Palestina, Jugoslavija i poslije Jugoslavije

pdf

Sažetak

    Esej „Palestina, Jugoslavija i poslije Jugoslavije“ bavi se vezama balkanskih naroda, a posebno zemaljabivše Jugoslavije, s Jevrejima i Arapima od vremena Osmankog carstva, a sa Palestinom i Izraelom od formiranja države Izrael do priznanja Palestine kao nestalne članice UN-a. Dat jeosvrt na korijene srpsko-jevrejskih odnosa koji sežu do početaka 18. vijeka, odjek Balfourove deklaracije 1917. g., involviranje Jugoslavije u prvom arapsko-izraelskom ratu 1948-1949. g., priznanje države Izrael 1948. g., prekid odnosa Jugoslavije s Izraelom poslije Junskog rata 1967. g., kao i odnosa Jugoslavije i zemalja formiranih na njenim ruševinama s Izraelom do kontroverzi tih zemalja oko priznanja palestinske državnosti početkom 21. vijeka. Posebno je naglašenauloga jerusalimskog velikog muftije Al-Huseinija u percepciji palestinskog pitanja za vrijeme Drugog svjetskog rata, podrška Jugoslavije formiranju palestinskog oslobodilačkog pokreta, manifestacije antisemitizma u Hrvatskoj poslije sticanja nezavisnosti i nastojanje vodećih zemalja balkanske regije, Srbije i Hrvatske, da uspostave šire odnose i saradnju sa Izraelom i Palestinom, odnosno Palestinskom upravom. Tematika ovog eseja biće opširnije obrađena kao drugi dio autorove knjige „Palestinska Nakba“, u izdanju Rabica 2015.godine, u kojoj se bavio sveobuhvatnim palestinsko-jevrejsko-izraelskim kompleksom.  
Ključne riječi: Palestina, Jevreji, Izrael, Jugoslavija, Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina

    Veze balkanskih naroda, a posebno zemalja bivše Jugoslavije s Jevrejima i Arapima su stare i mnogostruke, ali ću iz njih pokušati  izvući samo ono što ima posredan ili neposredan značaj za palestinsko-jevrejski kompleks i njihove odnose s Izraelom i Palestinom.
    Balkanski Jevreji živjeli su u većoj ili manjoj slozi s ostalim podanicima Osmanske imperije i tako nastavili do pojave nacizma. Pored Soluna, Sarajevo se među sefardskim Jevrejima posebno isticalo kao grad u kojem se, za razliku od evropskih centara, nikad nisu izolirali od ostalih žitelja u geto. Iz tog vremena Sarajevo se u istorijama cionizma spominje po JehuduAlkalaju, jednom od protivnika asmilacije Jevreja i preteči ideje o njihovom povratku u „obećanu zemlju“ prije pojave Mesije. Njegove će ideje krajem vijeka pretočiti u cionistički pokret Theodor Herzl, čiji je otac bio prijatelj s Alkalajem dok je ovaj službovao kao rabin u Zemunu. Rođen u Sarajevu 1798. g., Alkalaj se školovao u Jerusalimu, gdje je s porodicom odselio pred kraj života. Među „Deset činjenica o srpsko-jevrejskom prijateljstvu“, u nekim srbijanskim izvorima se kao prva ističe da „koreni cionizma potiču iz Zemuna“.     Tako se kaže da je „Jehuda Alkalaj, sefardski rabin i pisac čije se ideje smatraju pretečom cionizma, rođen je u Sarajevu, a 1825. godine preselio se u Zemun. Tamo je sagradio sefardsku sinagogu i začeo ideju o povratku Jevreja u Izrael. Društvo za povratak u Izrael, prvo te vrste na našim prostorima, Alkalaj je osnovao 1840. godine, a njegovi članovi okupljali su se u Beogradu i Šapcu. Alkalajeve spise je kasnije nastavio i razradio Teodor Hercl, Jevrejin čija porodica se iz Zemuna preselila u Budimpeštu, a koji se smatra zvaničnim osnivačem cionizma.“[10 činjenica o jevrejsko-srpskom prijateljstvu, I. H. / M. P. / V. F. / Blic Online, 3. 12. 2014. ]
    Jehuda Alkalaj je umro 1878. g., u godini Berlinskog kongresa, na osnovu čije je jedne rijetko spominjane odluke popravljen položaj Jevreja u balkanskim zemljama koje su sticale nezavisnost. Antisemitizam se prenio i na evropski jugoistok, pa se znalo reći da iza neke političke zavjere stoji „kakav turski ili čivutski agenat“. U Bugarskoj su, naprimjer, zlostavljali Jevreje i pljačkali im imovinu zbog povlaštenog odnosa koji su imali kod turskih vlasti, a u Srbiji uveli zakon o zabrani naseljavanja Jevreja u okolini Beograda, pa su poslije Berilna morali ukinuti taj zakon. I čuveni orijentalista Bernard Lewis, naglašavajući kako je Jevrejska manjina u Bosni bila „najmanje nezadovoljna“, spominje sarajevskog sefarda Alkalaja riječima: „Jedan rabin po imenu Yehuda Alkalay, koji je 1843. g. napisao  malu knjigu s novom idejom da Jevreji treba da se vrate u Svetu zemlju i ponovo je podignu vlastitim naporima bez očekivanja nebeskog spasenja, rođen je i živio u osmanskom gradu Sarajevu.“[Bernard Lewis, Middle East: A Brief History of the Last 2,000 Years (Srednji istok: Kratka istorija posljednjih 2.000 godina), Scribner, 1995. g., str. 323.] Osvrćući se na dugu istoriju jevrejsko-srpskih veza koja traje „hiljade godina“, izraelski premijer Benyamin Netanyahu je srbijanskom predsjedniku vlade Aleksandru Vučiću 2014. godine, u Tel Avivu, spomenuo cioniste iz Srbije i Jehudu Alkalaja.
    U dugogodišnjoj liniji srpsko-jevrejskog prijateljstva nije izostavljen ni knez Miloš Obrenović (1780–1860), koji je bio poznat i kao zaštitnik Jevreja čijim je trgovcima davao posebne povlastice i prava, uprkos negodovanju domaćih trgovaca. Prema istim izvorima „izvesni Jevrejin po imenu David bio je miljenik Miloša Obrenovića“, pa kad je turski paša pozvao kneza da ga posjeti u Kalemegdanskoj tvrđavi“, David ga je upozorio „da je bolje da ne ide“. Miloš ga je poslušao, što se kasnije ispostavilo kao dobra odluka, jer su mu, navodno, Turci spremali atentat. Od tada je knez Davida „od milošte zvao Davičo“, pa se smatra da su njegovi potomci kasnije usvojili prezime Davičo.[Podatak je za Blic Online ispričao dr. Milan Koljanin, naučni saradnik u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, 3.12.2014.]
    Korijeni srpsko-jevrejskog prijateljstva, dakle, sežu u doba vladavine Miloša Obrenovića i Drugog srpskog ustanka, a ono je nastavljeno i za vrijeme Prvog svjetskog rata. „Zajednička istorija puna sukoba ih je zbližila i ojačala veze među njima“ - objašnjava dr Ruben Fuks, predsjednik Saveza jevrejskih opština u Srbiji. Kada su prve granate iz austrougarskih topova zasule Beograd, ponaviše je stradala Jalija, jevrejska mahala na donjem Dorćolu. U ofanzivi Austrougarske koja je uveliko bila u jeku, Srpski Jevrejin, major Avram Berah, vodio je puk srpske vojske koji je odbio nalete austrougarske vojske. Za svoje ratne podvige Berah je odlikovan Karađorđevom zvezdom. Načelnik u Ministarstvu finansija Kraljevine Srbije, srpski Jevrejin Avram Lević spasio je srpsko zlato, novac i važne dokumente, među kojima se nalazio i originalni rukopis Miroslavljevog jevanđelja iz 12. vijeka. Dr. David Albala je kao ljekar i srpski oficir učestvovao u oba balkanska i u Prvom svjetskom ratu.  Predsjednik vlade Nikola Pašić ga je1917. g. poslao u srpsku diplomatsku misiju u SAD, gdje je isposlovao kredit od milion dolara koji je Amerika dala Srbiji za kupovinu oružja.[ I ovi podaci navedeni su u pregledu “10 činjenica…” Blica Online 3.12.2014. g.]
    Jedno pismo koje se nalazi u Nacionalnoj i univerzitetkoj biblioteci u Jerusalimu svjedoči o posebnim vezama koje je Srbija prije uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca imala s cionističkim pokretom. Po instrukciji srbijanske kraljevske vlade, njen ministar-predstavnik u Vašingtonu MilenkoVesnić uputio je 27. decembra 1917. g., dakle, mjesec dana poslije pojave Balfurove deklaracije o „nacionalnom domu jevrejskog naroda“, pismo cionističkoj organizaciji s podrškom „pravednim naporima da se obnovi njihova voljena zemlja u Palestini“. "Kako da ne učestvujemo u težnjama i patnjama jevrejskog naroda, kad su se naši zemljaci Vašeg porekla i Vaše vere borili za svoju srpsku otadžbinu isto tako hrabro kao i naši najbolji sinovi?“ ističe se u tom pismu. „Nama će biti žao, ako nas i jedan od naših sugrađana Jevreja bude napustio i vratio se u svoju obećanu zemlju, ali ćemo se tešiti nadom, da će nam oni ostaviti zamašan deo svojih srdaca i postati najjača veza između slobodnog Izraela i Srbije".
    Ovo pismo, zvanično objavljeno u Beogradu, ima detalj vrijedan za izraelsku istoriju, kao i za mnogo kasnije rasprave i dileme oko priznanja izraelske države: u njemu se, kao što se vidi iz posljednje rečenice, buduća jevrejska zemlja naziva Izrael. Tako je Srbija postala prva zemlja na svijetu koja je podržala pravi cilj Balfurove deklaracije kojom je otvoren put stvaranja izraelske države na tlu istorijske Palestine. U deklaraciji se, naime, ne pominje Izrael, ili Eretz Yisrael, ali je već sama formulacija"dom za jevrejski narod“ izazvala velike kontroverze u svijetu. Nije se radilo, kako tvrdi Jovan Ćulibrk, samo o namjeri da „Srbija dobije više pomoći za ratne potrebe“, pošto se saradnja nastavila i poslije Prvog svjetskog rata. Kralj Aleksandar primio je lidera Svjetskog jevrejskog kongresa Nahuma Sokolova, a gotovo svi ostali cionistički prvaci, od Jabotinskog do Ben Guriona, dolazili su u prvu Jugoslaviju. Zauzvrat, jedna šuma u Palestini dobila je ime kralja Aleksandra, a druga njegovog oca Petra Prvog“.[Jovan Ćulibrk,Država Izrael i njeni odnosi s državama nasljednicama bivše Jugoslavije (The State of Israel and its Relations with the Successor States of the Former Yugoslavia), Predavanje na Hebrejskom univerzitetu, Jerusalim, objavljeno u časopisu Instituta za savremenu istoriju, Beograd, Istorija 20. veka (1/2008, str. 155).
]
    Do promjene u odnosima Srba i Jevreja došlo je poslije ubistva kralja Aleksandra, uspona nacizma, pojave antisemitizma u jugoslavenskim krajevima, dolaska pronjemačke vlade na vlast u Beogradu i formiranja pronacističke NDH od Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tek u Drugom svjetskom ratu, ali u drugom kontekstu, Palestina se ponovo spominje na balkanskim prostorima. Nacistička Njemačka u prvoj fazi progona Jevreja poticala je i pomagala njihovo iseljavanje u mandantu Palestinu, uz protivljenje Britanaca. Čak su im pomagali u pronalaženju brodova i stavljali na raspolaganje luke za prebacivanje Jevreja preko Mediterana. Jedna od luka bio je i hrvatski Sušak, „pa su Britanci oštro protestirali kod jugoslavenskog kraljevskog Ministarstva vanjskih poslova.“[MilovanBaletić, Povratak Židova u zemlju Izraelovu, Globus, Zagreb, 1988. g., str. 285.]
    Sušak će se zaboraviti, ali ono što se događalo usred rata na pravcu Sarajevo-Zagreb ostavilo je dubokog traga u memoriji ratnih učesnika s ovih prostora i kontroverzi u tumačenjima uloge jednog istaknutog arapskog i palestinskog vjerskog i političkog vođe u mobilizaciji balkanskih muslimana na stranu nacističkih vojnih postrojbi. I danas ima nastojanja u balkanskim akademskim krugovima da se, s jedne strane preuveliča, a s druge zataška ili bar ublaži svrstavanje uz nacizam jerusalimskog muftije Hadži Emina Al-Huseinija i povlačenje za sobom hiljada muslimana iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
    Kao palestinski vjerski i politički lider Muftija Al-Huseini stavio se u službu Njemačkog Reicha i pronacističke Nezavisne Države Hrvatske, NDH, da privuče što više balkanskih muslimana u oružanu brdsku SS diviziju Handžar. S tim zadatkom 1943. godine posjetio je Zagreb i Sarajevo, a angažirao se i na formiranju Skenderbeg SS divizije kosovskih Albanaca.Bile su to kvislinške divizije ili vojske, kakve su postojale i u drugim evropskim zemljama pod njemačkom okupacijom, a među njima su se posebno isticali folksdojčeri iz jedinica „Princ Eugen“. Muslimane zavedene obećanjima da će im nacistička Njemačka pomoći u odbrani svojih gradova i sela Muftija Al-Huseini mogao je privući svojim tumačenjem džihada i autoritetom panislamskog vođe, pošto su ga u tom svojstvu neki bosanski muslimanski prvaci upoznali na islamskoj konferenciji u Jerusalimu, 1931. godine.
    Zbog njegove uloge u propagiranju nacizma na području NDH – prema Borisu Havelu i nekim drugim izvorima „navodno“, bez navođenja zvaničnog dokumenta – vlasti SFRJ su tražile od Francuske, gdje je poslije rata bio zatvoren, izručenje Muftije kao ratnog zločinca.[Boris Havel, Arapsko-izraelski sukob – Religija, politika i povijest Svete zemlje, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013. g., str. 529.] Muftijino pristajanje uz nacizam neki zagrebački istoričari i sarajevski bošnjački intelektualci pripisuju uglavnom antibritanskim osjećanjima Arapa, a njegovu ulogu u angažmanu muslimana tadašnje NDH minimiziraju. Muftiju Al-Huseinija prema Hitleru odveo je više njegov kompleks islamskog i palestinskog vođe nego antibritanski sentimenti. On je bio tipičan proizvod britanske kolonijalne politike. Van uobičajenog kriterija biranja muslimanskog vjerskog poglavara u Jerusalimu, poslije Meke i Medine najvažnijem islamskom svetištu, Britanci su palestinskim muslimanima nametnuli muftiju koji će rado prihvatiti njihovu namjeru – da se otporu palestinskih Arapa protiv razvlaštavanja njihove domovine da vjerski, a ne građanski, nacionalni karakter, kako su to činili Jevreji. Ulogom u Drugom svjetskom ratu Muftija Al-Huseini je svojim pokroviteljstvom nad SS divizijama muslimanima s Balkana nanio samo dodatnu štetu. Neki njemački i NDH kolaboracionisti iz Bosne pridružiće se Kaukčijinoj Arapskoj oslobodilačkoj vojsci koja se borila u Palestini 1948. g., ali koja nije bila ni oslobodilačka ni palestinska (pojasni, vidi u knjizi).
    Nasuprot Muftiji Al-Huseiniju, čija se sklonost nacizmu i uloga u formiranju SS Handžar divizije ne izostavlja ni u jednoj srbijanskoj hronici ili osvrtu na odnose Bosne i Hercegovine i Hrvatske s Arapima i Palestinom, u istoriografiji srpsko-jevrejskog prijateljstva se izbjegava pomen Nikolaja Velimirovića (1881–1956), episkopa Srpske pravoslavne crkve, osnivača desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Jednom od vodećih zagovornika nacizma i promotora antisemitizma u kraljevini Jugoslaviji između dva svjetska rata, Velimiroviću, ne može se gledati kroz prste zbog uloge koju je odigrao u formiranju pronacističkog srpskog „fašističkog pokreta Zbor“.  
    U Srbiji poslije Slobodana Miloševića episkop Velimirović vaskrsava kao jedna od najvažnijih crkvenih ličnosti, naziva se „najvećim Srbinom posle svetog Save“ i porede ga čak s Jovanom Krstiteljem. Zato nije čudo što ga je Srpska pravoslavna crkva 2003. g. kanonizirala za sveca i danas ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog. I dok su tu odluku u pravoslavnoj crkvi slavili, a njeni propagatori isticali  kako „celo vladičino stvaralaštvo svedoči o bezgraničnoj hrišćanskoj ljubavi prema svakom čoveku i vasceloj Božjoj tvorevini“, ona je naišla na kritiku liberalnih srbijanskih krugova. „Srpska pravoslavna crkva je prihvatila za sveca nekoga ko je pred Drugi svetski rat veličao Adolfa Hitlera“, pisao je Slobodan Kostić, „bio duhovni inspirator Ljotićevog pokreta, zagovarao antievropska osećanja i širio antisemitizam, čime su prekršena elementarna načela morala, da se ne ide do kanonskih pravila Crkve“.[Slobodan Kostić, VREME 647, Beograd, 29.5.2003.
]
    U prvom arapsko-izraelskom ratu 1947–1949. g.Jugoslavija je bila involvirana na diplomatskom polju neposredno, a posredno i vojnom. Golda Meir je u svojim memoarima zapisala: „Da nije bilo oružja i municije koje smo mogli kupiti u Čehoslovačkoj i transportirati preko Jugoslavije i drugih balkanskih zemalja, ja ne znam da li bismo mogli izdržati.“ Transportiranje naoružanja bilo je u skladu sa savezništvom SFRJ i SSSR, a stav Jugoslavije prema palestinskom pitanju u UN bio je jedan od znakova da će se to savezništvo uskoro raskinuti. Zajedno s Indijom i Iranom Jugoslavija je u UN podnijela „manjinski nacrt“ rezolucije o budućem statusu mandatne Palestine koji nije prošao. Kada se 29. novembra 1947. g. glasalo o rezoluciji GS 181 o podjeli Palestine na jevrejsku i arapsku državu, Indija i Iran su bile protiv, a FNRJ se našla, zajedno s Velikom Britanijom, kao jedina od socijalističkih zemalja, među deset uzdržanih zemalja. Federativna, ali i nezavisna država više naroda bio je princip kojeg se držala Jugoslavija braneći „trojni prijedlog“, iako je izraelski istoričar Benny Morris u njemu vidio samo islamsku podršku palestinskim Arapima, pošto je Iran muslimanska, a Indija i Jugoslavija zemlje s velikom muslimanskom zajednicom. Četiri dana poslije proglašenja države Izrael, 20. maja 1948. g. jugoslovenski listovi su objavili vijest da je vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije riješila da zvanično prizna državu Izrael i njenu privremenu vladu.
    Od okončanja prvog arapsko-izraelskog rata do 1967. g. Jugoslavija je s Izraelom održavala normalne odnose. Nije bilo osobite trgovinske razmjene, ali su bila česta uzajamna gostovanja kulturnih grupa i sportskih timova. Nije bilo većih političkih problema ni kada je Jugoslavija s Egiptom i arapskim zemljama uspostavljala prisniju saradnju kroz Pokret nesvrstavanja, što nije moglo biti u interesu Izraela. „Trojnom agresijom“ na Egipat 1956. g., zajedno s Britanijom i Francuskom, Izrael je izazvao otpor u širem antikolonijalnom i „trećem svijetu“ koji se upravo te godine prvim susretima Tita s egipatskim predsjednikom Naserom i indijskim premijerom Nehruom počeo uobličavati u Pokret nesvrstavanja. Predsjednik Tito i Komunistička partija nisu ni tada izražavali antijevrejsku politiku. Za razliku od evropskog Zapada i carske, a zatim sovjetske Rusije, među jugoslavenskim narodima, izuzev kratkog perioda NDH, nikad nije bilo izrazitijeg antisemitizma. Uz to, znatan dio Jevreja pridružio se Titovim partizanima od kojih su se oni koji su odselili u Izrael priključili ljevičarima i laburistima koji su vodili novostvorenu državu.
    Do naglog preokreta u odnosu prema Izraelu došlo je u cijelom tadašnjem socijalističkom svijetu i nesvrstanim zemljama nakon što je izraelska armija okupirala značajne teritorije Egipta, Sirije i ostatke mandatne Palestine u Junskom ratu 1967. godine. Jugoslavija je bila među prvim zemljama koje su prekinule diplomatske odnose s Izraelom. Tek će se kasnije saznati da u državnom i partijskom rukovodstvu nije bilo jedinstva o oportunosti takve odluke. Predsjednik Tito je, međutim, oštro osudio Izrael zbog agresije na arapske zemlje. New York Times je već 12. juna javljao iz Beograda: „Jasno je, pa i u razgovoru s dužnosnicima ovdje, da je Titov žestoki napad na Izrael i njegovo savezništvo s Arapima stvorilo atmosferu neslaganja, čak i među članovima njegove vlade. Postoji opravdana zabrinutost da bi Jugoslavija, koja gleda prema Zapadu po pitanju ekonomskog, društvenog i političkog razvoja, mogla ugroziti svoj položaj ako nastavi s optužbama protiv Izraela, a samim time i protiv SAD. Ono što najviše zabrinjava je sve glasniji antiamerički stav kojeg zauzima jugoslavenska štampa i radio.“
    Nahum Goldman, jedan od cionističkih prvaka i 24 godine predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa, branio je suverenitet Izraela, ali se nije uvijek slagao s militarističkom politikom njegovih vlada. Zalažući se za mirno rješenje sukoba s Arapima, on je već u oktoboru 1967. g. zamolio Tita da predsjedniku Naseru i drugim arapskim liderima prenese njegove ideje o mirovnom sporazumu. Želio je da se susretne i s Arafatom, ali su ga spriječili tadašnji izraelski lideri. Još jednom je Goldman tražio „dobre usluge“ od Tita. Znajući koliko je cijenjen u arapskom i nesvrstanom svijetu, molio je da na njih utiče kako u UN ne bi prošla rezolucija kojom bi se cionizam izjednačio s rasizmom. Kako je tada Tito boravio u Bugojnu, omogućeno mi je da kao komentatoru za Srednji istok budem u njegovoj blizini u očekivanju neobičnog gosta, koje je dugo trajalo zbog vremenskih uslova. Ogorčen zbog odbijanja Izraela da se povuče s okupiranih teritorija, nije bio raspoložen da ubjeđuje prijateljske lidere da odustanu od teške optužbe cijeloga cionističkog pokreta. Goldman je stigao u Bugojno, imao je srdačan susret i delikatan dijalog kojem su prisustvovali samo najbliži Titovi saradnici, ali je otišao razočaran. Generalna skupština je 10. novembra 1975. g. usvojila rezoluciju broj 3379 kojom je cionizam osuđen kao „oblik rasizma i rasne diskriminacije“.       
    Rezolucija UN o cionizmu poništena je 1991. g., kad je već bio rasturen Varšavski pakt, Pokret nesvrstavanja izgubio značaj, a uzgred se raspadala i Jugoslavija. U to vrijeme, četvrt vijeka poslije prekida odnosa s Izraelom, zemlje koje su proizišle iz Jugoslavije, jedna po jedna, počeće da zauzimaju samostalan i različit odnos prema izraelsko-palestinskom konfliktu i da prema tome uspostavljaju diplomatske i druge veze s jednom ili obje strane u sukobu. Kao i u sudbinskim pitanjima međusobnih odnosa naroda koji su sačinjavali Jugoslaviju, tako i u onim sporednim, nastupu prema vanjskom svijetu i zbivanjima na Srednjem istoku, na vidjelo su izbili različiti pogledi  koji su tinjali pod okriljem zajedničke države. Palestinu su kao državu priznale i otvorile njene ambasade Srbija, Bosna i Hercegovina i Albanija. BiH je uspostavila diplomatske odnose s Palestinom 1992. g., Crna Gora 2006. g., Srbija je produžila odnose koje je imala Jugoslavija, a Hrvatska, Slovenija i Makedonija će se ravnati prema politici EU i preporukama Evropskog parlamenta.  
    S Izraelom su sve bivše članice Jugoslavije uspostavile diplomatske odnose. U Tel Avivu imaju, osim Makedonije i Crne Gore, ambasade, a Izrael ima ambasade u Beogradu i Zagrebu i konzulate u Ljubljani i Skoplju. U Podgorici je otvoren regionalni centar Evropsko-jevrejske unije za Balkan, a u Ljubljani djeluje Kulturna ambasada Palestine. Za Palestince jeposljednjih nekoliko godina mjerilo odnosa svih zemalja, pa i balkanskih, prema njihovom sukobu s Izraelom stav o njihovom nastojanju da država Palestina stekne punopravno članstvo u UN,pošto se svidosadašnjinapori i inicijativeMeđunarodnezajednice, kojeimajupodršku SAD i većinezapadnihzemalja, da se postignemirnorješenjekonfliktasvodenazahtjev da se to postigneisključivobilateralnimpregovorimaIzraelaca i Palestinaca, a ne  u okviru UN-a ilinekemeđunarodnekonferencije.Uzevši u obzir totalno neravnopravan položaj Izraela (država s najmodernijom armijom na Srednjem Istoku, uključujući i nuklearno naoružanje) i Palestinske uprave (ni države, ni armije, 60% teritorije Zapadne obale pod izraelskom vojnom i administrativnom jurisdikcijom, blokada Gaze), rješenje koje bi se postiglo u takvim pregovorima bilo bi ravno kapitulaciji. Zbog toga sve izraelske vlade insistiraju na bilateralnim pregovorima. Palestinsko rukovodstvo imalo bi puno razloga da bude nezadovoljno stavom i glasanjem balkanskih zemalja u UN o njihovoj državnosti. Nisam provjeravao, ali čini se da ni u jednom drugom užem regionu svijeta nisu imali manju podršku. Kad su 2011. g. bili na pragu da rezolucija o punopravnom članstvu ide na glasanje u Savjet sigurnosti, jedan glas koji im je za to manjkao bio je glas Bosne i Hercegovine, koja je bila čak predsjedavajuća Savjeta. Kad su 29. novembra 2012. g. na Generalnoj skupštini sa 138 glasova dobili unapređenje svog statusa u državu nestalnu članicu, poput Vatikana i Švajcarske do 2002. g., među 41 uzdržane članice UN, bile su, izuzev Grčke i Srbije, sve zemlje bivše članice Jugoslavije i šireg područja jugoistoka Evrope (BiH, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija, Albanija, Bugarska, Mađarska i Rumunija). Nije bilo lako prijateljima iz tih zemalja objasniti Palestincima kako su za taj gotovo simboličan korak naprijed u priznanju njihovih nacionalnih prava glasale članice EU kao Francuska i Španija, ili Rusija i Indija, a nisu BiH, Hrvatska ili Makedonija. Slično je bilo u UNESCO-u, u oktobru 2011 g., kad su Slovenija i Srbija glasale za prijem Palestine u tu globalnu instituciju, a ostale bivše članice Jugoslavije se uzdržale.
Priznati ili ne priznati Palestinu
    Po inerciji iz vremena socijalističke Jugoslavije, Srbija se i za vrijeme i poslije ratova 1990-ih u vanjskoj politici služila ugledom Beograda kao domaćina prvog samita nesvrstanih zemalja, a Titovu politiku prema arapskom i cijelom „trećem svijetu“ prigrabila kao vlastito nasljedstvo. Srbiji je posebno koristilo da pozivanjem na kontinuitet jugoslovenske nesvrstane politike pridobije podršku velikog broja većinskih muslimanskih zemalja u kosovskoj krizi 1999. g. i njihovo odbijanje da priznaju nezavisnost Kosova. To je bio važan motiv i pri podršci Srbije priznanju palestinske državnosti u UN. Ambasador Palestine Muhamed Nabhanu Beogradu, doajen diplomatskog kora koji je 1974. g. otvorio prvo predstavništvo PLO u Jugoslaviji, kaže o toj povezanosti: „Zauzeli smo stav koji smo objasnili ostaloj arapskoj braći: da se radi o sukobu dva entiteta, a ne religijskom problemu, da je u pitanju teritorija koja istorijski pripada Srbima. Zato mi nismo priznali Kosovo, skoro nijedna arapska zemlja to nije uradila, vrlo malo islamskih zemalja uopšte je to učinilo. Ovo pitanje treba rešiti pregovorima, a ne jednostrano.“ Govoreći kako je „kod oba naroda zajednička netrpeljivost prema nepravdi, kao i to da su iskusili nepravdu agresije i napada“, ambasador Nabhan „odraz prijateljstva“ srpskog i palestinskog naroda vidi i u činjenici da su hiljade Palestinaca studirali u Srbiji, da samo na Zapadnoj obali živi oko 350 mješovitih porodica i da je „na jednom skupu održanom u Palestini 450 žena i dece pričalo srpskim jezikom.“[Iz intervjua Nataše Jovanović s ambasadoromM. Nahbanom, Gaza je poslednji geto na svetu, Pečat, Beograd, 7.1.2010. g.
]
    Odnosi Srbije s Izraelom izrazito jačaju od 2012. godine. Predsjednik TomislavNikolić boravio je prvih dana maja 2013. g. u Izraelu, gdje se sastao s predsjednikom Shimonom Peresom i premijerom Netanyahuom. U tel Avivu je rekao: "Veliko je zadovoljstvo biti u Izraelu uz pomešana osećanja - saosećanja sa vašim narodom i divljenja onome što ste učinili.“ Sutradan je, posjetivši nakratko Palestinu i sastavši se s predsjednikom Abasom, izjavio: „Imamo sličnu sudbinu i rešavamo je na sličan način - pregovorima.“ Još je dodao: "Palestinu stavljamo u srce, ne kažem na prvo mesto, jer mislimda čovek u srcu ima mnogo mesta.“ Predsjednik Nikolić je posjetio i jerusalimskog pravoslavnog patrijarha Teofila Trećeg, obišao stari Jerusalim i posebno se zadržao u crkvi Svetog groba i obližnjoj crkvi Svetih arhanđela, koju je podigao Kralj Milutin 1313. godine. Kao što su muslimani s Balkana, kad bi smogli imetka, išli na hadž u Meku i Medinu, Srbima je bio san da hodočaste pravoslavne svetinje u Palestini. Otuda su, poput Hadžidamjanovića i drugih uglednih Srba koji su stigli do Jerusalima, dodavali prezimenu „hadži“, što je običaj koji se izgubio tokom 20. vijeka. Za sve Srbe vjernike Jerusalim je jedan od simbola koji je neodvojiv od Svetog Save. „U oblikovanju srpskog istorijskog i kulturnog bića, kao i duhovnog opredeljenja, bitnu ulogu je imao princ-monah Sava Nemanjić. Prvi arhiepiskop i prosvetitelj srpski bio je i prvi jerusalimski hodočasnik i utemeljivač monaškog života Srba u Svetoj zemlji.“[Anika Skovran, Srbi i Jerusalim, Politika, Beograd, 25.4.2008.  g.
]Prvih dana decembra 2014. g. i novi premijer Srbije Aleksandar Vučić dočekan je s velikim počastima u Izraelu. “Ovom istorijskom posjetom pokazali steprijateljstvo sa narodom Izraela”, dobio je izuzetan kompliment od premijera Netanyahua.
    Hrvatska u svojem odnosu prema Izraelu i Palestini nema kompleks Kosova, ni starog ni novog, ali imaneka opterećenja iz bliže sadašnjosti. U fokusu su prije svega Jevreji i Izrael, a Palestinci se nađu negdje na margini i njima se služe više nego što im pomažu obračuni hrvatske ljevice i desnice. U trenucima tako teškim kao što je bila izraelska invazija na Gazu 2014. g., kada i Palestinci za smrt svoje djece okrivljuju politiku i armiju pod komandom Benyamina Netanyahua a ne jevrejski narod, usred Zagreba se oživljava antisemitizam iz vremena NDH. Nesporazumi s Izraelom su počeli 1990-ih  s knjigom Franje Tuđmana „Bespuća povijesne zbiljnosti“ i njegovom izjavom „Sretan sam da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja“. Odnosi s Izraelom su izglađeni brisanjem za Jevreje uvredljivim pasusima iz Tuđmanove knjige, ali je tome još više doprinio predsjednik Stjepan Mesić, koji je za desetak godina tri ili četiri puta boravio u Izraelu. Preokret u izraelskoj percepciji Hrvata učinio je kada se prilikom prve posjete krajem oktobra 2001. g. obratio članovima Kneseta:  „Kao predsjednik Republike Hrvatske izražavam duboko i iskreno žaljenje zbog zločina nad Židovima počinjenim u II. svjetskom ratu na području kvislinške tvorevine koja se zvala Nezavisna država Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna, ni hrvatska.“
    Da sve te Mesićeve i drugih hrvatskih zvaničnika i ministara isprike Izraelu mogu samo privremenoprigušiti antijevrejska osjećanja, zaostala još iz vremena NDH u desničarskim i konzervativnim katoličkim krugovima, pokaže se čak prilikom susreta najviših državnika. Do antisemitskog ispoljavanja, bolje je reći, otvorenog javnog ispada došlo je za vrijeme izraelske invazije Gaze 2014. g., kada su preko palestinskih žrtava katolički krugovi prizivali duhove prošlosti. Nalazeći potku u romanu Amosa Oza Fima, Miljenko Jergovićispisuje kako - „Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. g. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjeno mrzimo Židove. Glas Koncila, sve na podlozi svetog teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH.“[Miljenko Jergović, Amos Oz – Mi i Arapi, Magazin, Jutarnji list, 9.8. 2014. g.]
    Pošto nije bilo javnog reagiranja iz Izraela na hrvatsku raspravu o Holokaustu i Jasenovcu preko mrtve djece Gaze, moglo bi značiti da im je to manje smetalo nego moguće priznanje države Palestine kojem je bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić otvorila vrata izjavom kako “Hrvatska, na tragu ostalih zemalja članica EU, namjerava priznati Palestinu”. Slijedeći Švedsku koja je to već učinila, Evropski i parlament nekoliko članica EU koji su pred kraj 2014. imali debate i preporuke svojim vladama u tom pravcu, Hrvatska nije željela da zaostaje za zemljama u kojima su na vlasti stranke sličnog političkog usmjerenja. Mišljenja su se svodila na naslov iz Jutarnjeg lista – „Palestince volimo, ali SAD i Izrael su Hrvatskoj važniji“. Profesor Žarko Puhovski je izjavio: „To je sramota hrvatske diplomacije. Ne mogu vjerovati da smo se ponijeli tako ulizivački. Mislim da je to bilo pogrešno i da smo donijeli krivu odluku.“[Izjave V. Pusić, I. Beškera i B. Lončara prema vijestima Jutarnjeg lista, a Žarka Puhovskog iz intervjua za  politikaplus.com, 30.11.2012.  g.]
    Izrael je tada, ali ovaj put još energičnije reagirao putem svoje ambasadorice u Zagrebu. Zina Kalay Kleitman je izjavila da ćeodnosiizmeđuHrvatske i državeIzraelbitiopasnonarušeni, smatrajućida je bilo čak “problematično čuti o takvim namjerama.”[Iz intervjua ambasadorice Z. K. Kleitman Biseri Fabrio, Jutarnji list, 7.12.2014. g.]  Na primjeru Hrvatske i bivše Jugoslavije sažet, ali Palestincima bliži pristup dao je bivši ministar vanjskih poslova i član Evropskog parlamenta Tonino Picula: „Neovisnu Palestinu vidim kao djelotvorniju mogućnost za potragu za trajnim mirom“, kaže, i podsjeća na stanje bivše Jugoslavije, „gdje mira nije bilo ni u naznakama, iako je pregovora bilo jako puno, uzaludnih, sve dok međunarodna zajednica nije priznala države“. Potpuno suprotno od ambasadorice Kleitman koja svako priznanje Palestine smatra destruktivnim po mirno rješenje, Picula kaže: „To nikako ne može biti poticanje sukoba. Kad je Hrvatska priznata 1992. g. rat nije odmah stao, ali su svi oni koji su nas napadali znali da imaju posla s međunarodno priznatim entitetom i sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze.“[Tonino Picula u izjavi za hrvatsku agenciju HINA, prenijela Al-Jazeera Balkan, 16.12.2014. g. Izjave I. Josipovića i V. Pusić prema agenciji HINA.]
    Bosna i Hercegovina je nesložna oko priznanja Palestine i cjelokupnog palestinsko-izraelskog problemakao nijedna druga zemlja na svijetu, kao što je, uostalom, do dna podijeljena oko vlastite prošlosti i puta u budućnost. Odbijanje BiH kao nestalne članice Savjeta sigurnosti, čak i predsjedavajuće u tom času, da 2011. g. svojim glasom propusti u raspravu rezoluciju o prijemu Palestine u UN ravno je ulozi koju je na kraju 2014. g. dobila Nigerija da svojim devetim glasom zaustavi jordansku rezoluciju o zahtjevu Palestine za okončanje mirovnih pregovora i povlačenje Izraela s okupiranih teritorija do kraja 2017. g. U međuvremenu, 2012. g., BiH se našla među četvrtinom država koje nisu glasale za unapređenje statusa Palestine u nestalno članstvo UN. Iako je BiH priznala Palestinu, uspostavila diplomatske odnose i ima akreditiranog palestinskog ambasadora i ambasadu u Sarajevu na čijoj mesinganoj ploči piše da je Ambasada Države Palestine, njeno tročlano predsjedništvo nije se moglo složiti ni da pitanje palestinske državnosti dospije do rasprave u Savjetu sigurnosti UN.
    Pri svim  raspravama i ubjeđivanjima o  BiH priznanju Palestine imponiralo je mirno, rekao bih smirujuće držanje palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa koje sam i sam osjetio kad smo se susreli u Sarajevu i Ramalahu. Nisu ga zbunile razlike među bosanskim političarima, jer ih ima dosta među svojim Palestincima. Govorio je kako uvažava stavove članova Predsjedništva BiH, čak je povjerovao da oni nisu u suštini različiti, i nadao se da će se na kraju naći u podršci Palestini u UN. U Ramalahu je u oktobru 2011. g. priređena  konferencija za medije muslimanskih i kršćanskih dostojanstvenika Palestine, s koje se arhiepiskopGrčko-pravoslavnogpatrijarhata u Jerusalemu, Teodosije Atallah Hanna lično obratio članu Predsjedništva BiH Nebojši Radmanoviću, čije ga je protivljenje priznanju palestinske države posebno pogodilo. Poručio mu je: “Jako me žalosti da od tebe čujem takav stav i nadam se da ćeš ga u najskorije vrijeme promijeniti. Nije ti dopušteno da napustiš, odnosno izdaš svoju pravoslavnu pripadnost dodvoravajući se izraelskom ministru vanjskih poslova (Liebermanu).“ Rekao je da je stav srpskog člana Predsjedništva BiH u suprotnosti s načelima Pravoslavne crkve, s učenjima Svetog jevanđelja, i ljudskim i duhovnim vrijednostima, a kasnije je u intervjuu Al-Jazeeri još dodao:  „Očekivali smo od njega da stane uz palestinski narod. Željeli smo da uzme u obzir da i Palestinci kršćani pate od posljedica izraelske okupacije kao što pate njihova braća muslimani.“

Save

Save

Save

Save