2007). Nakon što je Ba’ath-istička vlada Saddama Husseina svrgnuta sa vlasti, novoinstalirana vlast u Bagdadu promijenila je kurs i uspostavila dobre odnose sa Iranom. Ne samo da su većina stanovnika Iraka šiitski muslimani, iako ne u tolikom broju kao u Iranu, iračani su takođe razvili stanovit oblik kulture pluralizma, te oni stoga nisu željeli stvoriti vjersku državu. Međutim, obzirom da je iranski neprijatelj, Saddam Hussein, bio uklonjen, stvorena je atmosfera u kojoj se o pitanjima od zajedničkog interesa  moglo razgovarati u normalnijoj atmosferi dobrosusjedskih odnosa dviju zemalja. Štaviše, uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa počelo je, ustvari, sve više zabrinjavati Vašington. Namjera Amerikanaca, u vrijeme kada su potpirivali iračko-iranski rat, i kada su kasnije okupirali ovu zemlju, nije bila motivirana ciljem približavanja Iraka i Irana.

    Još 2005. godine Državni sekretar SAD-a, Condoleezza Rice, počela je spominjati širenje ‘kreativnog haosa’ na Bliskom istoku, u cilju promidžbe Bušovog plana za Novi Bliski istok. (Karon 2006). Učeći iz naslijeđa velikih kolonijalnih sila, Vašington je uspostavio novu strategiju ‘zavadi pa vladaj’. Insajderi Bijele kuće Bušovu strategiju nazvali su 'preusmjerenjem', a ona je podrazumijevala otvoreniju konfrontaciju sa Iranom i izazivanje sektaškog jaza između sunita i šiita... (uprkos tome), na razočarenje Bijele kuće, Iran je uspio sklopiti bliski savez sa predominantno šiitskom iračkom Vladom premijera Nuri al-Malakija’ (Hersh 2007). Rice je pred Komisijom za vanjske poslove američkog Senata izjavila da ona primjećuje ‘novo strateško preustrojstvo’ u regionu Bliskog istoka, po kojem ‘Sunitske zemlje’ (Zaljevske  monarhije) predstavljaju ‘centre umjerenosti’ dok se Iran, Sirija i Hizbullah nalaze ‘na drugoj strani tog procjepa’ (Hersh 2007).

    Zamisao je bila igrati na kartu komunitarnih podjela kako bi se proizveo sukob, posebno u Iraku. Uvježbavanje ‘Crvenog tima’ Američke Centralne komande počele su 2006. Pri čemu je vojno planiranje bilo fokusirano na prizvodnju dubokih podjela po arapsko-perzijskoj matrici, da bi kasnije pažnja bila preusmjerena na ‘sunitsko-šiitski (za svaki slučaj) prihvatljiviji okvir?’ Zamisao američkih planera bila je bazirana na pretpostavci da je nemoguć ‘scenario po kojem bi se Arapi i Perzijanci mogli vojno udružiti  protiv SAD-a/Zapada’ (Narwani 2011). Najefektivniji dio te operacije bilo je stvaranje al Qaede u Iraku (IQI), koju bi finansirala Saudijska Arabija. IQI je po tom scenariju imala zadatak izvoditi sektaške napade na džamije i druge centre iračke zajednice, sa ciljem zaoštravanja komunitarnih tenzija. Visoki zapadni funkcioneri su, u privatnim razgovorima, priznali da su veliki broj saudijskih milijardera, kao i oni iz drugih zaljevskih monarhija, obezbjedili ‘najveći dio finansijskih sredstava za finansiranje sunitskih (sic) terorističkih grupa širom svijeta’ (Jones 2014).

    Iako je al Qaeda u Iraku, poznata i kao Islamska država Iraka (ISI), u početku tvrdila da je pretežno sastavljena od Iračana (Felter i Fishman 2008: 3), nju su saudijske finansije i regrutiranje u dobroj mjeri internacionalizirali. Podaci do kojih su došle američke snage u Sindžaru, na iračko-sirijskoj granici, u oktobru 2007. godine to potvrđuju. Ti podaci govore o jednoj grupi od oko 500 boraca, među kojima su državljani Saudijske Arabije, kao i drugi iz Sjeverne Afrike (Libijci, Alžirci, Tunižani,  Marokanci) i drugi. Druge procjene koje datiraju iz 2005. i 2007. takođe potvrđuju, sa manje ili više sigurnosti, čak i veći broj pripadnika različitih nacionalnosti, među kojima je bilo najviše (40-55%) Saudijaca (Felter i Fishman 2008: 8, 30-31).

    Najtragičniji primjer korištenja strategije izazivanja sektaških sukoba svakako je bombaški napad na džamiju Askari u Samarri, na jugu Iraka, koji je izveden tokom 2006. a u kojem je stradalo preko 1000 nevinih civila. Unatoč upozorenjima šiitskih vjerskih lidera Iraka, Irana i Libana, koji su pozivali na sustezanje od osvete, ipak je došlo do uzvratnih napada u znak odmazde za zločin u Samarri.

Kada je došlo do hapšenja odgovornih za ovaj zločin, objavljeno je da su ga počinila sedmorica pripadnika jedne ćelije al Qaede koju je predvodio jedan Iračanin, dok su drugi članovi terorističke grupe bili, jedan Tunižanin, četiri Saudijca, i još dva Iračanina. (Ridolfo 2007). Iako je al Qaeda od samog početka bila uključena, fokus američkih medija i analitičara preusmjeren je namjerno na iračke sektaške podjele (Worth 2006). Iako je, svojevremeno, Saddam Hussein podržavao Muslimansku braću u Siriji, on u Iraku nije nikada dozvolio djelovanje al Qaedinih grupa. Fenomen al Qaede novija je pojava, i ona nije samo nastala kao ‘organska’ reakcija na američku okupaciju. Zapadni izvori ponekad priznaju da je većina finansija i boraca al Qaede dolazi iz Saudijske Arabije (Bruno 2007). Međutim, ti izvori takođe zamagljuju situaciju tvrdeći da Iran i Hizbullah, s vremena na vrijeme podržavaju al Qaedu (Kaplan 2006). Ti su pak navodi netačni.  

    Izrael, sve vrijeme duboko uključen u Plan za ‘Novi Bliski istok’, pogotovo se aktivirao tokom jula-augusta 2006. Nakon što je dobio ‘zeleno svijetlo’ iz Vašingtona (Hersh 2006), Izrael je iskoristio priliku kako bi pod tim izgovorom izvršio invaziju na južni Liban. Širi plan Izraela imao je za cilj oslabiti i razoružati  Hizbullah. Međutim, nakon što je u tom ratu poginulo čak 1200 Libanaca i 165 Izraelaca, UN je uspjela dogovoriti prekid vatre. Izrael nije uspio ostvariti nijedan cilj invazije. Američki državni sekretar Condoleezza Rice je ovu tragediju, koja je uzrokovala smrt 400 ljudi i pola miliona raseljenih, tek olahko nazvala ‘porođajnim mukama Novog Bliskog istoka’ (Karon 2006). Ova izjava potaknula je Ramija Khourija iz Bejrutskog Daily Stara da napiše slijedeće: ‘Vašington gotovo na ekskluzivnoj osnovi surađuje sa arapskim vladama (zaljevskim monarhijama) koje na Siriju gotovo da nemaju nikakav uticaj, čiji kredibilitet u očima arapske javnosti je beznačajan, čiji vlastiti legitimitet kod kuće sve više postaje upitan, i čija proamerička politika ima tendencije da promovira rast (ekstremističkih) islamističkih pokreta’ (Khouri 2006).

    Za vrijeme perioda destabilizacije u post-Saddamovom Iraku, Sirija je, što se Vašingtona tiče, bila na listi čekanja, ali ne i zaboravljena.  Iz diplomatskih depeša koje je objavio Wikileaks saznajemo da je američka ambasada u Siriji bila zabrinuta činjenicom da je, uprkos sankcijama koje su 2005. uvedene Siriji, zbog njenog odbijanja da surađuje u vezi Iraka, Sirija 2006. godine bila ‘čak u snažnijoj poziciji na domaćem i međunarodnom planu nego 2005’. Vašington je pokušao Damask optužiti za pružanje utočišta iračkim borcima otpora američkoj agresiji (Sirija je prihvatila više od million iračkih izbjeglica, nakon američke invazije na Irak 2003. godine), ali je američka ambasada privatno priznala da ‘ekstremistički elementi sve više koriste Siriju kao bazu, ali da SARG (Vlada Sirijske  Arapske Republike) preduzima mjere  protiv grupa koje tvrde da su povezane sa Al-Kaidom’. Bez obzira na ovu činjenicu, Ambasada je State Departmentu predložila da preduzme mjere u cilju ‘sabotiranja (Sirijskog predsjednika Bashara al Assada) u donošenju odluka, kako bi ga destabilizirala i natjerala da plati  visoku cijenu za njegove  greške’ (US Embassy Damascus 2006).

    U međuvremenu, u toku je bila priprema terena za intervenciju protiv Sirije. Američki State Department je izdvojio sumu od $5 miliona dolara za  ‘Program sirijskih reformi upravljanja’ početokom 2006. (Wikas 2007: viii). Bušova administracija je finansirala medijske kanale i nevladine organizacije u Siriji. Američke diplomatske depeše potvrđuju da je State Department finansirao Televizijski kanal sirijske zajednice u egzilu, TV Barada, sa sjedištem u Londonu, i ‘Pokret pravde i razvoja’ (Whitlock 2011).

    Bio je to specijalni program, uspostavljen paralelno sa sličnim projektima, koje su Amerikanci naširoko primjenjivali kroz Nacionalnu fondaciju za širenje demokracije NED, koja se finansirala iz budžeta američkog Ministarstva vanjskih poslova.  Finansije za ove aktivnosti obezbjeđuju se preko posredničkih organizacija u Americi, posebno putem Vijeća za demokraciju (Democracy Council), koje opet, fondove osigurava preko grantova iz Partnerske inicijative za Bliski istok – MEPI. Depeše američke ambasade u Damasku iz 2009. i kasnije, govore da je Vijeće za demokraciju – DC primilo 6.3 miliona dolara za vođenje Sirijskog programa pod nazivom ‘Inicijativa za jačanje civilnog društva Sirije - CSSI’, koja je sadržavala ‘razne koncepte emitiranja’ uključujući TV Barada-u. Veća suma, približno 12 miliona dolara, kasnije je izdvojena, u periodu između 2005. i 2010. godine, uz napomenu američke ambasade u Damasku prema State Departmentu, da će Sirijska vlada bilo koju vrstu finansiranja SAD-a, koja bude donirana nezakonitim političkim grupama, ‘nesumnjivo smatrati činom koji ima za cilj  promjenu režima’. Ambasada je bila zabrinuta da bi Sirijska obavještajna zajednica (zloglasni Mukhabarat) mogla već biti duboko na tragu ovih programa (Whitlock 2011). Iako je Bušova administracija uvela čitavu seriju sankcija protiv Sirije, u periodu između 2003. i 2008., navodno zbog sirijske uloge u Libanu i Iraku., istovremeno, Amerikanci su i dalje održavali diplomatske odnose sa Sirijom na visokoj razini.

    Američka politika se često činila nekoherentnom, ali neprijateljstvo prema Siriji tinjalo je ispod površine tih odnosa. Američka administarcija je zahtijevala provođenje liberalizacije sirijske ekonomske politike, ali je pritom blokirala pokušaje Sirije da postane članicom Svjetske trgovinske organizacije WTO (Sadat and Jones 2009). William Rugh, bivši američki amabasador u Ujedinjenim arapskim Emiratima, okarakterizirao je američku politiku prema Siriji  politikom ‘izolacije i monologa’, dok je bivši analitičar CIA-e, Martha Kessler, izjavila, da je cjelokupna politika morala biti postavljena na premisi ‘konteksta u kojem je preovladavalo uvjerenje kod večine članova američke administracije, da režim (Sirijska vlada) mora pasti’ (Sadat and Jones 2009).

    Takve ambicije uključivale su i vojne pripreme, i to ne samo one konvencionalne prirode. Britanci su već bili uz Ameriku. Dvije godine prije nego što je u Siriji izbilo nasilje, bivši ministar vanjskih poslova Francuske, Roland Dumas, izjavio je: ‘Sastao sam se sa najvišim britanskim dužnosnicima koji su mi priznali da nešto krupno spremaju vezano za Siriju… Britanija je pripremala invaziju pobunjenika na Siriju. Čak su me pitali, iako ja tada nisam bio ministar vanjskih poslova, da li sam voljan u tome učestvovati.’ Dumas kaže da je on to odbio. (Lehman 2013). Koji su zapravo bili detalji tog plana 2009. nejasno je.

    Bez obzira na to, SAD ima dugogodišnje iskustvo u prljavim, tajnim ratovima, koje je vodila preko svojih proksija u Latinskoj Americi (El Salvador i Nikaragva), u Africi (Zair i Angola) i na Bliskom istoku (Afganistan). Nakon što je predsjednik Bush proglasio svoj ‘Rat protiv terorizma’ 2001. godine, priručnik američke vojske o vođenju ‘nekonvencionalnog ratovanja’ (UW), nekoliko puta bio je izmjenjivan, kako bi mu se dodalo niz aktivnosti koje SAD treba da uzme u obzir, kako bi ostvario svoje ciljeve  i ambicije. Verzija ovog priručnika iz 2008. godine, citira drevnog kineskog historičara rata Sun Tsua: ‘poraziti neprijatelja bez borbe, vještina je najviše vrste’ (US Army 2008: 1.1). To znači da je i učinkovito i efikasno razvijati ona sredstva koje ne znače direktnu vojnu konfrontaciju. Ovaj priručnik predviđa ‘nekonvencionalni rat’ koji treba voditi, bilo pomoću ili bez surogata’, citirajući ranije primjere iz Nikaragve i Afganistana. Pomenuti priručnik naglašava ‘jasno definiranu svrhu nekonvencionalnog rata - UW (što podrazumjeva) pružanje podrške pobunjeničkim skupinama, pokretima otpora i konvencionalnim vojnim operacijama’ (US Army 2008: 1.1-1.2). Tako vođen nekonvencionalni rat, upravo je ono što je pripremano za Siriju, prije događaja koji su se desili u drugoj polovini 2010. i 2011. godine u Egiptu i Tunisu, a koji su postali poznati kao Arapsko proljeće. Taj model je zapravo nastavak strategije al Qaede (ili Islamske države) u Iraku, koji je naslonjen na mrežu Sirijskog ogranka Muslimanske braće, i uvijek za suradnju raspoloženih, sektaški orijentiranih i podlih  Saudijaca.

    Da je kojim slučajem Sirija bila izolirana poput Iraka i Libije, desilo bi se da ovaj plan bude jednostavnije proveden. Međutim, vojska NATO-a i proksiji arapskih zaljevskih monarhija, suočili su se sa otporom osovine rezistance (Axis of Resistance), zajedno sa nekim moćnim saveznicima, koji imaju ogromno iskustvo u ratu sa sektaškim provokatorima.
________________

Bilješke:

Edwards, Dave (2013) ‘Limited But Persuasive’ Evidence – Syria, Sarin, Libya, Lies’, Media Lens, 13 June, online: http://www.medialens.org/index.php/alerts/alert-archive/alerts-2013/735-limited-but-persuasive-evidence-syria-sarin-libya-lies.html

Forte, Maximilian (2012) Slouching Towards Sirte: NATO’s War on Libya and Africa, Baraka Books, Quebec

ICJ (1986) Case concerning the military and paramilitary activities in and against Nicaragua (Nicaragua v. United States of America) Merits’, International Court of Justice, Judgement of 27 June 1986, online: http://www.icj-cij.org/docket/?sum=367&p1=3&p2=3&case=70&p3=5

Knightley, Phillip (2001) ‘The disinformation campaign’, The Guardian, 4 October, online:http://www.theguardian.com/education/2001/oct/04/socialsciences.highereducation

Kuperman, Alan J. (2015) Obama’s Libya Debacle’, Foreign Affairs, 16 April, online: https://www.foreignaffairs.com/articles/libya/2015-02-16/obamas-libya-debacle

Martí, Jose (1975) Obras Completas, Vol. 6, Editorial de Ciencias Sociales, La Habana

McKinney, Cynthia (Ed) (2012) The Illegal War on Libya, Clarity Press, Atlanta

Putin, Vladimir (2015) ‘Violence instead of democracy: Putin slams ‘policies of exceptionalism and impunity’ in UN speech’, RT, 28 September, online: https://www.rt.com/news/316804-putin-russia-unga-speech/

Richter, Larry (1998) ‘Havana Journal; Remember the Maine? Cubans See an American Plot Continuing to This Day’, New York Times, 14 February, online: http://www.nytimes.com/1998/02/14/world/havana-journal-remember-maine-cubans-see-american-plot-continuing-this-day.html

Bruno, Greg (2007) ‘Profile: Al-Qaeda in Iraq’, Council on Foreign Relations report, Washington Post, 19 November, online: http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2007/11/19/AR2007111900721.html

Clark, Wesley (2007) A Time to Lead: for duty, honor and country, St. Martin’s Press, London

DIA (1982) ‘Syria: Muslim Brotherhood Pressure Intensifies’, Defence Intelligence Agency (USA), May, online: https://syria360.files.wordpress.com/2013/11/dia-syria-muslimbrotherhoodpressureintensifies-2.pdf

Felter, Josep and Brian Fishman (2008) ‘Al-Qa’idas’s Foreign Fighters in Iraq: a first look at the Sinjar records’, Combating Terrorism Center at West Point, New York, online: https://www.ctc.usma.edu/posts/al-qaidas-foreign-fighters-in-iraq-a-first-look-at-the-sinjar-records

Hersh, Seymour (2006) ‘Watching Lebanon’, The New Yorker, 21 August, online: http://www.newyorker.com/magazine/2006/08/21/watching-lebanon

Hersh, Seymour (2007) ‘The Redirection’, New Yorker, 5 March, online: http://www.newyorker.com/magazine/2007/03/05/the-redirection

Jones, Owen (2014) ‘To really combat terror, end support for Saudi Arabia’, The Guardian, 1 September, online: http://www.theguardian.com/commentisfree/2014/aug/31/combat-terror-end-support-saudi-arabia-dictatorships-fundamentalism

Kaplan, Eben (2006) ‘The Al-Qaeda-Hezbollah Relationship’, Council on Foreign Relations, 14 August, online: http://www.cfr.org/terrorist-organizations-and-networks/al-qaeda-hezbollah-relationship/p11275

Karon, Tony (2006) ‘Condi in Diplomatic Disneyland’, Time, 26 July, online: http://content.time.com/time/world/article/0,8599,1219325,00.html

Khouri, Rami (2006) ‘Birth pangs of a New Middle East’, Daily Star, July, online: http://www.dailystar.com.lb/GetArticleBody.aspx?id=113043

Lehmann, Christof (2013) ‘Dumas, ‘Top British officials confessed to Syria war plans two years before Arab Spring’, NSNBC, 1 June, online: http://nsnbc.me/2013/06/16/dumas-top-british-officials-confessed-to-syria-war-plans-two-years-before-arab-spring/

Narwani, Sharmine (2011) ‘Pentagon game to divide Iranians and Arabs’, Salon, 26 October, online: http://www.salon.com/2011/10/26/pentagon_game_to_divide_iranians_and_arabs/ NSC (1980) ‘Syria July 16, 1980’, National Security Council, 4203XX, Memorandum for Zbigniew Brzezinski, declassified document

Ridolfo, Kathleen (2007) ‘Iraq: Samarra Bombing Set Off Year Of Violence’, Radio Free Europe, Radio Liberty, 12 February, online: http://www.rferl.org/content/article/1074662.html

Sadat, Mi H and Daniel B Jones (2009) ‘U.S. Foreign Policy Towards Syria: balancing ideology and national interests’, Middle East Policy Council, Summer, Volume XVI, Number 2, online: http://www.mepc.org/journal/middle-east-policy-archives/us-foreign-policy-toward-syria-balancing-ideology-and-national-interests?print

Seale, Patrick (1988) Asad: the struggle for the Middle East, University of California Press, Berkeley CA

US Army (2008) ‘Army Special Operations Forces: Unconventional Warfare’, FM 3-05.130, United Stats Army John F. Kennedy Special Warfare Center and School,
Fort Bragg NC

US Embassy Damascus (2006) ‘Influencing the SARG in the end of 2006’, Cable to US State Department, Wikileaks, 13 December, online: https://wikileaks.org/plusd/cables/06DAMASCUS5399_a.html

Whitlock, Craig (2011) ‘U.S. secretly backed Syrian opposition groups, cables released by Wikileaks show’, Washington Post, 17 April, online: https://www.washingtonpost.com/world/us-secretly-backed-syrian-opposition-groups-cables-released-by-wikileaks-show/2011/04/14/AF1p9hwD_story.html

Wikas, Seth (2007) ‘Battling the Lion of Damascus: Syria’s domestic opposition and the Asad regime’, Washington Institute for Near East Policy, Policy Focus #69, May, online: http://www.washingtoninstitute.org/policy-analysis/view/battling-the-lion-of-damascus-syrias-domestic-opposition-and-the-asad-regim

Worth, Robert F. (2006) ‘Blast Destroys Shrine in Iraq, Setting Off Sectarian Fury’, New York Times, 22 February, online: http://www.nytimes.com/2006/02/22/international/middleeast/22cnd-iraq.html?_r=0

Ovaj tekst objavljen je uz odobrenje autora
Copyright © Prof. Tim Anderson
Global Research, 2015


Dr. Tim Anderson predaje političku ekonomiju na Sydneyskom univerzitetu u Australiji (The University of Sydney). Bavi se istraživanjem razvoja, prava i samoopredjeljenja u Latinskoj Americi, Azijsko-pacifičkom regionu i Bliskom istoku. Objavio je brojne akademske radove u raznim publikacijama i naučnim časopisima. Njegovu najnoviju knjigu pod naslovom ‘Land and Livelihoods in Papua New Guinea – Zemljište i održavanje u Papui Novoj Gvineji’ objavio je Australian Scholarly Publishing, Melbourne, 2015.

Save