Malezija 2015. u kontekstu političkog stanja i islamskog ekstremizma u regionu i zemlji

1456237045 pdfs

 
 Poslije vijetnamskog rata okončanog prije šest decenija, Jugoistok Azije je bio uglavnom van domašaja evropskog interesovanja, praćenja i razumijevanja. Izuzetak je bio genocid dva miliona ljudi u Kambodži, najveći pokolj vlastitog naroda u modernoj istoriji koji je izvršio Pol Potov režim. Ili, pogibija preko 200 ljudi na djevičanskom ostrvu Bali, što je bio najveći samoubilački teroristički akt do 12. septembra u Njujorku. Ili, prirodna katastrofa poput cunamija, koji je, izazvan drugim najvećim zemljotresom u pisanoj istoriji, usmrtio 230.000 ljudi Indonezije i nekoliko drugih zemalja tog regiona. Svijet finansija pamti još 1997. godinu po monetarnom kolapsu koji je, poput cunamija, krenuo iz Tajlanda i ekonomskom krizom zahvatio cijelo područje osim Malezije.

    Jugoistočna Azija se u proteklim kolonijalnim vijekovima nazivala „Krajnja Indija“, „Istočna Indija“, „Indokina“, „Malajsko poluostrvo“ (Further India, East Indies, Indo-China, Malay Peninsula). Kao geopolitička cjelina formirala se tek 1967. osnivanjem Asocijacije nacija, odnosno država jugoistoka Azije (ASEAN) koja danas ima deset članica – Bruneji Darussalam, Mijanmar (bivša Burma), Kambodža, Indonezija, Laos, Malezija, Filipini, Singapur, Tajland i Vijetnam. Istočni Timor od 2011. čeka odluku o zahtjevu za članstvo. Cilj ASEANA je zajednički ekonomski rast, društveni napredak, socijalna i kulturna interakcija i miroljubivo rješavanje političkih razmirica. Ta regionalna moderna zajednica država i naroda, sa oko 620 miliona stanovnika – dakle preko stotinu miliona više od Evropske unije – uspjela je da poslije vijetnamskog rata očuva balans u odnosima i rivalstvu sve prisutnijih Sjedinjenih Američkih Država u tom strateški važnom prostoru i azijskih „džinova“ Kine i Indije. Regionu ASEANA daju posebnu važnost nezaobilazni pomorski putevi kojima se od davnina obavljala trgovina tradicionalnim dobrima tropskih krajeva, poput riže i začina. Od polovine prošlog vijeka moreuzi između Jave i Malajskog poluostrva postali su još značajniji za transport nafte sa Srednjeg istoka, pojačanog izvoza kineskih roba prema Zapadu i trgovinu oružja u svim pravcima.
    Posljednjih decenija zemlje azijskog jugoistoka napuštaju tradicionalnu samodovoljnu ekonomiju s glavnim osloncem na rižu i druge poljoprivredne proizvode i otvaraju se prema svijetu, po uzoru na Japan koji je to činio mnogo ranije. Taj trend neke od njih čini veoma privlačnim za strane investicije, što im pomaže da razviju vlastitu industriju i saradnju s azijskim, ali i vanazijskim tržištima i finansijskim tokovima. Tako američke investicije u zajedničku proizvodnju visoke tehnologije u Maleziji iznose deset milijardi dolara godišnje.
    Te zemlje su se na političkom planu postepeno oslobodile teškog nasljeđa iz Drugog svjetskog rata i blokovskog nadmetanja između komunizma i kapitalizma na tim prostorima, iako su u nekim od njih decenijama trajali sukobi između gerile i vladinih snaga, kao u Maleziji, a u nekima je, kao u Kambodži, građanski rat odnio milione života. Kina se odavno odrekla ambicija da u zemljama na svojim južnim granicama potiče komunističke pobune, ali ne i teritorijalnih zahtjeva prema nekim spornim teritorijama u Južnokineskom moru koje nisu značajne po veličini, nego po još neistraženim rezervama nafte i plina. Većina zemalja uspostavile su sa SAD dobre političke odnose i široku ekonomsku saradnju, a cijeli region ima značajno mjesto u orijentaciji aktuelne američke administracije prema azijsko-pacifističkim prostorima. Dok nisu smetali njihovim strateškim odnosima SAD su blagonaklono gledale na despotske i vojne režime, kao u bivšoj Burmi. Neke druge koje su dostigle visok stepen demokratije i ekonomskog razvoja, poput Malezije, međutim,  Amerikanci su bojkotovali i kritikovali zbog autoritarnih vlasti i kršenja ljudskih prava zato što su se usprotivile diktatu nemilosrdnog globalnog finansijskog kapitala.
    Po unutrašnjem etničkom i religioznom sastavu i ustrojstvu vlasti, od Kambodže osiromašene i razorene u građanskom ratu do sultanata Brunej koji se razmeće bogatstvom stečenim s naftnih izvora, ASEAN je šaroliki konglomerat političkih sistema. Ulazeći u 21. vijek, većina članica su se oslobodile dugotrajnih autoritarnih režima, poput najveće od njih, Indonezije, ili Mijanmara, koji to čini tek krajem 2015. godine. Posmatrajući ih iz perspektive zapadnih demokratija, i smatrajući da su jedne zemlje krenule nekom vrstom „imitirajuće demokratije“, a druge „hibridnom“ kombinacijom autoritarnih i demokratskih elemenata, oficijelni britanski pregled političkih kretanja u tom regionu zaključuje: „Iznutra, jugoistok Azije je potencijalna otrovna mješavina sirovog nacionalizma, izvor konkurencije i kaleidoskop političkih sistema koji - na stranu demokratija - rangiraju od apsolutne monarhije u Bruneju, preko vojne diktature u Burmi, do komunističkih režima u Laosu i Vijetnamu.“[House of Commons Library (Biblioteka britanskog parlamenta), Southeast Asia: A political and economic introduction, RESEARCH PAPER 11/78, 2015.
]
    Bez obzira na to kojim putem se te zemlje kreću, imitirajući zapadne demokratije ili stvarajući  „hibride“ oslonjene na azijske tradicionalne sisteme vlasti, ili islamske moralne i društvene principe u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom, one su suočene sa izazovima zajedničkim svijetu u razvoju, ali i onom koji se smatra razvijenim. Koliko kao posljedica dugotrajne kolonijalne potčinjenosti naroda azijskog jugoistoka, ili neokolonijalne tranzicije obilježene eksploatacijom njihovih prirodnih dobara posredstvom lokalnih despotskih i autoritarnih vladara, a koliko kao rezultat nemilosrdnog neoliberalnog sistema koji je zavladao svijetom, ti izazovi se ispoljavaju u borbi za vlast elitističkih stranaka i grupacija, pojačanom konzervatizmu i religioznosti, etničko-vjerskim tenzijama i opoziciji vladajućim oligarhijama ogrezlim u korupciji. Od osnivanja prošle godine, tzv Islamska država, ISIS ili Daeš, postala je tema i briga u većinskim muslimanskim, ali i drugim zemljama regiona. Među muslimanskim ekstremistima koji su proteklih godina bili pod uticajem Al-Kaide, rastu simpatije prema Daešu, ali malo je onih koji odlaze da se bore u Iraku i Siriji. Od oko dvije stotine miliona indonežanskih muslimana samo ih je oko 300 otišlo s porodicama da se pridruži ISIS-u. Radi poređenja, više je vehabija išlo da se bori uz ISIS iz Bosne i Hercegovine i Kosova, s najviše četiri miliona muslimana u te obje balkanske države.
     Na takav razvoj regiona može ukazati letimičan pogled na neke elemente aktuelnog političkog stanja u značajnijim zemljama jugoistoka Azije, posebno onim koje imaju kopnenu ili morsku granicu s Malezijom.
    Indonezija je poslije okončanja autoritarne vladavine Suharta (1998.) obnovila ustavnu demokratiju, održavajući redovne slobodne izbore. Postala je deseta ekonomija svijeta. Popuštanje discipline i straha, međutim, pratila je korupcija u vlasti, čak i kupovina političkih položaja. Vodeća opoziciona partija Stranka demokratske borbe (PDI-P) dobila je na izborima 2014. većinu glasova, ali ne dovoljno da može sama sastaviti vladu. Na predsjedničkim izborima iste godine pobijedio je Joko Widodo, prvi civil na čelu države, populist koji je poveo kampanju protiv korupcije i program pomoći siromašnim Indonežanima. Njega očito više od aktivnosti islamista brine veliki broj omladine koja uživa razne vrste droga, pa je kao mjeru zastrašivanja naredio da se izvrši smrtna kazna nad dvojicom australijskih dilera, što je naišlo na osudu u mnogim zemljama i zahlađenje odnosa s Australijom. SAD su zadovoljne procesom reformi i mjerama stabilnosti i sigurnosti Indonezije, koju su u jednom zvaničnom dokumentu nazvali „trećom svjetskom najvećom demokratijom.“[ U.S. Department of State, Fact Sheet, February 2015. ]
    Zbog problema monarhističkog nasljeđa, loše ekonomije i duboke političke i socijalne polarizacije, drevna kraljevina Tajland suočava se sa čestim smjenama izbornih i neizbornih vlada i gotovo dnevnim protestima opozicionih grupacija. Nacionalno vijeće za mir i red (NCPO), koje od vojnog udara 2014.  privremeno vlada zemljom, odbacilo je nacrt novog ustava koji je pripremilo Vijeće za reforme, tako da je do 2017. odgodilo izbore poslije kojih bi trebalo da se ostvari plan iz tzv. mape puta za uspostavljanje „potpuno funkcionalne demokratije“. Na krajnjem jugu zemlje nastanjenom malajskom manjinom, već nekoliko godina izbijaju česti sukobi između tajlandskih sigurnosnih snaga i pobunjenih muslimanskih grupacija. Tajlandska vlada smatra da pobunu podržavaju islamističke grupacije iz malezijskih sjevernih provincija.
    Izbori održani 8. novembra 2015.  bili su prvi opšti izbori u Mijanmaru za posljednjih 25 godina, a mogli bi označiti kraj pedesetogodišnje vladavine generala ukoliko iz njihovih rezultata ne uslijedi uspostavljanje demokratske vlasti. Opoziciona Nacionalna liga za demokratiju (NLD), koju je godinama iz kućnog pritvora vodila dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Sui Kyi, dobila je 390 od 498 mjesta u dvodomnom parlamentu. Iako podržana od vojske i s velikim sredstvima promilitaristički vladajući Savez solidarnosti (USDP) osvojio je samo 41 mjesto, što samo po sebi govori koliko je bio omiljen među stanovništvom. Vojne vlasti te zemlje, još poznate kao Burma, dozvolile su demokratske izbore, popustivši nezadovoljstvu građana i apelima međunarodnih humanitarnih organizacija, ali najviše pritisku aktuelne američke administracije. Generali će ipak u novoj vladi dobiti resore odbrane i sigurnosti.
    Očekuje se da će nove vlasti Mijanmara doprinijeti poboljšanju legalnog i ekonomskog stanja muslimanske manjine u provinciji Rakhine, koja je decenijama izložena ugnjetavanju od budističke većine i progonu u susjedne zemlje. Iako je Rohingya muslimane još 1951. U Nu, poznati burmanski političar i generalni sekretar UN, priznao kao etničku manjinu, vojne vlasti su im 1982. ustavnim amandmanom oduzele pravo državljanstva. Rohingya muslimani sunitskog pravca - od oko milion ih je u Burmi i još polovina u susjednim zemljama – vjerovatno su potomoci arapskih trgovaca i sufija koji su još od osmog vijeka počeli da šire islam po južnoj Aziji. Ovi su, izolovani u moru budista, sačuvali vjeru i mogulske, perzijske i bengalske etničke primjese. Imaju čak i svoj jezik. Uznemiren izbjeglicama koje stižu sa Srednjeg istoka, zapadni svijet gotovo da i ne primjećuje da je posljednjih nekoliko godina gotovo isto onoliko Arapa i Afrikanaca koji su stradali na Mediteranu, i Rohingya muslimana potpoljeno u mutnim vodama delte Ganga i morskim tjesnacima jugoistoka Azije, bježeći od progona u Bangladeš, Tajland, Maleziju i Indoneziju.
    Singapur je 2015. proslavio pola vijeka nezavisnosti i izgubio čovjeka koji je bio simbol svega što je postigla ta ostrvska državica nastanjena većinom Kinezima. Za Singapur bi samostalnost bio pogodniji termin od nezavisnosti, jer je nezavisnost  od Britanije stekao kao i druge federalne jedinice Malezije, ali se 1965. odvojio i osamostalio, što mu je pomoglo da postane jedan od svjetskih finansijskih centara. Lee Kuan Yew, koji je nadživio sve azijske političare, bio je na čelu Singapura četiri decenije, a njegova se pitala sve do smrti prošle godine. Njegovi nasljednici uvode nešto dinamizma u vladavinu željezne ruke i stroge discipline kojom se štite od uticaja vanjskog svijeta i njegovih problema.
    Bruneji, zvanično još Darussalam, Kuća spasa, jedno je od neokolonijalnih čuda dalekog azijskog istoka. Bolje reći jedan od surogata od država koje su bivše kolonijalne sile, najviše Britanci, podigli nad izvorima nafte, kako bi ih, zajedno s lokalnim šeicima, sultanima, radžama i prinčevima, crpili kao energiju zapadnih industrija. Slično šeikatima u Perzijskom zalivu, nasljednici srednjevjekovnih feudalaca na sjeveru ostrva Borneo, proglasili su malajsku muslimansku monarhiju na 6.000 kvadratnih kilometara tropske obale i odbili su da se priključe većoj državnoj zajednici koja je stekla nezavisnost, u ovom slučaju Maleziji. Kako ne bi prihode od nafte dijelili s drugima, radije su ostali pod britanskim protektoratom sve do 1984. godine kad su stekli punu nezavisnost. Njihov potomak Sultan Hassanal Bolkiah i dalje je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, ali su mu zadali veliku brigu stručnjaci koji su izračunali da će rezerve nafte, inače četvrte po količini u Aziji, biti iscrpljene u narednih četvrt vijeka ako se ne smanji njihova sadašnja eksploatacija. Umjesto da smanji troškove dvora, sultan je zaveo stroge mjere sigurnosti i striktne šeriatske zakone nad manje od polovine miliona podanika i stranih radnika, od kojih su dvije trećine Malajci. Među njima je i desetak posto kršćana kojima je pred kraj 2015. rečeno da ih čeka zatvor ako budu javno obilježavali Božić ili slavili Novu godinu.
Emancipacija malajskog naroda
    Ukliješten između njene dvije federalne države, Saravaka i Sabaha, Brunej je samo epizoda u mnogo kompleksnijoj državnoj, političkoj, religioznoj, socijalnoj i kulturnoj raznolikosti Malezije. Sultan brunejski je, pored ostalog, u etničkoj i vjerskoj srodnosti s malezijskim vladarima i političarima, ali su se njihovi putevi kojima su gradili svoje zemlje i uspostavljali političke i društvene odnose toliko razlikovali kao da ne pripadaju istom narodu, jeziku i vjeri.
    Specifičan sistem demokratskog upravljanja i vrijednosti etničke i religiozne raznolikosti koji su od Malezije učinili jednu od najrazvijenijih i najmirnijih azijskih zemalja u proteklih pola vijeka - kao i njihove protivrječnosti i manjkavsti - došle su do punog izraza tokom protekle godine. Iako će 2015. biti zabilježena kao jedna od kritičnih godina u istoriji Malezije, u njoj ipak nije došlo do preloma kakav se mogao očekivati po snazi potresa koji su pogađali njenu politiku i vrhunske političare.
    U Kelantanu, jednoj od sjevernih država malezijske federacije, već početkom 2015. počeo je raskol u Pan-malezijskoj islamskoj partiji (PAS), vodećoj islamističkoj konzervativnoj stranci koja je od 1990. neprekidno na vlasti u toj sjevernoj državi malezijske federacije. Imao je jedan mandat i Terengganu, a u ostalim je vodeća opoziciona malajska partija. On će kulminirati na junskim partijskim izborima formiranjem Amanaha, frakcije nezadovoljnika dotadašnjim djelovanjem stranačkog rukovodstva. U februaru je umro Nik Aziz Nik Mat, duhovni vođa PAS-a, koji je krajem 1950-ih formirala grupa aktivista koja se izdvojila iz Nacionalne organizacije ujedinjenih Malajaca (UMNO)[ Skraćenica UMNO često se prevodi pogrešno kao Ujedinjena malajska nacionalona organizacija, a s malajskog na engleski je tačniji prevod Nacionalna organizacija ujedinjenih Malajaca (United Malays National Organization). ], koja u okviru koalicije  Barisan Nasional vlada Malezijom od njenog osnutka 1957. do danas. Nik Aziz je uspijevao da izmiri sukobe u malezijskoj islamističkoj opoziciji oko stepena legalizacije i primjene šerijatskih propisa i kaznenih zakona, koje Malajci popularno nazivaju hudud, ali su oni ponovo izbili poslije njegove smrti.
    PAS ima najviše pristalica u ruralnim pokrajinama sjevera Malajskog poluostrva, udaljenim od pomorskih puteva i uticaja vanjskih civilizacija. Osnivači PAS-a su od početka nezavisnosti Malezije bili više opredijeljeni prema panislamizmu nego malajskom nacionalizmu. Zastupali su islamsko ustrojstvo zemlje, a po obrazovanju i pogledima na život bila su im bliska Muslimanska braća sa Srednjeg istoka. Utemeljitelji malezijske nezavisnosti koji su činili maticu UMNO i koji će decenijama voditi zemlju, naprotiv, imali su kosmopolitsko obrazovanje i bili upoznati s dobrim i lošim iskustvima zapadne civilizacije i demokratije. Ideja vodilja im je bila nacionalna i kulturna emancipacija malajskog naroda kojeg su vjekovima izrabljivali evropski kolonizatori. Islam je ključna karika malajskog nacionalnog identiteta, ali se federacija tako različitih plemena, naroda, tradicija i vjera mogla zasnovati i održati samo na poštovanju i legalnom utemeljenju njihovih različitosti.
    Tek boraveći u Maleziji mogao sam se bliže upoznati s jednim od najkomplikovanijih federalnih sistema u svijetu i djelimično shvatiti kako su se u toj zamršenosti vješto snalazili vodeći ljudi te zemlje, ne dovodeći u opasnost njen mir i suverenitet.[ Malezija je federacija 13 negeri (što se prevodi kao država) i tri federalne teritorije (Willayah Pesekutuan, slično distriktima). Države Kelantan, Terengganu, Pahang, Kedah, Perak, Selangor, Johor i Negeri Sembilan imaju ustavne malajske monarhe s titulom sultana, a u Perlisu je to raja. Vladari Penanga, Mallace, Sarawaka i Sabaha, u kojima su znatne kineske i hinduske zajednice, nisu sultani, nego kraljevi (Yang di-Pertuan Agong). Kuriozitet ustavnog uređenja zemlje je da to nije nasljedna monarhija, nego se na čelu države smjenjuju vladari iz devet država. Aktuelni kralj (Yang di-Pertuan Agong, „vrhovni poglavar Malezije“) od 2011. godine je Sultan Abdul Halim od Kedaha.
] Jedinstvenost te zemlje ogleda se i u njenom monarhističko-parlamentarnom sistemu. Nenasljedni kralj koga formalno bira konferencija vladara devet država, ima ceremonijalnu ulogu i šira ovlaštenja u religioznim poslovima. Ipak, Pertuan Agong može sam izabrati predsjednika vlade ako to ne uspije parlament, i može odbiti da potpiše zakon, ali ako ga ne odbije za mjesec dana, on se sprovodi automatski. Integritet Malezije održava se bez problema, ma kako na prvi pogled izgledao labav i nelogičan dotle da u jednu od svojih federalnih država, Saravak, građani Malezije mogu ući samo s pasošom. Jedan od  glavnih izvora stabilnosti Malezije vidim u konsenzusu koji su prvi lideri UMNO ugradili u ustav zemlje. Oni su, zajedno s Lordom Reidom, ispred bivše kolonijalne uprave Malaje, dvije godine tesali razne varijante dok nisu postigli konstitucijski utvrđen „društveni dogovor“ između tri etničke zajednice, Malajaca, Kineza i Hindusa, i tek onda proglasili nezavisnost zemlje. Uz izvjesne amandmane i političke tenzije koje su se vremenom pojavljivale zbog privilegija datih malajskoj većini stanovništva, malezijski ustav je, dakle, na snazi 58 godina.
    U ustav Malezije ugrađena je mogućnost postojanja istovremenog, a tako različitog političkog i društvenog uređenja pojedinih federalnih jedinica kakvo ne znam da li ima ijedna druga zemlja. A pogotovo ne zemlja s muslimanskom većinom. U to, kao i u razlike koje postoje između dva pola ukupne malezijske politike u posljednjih pola vijeka, oličena u UMNO i PAS strankama, uvjerio sam se kad sam posjetio Terengganu, još jednu malezijsku državu u kojoj PAS ima snažan uticaj i u kojoj je bio na vlasti od 1999–2004. godine. Za razliku od većine drugih država, a posebno prijestolnice i distrikta Kuala Lumpura, u toj državi, kao i u Kelantanu, nisu postojala pozorišta, zatvorena su kina i zabranjene javne zabave ne samo za Malajce, nego i druge etničke skupine.
    Rasprave oko primjene hududa ukazuju na sukobe unutar PAS-a, ali su zahvatile i cjelokupnu Bumiputra, kako se u Maleziji popularno naziva malajsko-muslimanski etnički i vjerski korpus. S druge strane, zahtjevima za većom primjenom šerijatskih propisa izazivaju se nesporazumi, pa i tenzije, sa manjinskim zajednicama, posebno kineskom, i dovodi u pitanje sekularni karakter cijele federacije. Vlada države Kelantan pokušava da u federalnom Parlamentu dobije saglasnot ne samo za spovođenje šerijatskog kaznenog zakona, nego i njegovo zaoštravanje, što je u suprotnosti sa zakonima federalne jurisdikcije. Predlaže da se izmijeni zakon iz 1988. kojim se vjerskim sudovima izricanje kazne ograničava na tri godine zatvora, novčanu naknadu i samo šest udaraca bičem, izmijeni i propiše smrtna kazna odsijecanjem glave, strožije bičevanje i amputacija udova.
    Da li je, i koliko, Malezija islamska država, pitanje je koje se postavlja od sticanja njene nezavisnosti. Vjerski pravnici i teolozi, ulema, bili su za to da takva definicija uđe u ustav, ali su se većina prvaka UMNO protivili, pa je nađeno kompromisno rješenje. Islam je proglašen „vjerom federacije“, ali je za državu rečeno da je sekularna. Prvi predsjednik vlade, „otac nezavisnosti“ Tunku Abdul Rahman je govorio da su „sve priče o islamskim državama samo isprazan san“ i da „Malezija mora ustrajati kao sekularna država s islamom kao zvaničnom vjerom.“ „U zemlji kao Malezija“, takođe je govorio, „sa svojim multirasnim i multireligioznim narodima, nema prostora za islamsku državu.“[ Intervju s Tunku Abdul Rahmanom, The Star, Kuala Lumpur, 9. 2. 1983. Takođe:  Putra Tunku Abdul Rahman, Political Awakening, Pelanduk Publications, Kuala Lumpur,  1986., st. 105.] Treći premijer Hussein Onn takođe je isticao da „nacija (malezijska) može biti funkcionalna kao sekularna država s islamom kao zvaničnom vjerom“. A četvrtog i najdugotrajnijeg premijera Tun Mahathira Mohamada čuo sam kad je, nastojeći da zadovolji sve jače zahtjeve islamista, rekao 2003. godine da „Malezija jeste u stvari islamska država.“ Ali se nije odricao njenog u ustav ugrađenog sekularnog temelja.
    Pod istim pritiskom našao se i Mahathirov nasljednik, Abdullah Ahmad Badawi, čiji je djed pripadao ulemi, otac bio jedan od osnivača PAS-a, a i sam je prošao kroz vjerske škole. Kako bi vladu i UMNO, čije je vođenje takođe naslijedio, odbranio od optužbi da se Malezija odala previše modernizaciji a udaljila od islamskih fundamenata, on je objavio novi program pomirenja islamskog karaktera Malezije i nastavka njenog ekonomskog i tehonološkog razvoja, rasne tolerancije i socijalne pravde. Taj progam u deset tačaka, nazvan Islam Hadhari, „civilizacijski islam“ ili „islamska civilizacija“, nije bio nov koncept, ali je trebalo da neutrališe oštre napade PAS-a na njegovu, kao i na Mahathirovu politiku.
     „Premijer Badawi je zamislio Islam Hadhari kao protivotrov talasu ekstremizma koji je preplavljao široki muslimanski svijet, u vrijeme kad su se mnoge muslimanske zemlje borile da pomire pobožnost s modernom stvarnošću,“ pisao je Ioannis Gatsiounis, jedan od eksperata za muslimanski svijet jugoistoka Azije.[ Ioannis Gatsiounis, Islam Hadhari in Malaysia, Hudson Institute, 16. 2. 2006.] Iako nije naišla na širi interes muslimanskog svijeta, tu malezijsku formu „umjerenog islama“ podržale su SAD kao „snažan primjer svim muslimanima“. Vašingtonu je bilo važno da Maleziju zadrži kao desetog partnera u ekonomskoj razmjeni sa svijetom, ali i na kursu poboljšanja političkih odnosa koji su bili zategnuti u vrijeme vladavine Mahathira.
    Ni Islam Hadhari, međutim, nije smanjio polarizaciju unutar ukupnog malajskog korpusa Bumiputra,  nezadovoljstvo mnogih Malajaca unutar UMNO i sve glasniji otpor Kineza i Hindusa zbog hegemonije i korupcije u vrhu vlasti. Pojave su to koje su proizašle iz privilegija koje su uživali Malajci – što je istovjetno ako se kaže muslimani[ Po malezijskom ustavu svi etnički Malajci su muslimani, većinom suniti šafiijskog mezheba. Dakle rođeni su kao muslimani. Ako pređu na drugu vjeru, nisu više ni Malajci. Od 31 milion stanovnika Malezije krajem 2015, oko 62 % su muslimani, 20 % budisti, 9 % kršćani, 6 % hindu.] – u odnosu na druge etničke i vjerske zajednice. Privilegije koje su im zagarantovane i u ustavu zemlje, a koje su popularno nazvane „pozitivnom diskriminacijom“, učinile su od vodećih Malajaca glavne nosioce hegemonije. Programi poput Islam Hadhari služili su više da se hegemonija očuva nego umanji i više da se korupacija zataška nego otkloni.
    Glavne tokove politike Malezije i vodeće ličnosti koje su usmjeravale te tokove do prošle decenije ovako je sažela Khadijah Bint Md. Khalid,  jedna od malajskih uspješnih intelektualki: „Malezija je na mnogo načina jedinstvena kao multikulturna, multietnička i multireligizona zemlja. Malezija je uspjela, naročito u 1950-im i 1960-im godinama, da učvrsti stabilnost uprkos svog jedinstvenog modela demokratije, koji se može pratiti kroz njene lidere. Malezija je veoma sretna što je imala Tunku Abdul Rahmana, iako je optuživan da je prozapadni i anglofil. Tun Razak je posebnu pažnju poklanjao ruralnom razvoju i iskorjenjivanju siromaštva. Tun Hussein se borio protiv korupcije. Dr. Mahathir je uspio da prevaziđe mane svog svojstvenog načina razmišljanja zbog kojeg su ga ljudi voljeli ili mrzili. On je došao u pravo vrijeme. Uspio je da od ruralne Malezije učini industrijsku zemlju.“[ Iz intervjua koji je dr. Khadijah Bint Md. Khalid, direktorica Međunarodnog instituta za politiku i menadžment (INPUMA) na University Malaya, dala za Koreanpress, 5. 7. 2008. ]
„Islamizacija“ zemlje
    Ono što se dogodilo u februaru 2015. bila je repriza onoga što se u dogodilo 1998. i što se događalo gotovo cijelim tokom nezavisnosti Malezije. Takođe je sastavni dio neprekidnih rasprava i kontroverzi oko islamskog identiteta zemlje i uloge vjere u njenom razvoju koje su posebno zaoštrene protekle decenije.
    Anwar Ibrahim je jedna od najpopularnijih, a istovremeno kontroverznih ličnosti Malezije, a već decenijama je, uz Mahathira Mohameda, u svijetu njegovo ime najpoznatije. Ako je PAS vodeća stranka u opoziciji vladajućoj UMNO, Anwar je vodeća opoziciona figura. Početkom februara prošle godine, međutim, još jednom je izgubio bitku za uspon na vrh malezijske politike, ili je još jednom u tome spriječen. Uhapšen je po otpužbi iz 2014. za sodomiju, koju je, navodno, imao 2008. s nekom osobom. To je po zakonu strogo kažnjivo, iako rijetko ko zbog takve optužbe stigne do zatvora. Mjesec dana ranije učestvovao je na mitingu oko 80.000 pristalica trostranačke opozicione koalicije Pakatan Rakyat, Narodni pakt. Na skupu je bilo mnogo više članova PAS-a nego njegove Partije narodne pravde (PKR) i treće članice koalicije, Partije demokratske akcije (DAP) koju sačinjavaju uglavnom Kinezi. Međutim, sama njegova pojava u narodu donijela je nove poene islamističkom pokretu u zemlji i predstavljala novi izazov za UMNO i federalnu vladu na čalu s Najibom Razakom.
    Anwar je prvi put zatvoren 1998. i osuđen na pet godina zbog navodne korupcije, a dvije godine kasnije na devet zbog sodomije. Uz 1969, kada je u Kuala Lumpuru poginulo nekoliko stotina ljudi u protestima kineske zajednice zbog rasne hegemonije Malajaca, ta 1998. bila je do prošle godine najbliže onome što se podrazumijeva pod državnim pučom. Anwar je bio potpredsjednik vlade Mahathira Mohameda, što znači njegov automatski nasljednik i drugi čovjek u zemlji. Koristeći se velikom popularnošću koju je stekao dok je vodio omladinsku organizaciju ABIM, proislamskom retorikom i antiameričkim parolama, Anwar je požurio da zauzme mjesto Mahathira, pa je pred 30.000 simpatizera održao vatren govor protiv samovlašća i korupcije. Mahathir se smatrao izdanim i prevarenim od Anwara koga je i doveo u UMNO i naimenovao za svog nasljednika kako bi zajedno s njim pomirio već polarizirano malajsko društvo na pristalice ubrzane modernizacije zemlje i protivnike svog modela postepene i umjerene „islamizacije“. Namjeravao je da uskladi legalni sistem sa islamskim propisima više nego što je predviđeno ustavom. Po uzoru na američke univerzitetske kampove, otvorio je u Kuala Lumpuru Međunarodni islamski univerzitet čiji je jedan od vodećih slogana bila upravo „islamizacija“.[ Na Međunarodnom islamskom univerzitetu diplomiralo je nekoliko stotina studenata iz Bosne i Hercegovine koji su stekli znanja iz društvenih, ekonomskih i tehničkih nauka. Oni su izrasli u veoma uspješnu generaciju eksperata iz raznih oblasti koja se danas može prepoznati po istaknutoj ulozi koju ima u biznisu, akademskim i naučnim institucijama BiH. Uz snažnu Mahathirovu političku podršku Bosni i Hercegovini za vrijeme agresije 1992–1995., bio je to konkretan vid pomoći kakav po broju studenata (za mog boravka početkom 2000-ih bilo ih je gotovo stotinu istovremeno) i stepenu akademskog obrazovanja nije pružila nijedna druga većinski muslimanska zemlja. ]
    Zbog tog „udarca u leđa“ od čovjeka prema kome se odnosio kao prema sinu, Mahathirova rekacija nije bila u skladu s njegovom prirodnom smirenošću i promišljanjem političkih poteza. Ovaj potez, kao u nekoj šahovskoj simultanki, povukao je ishitreno, poslao je Anwara u zatvor, a nije se protivio ni optužbi za sodomiju, u šta su mnogi Malezijci, a pogotovo sljedbenici bivšeg lidera ABIM-a, sumnjali. Za njih je Anwar postao heroj otpora protiv korumpiranosti UMNO i Mahathirovih megaprojekata kojima je Maleziju ubrzano izvlačio iz kruga nerazvijenih zemalja. Kako je vješto izbjegao udar zapadnog kapitala na finansijske sisteme istočnoazijskih zemalja 1997, a pogotovo što je optužio George Sorosa, „Jevreja koji je izazvao strmoglavljenje valuta“, Mahathir je najedanput postao neprijatelj Zapada, a Anwar Ibrahim žrtva  kršenja ljudskih prava.
     Ovi pasusi o odnosu i sukobu Mahathira i Anwara Ibrahima mogu zvučati subjektivno, pošto moj utisak koji sam stekao u Maleziji odudara od imidža koji se na Zapadu širi o Anwaru kao najpoznatijem malezijskom disidentu, a u svijetu islama kao idealnom muslimanskom borcu za vjeru i pravdu. Ono što me posebno privlačilo Mahathiru je njegova konstantna borba da malajski narod izvuče iz vjekovne uspavanosti i podređenosti, i da, kad vidi da nije uspio, smogne snage da se povuče. A od Anwara, nesumnjivo velikog intelektualca i snažne ličnosti, odbijala me drukčija predstava o sebi koju je nudio Malajcima i drugim Malezijcima, od one koju je nastojao da stekne u svijetu, posebno zapadnom.  Dok je, na primjer, Mahathir spasavao zemlju od zapadnog finansijskog udara, Anwar je održavao veze s krajnjom američkom desnicom. Moguće je da su na mene uticali i neki malezijski intelektualci koji su kritikovali i jednog i drugog. Takav je u muslimanskim naučnim krugovima poznati filozof i profesor s Islamskog univerziteta Chandra Muzaffar, koji mi je pričao da mu je ranije Anwar bio veliki prijatelj, da su bili u istoj partiji, da je bio prvi uz njegovu suprugu Wan Azizu kad su ga uhapsili, ali mi je na kraju rekao: „Bože, gdje bi mi sada bili da Mahathir nije uspio, a da je Anwar postao premijer!“
    Ima, međutim, od tih utisaka za ovu priliku važnije pitanje – zašto se, kad više nema Mahathira, Anwar hapsi, i to s istim optužbama, 2015. godine? Ako je 2004. oslobođen teške optužbe za sodomiju i pušten iz zatvora, čime se priznalo da je bar ta optužba bila politički motivisana, zato mu se poslije deset godina može dati za pravo kad kaže: „Ja i dalje dokazujem svoju nevinost. Ovo je za mene izmišljotina koja proističe iz političke konspiracije da se zaustavi moja politička karijera.“[ Iz izvješataja BBC o hapšenju Anwara Ibrahima, 10. 2. 2015.]
    Moguće je, i više od utiska, da je Anwar ponovo pao u „politički motivisanu“  klopku zbog borbe Mahathirovih nasljednika Abdullaha Badawija i Najiba Razaka da po svaku cijenu očuvaju dominaciju UMNO i koalicije Barisan Nasional na vlasti. Pogotovo zbog ogorčenosti nakon izbora 2008. i 2013. u kojima je ta dominacija uzdrmana kao nikada od sticanja nezavisnosti Malezije. UMNO nije izgubio vlast, ali je ipak izgubio povjerenje preko polovine glasača zbog produbljivanja polarizacije unutar Bumiputre, jačanja religioznog esktremizma unutar malajskih redova i tenzija koje su zbog toga rasle među pripadnicima etničkih i vjerskih zajednica. Na posljednjim izborima UMNO i Barisan nasional su prvi put pali ispod polovine glasova, a u parlamentu izgubili dvotrećinsku većinu.[ Na izborima 2013. Barisan Nasional je dobio 47,3% glasova i 133 od 222 mjesta u parlamentu. Neformalna koalicija PAS-PKR-DP dobila je 50,8 glasova i pravo da formira vlade u četiri države.] A još je više moguće da je sam Anwar pao u tu klopku iz puste želje, razumljive za svakoga ko se okusi politike, da se dokopa vlasti.  Ima političara koji se penju uz stepenice vlasti, ali pokleknu kad stignu gotovo do samog vrha. To se dogodilo Anwaru 1998. A 2000-ih je svoju stranku PKR stavio u službu PAS-a, s čijim se ekstremnim idejama o islamskom uređenju zemlje nikad nije slagao. Da je izašao na izbore bez Anwara, PAS još ne bi ugrozio dominaciju UMNO, bez obzira na to što se uspješno uklapao u opšti talas radikalne „islamizacije“ koji je zahvatio „islamski zapad“ od Pakistana do Magreba, a zatim stigao do Indonezije, najmnogoljudnije zemlje s muslimanskom većinom. Tako se i dogodilo da je na skupovima Pakatan Rakyat koalicije Anwar bacao u duboku sjenu duhovnog vođu PAS-a Harona Dina i stranačkog lidera Abdul Hadi Awanga.
    Koliko god u posljednjih desetak godina javno odavali utisak da se bore protiv korupcije, nepotizma, raskoša i olakog života kojem se odaju političari, pojava na koje je ukazivao i sam Mahathir na kraju svoje vladavine, premijeri Badawi i Razak su im se i sami odavali i poticali ih. Njihovim greškama su se vođe PAS-a izdašno koristile u kampanji protiv UMNO, obećavajući da će Maleziju osloboditi korumpiranog sistema kad zavedu islamske zakone u cijeloj zemlji. Vlada i sigurnosni aparat zemlje uzalud su pokušavali da zaustave radikalizaciju malajske omladine, na koju su uticali i moderni islamski misionari koji su stizali sa Srednjeg istoka, iz Afganistana, Pakistana i Indonezije, nalazeći u liberalnom sistemu Malezije plodno tle za širenje ideja Al-Kaide, čak i obuku terorista. Nekoliko učesnika terorističke operacije 11. septembra 2001. u Njujorku boravilo je u Maleziji.
    U zemlji u kojoj su se donedavno u džamijama i hramovima molili muslimani, budisti i hindusi, a da niko nikome nije smetao, u kojoj su jedne pored drugih prolazile obnažene Kineskinje i pokrivene Malajke, sve je više postajao vidljiv uticaj konzervativne uleme. Sve je manje žena muškarcima pružalo ruku za pozdrav. Sve je manje Malajki išlo na univerzitet ili na posao bez marame, a vidio sam jedan od prvih malezijskih filmova u kojem nijedna nije bila pokrivena. Kad je još Mahathir u svoje vrijeme u jednom govoru rekao da ne vidi zašto pokrivena Malajka mora biti poštenija muslimanka od nepokrivene, sutradan su stotine djevojaka izišle na ulice s maramama. Mnoge kineske i hinduske porodice ispisuju djecu iz državnih škola zbog njihovog „islamiziranog“ programa. Ezani iz džamija počeli su da se prenose u liftovima i na benzinskim pumpama. Moralna policija, poznata po skraćenici  JAWI, djelovala je i u vrijeme Mahathira, odvodila u stanicu Malajke i Malajce ako bi ih nevjenčane zatekla u stanu, a sada ih može odvesti u rehabilicioni centar i ako se drže za ruke. U kockarnice ni ranije nisu smjeli zalaziti Malajci – ali jesu bogati Arapi – a sada se Malajcima zabranjuje da vode i noćne klubove.
     Vlada Najiba Razaka je u nekim prilikama podržavala oštrije mjere policije i sudstva protiv ekstremnih religioznih grupacija, a u nekim im je popuštala, kako se ne bi još više osipala podrška UMNO u malajskim masama. Jedinstven je slučaj u odnosima monoteističkih vjera koji se prije pet godina dogodio u Maleziji. Do prošle godine trajao je sudski spor, započet još 2009. godine protiv katoličkog magazina The Herald zbog upotrebe termina Allah za kršćanskog Boga. Kad je spor izbio u javnost, radikalne grupacije su napale desetak crkava, na jednoj podmetnule i požar. Napadnut je čak i jedan hram Sika, koji u molitvama na pendžabi jeziku takođe upotrebljavaju riječ Allah. Iako u napadima nije bilo žrtava, među blizu tri miliona kršćana u Maleziji, koji govore bahasa jezik i na njemu štampaju Bibliju i vjerske knjige, nastupio je strah. Pojačano je njihovo nepovjerenje prema uvjeravanju malajskih lidera o vjerskoj toleranciji. Incidente su osudili i vladajuće i opoziocione stranke, uključujući i PAS, kao akte protivne učenjima islama. Radikalni islamisti smatraju da upotreba imena Allah u nemuslimanskim molitvama i publikacijama mogu stvoriti konfuziju među muslimanima i želju da pređu na kršćanstvo. Oni na protestima nose parole: „Allah samo za muslimane“. Kolebljivost sudskih vlasti u ovom sporu ukazuje na neslaganje politike koja stoji iza njih oko problema koji bi trebalo da rješavaju religiozne zajednice. Presudu iz 2009. da magazin The Herald može koristiti ime Allah, apelacioni sud je preinačio 2013., pa je policija konfiskovala iz crkava na stotine biblija u kojima je pisalo Allah. Vrhovni sud je 2014. takođe odbacio zahtjev katoličke crkve da se ukine ta zabrana.
    Jedna od kontroverzi aktuelne politike vladajuće stranke UMNO i njenog odnosa prema religiji je tretman manjinske šiitske zajednice. Iako je daleko od toga da se poredi s Pakistanom ili nekim drugim muslimanskim zemljama gdje sunitske radikalne grupacije vrše pogrom nad šiitskim manjinama, kao daleki odjek oštre podjele dva glavna pravca islamske vjere na Srednjem istoku, u Maleziji je posljednjih godinu, dvije pojačana netrpeljivost prema šiitskoj zajednici koja broji oko četvrt miliona. Iako se ne može govoriti o masovnoj represiji, u posljednjoj deceniji učestale su intervencije u skladu s ovlaštenjima ISA (Internal Security Act), pa i hapšenja šiita (U Selangoru je 2010. privedeno 200 učesnika ceremonije ašura, u Peraku 2014. uhapšeno ih je 114). U provladinim publikacijama i na seminarima pozivaju se Malajci na „suočavanje sa šiitskim virusom“, na hutbama u džamijama govori o opasnosti od šiizma. Na jednom kursu generalne skupštine UMNO stranke zahtijevalo se da se šiizam proglasi nezakonitim „zbog svojih devijantnih karakteristika“.  Smatra se da formulacija kako je „islam vjera Malezije“ podrazumijeva samo ortodoksni sunitski islam. Omladinsko krilo UMNO je čak tražilo da se ustavnim amandmanom propiše da je državna vjera „sunitski islam“.
    Odbojan odnos malezijskih zvaničnih vlasti i prvih ljudi UMNO veže se za iransku islamsku revoluciju 1979., a produbljen je još više zbog simpatija prema toj revoluciji koje su iskazivale vođe PAS-a i islamistički orijentisana omladina. Sumnjalo se da je lokalni pokret Dakwah (dava, po uzoru na slične grupacije na Srednjem istoku) inspirisan iranskom revolucijom i da želi načiniti njenu repliku u Maleziji. Nije sa simpatijama primljen ni boravak u Iranu tadašnjeg lidera muslimanskog pokreta ABIM Anwara Ibrahima. Mahathir je početkom 1980-ih kritikovao navodne pokušaje da se u zemlji instalira „vladavina mula“.
    Proturječnost je bila i tada, kao i danas, da je PAS iskazivao simpatije za iransku islamsku revoluciju, a vlastitu teoriju širenja islamske vjere i zauzimanja vlasti zasnivao je na idejama i praksi egipatske Muslimanske braće, koje su ortdokosno sunitske i protivne šiizmu. S druge strane, lideri UMNO zastupali su toleranciju među vjerama, ali kad se radilo o šiitskom pravcu, smatrali su ga opasnim po malezijski para-sekularni sistem. Danas se ide dalje od retoričke averzije u stilu Mahathirove izjave o mulama. Ministar unutrašnjih poslova optužuje neke lidere PAS-a da su postali šiiti, a iz ureda predsjednika vlade se poručuje javnosti da je širenje šiizma „ustavno zabranjeno“.
     Takav odnos zvaničnih vlasti, a ne samo vjerskih organa, prema mirnoj šiitskoj zajednici, koja vuče korijene iz 14. i 15. vijeka kad se islam širio jugoistokom Azije, pa i Malajskim poluostrvom, ne odgovara ambicijama da se i u pitanjima vjere, kao i ekonomskog i tehnološkog napretka, Malezija prikaže kao uzor drugim zemljama s muslimanskom većinom. Član iračkog parlamenta šejh Dželaludin al-Šugir rekao je da je malezijska vlada prva u svijetu koja je zvanično žigosala šiitsku sektu. Sociolog sa University Kebanssaan Malaysia Mohd Faizal Musa smatra da su „ignorancija i ekstremno ponašanje sunitskih muslimana doveli do antišiitskog pokreta u Maleziji“ i da su „esktremisti u islamskim institucijama proširili mit da je šiizam postao tek 1979., za vrijeme islamske revolucije u Iranu, te da ta sekta predstavlja vanjsku prijetnju.“ On čak ide dalje, smatrajući da je do „netolerancije religioznih autoriteta i sunitskih muslimana prema šiizmu  došlo zbog uticaja vehabija – ultraortodoksne islamske grupacije iz Saudijske Arabije.“[ Hasbullah Awang Chik, Anti-Shia attacks will ruin Malaysia’s image, themalaysianinsider.com, 12. 12. 2013.] A profesor Ahmad Fauzi Abdul Hamid sa University Sains Malaysia zaključuje: „Ako malezijska država želi da bude striktno i čvrsto sunitska, dok se istovremeno predstavlja kao moderna nacija koja je prigrlila globalizam, morala bi se uzdržati od opresije i ponižavanja šiita koji pripadaju njenom vlastitom starosjedilačkom malajsko-muslimanskom stanovništvu. Umjesto toga, morala bi ih angažovati intelektualno, društevno a možda i religiozno kao dio dakwah, uporedo sa oholim duhom Malezije za koji se zauzima premijer Najib.“[Ahmad Fauzi Abdul Hamid, Shi‘a-Inspired Violence in Malaysia: A Possibility, Middle East Institute,
24. 7. 2014.
    ]
Hudud nije rješenje
    Ovo će, međutim, biti preblaga ironična kritika premijera Najiba Razaka u poređenju s onim što će dočekati na kraju ljeta 2015.
    Iznenada i dobrovoljno odlazeći s vlasti 2003. godine Mahathir je bio nezadovoljan dotadašnjim učinkom NEP-a, New Economic Policy, ekonomskog i političkog motora Malezije koji je pokretao preko dvije decenije. Ostavio je svojim nasljednicima da nastave NEP, ali i Vision 2020, svoju viziju Malezije kao razvijene zemlje desetak godina kasnije, Badawi i Razak na čelu UMNO i Barison Nasional imali su još više razloga da iskažu nezadovoljstvo rezultatima NEP-a i da pomiču datum Vision 2020 za bolja vremena. Mahathir se žalio da Bumiputra ni izdaleka nisu dostigli Kineze u upornom radu, efikasnosti, poslovnosti i štedljivosti. Rastrošnost je jedna od odlika koju su vođe Bumiputre u međuvremenu stekli.
     Premijer Razak je 2010. objavio potrebu za hitnom revizijom NEP-a kao „više transparentne nacionalne strategije razvoja, otvorenu prema tržištu i novim potrebama afirmativne akcije“. Poslije pet godina, međutim, nije uspio da odgovori na mnoga pitanja o zaostalosti Malajaca za Kinezima, o dvostruko manjoj produktivnosti na poljima riže od onih koje siju Malajci. Zašto je, naprimjer, od 54 milijarde dolara akcija „pumpanih“ u Bumiputra institucije i individue od 1984–2005. ostalo u njihovim rukama samo dvije milijarde?
    Djelimičan odgovor na posljednje pitanje mogao se nazrijeti kada je u julu prošle godine Wall Street Journal objavio dokumente prema kojima je premijer Malezije Najib Razaku marta 2013. primio 675 miliona dolara na svoj lični račun iz sredstava državnog investicionog fonda 1MDB  (1Malaysia Development Berhad), inače opterećenog velikim dugovima. Iz vlade vijest nije demantovana, nego je rečeno da suma nije podignuta sa državnih prihoda, nego da se radi o uplati neimenovanog donatora sa Srednjeg istoka. Uslijedile su i nepotvrđene vijesti kako milijarde dolara nedostaju iz 1MDB, koji kontroliše lično premijer Najib. Premijer je obećao  sveobuhvatnu istragu, smijenio je potpredsjednika vlade koji se nije ogradio od vijesti WSJ, a onda i državnog tužioca koji je trebalo da vodi istragu. Uhapšeni su zamjenik javnog tužioca i članovi državne antikorupcijske komisije koji su otvorili istragu. Blokirane su neke web stranice i zabarenjen The Edge list koji je pisao o skandalu.
     Za vikend 29-30. avgusta, puna 34 sata na ulicama Kuala Lumpura trajale su demonstracije oko 300.000 Malezijaca koji su tražili smjenu premijera Najiba zbog skandala sa 1MDB. Premijer se nije mnogo osvrtao na taj skup, na kojem je bilo više Kineza i Hindusa nego Malajaca. Rekao je da neće dati ostavku, a učesnike demonstracija optužio za „siromašan nacionalni duh“ koji izražavaju uoči proslave Merdeke, dana nezavisnosti zemlje. UMNO je organizovao suprotan, provladin skup. Mahathir je učestovao na demonstracijama, ali ni na to se Najib nije osobito osvrtao.
      U septembru je uslijedio kongres UMNO. Ni tada Najib nije rekao „Ja odlazim“, kao Mahathir što je uradio 2003. Dobio je još jednu bitku. Pri tome mu je pomogao i raspad opozicije koji se dogodio tokom ljeta zbog žestoke borbe za čelnu poziciju u vlasti. PAS je prekinuo veze s PKR zbog insistiranja Anwarove stranke, koju ponovo vodi njegova supruga Wan Azizah Wan dok je on u zatvoru, da njen lider bude premijer ako koalicija Pakatan Rakyat pobijedi na izborima 2018. PAS je predlagao da mandatar koalicije bude Razaleigh Hamza, veteran malezijske politike koga je svojevremeno smijenio Mahathir. Lideri PAS-a su se bili složili da Razaleigh i Anwar dijele mandat premijera, ali je PKR ostao pri svom vođi. Nakon toga su Anwarova PKR, DAP Lim Kit Sianga i Amanah, frakcija koja se otcijepila od PAS-a, formirali novu koaliciju, Pakatan Harapan.
    Premijer Najib je završio godinu možda jači nego ikada. U parlamentu mu je lako prošao budžet.  Najvažnije je da je ostao uprkos oštrim kritikama svog nekadašnjeg šefa. Dobio je bitku, ili kako kažu Malezijci, preživio je još jednu godinu. Još više, preživio je „Mahathirov virus“. „Nevjerovatno kako to samo može zvučati“, ističe Joceline Tan, komentatorka najpopularnijeg dnevnika The Star, „Datuk Seri Najib Tun Razak je preživio epski sukob sa Tun dr. Mahathirom Mohamadom. To mnogo znači, jer samo ih je malo uspjelo da izdrži ofanzivu strašnog dr. Mahathira i ostanu živi. Bila je to duga godina, napad za napadom... Odnosi među njima ne mogu se popraviti.
Dr. Mahathir je džentlmen na mnogo načina, ali to nije kada počinje gubiti. Mrzi da gubi. I nastaviće kampanju protiv Najiba. Ima na to pravo i niko ga ne može ućutkati.“ [ Joceline Tan, Najib servives a testing year, The Star, Kuala Lumpur, 22. 11. 2015.]
    Malezija je, ustvari, dobila još jednu godinu u svom razvoju, bez većih političkih lomova i ekonomskih posrtaja. Bilo je skretanja prema radikalizmu u većinskom malajskom korpusu, manje tolerancije muslimana prema drugim vjerskim zajednicama, napada na kršćanske crkve samo zato što svog Boga nazivaju Allahom, ali je svega toga, i još mnogo goreg, bilo više u arapskom Srednjem istoku, ili još bliže, u Afganistanu i Pakistanu. Nije mi bilo lako čuti kako su postali još veći otpori jedinstvenom malezijskom modelu pomirenju modernog razvoja s islamskom vjerom, nešto što su Japanci učinili prije više od jednog vijeka, i u koje se Mahathir posebno ugledao. Bilo je više ekstremizma u tom pogledu, ili kako bi to mogao još jednom da ponovi moj malezijski poznanik, analitičar Farish A. Noor, koji je prije desetak godina napisao kako «ekstremisti na dugi rok razaraju dobro ime i imidž islama».
    Zbog toga je i ovaj moj pregled i osvrt zbivanja u Maleziji 2015. skretao s politike na tu temu, pa se na kraju vraćam na jedno pitanje o kojem će se i ove, 2016. i narednih godina nastaviti rasprave i nesporazumi. To je problem islamskih kaznenih propisa i zakona, u Maleziji skraćeno nazvan hudud. Za njihovu striktnu primjenu u cijeloj Maleziji bori se opoziciona stranka PAS, a protivnika ima na svim stranama. Jedan od njih, advokat Malik Imtiaz Sarwar kaže da ustav Malezije „u slovu i duhu, jeste sekularan i svaki pokušaj da se uvede hudud suprotan je vrhovnom zakonu po članu 4“.[ Malaysia Today, V. Anbalagan, The Malaysian Insider, 1. 5. 2014.] I drugi malezijski pravni eksperti smatraju da šerijatski zakoni nemaju mjesta u postojećoj „konstitucionalnoj strukturi“ zemlje. A filozof Chandra Muzaffar je, u vrijeme kad sam ga upoznavao, napisao: „Hudud, koji se danas podrazumijeva kao model kažnjavanja u vezi s krivičnim pravom, ne može se pozivati da je doprinio očuvanju suštine islamske civilizacije. Čak ni opadanje islamske civilizacije nema veze s hududom. Muslimanski mislioci poput Shaha Waliullaha naglašavaju da su korupcija elite i ugnjetavanje najviše odgovorni za propast muslimanskih carstava. A te imperije su u potpunosti sprovodile propise hududa... Ima tako i danas muslimanskih režima koji se striktno drže hududa, ali njihovi narodi pate u siromaštvu, ignoranciji i boleštinama.“[ Chandra Muzaffar, Rights, religion and reform, New Strait Times, Kuala Lumpur, 16. 6. 2002.]

Save