Makijavelizam i fašizam

pdf

Sažetak
Među teoretičarima politike i politolozima postoje razilaženja u pogledu Makijavelijevih političkih ideja (makijavelizma) i njihove veze sa njegovom stvarnom ličnošću. Jedni Makijavelija smatraju zagovornikom militarizma i apsolutizma, dok drugi drže da je on bio realist i težio ka općem dobru. U ovom radu pokušalo se, kroz osvrt na Makijavelijevo djelo „Vladar“ i Hitlerov „Mein Kampf“, ustanoviti da li je makijavelizam utjecao na pojavu fašizma kao totalitarnog nauka iz 20. stoljeća. Ukratko, pokušalo se ponuditi moguće odgovore na pitanje: Da li načela i stavovi fašizma imaju svoje korijene u makijavelizmu?
Ključne riječi: „Vladar“, makijavelizam, fašizam, Hitler, „Mein Kampf“
Uvod
    U pogledu Makijavelija i njegove stvarne ličnosti, s jedne, te političkih ideja koje iznosi u djelu Vladar, s druge strane, među teoretičarima političkih znanosti, i općenito u savremenoj političkoj misli, postoje različiti stavovi, pa je prilično teško donijeti definitivan i konačan sud. Uzmemo li u obzir samo kako se sve kvalificira Makijavelija, dakle kao „Galileja politike“, „empiristu suprotstavljenog metafizici“, „pragmatistu“, „zagovornika realpolitike“, „ideologa zla“, „pristalicu apsolutizma“, „idolopoklonika“, „baštinika renesansnog humanizma“, „etičara“, „oca italijanskog nacionalizma“, „preteču prosvjetiteljstva“, „uvjerenog republikanca“, i tako dalje, jasno je koliko je teško kazati koje od ovih kvalifikacija bi odgovarale istini. Jedan od razloga zašto stvari tako stoje jeste i što su kroz vrijeme pristupi Makijaveliju i njegovoj misli bivali krajnje različiti, pa je tako slika o Makijaveliju zavisila od ličnih sklonosti samih istraživača njegovog djela, o njihovim simpatijama ili averziji prema Makijaveliju, te o historijskim mijenama, a sve to skupa svakako je otežalo zadaću da se sagleda Makijavelijevu ličnost kao i sadržaj i poruke njegovog Vladara. Pokušamo li nekako, naravno uopćeno, klasificirati njegove kritičare, mogli bismo kazati da su ga ličnosti poput Bacona, Spinoze, Hegela ili Fichtea nastojale opravdati, dok su autori kao Marlowe, Shakespeare, Mayer ili Fletcher odbacivali njegove ideje. Želimo li objektivno sagledati Makijavelija, valja priznati da je stav obje strane prema njemu u načelu bio pravedan. No, priča time ne završava, jer u 20. stoljeću Makijaveli opet postaje predmetom zanimanja i sporenja, a neki su otišli tako daleko da su korijene možda i ponajviše zapadnjačkog fenomena u tom stoljeću, dakle fašizma, potražili upravo u Makijavelijevim idejama. Nakana ovog teksta jeste upravo da, osvrnuvši se na Makijavelijevog Vladara i Hitlerovu Moju borbu, pokušamo istražiti da li je postojao, i koliki je eventualno bio, utjecaj makijavelizma na fašizam (odnosno na nacizam kao njegovu njemačku inačicu) i da li postoje određene zajedničke teorijske pretpostavke? Drugim riječima, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje: Ima li fašizam svoje korijene u Makijavelijevim idejama ili ne?

Makijaveli i makijavelizam
    American Heritage Dictionary ovako definira makijavelizam: „Politička doktrina koja odbacuje relevantnost morala u političkim pitanjima i drži da su prevrtljivost i prevara opravdani ukoliko služe ostvarivanju i održavanju političke moći.“ Leo Strauss smatra da, kako bismo uopće razumijeli smisao pojma politička filozofija, treba obratiti pažnju na činjenicu da „svako političko djelovanje teži ili promjeni aktuelnog stanja ili njegovom očuvanju“. Ukoliko se ne radi o nakani da se sačuva postojeće stanje, onda bi promjena morala voditi ka još boljoj situaciji. Dakle, sva politička djelovanja motivirana su pojmovima boljeg i goreg, no razumijevanje boljeg i goreg ovisit će od toga šta uopće podrazumijevamo kao dobro (Strauss, 1391:1-3). Iz toga možemo razumjeti da je ono čega se Makijaveli smatra utemeljiteljem ustvari osobita nova politička filozofija kroz koju nastoji, prekidajući vezanost za tradicionalnu političku filozofiju, ponuditi novo razumijevanje dobra i općeg interesa. Dakle, njegova politička promišljanja su bila posvema nova. Iz Makijavelijevih pojašnjenja ponašanja ljudi u njegovom vremenu vidimo da gaji prilično pesimističan stav o ljudskoj prirodi (Jones, 1376:26). Makijaveli svjesno degradira društvene kriterije. Ta degradacija kriterija ima svrhu uvećanja mogućnosti da će tako biti stvorene pretpostavke za njihovu obnovu. Drugačije kazano, dobrobit društva, dakle opće dobro, ne može se definirati u okvirima vrline, nego vrlinu treba definirati u okvirima općeg dobra. Takvo razumijevanje vrline jeste od krucijalne važnosti po život društva. Ono što Makijaveli podrazumijeva pod općim dobrom jesu ciljevi kojima teže sva društva, a ti ciljevi bili bi: sloboda od tuđinske vlasti, uspostavljenost i vladavina zakona, prosperitet i blagostanje. Naša djela su vrla samo ako vode ka tim ciljevima. Dobro je sve ono što je u skladu s tim ciljevima. Ovi ciljevi opravdavaju svako sredstvo. Ne postoji druga vrlina osim one građanske i patriotske, odnosno žrtvovanja sebe zarad općeg dobra.
    Makijaveli se nikad ne koristi terminom prirodni zakon niti ga uopće razmatra, što je veoma znakovito, naročito uzmemo li u obzir da je on odlično poznavao pravnu terminologiju i njene izvore (Viroli, 2014), čime je želio naglasiti svoju distancu od stavova njegovih prethodnika. Makijaveli vjeruje da je vidni porast nečovječnosti i nehumane naravi rezultat, možda i slučajne ali svakako zanimljive činjenice da je čovjek svoje ciljeve postavio isuviše visoko, te on hoće poručiti da te ciljeve treba spustiti niže, e kako više ne bi bilo nužno pribjegavati brutalnosti da bi se zaštitilo društvo i slobodu. On drži da treba djelovati proračunato, dajući prednost interesu nad dobročinstvom, a u tu svrhu mora se reformirati tradicionalne ciljeve. Otud i dolazi srdžba vjerskih krugova na Makijavelija budući da se on javlja kao neko ko sužava horizonte (Strauss, 1391:48-54).
    Većina teoretičara politike slažu se da moderna politička misao otpočinje sa Makijavelijem i Humeom, budući da su oba imali zapaženog udjela u oblikovanju političkih teorija (Whelan, 2005:181). Neki čak drže da „Makijaveli jeste utemeljio savremenu političku misao“ (Buladi, 1390:82). Nijedan drugi filozof nije na njegov način razmišljao o zagarantiranosti vlastitih ideja nakon svoje smrti niti ostavio tako širok i osobit taktički prostor za njihovu primjenu. Makijaveli je prvi filozof koji je nastojao da kroz propagandno djelovanje potčini sebi sreću i usud odnosno da budućnost podredi sebi. Ta propaganda upravo je suprotna od onoga što se danas naziva propagandom, dakle od utjecaja kojim se želi mijenjati sagovornika. Premda i sam govori zavodljivo i prijemčivo, Makijaveli nastoji zadovoljiti one kojima se obraća. Sljedeća važna stvar jeste da Makijaveli ne želi samo objasniti život ljudi, nego više teži ka tome da, razumijevajući ljudski način življenja, pouči vladara kako vladati. Na temelju vlastitih zaključaka o politici, Makijaveli smatra da je dozvoljeno sve što će u datim okolnostima osnažiti državu, i iz tog razloga on posve desakralizira politiku (Jahanbeglou, 1378:17). U tom smislu, postavlja se pitanje da li se, uzmemo li u obzir onaj pristup kakav je uobličio Makijaveli i koji mi nazivamo makijavelizmom, može kazati da Makijaveli nije niti namjeravao ponuditi jednu opću teoriju politike? Može li se sve njegove stavove opravdati time što će se kazati kako je on samo napisao jednu političku poslanicu koja se ticala osobitog vremena i okolnosti?
    Makijavelizam se ne svodi samo na to da pruža skup tehničkih načela koja stoje na raspolaganju vladarima kako bi posredstvom njih priskrbili i sačuvali moć. Pritom nije važno koliko je dobro Makijaveli shvatio i objasnio tajne politike vladara svoga vremena, već je značajno uvidjeti koliko njegovo političko djelo služi kao uzor, makar i u manjkavim interpretacijama, kad je riječ o političkoj stvarnosti savremenog svijeta (Amato, 1972:13). Prema Cassireru, iako Makijaveli nije bio u potpunosti svjestan svih posljedica svoje političke teorije, on, u maniru velikana koji piše historiju, nije toliko obraćao pažnju na specifične aspekte jednog konkretnog vremena, već je tragao za onim ponavljajućim aspektima koji su isti za sva vremena (Cassirer, 1384:161). U jednom dijelu uvoda u Vladara može se jasno uočiti ukaz na to da je imao u obziru opći historijski tok i da je nastojao prirediti jedan opći program (koji se ne tiče samo osobitog vremena): „Kako ja želim da izađem pred Vaše Gospodstvo sa kakvim dokazom svoje uslužnosti, nisam u svojoj imovini našao ništa što mi je draže ili što toliko cijenim koliko poznavanje djela velikih ljudi, stečeno dugim posmatranjem savremenih događaja i čitanjem starih.“ (1366:27)
    Prema tome, ne čini se ispravnim zaključiti da je Makijaveli imao posebne simpatije prema svome suverenu samo zato što je Cesare Borgia onaj ko je poslužio kao inspiracija za knjigu. Ono što više privlači pažnju jeste metod i način Cesarea Borgie, za koji Makijaveli kaže da „ne bih znao kakve bih bolje savjete dao vladaru do njegovog primjera“ (Ibid:50). Jasno je da on u Vladaru teži idealizirati Cesarea Borgiu i da ne znači kako su sve pohvale vladaru kakvog opisuje pohvale Cesareu lično. Kao mislilac i pisac, Makijaveli ima strogo teoretičarski um i neumoljivo nastoji da ljudske postupke svede u okvire „formula i znanstvenih načela“ (Makiyaveli, 1366:5-6), pa iza svake parcijalne pojave vidi univerzalne motive.  Prihvatajući takvu tezu, neki analitičari drže da je Makijaveli odlično predvidio budućnost, iako nije mogao otvoreno reći da ustvari govori o tome, no svakako se ne može prihvatiti da je on bio tek „iskusan firentinski službenik koji je živio potpuno nesvjestan budućnosti koja očekuje Zapad“ (Šavaliye, 1373:7). Želimo kazati kako je nastojao uspostaviti nadvremenske obrasce budući da je mogao sagledati budućnost te je o njoj, ponešto zakučasto, i govorio. Vladar je ustvari politički nacrt koji se ne tiče samo Makijavelijevog, već i svih dolazećih vremena. U tom djelu objašnjava se kako vladati nad ljudima i ta načela upotrebe moći važe u svim vremenima i za sve posjednike moći (Makiyaveli, 1366:18-19).
    S druge strane, neki kritičari smatraju da je slika vladara kakvu u svom djelu nudi Makijaveli tek kratkoročan cilj. Njihov najvažniji argument jeste taj da „ujedinjenje Italije pod žezlom jedne vladarske kuće treba predstavljati tek prvu fazu u procesu koji naposljetku može uroditi jednim, manje ili više postojanim, republikanskim poretkom“ (Holler, 2009:325). Ova teza poziva se na neka poglavlja iz Makijavelijeve knjige Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio, u kojoj se bavi razradom republikanske vlasti. U vezi s ovim djelom – za koje mnogi drže kako ga je, da bi se valjano shvatilo Makijavelija, potrebno čitati uporedo s Vladarom – Abedi Ardakani kaže:
    „Da li je Makijaveli zaista zagovarao monarhiju ili je bio pristalica republikanskog uređenja? Odmah treba kazati da nas to pitanje sučeljava s mnoštvom nedoumica. Izričit odgovor je nemoguće pružiti. Neki tvrde da je Makijaveli prvo napisao Vladara, a kasnije Discorsi sopra, što znači da je prvo bio zagovornik apsolutizma, a kasnije je revidirao stavove i zaključio kako je republikansko uređenje ipak  prikladnije. Drugi opet tvrde suprotno, odnosno smatraju da je prije napisao Discorsi sopra, u vrijeme dok je imao republikanske stavove, no praktično iskustvo pokazalo mu je da je bio u zabludi. Otud vidimo da su par posljednjih poglavlja u Discorsi sopra po idejama bliži Vladaru nego ostatku pomenutog djela.“ (Abedi Ardakani, 1392)
    U svakom slučaju, Makijaveli u Vladaru brani apsolutizam, a u Discorsi sopra republikansko uređenje. Činjenica je da on svoje rukopise nije datumski obilježavao, pa je stoga teško sa sigurnošću utvrditi kad je koje djelo nastalo, što dodatno komplicira stvari (Edwards & Townshend, 1391:24). Također, Cassirer u Mitu o državi kaže da su se savremeni komentatori Makijavelija toliko pogubili u bavljenju pojedinostima iz njegovog života da su potpuno zapostavili glavna pitanja. Umjesto da se bave analizom i kritikom Makijavelijevih ideja, oni tragaju za njegovim motivima i tako, malo po malo, gube uvid u glavni predmet istraživanja. Tako od drveta ne vide šumu. (1384:164-165) Neki, pak, drže da je Makijaveli možda znao da će se njegove teorije razvijati i nakon ujedinjenja Italije (Abedi Ardakani, 1392). Predkraj Vladara, govoreći Mediciju o dešavanjima u doba jednog od vladara Sijene, Makijaveli jasno naglašava da svrha navođenja primjera iz historije jeste izvođenje općenitih stavova i načela: „Pandolfo Petruči, tiranin Sijene, vladao je svojom državom više pomoću tih koji su mu bili nepouzdani nego pomoću ostalih. No ovo nije općeniti stav, jer se radilo o izuzetnim prilikama.“ (1366:101)
    Da se, svakako, zaključiti da je teško valjano dokučiti dubinu i shvatiti smisao Makijavelijevih djela. Ono što sigurno dodatno otežava tumačenje njegovih stavova jeste i činjenica da na raspolaganju nemamo nijedan rukopis kojeg je napisao lično Makijaveli (Edwards & Townshend, 1391:48). Ne treba, također, smetnuti s uma da su ljudi koji su se bavili analizom i kritikom njegovih djela bili ljudi sa različitim ličnim stavovima i idejama. Sigurno je da će viđenja Makijavelija od strane jednog filozofa, politologa ili čovjeka koji se bavi historijom književnosti biti različita.
    No, ostavimo li sve to po strani i zakoračimo u vremena nakon Makijavelija, ne da problema neće biti manje nego će stvari biti još kompliciranije. To što je u 19. stoljeću (1815) nakon bitke kod Waterlooa u Napoleonovoj kočiji pronađen primjerak Vladara jasno pokazuje koliko su Makijavelijeve ideje bile žive. U 20. stoljeću, koje su inače obilježili veliki ratovi, liberalni svijet se sa svih strana našao pred atacima apsolutističkih, a potom totalitarnih, trendova. Politički idealizam tako je morao biti podređen realizmu, što je opet, manje-više, značilo slijeđenje Makijavelija i ideja iz Vladara. Benito Mussolini u svojoj knjizi Uvod u Makijavelija (1924) dovodi u korelaciju fašizam i makijavelizam. Drugi svjetski rat okončan je krvavim porazom Hitlera, čovjeka koji je namjeravao podrediti svijet sebi. To je vrijeme kad se javlja i novo, najružnije, lice makijavelizma odnosno ekstremni makijavelizam (Shavaliye, 1373:39-40). Shodno dosad kazanom, može se slobodno ustvrditi da ideje teoretičara politike iz prošlosti nipošto nisu odvojene od našeg današnjeg svijeta i tragove njihovih stavova nije teško uočiti u oblikovanju savremenih ideja i teorija. Ti mislioci i njihova djela nepopustljivo čuvaju svoju vezu sa pitanjima našeg doba i oni su ti koji su ustanovili dobar dio leksike i pojmovlja, dakle gradivnih elemenata, današnjeg političkog diskursa. Ti filozofi itekako su prisutni i živi u našem ideološkom svijetu (Edwards & Townshend, 1391:9-10).

Ukorijenjenost fašizma u Makijavelijevim idejama
    Fašizam je fenomen posvema različit od uobičajenih političkih oblika i javlja se u nekim evropskim zemljama između dva svjetska rata. Ovaj fenomen rođen je iz društveno-ekonomskih kriza nakon Prvog svjetskog rata i javlja se s nakanama da posrnulo kapitalističko društvo izbavi iz ćorskokaka u kojem se našlo. Fašizam se uvijek obraća masama i upravo računajući na njihovu podršku kreće u svoje pohode (Konel, 1358:1-3). Fašistima su same sebe nazvale skupine koje se prvo javljaju u Italiji 1918. godine, a bile su prepoznatljive po korištenju ikonografije Rimske imperije. Nekako paralelno, u Njemačkoj jača Nacionalsocijalistička stranka (pod vodstvom Adolfa Hitlera). Nacionalsocijalisti u Njemačkoj osjećali su snažnu ideološku povezanost sa svojim fašističkim istomišljenicima u Italiji. Nacizam, dakle nacionalsocijalizam, jeste ideologija čiji se praktični politički oblik ispoljio u Njemačkoj između 1933. i 1945. godine. Na izborima 1933. osvojili su 43,9% glasova, što znači da je 20,4 miliona ljudi, od ukupno 39,3 miliona glasača, svoj glas povjerilo Adolfu Hitleru (Scheffbuch, 1373:18). Nacizam ustvari predstavlja jedan oblik totalitarne fašističke ideologije (Vogelsang & Larsen, 2002:3). Svi analitičari se, naravno slažu, a neki i insistiraju na tome, da je pogrešno izjednačavati nacizam i fašizam (Shavaliye, 1373:383). Možda najvažnija razlika ogleda se u potenciranju pitanja rase od strane nacista. Također, dok se u Njemačkoj mnogo polagalo na koncept nacije odnosno naroda, ta tradicija nije bila toliko jaka u drugim zemljama (Vinstant, 1378:214). U svakom slučaju, izvjesno je da postoji mnogo toga što povezuje nacizam i fašizam, te to dvoje predstavljaju dva lica istog novčića.
    Konel smatra da ideologiju fašizma karakterizira šest osnovnih motiva: 1 – ideologija jedinstvenog naroda (nacionalizam); 2 – ideologija autoriteta (načelo vođe); 3 – ideologija privatne svojine (nasuprot idejama komunizma); 4 – modifikacija nekih aspekata kapitalizma; 5 – filozofija protekcije (stvaranja okvira u kojima će biti rješavani problemi masa); 6 – militarizam (filozofija stalne spremnosti za rat). Neki analitičari drže da bi se kao glavne značajke Hitlerovog svjetonazora moglo nabrojati sljedeće: 1- rasističko čitanje historije čovječanstva (arijska rasa kao stvoritelj kulture); 2 – darvinističko viđenje života društva (jači opstaju, slabiji nestaju); 3 –ljubav prema militarizmu (rat kao jedini put do napretka i prosvjetljenja); 4 – uvjerenje da Njemačka može (i mora) postati vodeća svjetska sila (hegemonizam) (Vogelsang & Larsen, 2002:3).
    O ukorijenjenosti fašizma u Makijavelijeva djela ne može se, naravno, govoriti izričito niti se može s punim pouzdanjem ustvrditi kako u Makijavelijevoj političkoj misli doista postoji ono što danas prepoznajemo kao fašizam. Ipak, analizom nekih pojmova i načela u političkim idejama Makijavelija i fašizma, te njihovim poređenjem, može se ukazati na to da Makijavelijeve ideje jesu imale izvjesnog utjecaja na oblikovanje ideologije fašizma. Uzmemo li o obzir naprijed kazano, prvo što nam pada na um jeste pitanje: „Na koji način i kojim sredstvima su vođe fašističkih država čuvali svoju vlast u društvu i osiguravali lojalnost naroda? Zaplašivanjem, nasiljem, propagandnim manipulacijama, predstavljanjem sebe kao zaštitnika interesa masa, manipuliranjem religijom... Svi ti potezi i prevare imali su poslužiti samo jednom cilju: zaštiti kapitalističkog poretka i interesa imperijalizma (Ibid:2). Makijaveli, također, često ističe da je očuvanje vlasti prvorazredni cilj. Prva zadaća vladara jeste zaštititi zemlju i osigurati joj slobodu te sačuvati svoj položaj.
    Iako postoje različita mišljenja u pogledu osnovnih načela i stavova fašizma, određene činjenice u vezi s tim su neupitne, naročito uzmemo li u obzir stavove koje Hitler zauzima u Mein Kampfu, a sljedeća načela fašizma može se dovesti u određenu vezu sa idejama Makijavelija:
A – Hegemonizam
    U Makijavelijevom Vladaru nije teško prepoznati obrise duha hegemonizma. Treba pritom imati na umu da je sam Makijaveli bio diplomat i da je imao iskustva u bavljenju međudržavnim poslovima (Leung, 2000:3). U sljedećem pasusu, on savjetuje Lorenzu de Mediciju da podrži i pomogne manje zemlje kako bi ih pridobio uz sebe i tako stvorio jedinstvenu i postojanu vlast: „Još, ko je vladar nad pokrajinom različitom od svoje, treba da postane, kao što sam rekao, prvak i branilac susjednih manjih gospodara, da se trudi da oslabi njene velikaše i da pazi da, nekim slučajem, u nju ne uđe kakav stranac jak kao on“ (1366:34). Makijaveli se poziva na iskustva Rimljana kad je riječ o primjeni ovakve politike i dodaje kako je riječ o općenitim i univerzalnim političkim načelima koja će biti upotrebljiva i u budućnosti: „Rimljani su se u oblastima koje su zauzimali strogo pridržavali ovoga: osnivali su naseobine, podržavali slabije velikaše ne povećavajući im vlast, dok su se suprotstavljali prvacima ne dopuštajući da jaki stranci steknu veliki ugled. Hoću da se, primjera radi, zadovoljim samo Grčkom...“ (1366:35).
    Sporovi između država su vječita stvarnost. Neki mislioci drže da je jedini stvarni razlog tih sporova pokvarena i zla ljudska narav. Tukidid vjeruje da je glavni faktor izbijanja sporova ljudska priroda, a Makijaveli se nadovezuje na to i kaže da su ratovi i sukobi prirodna stvar i da će postojati dok je ljudi i država (Dogan, 2004:67-74). Prema tome, teorija o točku vlasti jeste ustvari plod viđenja jednog politički nestabilnog i prevrtljivog svijeta kakvome je Makijaveli svjedočio na prostorima Italije u svoje vrijeme i o kakvome je nalazio potvrdu u djelima starih mislilaca. Kako bi bila uspješna, država mora biti jača od svojih susjeda i mora dominirati nad njima (Klosko, 1392:63). Prema Makijaveliju, vladar nikad ne smije stupati u savez sa jačim od sebe kako bi pomogao tome da pokori drugoga, izuzev ukoliko je to neizbježno (1366:106). Pored toga, on je osjećao da dobra vojska treba ne samo štititi državu, nego koristiti svoju snagu da proširi njene granice (Leung, 2000:5).
    Manje-više slične stavove nalazimo i u Hitlerovom programu. Činjenica je da u Hitlerovim stavovima srećemo tri ideje koje su u izravnoj vezi sa imperijalizmom: krv, nacija i tlo (Reynolds, 1371:165). To je odlično vidljivo i iz Hitlerovog „programa razvoja“ kojeg javno propagira od 1925. godine. Hitlerov program obuhvaća zemlje istočne i jugoistočne Evrope te značajne dijelove zapadne Rusije i u dobroj mjeri se poklapa s ciljevima širenja njemačkog imperijalizma iz vremena Prvog svjetskog rata (Konel, 1358:85). Već u uvodu svoje knjige on kaže da je cilj ujedinjenja Njemačke i Austrije „stvaranje središnje sile koja će omogućiti konačnu pobjedu“ (Hitler, 1381:51). Da se zaključiti da je ta, kako je on naziva, središnja sila ustvari imperijalistička država, a da konačna pobjeda znači potpunu dominaciju Njemačke nad okruženjem, budući da Hitler kaže: „Iskustvo pokazuje da će Zemlju jednom naseljavati toliko ljudi da će jača rasa morati eliminirati slabiju... Kako vidimo, ljudske potrebe za hranom i odjećom iz godine u godinu rastu i život naroda više nije poput života ljudi prije dvije stotine godina (Ibid, 55-56). Prema Hitleru, ono što je kroz prošlost sačuvalo čistotu njemačke nacije jesu njihovi junački preci koji su, sa golom sabljom u rukama, osvojili široke prostore i pokorili nenjemačke narode (Ibid:269). Prirodno je da najsnažnija država diktira poredak u svijetu. Budući da u takvom poretku podređeni narodi uživaju potporu najsnažnijeg naroda, onda i oni ostvaruju veću korist po sebe (Reynolds, 1371:202). Arijevska rasna superiornost opravdava njihovu imperijalnu vlast nad nižim rasama (Ibid:171). S druge strane, i Njemačka i Italija široko su koristile politiku poticanja rađanja i uvećanja stanovništva kako bi mogle pravdati svoje pretenzije na veći životni prostor. Odgovarajući Rooseveltu, Hitler se žali na nedostatak životnog prostora u zemljama s velikim prirodnim priraštajem (Neumann, 1370:182). Nećemo nimalo pogriješiti kažemo li da su imperijalne tendencije najvažnije obilježje politike Hitlerove Njemačke (Ibid:221).
    I Hiterove nacionalističke parole postaju tako s vremenom parole njemačkog imperijalizma (Frere, 1364:80). U vezi s hegemonizmom nacističke Njemačke, Hagen Fleischer (njemačko-grčki historičar) nudi zanimljivu klasifikaciju država s kojima se Njemačka sukobila: prvu skupinu čine zemlje čije osvajanje je rezultat hegemonističkih ideala nacističke Njemačke (Čehoslovačka, Francuska i SSSR), dok u drugu skupinu spadaju zemlje koje su osvojene iz funkcionalnih razloga (Danska, Norveška i Holandija) (Hirschfeld, 2014). Hitlerov stav o nevezanju s velikim silama posve je u skladu s onim Makijavelijevim savjetom. Iako teži ka teritorijalnom širenju, on izbjegava učešće u svakom kolektivnom sporazumu, posebno kad je riječ o vojnim savezima (Scheffbuch, 1373:47). Kao primjer, može se navesti njegovo odbacivanje saveza istočnoevropskih zemalja 1934. godine, što je trebalo predstavljati sigurnosno-vojni ugovor između osam jakih evropskih država.
B – Primjena sile i nasilja
    Jedno od temeljnih načela Makijavelijeve teorije jeste „načelo vojne moći i sile u svrhu zaštite države“ (Makiyaveli, 1366:20). Inovativna i začuđujuća osobenost Vladara i Discorsi sopra jeste javno i bezrezervno priznavanje sile kao političkog sredstva (Weiner, 1392:276). U vezi s tim, Makijaveli kaže: „Potrebno je, stoga, da se ovo lijepo raspravi i ispita da li ovi koji uvode novine stoje sami ili zavise od drugih, to jest da li moraju, kako bi izveli svoje djelo, moliti ili ga pak mogu izvesti sami. U prvom slučaju, stvar uvijek izvode loše i ne uspijevaju, ali kad zavise od samih sebe i kad mogu silom da uspiju, tada se rijetko dešava da propadnu. Zato su svi naoružani proroci pobijedili, a nenaoružani propali“ (1366:46). Makijaveli otvoreno brani primjenu sile i nasilja. Prema njemu, sporiti se s drugima može se samo na dva načina: zakonom ili silom. Prvi način jeste primjereniji za čovjeka, ali s obzirom da se često pokaže neupotrebljivim, preostaje samo drugi način (Ibid:86).
    Hitler u Mein Kampfu također odobrava upotrebu nasilja kao sredstva: „Ja sam zagovarao teror i nasilje, dok su oni vjerovali da probleme treba rješavati demokratskim pristupom... Ton tog tiska bio je oštar, a ja sam po svojoj naravio težio oštrom i strogom pristupu (Hitler, 1381:26-27). Što se Hitlerove nasilničke naravi i sklonosti ka nasilju tiče, Chevalier, pozivajući se na Hitleru bliskog Juliusa Streichera, najbolje oslikava krvoproliće koje se desilo 30. juna 1934. za Noći dugih noževa (1373:393). Naravno, takav, kako sam Streicher kaže, makijavelistički pristup primjetan je kroz cijeli Mein Kampf u kojem Hitler, govoreći o ne-Nijemcima, nimalo ne krije svoju sklonost ka primjeni nasilja, pri čemu, svakako, sila i nasilje kroz Hitlera imaju posve organiziranu formu. Sadističke torture koje je provodio Gestapo, koncentracioni logori, prijeki režimski sudovi i uvođenje zakona koji se tiču izdaje nacije bili su sasvim u skladu s njegovim shvatanjima (Scheffbuch, 1373:36). Za Noći dugih noževa, Hitler je, upravo onako kako i Makijaveli naučava, iznenada likvidirao svoje oponente prije nego što su se ovi našli u prilici da poduzmu nešto konkretno protiv njega. Premlaćivanja komunista, Židova, sindikalista i članova opozicionih stranaka karateristične su metode fašizma. Radilo se ne samo o organiziranom, već o nasilju koje je imalo svoju osobitu morbidnu estetiku (Vincent, 1378:218).
C – Propaganda
    Makijaveli važi za prvog filozofa koji je nastojao da kroz propagandno djelovanje potčini sebi sreću i usud odnosno da budućnost podredi sebi. Ta propaganda upravo je suprotna od onoga što se danas naziva propagandom, dakle od utjecaja kojim se želi mijenjati sagovornika. Premda i sam govori zavodljivo i prijemčivo, Makijaveli nastoji zadovoljiti one kojima se obraća. Prema njemu, ljudska narav je prevrtljiva, pa je ljude lahko usmjeriti u nekom pravcu, ali ih je teško na tom pravcu i zadržati (1366:46). Uvjeren je, ustvari, da je to moguće jedino upotrebom „oružja propagande“. Kad je Cesare Borgia osvojio Romanju, kako bi oslobodio narod i skinuo sa sebe krivicu za ranije počinjena zlodjela, okrenuo se ka propagandi. U vezi s tim, Makijaveli kaže: „Znajući da mu je pređašnja velika strogost izazvala i neku mržnju, da bi ublažio duhove toga naroda i da bi ih potpuno pridobio za sebe, htjede pokazati da ako je bilo kakve okrutnosti, to nije došlo od njega, već od upravnikove surove prirode. Uočivši za to priliku, naredi da upravnika izlože jednog jutra u Cezeni, na trgu, rastrgnuta na dvoje, sa jednim kocem i jednim krvavim nožem pored njega. Surovost ovog prizora izazvala je kod naroda istovremeno zadovoljstvo i zaprepaštenje“ (Ibid:50)
    U tom smislu, propaganda – bilo da se radi o zaplašivanju ili laganju puka – bolje od bilo čega drugog može poslužiti u svrhu kontrole i potčinjavanja naroda. Iako je propaganda o kojoj govori Makijaveli drugačija od onoga što pod tim pojmom danas podrazumijevamo, svrha je ista: „učiniti ljude zadovoljnim i pridobiti ih“. Prema njemu, mudar vladar mora se koristiti takvim metodama (propagandom) da njegovi podanici uvijek budu pokorni vlasti i samim tim uvijek mu odani (Ibid:62). Uz pomoć propagande, vladar može postepeno pridobiti srca podanika.
    Pitanje propagande jednako je važno i za Hitlera, pa je tome posvetio čitavo jedno poglavlje svoje knjige. Opetovano ukazujući na značaj propagande, on podrobno objašnjava načine korištenja njome kako bi se „ostvarilo ciljeve i koordiniralo narod“:
„Više od svega drugog zanimalo me pitanje korištenja propagandom u ratu i nalazio sam to najboljim načinom za unapređenje političkih poslova... Stekao sam uvjerenje da propagandni aparat u ratu igra ulogu kakvu nema čak niti vojska. Kako propaganda može ostvariti tako značajne ciljeve? Ukoliko je istina da se propagandom može ostvariti određene ciljeve, onda njen oblik mora biti takav da odgovara svrsi u koju se koristi... Tačno je, i niko to ne spori, da se snagom ratnog oružja može sve postići, no ko može poreći da vojna propaganda može, bolje nego posjedovanje oružja, osnažiti moral vojnika? Da me Bog postavio na čelo i da sam, umjesto onih nesposobnih zapovjednika koji nisu poznavali ni svrhu svog života, ravnao poslovima, ili da sam barem imao na raspolaganju ratnu propagandu, možda bi sudbina rata koji je Njemačka vodila bila drugačija“ (Hitler, 1381:98-105).
    S obzirom na takvo viđenje propagande, dakle Hitlerov žal za tim što vojskovođe ne vjeruju više u moć i potencijale propagande i ne shvataju da se posredstvom propagande narodu Raj može predstaviti kao Pakao i Pakao kao Raj (Ibid:166), on smatra da je za svaku političku organizaciju propaganda važnija od bilo čega drugog: „Zato propagandom treba mijenjati stavove drugih... Kroz određeno vrijeme mora se, posredstvom propagande, širiti među narodom jednu ideju kao osnovnu, a onda među onima kojima se obraća i članovima stranke potražiti one na koje je ta ideja imala najviše utjecaja. Takvoga se onda doista može smatrati herojem stranke (Ibid, 441-442). Sljedstveno tome, a na temelju fašističke propagande i osvrćući se ono što o tome kaže Makijaveli, do boljeg života dolazi se tako što će se s tog puta ukloniti neprijatelja. Oni kojima se propaganda obraća – i kod Hitlera i kod Makijavelija – jesu narodne mase, pa propaganda mora biti populistička i njeni argumenti moraju biti razumljivi i primjemčivi prostom svijetu (Sezar, 1373:386).
D – Autoritativni vođa
    Duboki i nerješivi spor Makijavelija sa Crkvom leži u pitanju autoriteta vođe. On otvoreno upozorava Crkvu da je neprihvatljiva bilo kakva podjela vlasti između nje i države: „Kad mi kardinal od Ruana reče da se Italijani ne razumiju u ratovanje, ja mu odgovorih da se Francuzi ne razumiju u politiku, jer kad bi se u nju razumijeli, ne bi dopustili da Crkva dođe do tolike moći. Iz iskustva znamo da je u Italiji moć Crkve i Španije stvorila Francuska, a da su ove nju upropastile“ (1366:39). Prema Makijaveliju, vladar jeste država te, naglašavajući opetovano takav stav, on želi navesti ljudski duh na prihvatanje nužnosti pokoravanja pojedinca državi. On smatra da dobrobit države (odnosno po vladara) jeste važnija i ima prioritet u odnosu na interese pojedinca. Čak i samo ustanovljenje jedinstvene države rezultat je političkog djelovanja koje za cilj ima da vladar priskrbi i sačuva vlast (Jahanbeglou, 1378:30). Autoritarizam totalitarne politike i njena bezuvjetna dominacija nad svim aspektima društva opet nas suočava s obrascem autonomnosti politike (Ibid:79). Napomenimo i to da Makijaveli, koji je kao političar bio odlično upoznat s terminologijom politike, svjesno u svojoj knjizi Vladar nigdje ne koristi riječ vlada i govori isključivo o ličnosti vladara.
    Na sličan način postavlja se i Hitler. Sljedeći stav tiče se ciljeva o kojima Hitler govori već na početku Mein Kampfa: „Kao što slaba žena u svakoj situaciji treba potporu i pomoć svoga muža, tako i narod nalikuje slabašnoj ženi i treba vođu ili filozofiju posredstvom koje će nastaviti svoj život“ (Hitler, 1381:28). On ovako objašnjava značaj postojanja vođe i nužnost da mu se narod pokorava: „Ljutila me zabrana govora koju je Reichstag naredio caru... Bio sam ogorčen što u državi u kojoj svaki poluluđak može prisvojiti pravo ne samo na riječ kritike, nego, eto, čak da u Reichstagu, kao „zakonodavac“, bude nahuškan na naciju, nositelj carske krune može dobiti ukor od najbjednije institucije brbljivaca svih vremena“(Ibid:37).
    Za njega, država je put ka postizanju sreće i savršenstva. Država postoji da bi bila u službi „ostvarenja sreće“. No, još važnije od države jeste pitanje: „Ko su oni koji vode državu?“ Baveći se tim pitanjem, Hitler kaže da veličina svake nacije ovisi o provođenju programa koje su za ljudsku praksu osmislili i priredili najumniji i najdarovitiji. Pobjednička će biti ona nacija u čijim institucijama budu radili najsposobniji i najdarovitiji pojedinci i ako takvi budu vodili narod (Ibid: 277-312). Dakle, što se pitanja vodstva tiče, on drži da moć mora biti koncentrirana kod njega, e kako bi moglo biti funkcionalnog upravljanja. Ukazujući na historiju Pruske – gdje je temeljno načelo bilo da vlast pripada caru i da mu se svi podređeni imaju bezuvjetno pokoravati – on zaključuje da se danas država upravlja kroz međusobno savjetovanje parlamentaraca, no svejedno samo individualna volja može valjano ravnati tako glomaznom institucijom. Stoga država ne treba da se oslanja na stav većine, nego na savjete onih koji su bliski vođi i koji su mu u svemu pokorni (Ibid:334). Prihvatimo li da političko vodstvo služi ostvarenju općih i zajedničkih interesa, onda treba poduzeti sve da to vodstvo bude što snažnije i lišavati ga svih prepreka koje bi mu se mogle naći na putu. U tu svrhu neophodno je da cijelo društvo poštuje načelo pokoravanja vodstvu i da kod svih slojeva snaži osjećaj autoriteta vođe. Stranačke i državne strukture fašizma, koje su počivale na autoritetu vođe, imale su sasvim konkretnu funkciju: osigurati vođi apsolutnu slobodu u odlučivanju i djelovanju, bez mogućnosti ikakvog propitivanja odozdol (Konel, 1358:32-35).
E – Lukavstvo, manipulacija i stvaranje razdora u svrhu ostvarenja cilja
    Makijaveli lukavstvo i prevaru smatra sastavnim i neizbježnim dijelom političkih igara (1366:15). Prema njemu, iako se svi slažu oko toga da je lijepo kada je vladar vjeran sporazumu i kada živi ispravno i pošteno, život nas uči da su kao najuspješniji vladari zapamćeni oni koje ispravnost nije odveć zanimala i koji su se lukavo poigravali s ljudima, dok su stradavali oni koji su se držali poštenja (Ibid:86). Štaviše, u poglavlju XVIII nevjerovatno izričito potiče kod vladara manipuliranje, prijetvornost i posezanje za lukavštinama:
„Jednome vladaru, dakle, nije potrebno da ima sve ranije navedene osobine, ali se mora praviti da ih posjeduje. Štaviše, usudiću se da kažem i ovo: kada vladar ima ove osobine i služi se njima, štetne su, a kada se pravi da ih ima, korisne su... Vladar treba, dakle, mnogo se postarati da mu nikada iz usta ne izađe ništa što nije prožeto sa ranije pomenutih pet osobina, te da se čini, kad ga čovjek gleda i sluša, da je on sušta blagost, sušta vjera, sušta čestitost, sušta religioznost. Ljudi, uopće, sude više očima no rukama, jer svako vidi, a malo njih čuje“ (Ibid: 95).
    U tom pogledu, Hitler je slijedio put koji je trasirao Makijaveli. Besramnost kad je riječ o načinima stizanja do postavljenog cilja jedna je od karakteristika koje možda ponajbolje objašnjavaju razloge Hitlerovog uspjeha. On nije prezao ni od kakve prevare, laži, podvale ili licemjerja kako bi ostvario svoje ciljeve (Abu Atta, 1390:20). U Mein Kampfu izražava nezadovoljstvo politikom Bismarckove vlade i kritizira ga što se dosljedno držao sporazuma s oponentima. Sviđa mu se politika koju je Britanija koristila u ostvarenju svojih vanjskopolitičkih ciljeva i smatra kako bi Njemačka morala postupati isto. Prema njemu, u tom smislu bi Englezi mogli poslužiti kao dobar primjer narodima svijeta: „Dosljedni svom konzervatizmu, oni nikad ne čine nešto zbog čega će se kasnije kajati. Ako im ponestane hljeba, nalaze da je najbolje oteti ga od drugih tako što će spletkom i prevarom posvađati druge dvije države. Mi, međutim, da bismo stekli zalogaj hljeba pravimo planove o tome s kojim zemljama da se povežemo i kojoj državi da se približimo. Englezi se evropskim sporazumima koriste u svrhu vlastite koristi. Mi se za to vrijeme smješkamo dječijim igrarijama i svojim nedostojnim potezima pokazujemo koliko je njemačka prijeratna diplomatija bila naivna. Kad engleski političari odluče provesti neki plan, oni namjerno skreću pažnju na nešto drugo kako bi zavarali svoje konkurente“ (1381:272-273).
    Hitler smatra da na untrašnjopolitičkoj sceni narod treba odlučno i slijepo podrediti sebe volji manjine i prihvatiti njenu vlast. Fašizam na sebe preuzima tu tešku i nečistu zadaću bavljenja politikom, zadaću koja podrazumijeva prevare i laganje naroda (Konel, 1358:107). Uostalom, vjerovao je da „mnogo puta ponovljena laž naposljetku postaje istina“ (Abu Atta, 1390:72).
F – Religija i etika
    Prema Makijavelijevom mišljenju, religija služi očuvanju građanske vrline, odnosno, bolje kazano, stjecanju ugleda. Kroz cjelokupno svoje političko djelo on religiju i etiku posmatra isključivo kao sredstva. Drži da etika mora biti podređena državi i nacionalnim interesima. Zato etiku podanika trebaju propisivati politički moćnici, dok sami posjednici moći, kad je o pitanjima morala riječ, na umu trebaju imati samo interese države (Liedman, 1379:116). U tom pogledu, Makijaveli ne samo da oslobađa politiku svake etike, već i religiju podređuje državi i smatra je sredstvom moći (Barbier, 1384:125). Svakako, on pritom uglavnom govori o vladarima i političkim prvacima, a ne o prostom puku, dakle samo političku elitu izuzima od obaveze da se strogo drži etičkih načela i dopušta da im da, zarad svojih i interesa države, gaze ta načela. On, međutim, ne poriče korist od moralnosti kad je riječ o puku (Enayat, 1377:164). Religija je snaga koja može osigurati stabilnost društva i građansku vrlinu, pa zato treba učiniti sve da se ljudi što dosljednije drže religije i imaju ozbiljan odnos prema njoj: „Zato vladar ili njegov namjesnik trebaju podržati temelje vjere naroda u svojoj zemlji, jer tako će ljude držati bogobojaznim i jedinstvenim. Vladar treba snažiti sve ono što je od koristi vjere, makar sam sebe ne smatrao naročito pobožnim. Što je mudriji i što su mu jasniji prirodni tokovi, to će se više truditi osnažiti religiju.“
Dogan, pozivajući se na Isaiaha Berlina, tvrdi da Makijaveli ustvari odbacuje kršćansku etiku, dakle etiku religioznosti, a u korist drugačije etike odnosno etike funkcionalnosti (2004:69). Makijaveli otvoreno kaže kako je religioznost po vladara dobra samo kako bi ga u očima naroda prikazala vanjštinom pobožnim, jer ljudi uglavnom sude shodno onome što vide (1366:88).
    Kad je o ovom pitanju riječ, njemački nacisti su u svoju ideologiju unijeli dosta elemenata bezbožništva i to je prilično kompliciralo njihov odnos sa Crkvom. Nacizam je u političkom pogledu težio ne samo da porazi institucije i ideje socijalizma, demokratije i liberalizma, već je i Crkvu htio potčiniti svojim političkim ambicijama (Konel, 1358:115). Što se samog Hitlera tiče, moglo bi ga se nazvati nominalnim katolikom, no činjenica je da nije naročito mario za religiju (Abu Atta, 1390:7). Hitler je, tako, 30. januara 1934. godine zadužio Rosenberga da ustanovi univerzalni svjetonazor koji bi trebao poslužiti kao zvanična religija nacionalsocijalista. Na taj način htjelo se odgovoriti na pritiske i nezadovoljstvo koje je ispoljavano od strane dijela svećenstva. Naredba se zvanično pravdala time da se ne tiče nije jedne religije konkretno, no bilo je jasno da se radi o obračunu sa kršćanstvom (Scheffbuch, 1373:34). Hitler je očito namjeravao stvoriti religiju koja bi odgovarala njegovom temperamentu i interesima, a potom je predstaviti kao pravu vjeru više rase. Tako i u slučaju odnosa prema religiji kao sredstvu za ostvarenje političkih ciljeva uviđamo sličnost između Makijavelijevih i Hitlerovih stavova.
G – Militarizam
    Iako su tokom historije iznošene različite teorije o razlozima izbijanja ratova, neki analitičari i dalje drže da jedini stvarni razlog leži u samoj ljudskoj prirodi. Slažući se sa Tukididom, Makijaveli rat smatra prirodnom pojavom koje će biti dok je čovjeka i države. Uvjeren je da je rat neizbježan i da ga se jedino može odgoditi (Dogan, 2004:67).
    Makijaveli lično pokazuje sklonost prema ofanzivnom ratu i u tom smislu moglo bi ga se smatrati i prvim pravim zagovornikom filozofije militarizma (Cassirer, 1384:207). U poglavlju XXV Vladara, tvrdi da glavni razlozi uspješnosti pape Julija II leže u njegovoj ratobornosti: „Pogledajte njegov postupak protiv Bolonje, još za vrijeme gospara Giovannija Bentivoglioa. Papa, inače poznat po svojoj žestini i plahovitosti, krenuo je lično u taj poduhvat... Da je čekao da krene iz Rima sa prečišćenim odlukama i svim uređenim planovima, nikada, i pored sve mudrosti, ne bi uspio“ (1366:114). Uglavnom, za Makijavelija rat je nužnost (Jahanbeglou, 1378:12). Također, Makijaveli zastupa stav da svaki pojedinac (i svaka država) samostalnost može izboriti samo tako što će poreći samostalnost drugoga. Želi li, dakle,  biti slobodan, mora potčiniti druge sebi, a to potčinjavanje drugih dovodi do rata između ljudi odnosno država. Zato smatra da vladar ne treba imati drugih namjera i ideja osim rata, pobjede u njemu i uspostave svoje vlasti. Koliko je rat dobar dovoljno govori činjenica da je to jedino što vladareve nasljednike može sačuvati na prijestolju ('Alem, 1382, sv., 2, str.40).
    Praćen politikom naoružavanja, militarizam je za Hitlera sastavi dio njegove ideologije nasilja. U jednom govoru iz 1933. godine Hitler kaže da „kod mladih ljudi i u cijelom narodu treba razvijati ideju da je naš jedini spas u ratu“, a snaženje militarističkog duha svim mogućim sredstvima smatra nužnim (Hitler, 1381:111). Poput Makijavelija, i Hitler drži da jedini put do ljudske slobode leži u postizanju postojanog i trajnog mira, a da bi takvo što bilo moguće potreban je veliki rat. Tako u jednom od svojih govora kaže da „vječni mir zahtijeva veliki rat“ (Abu Atta, 1390:65). Hitler, tako, smatra da rat iz 1914. godine nije bio naturen Njemačkoj, već su, upravo obratno, svi narodi ustvari trebali taj rat (Šavaliye, 1373:373). Čak i u svojim posljednjim zapisima, nekoj vrsti njegovog političkog testamenta, još uvijek zagovara rat i kaže da oni koji ostaju iza njega „imaju obavezu nastaviti rat Njemačke svim sredstvima“ (Abu Atta, 1390:65). Dakle, u svojoj propagandi Hitler koristi dva različita pristupa: prvo rat predstavlja kao odbranu i borbu za život, a potom nastoji motivirati mase i potaći ih na rat. Odgovornost bijele rase da odgovori na sudbinu koju im je Kreacija propisala tiče se ovog drugog pristupa (Neumann, 1370:224).

Zaključak
U ovom radu pokušali smo - osvrćući se na neke Makijavelijeve ideje, osobito one iznesene u Vladaru, - iznaći odgovor na pitanje: Može li se kod njega naći neke osnove ili nagovještaje ideja fažizma odnosno nacizma koje su se javile u 20. stoljeću, posebno stavova koje Hitler zagovara u Mein Kampfu? Iako je teško ponuditi izričit odgovor na takvo pitanje, izvjesno je da se u Makijavelijevom Vladaru može makar naći sugestije i upute koje su veoma slične nekim elementima ideologije fašizma odnosno nacizma, a kojima se u svom pomenutom djelu bavi i Hitler. Drugim riječima, Makijavelijeva zapažanja i sugestije poput hegemonizma, posezanja sa silom i nasiljem, propagande, autoritativnosti vođe, prirodne nejednakosti, prijetvornosti i manipulacije, zloupotrebe religije u političke svrhe i hegemonizma privukle su Hitlerovu pažnju te se i on u Mein Kampfu, izravno ili neizravno, bavi njima.
    Ove činjenice mogle bi poslužiti kao potvrda onima koji smatraju da je historija ciklična i da se ideje utkane u nju ponavljaju. Iako je Makijaveli čedo svoga vremena, ne može se poreći da postoji poveznica između njegovih ideja i Hitlerovih stavova. Otud je moguće da se obrasci ponašanja i ideje mislilaca poput Makijavelija, na neki način i u osobitim uvjetima, reflektiraju i u našem vremenu i svijetu, isto onako kako su se odrazile na mislioce s kraja 19. stoljeća koji su baštinili njegovu misao, a što se onda praktično izrazilo kroz fašistički i nacistički pokret. Valja, stoga, imati na umu činjenicu, na koju ukazuje Cassirer, da i u savremenom svijetu postoje ideje koje u temelju imaju mythos, a koje stoje nasuprot racionalnom mišljenju te da utječu na politički život, uzevši od makijavelističke politike funkcionalne moći do Carlyleovog štovanja heroja ili Gobineauovih rasnih teorija. Sve one nadišle su teorijske okvire i stupile u područje praktične politike, suočavajući nas naposljetku sa mitom o dvadesetom stoljeću. Vrhunac te mitologizacije izrazio se kroz fašizam, izrodivši vođe poput Hitlera i Mussolinija. Vrlo je vjerovatno da i u trećem mileniju budemo svjedoci pojave sličnih ideja i političkih stavova, a koji će opet svoje ishodište imati u Makijavelijevoj misli.

    
    
Literatura i izvori
Na perzijskom jeziku:
Abu Atta, R.; (1391), Hitler, Mashad, Entesharat-e Radekan
Edvards. A; Taunshend; (1391) Tafsirha-ye jadid bar felsufan-e siyasi modern az Makiyaveli ta Marks; prijevod Khoshyar Dayhami, sv. 2, Tehran, Nashr-e Ney;
Shtraus, L.; (1391), Falsafe-ye siyasi chist?, prijevod Farhang Rejai, sv. 4, Tehran, Sherkat-e entesharat-e 'elmi va farhangi;
Barbiye, M.; (1384), Din va siyasat dar andishe-ye modern, prijevod Amir Rezayi, Qaside Sara;
Jahanbeglou, R,; (1378), Makyaveli va andishe-ye renesans, sv. , Tehran, Nashr-e Markaz;
Puladi, K,; (1390), Az dovlat-e eqtedar ta dovlat dar 'aql-e falsafe-ye siyasi-ye modern, sv. 2, Tehran, Nashr-e Markaz;
Reynolds, Ch,; (1381), Vujuh-e imperijalism, prijevod Sayyed Hossein Seyfzade, Tehran, Entesharat-e Vezarat-e umur-e khareje;
Shari'at, F.; (1384), Mabani-ye andishe-ye siyasi dar gharb, Tehran, Nashr-e Ney;
Shefbukh, A., (1373), Davazdah sal farmanrevayi-ye Hitler, prijevod Huma Ahmadi, Tehran, Entesharat-e Tehran;
Shavaliye, Zh.; (1373), Asar-e bozorge siyasi az Makyaveli ta Hitler, prijevod Leyla Sazgar, Tehran, Markaz-e nashr-e daneshgahi;
Abedi Ardakani, M.; (1392), „Jozv-e darsi afkar-e siyasi ta nime-ye avval qarn-e nozdahom“, Yazd, Daneshgah-e Yazd;
Ferer, Zh. K.; (1364), Salekan-e zolmat, prijevod Hoshang Sa'dat, Tehran, Entesharat-e Shafi Shah;
Kasrer, A.; (1385), Afsane-ye dolat, prijevod Najaf Daryabandari, sv. 2, Tehran, Entesharat-e Khavarezmi;
Konel, R.; (1358), Fashism mofer-e jam'e-ye sarmayedari az buhran, prijevod Manochehr Fekri Irshad, Tehran Entesharat-e Tus;
Makyaveli, N.; (1366), Shariyar, prijevod Darvish Ashuri, Tehran, Nashr-e Parvaz;
Nyuman, F.; (1370), Behimut (sakhtar va amalkard-e nasional-sosiyalisti), prijevod Mohammad Reza Soudagar, Tehran, Danesh-e Iran;
Vinz, F. P.; (1392), Farhang-e andisheha-ye siyasi, sv. 5, prijevod Khoshyar Deyhimi, Nashr-e Ney,
Vinsent, A.; (1378), Ideolozhiha-ye modern, prijevod Moretza Saqebfer, Tehran, Qafnus;
Hitler, A.; (1381), Nabord-e man, sv. 1-2, prijevod Hamid Enayat, tehran, Donya-ye ketab
Na engleskom jeziku:
Amato, A. D. (1972), The relevance of Machiavelli to contemporary world politics.
published on The Political Calculus.

Dogan, N. (2004), Machiavellism, kantian deontology, and the melian dialogue: a
reflection on morality and the use of forc. Ankara Universitesi Dil ve Tarih-Coğrafya
Fakültesi Dergis.

Günter, B. and Hans (2014), The three worldviews of Hobbes, Grotius and Kant
foundations of modern thinking on peace and security contextual change and
econceptualisation of security. Retrieved from "http://www.afes-press.de". Date of
access: 7/4/2104.

Hirschfeld, G. (2011), Hitler's war aims. Retrieved from "http://www.nids.go.jp". Date
of access: 25/5/2011.

Holler, M.J. (2009), Niccolò Machiavelli on power. RMM Vol. 0. Perspectives in Moral
Science.

 Leung, J. (2000), Machiavelli and international relations theory. published on glendon
journal of international studies.

Viroli, M (2014), Machiavelli, Guicciardini and reason of state. Published on Natural
Law, Natural Rights, and American Constitutionalism. http://www.nlnrac.org.

Vogelsang, P., Larsen, B.B.M (2002), The nazi ideology nazism. Retrieved from
"http://www.holocaust-education.dk". Date of access: 6/8/2014.

Whelan, F.G. (2005), Hume and Machiavelli: political realism and liberal thought.
Hume Studies. Vol. 31. No. 1.