Sirija - Partnerstvo sa lažnim namjerama

pdf

Partnerstvo sa lažnim namjerama
Sažetak

  Ne treba više ići u Siriju, na lice mjesta, da bi svako onaj ko iole poznaje aktuelnu svjetsku politiku i situaciju na Bliskom istoku mogao bez dileme utvrditi: I pored niza međunarodnih obećanja o potrebi mirnog završetka krvavog rata tamo, nakon postizanja raznih sporazuma iza zatvorenih vrata i javnih ponavljanja da je svima zajednički cilj uništenje ISIL-a i terorizma, istina je drugačija. Zapadna koalicija koja je u okviru svoje dugoročne geostrategije nastojala  pokrenuti velike promjene na Bliskom istoku takozvanim „arapskim proljećem“, zaglavila se upravo u Siriji. Oni to kao da ne vide ili ne žele da vide, ali svoje ideje nastoje realizirati bez obzira na cijenu. Cilj je podijeliti najveće i najstarije države ovog regiona kako bi se njihova blaga još sigurnije kontrolisala u okviru geostrategije prostora i resursa velikih. Posebno u slučaju energije i njenih puteva. Ta se kontrola polako gubila iz ruku jačanjem i emancipacijom Iraka, Sirije, Irana, i njihovim približavanjem Rusiji, Kini i zajednicama poput BRICS-a.
    Ključne riječi: Sirija, ISIL, zapadna koalicija
    
    U dvije sedmice provedene krajem maja u Siriji nanovo, nakon desetak mjeseci, u svemu što se tamo činilo naoko važnim, neočekivanim i zanimljivim, lako je detektirano ono najvažnije. Većina aktera tamošnje drame, ponajprije SAD i njihovi strateški partneri izvan Sirije, čine sve da se priča završi podjelom ove stare i velike zemlje i da na brdu Kasijun iznad Damaska, kao nekad, Kain opet ubije brata Abela (Avelja). Samo tako Sirija, podjednako kao i Irak, neće biti više onako jaka i svoja koliko treba da bi se oduprla interesima drugih izvan nje. Detalje nove, buduće mape rascjepkane Sirije, naravno, svi ne vide na isti način.
    Analiza stanja u Siriji do kraja maja mogla je biti drugačija od onoga što postaje očigledno početkom juna, u pozadini operacija terorističkih organizacija, prije svega Jabhat al-Nusre, Ahrar ash Shama i Jaysh al-Islama na kvartove oko Aleppa. Posebno na naselja Meidan i Halidiya što su pod kontrolom Sirijske armije, i Sheikh Moqsaad, predgrađe Aleppa na sjeveru koje su čuvali dobrovoljačke jedinice Kurda. Prije ovih napada, u Damasku je među većinom stanovnika pa i zvaničnika sa kojima sam imao priliku razgovarati, vladalo uvjerenje da je između Rusa i Amerikanaca postignut ograničeni sporazum u pogledu ciljeva i opsega vojnih operacija „protiv terorista“, prevashodno radi eliminacije terorističkih formacija ISIL-a i Jabhat al-Nusre. Poznato je da su Rusi u maju, uz očigledne povode i razloge zatražili u Vijeću sigurnosti UN da se na popis terorističkih organizacija, dakle onih formacija na koje se ne odnose dogovori o prekidu vatre ranije potpisani, stave i Ahrar ash Sham i Jaysh al-Islam. Naravno ne slučajno, jer su ove dvije organizacije bile okosnica „Visokog pregovaračkog komiteta“ formiranog u Rijadu, a nametanog od Saudijske Arabije kao ključnog pregovaračkog partnera na mirovnoj konferenciji. Takozvani Komitet je završio neslavno ultimativno se povukavši iz Ženeve u aprilu mjesecu jer „Assad ne ispunjava nijedan uslov-ultimatum koji mu je postavljen“. Kruna ove konferencijske groteske je i nedavno povlačenje jednog od najistaknutijih lidera Jaysh al-Islama, inače ekskluzivno saudijske vojne terorističke formacije – sa mjesta lidera „pregovaračkog tima u Ženevi“. Bezbroj zapadnih pa i listova u BiH su objavili ovu informaciju i ne pokušavajući da razjasne o kakvom se „lideru“ radi i koga on, zapravo, predstavlja.
    Realna analiza situacije u Siriji, nakon događanja na počertku juna mjeseca kada su prvenstveno Al Nusra i Ahrar ash-Sham započeli bombardovanja Aleppa iz predgrađa Rashidina, mora početi od nepobitne činjenice – Sjedinjene Američke Države prema svemu ovome nisu partner Rusiji u eliminisanju terorista u Siriji i eventualnom otvaranju procesa konsolidacije i političke tranzicije zemlje prema demokraciji, kako se želi uvjeriti svjetska javnost. Doista je smiješno koliko se ne vidi da ta politička projekcija u svijetu više „ne pije vode“.  Amerikanci ne samo da nisu održali obećanje dato u februaru ove godine da će razdvojiti snage tzv. „patriotske opozicije“ od terorista Jabhat al-Nusre i sličnih, već su sada otišli i korak dalje. Prema izjavi Ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova oni su 26. maja čak zatražili od Rusa da ne bombarduju pozicije Al Nusre jer se time mogu ugroziti i pripadnici takozvanih „patriotskih snaga“. Snažnijeg dokaza da su te snage izmiješane i na istom zadatku borbe protiv Assada i istinskih oslobodilaca Sirije od terorizma doista je teško naći. Podjednako tako i dokaza zašto su Amerikanci uz potporu Francuza, Ukrajine (?!) i još nekih zemalja uložili veto na onaj zahtjev u Savjetu bezbjednosti UN da se Ahrar ash Sham i Jaysh al-Islam proglase terorističkim organizacijama.
    Cijela ova priča ima svoje uporište u sada sasvim prepoznatljivoj realnosti u Siriji, čak i za one koji su koliko jučer mogli iz raznih ideoloških, propagandnih ili podaničkih razloga odgovor na pitanje „o čemu se tamo radi“, tražiti na drugoj strani. Pojednostavljeno kazano, Zapadna alijansa sa arapskim sunitskim kraljevinama i emiratima u Zalivu, nije u Siriji realizovala ciljeve takozvanog „Arapskog proljeća“ na način na koji jeste u Iraku, Libiji, djelomično Egiptu i Tunisu; Nije spriječen povratak Rusije u region sa dugoročnim geostrateškim posljedicama niti je Moskva energetski izolovana od Evrope; Otvorena su vrata Iranu za dominaciju u Iraku i uspostavljanje trajne komunikacije i strateškog „klina“ prema Hezbollahu u Libanu; Netanyahuov Izrael nije materijalizovao svoje ciljeve spram Sirije, Irana i Hezbollaha; Objektivno, SAD je imperijalno mnogo više dobio u „ofanzivi“ na Evropu, političkom destabilizacijom izbjeglicama, ekonomski i kroz NATO, nego u odnosu na geostrateške ciljeve na Bliskom istoku, posebno dugoročnije.
    Amerikanci su svjesni nove realnosti. Kina im iz dana u dan postaje sve veća „noćna mora“. Tu formulaciju svojevremeno je lansirao lično Zbignjev Brzezinski, kreator agresivne hladnoratovske politike prema Rusiji, ustvrdivši kako je „noćna mora američke vanjske politike onaj momenat kada se i ako se ujedine strateški interesi Kine i Rusije...“ Kao dio upravo te zbilje, te gubljenja uloge nafte u svijetu novih energija, sve manje presudne važnosti Sueckog kanala za spajanje udaljenih planetarnih hemisfera, planirano američko lagano pomijeranje sa Bliskog na daleki istok  teško se može realizovati ako se ne pospremi ostavština na Orijentu. Taj zadatak sada neplanirano ometa Assad čija se glava i dalje uporno traži bez iole ozbiljnijeg diplomatskog argumenta na pitanje – zašto ?  
    Medijska histerija nuđenja lažnih objašnjenja ne proizvodi više efekte kakve je proizvodila nekada. Vojno, Assad nije poražen. Dio je moćne političko-vojne koalicije na čelu sa Rusijom koja je u svim diplomatsko-vojnim aspektima igre zblanula Zapad. Ta koalicija ima puno poštovalaca, simpatizera i pristalica u svijetu nego što propaganda Zapada dozvoljava da se kaže. Interno, u zemlji, Assad ima izborni legitimitet ma šta ko o tome mislio. Neprijatelji su mu najgori teroristi na planeti, od Al Qaede, preko ISIL-a do raznih koljačkih, kriminalnih i fundamentalističkih organizacija. I oni u Siriji koji ga ne vole previše glasat će za njega ako mu konkurencija budu koljači, čemu dobar dio imperijalne mašinerije očigledno teži. Sve ove činjenice, uz očigledne i uočljivo razorne posljedice što sa sobom donosi sve nehumanija i pogubnija izrabljivačka varijanta tzv. liberalnog kapitalizma hraneći radikalnu desnicu, naci-fašizam i ideje direktno suprotne i Povelji UN-a, dovele su SAD u popriličan ćorsokak u Siriji. Ilustrativno je, recimo, kako na ovu situaciju gleda Peter Ford, ambasador Velike Britanije u Damasku od 2003. do 2006. godine, dakle najbližeg partnera Washingtona sa ove strane okeana. On u kolumni objavljenoj u „Guardianu“ izražava čuđenje zašto britanska politika ne raspoznaje da su takozvani umjereni pobunjenici zapravo fantazija zapadne politike. „Ako padne Assad, jedini ishod će biti potpuna pobjeda džihadista sa svim nezamislivim hororom biblijskih razmjera čije će žrtve biti kršćani, manjinski alawiti, šiiti i ostale manjine. Eliminacijom Assada teroristi će se naći kao lešinari na gozbi“, precizan je bio Ford.
    Cijela ova priča o tome ko će biti validni partner Assadu za pregovaračkim stolom u Ženevi u osnovi je nemoći, pa tako i pogrešnih koraka i nespremnosti SAD da prizna u kakvoj se situaciji nalazi. Bezmalo jedina stvar koju Amerikanci nikada u svojoj kratkoj istoriji, praktično i mentalno, nisu bili spremni da priznaju, jeste poraz bilo koje vrste. Posebno ni u snu od Rusa ili bilo koga ko im je blizak. Mada im je Putin sa govornice UN-a  na vrijeme nudio varijantu iz koje bi mogli da izađu kao pobjednici, doduše zajedno sa njima. Ovo od Drugog svjetskog rata do danas također nije nikada zabilježeno.
    Pritješnjeni sada činjenicom da nisu vojno pobijedili ni oni ni njihovi partneri, Washington je prvo pokušavao da proizvede svog igrača na bojnom polju – Slobodnu sirijsku vojsku (FSA) i na tu su kartu odigrali mnogo. U njih je uložen ogroman novac, dovedeni su instruktori, opremljeni su, uz moderno oružje i svim onim „hummerima“ i „Toyotama“ koje od tada uglavnom viđamo na TV ali u posjedu ISIL-a. Ne tako davno, Kongres u Washingtonu se zaletio i odlukom o investiranju čak 500 miliona dolara (?!) za obuku i oružje ovoj, zapravo  nepostojećoj armiji. Uprkos upozorenja i tadašnjeg komandanta združenog Štaba američke armije generala Dempseya koji je otvoreno kazao da FSA ni na kakav način nije u stanju ispuniti nijedan ozbiljniji zahtjev koji se pred njih može postaviti ali ništa, Washington kao da je očajnički tražio partnera koji može da zauzme mjesto za pregovaračkim stolom u Ženevi. Danas će vam upućeni u Siriji kazati da se FSA tamo doživljava prije svega kao vic, i među pozicijom i među opozicijom. U Nusri ih tretiraju kao njihove snabdjevače dobrim američkim oružjem!
    Što se političke vizije cijele priče tiče, poznata je poodavno jedna pikanterija. Još prije tri godine, u Sarajevu je, u Hotel Evropi, održana  konferencija na kojoj su jednoj grupi „revolucionara“ iz Sirije, sa boravkom u Londonu i Parizu, razni američki kobajagi NGO eksperti nudili Daytonski koncept kao najbolje rješenje za postratnu demokratizaciju razorene zemlje. Kako tad, tako i sad.  
    FSA je uglavnom skončala u redovima terorista, a nakon masovnih preprodaja američkog oružja uglavnom Jabhat al-Nusri, prebjegavanja sa američke obuke u njihove redove, a potom i direktnog povezivanja sa frontom Al Nusre i ostalih terorista, Kongres je ispotiha odustao od onog plana o 500 miliona. Amerikanci su, evo, pribjegli „varijanti B“, prislanjajući se na skandaloznu ideju Rijada da se „njihovi“ teroristi Jaish al-Islam i slični proglase mirovnjacima za Ženevu, a da se Jabhat al Nusra  poštedi ruskog bombardovanja. Očekivanja Moskve prema kojima će uništavanje logistike i skladišta municije terorista, komunikacija kao i njihove teške artiljerije, biti dovoljno da se započnu ozbiljni mirovni pregovori u saradnji sa Amerikancima, pali su tako na dosta brutalan način u vodu. Kako se vidi, uz direktnu asistenciju Washingtona koji, na kraju krajeva, ne može da podnese poraz u neobavljenom poslu „proljeća“, pa čak ni podjelu pobjede sa Rusima. Oni i dalje vjeruju da se partner za pregovore o podjeli Sirije može pronaći među legalizovanim teroristima, ali i uz pomoć Kurda na drugoj strani kojima je kao udica bačena ideja o autonomiji u Siriji, pa čak i sa centralnom poveznicom te autonomije – u Raqqi, „glavnom gradu Kalifata“. Istjerivanje ISIL-a odatle , u američko-kurdskoj opciji, bilo je zamišljeno i kao protuteža glamuroznoj pobjedi Rusa i sirijske vojske u mitskoj Palmiri. Lako je zamisliti da u toj varijanti ne bi izostao u oslobođenoj Raqqi i neki tipični Hollywoodski spektakl, kao pandan koncertu orkestra iz St. Petersburga.
    U svakom slučaju, nakon svega što se dešavalo oko Aleppa početkom mjeseca i posebno iza zatvorenih vrata u Washingtonu i Moskvi, teško je vjerovati da „koalicija“ za Ženevu kojom se nastojalo ne poraziti Amerikance i ne insistirati da su Rusi pobjednici, na diplomatskom nivou može opstati. Rusi sa svojim partnerima imaju dovoljno argumenata da vrate u igru vojnu opciju, sve dok istinski teroristi više ne mogu biti ni u primisli ičiji partner za mir u Siriji kroz Ženevu.
    Drugi elemenat američke blokade i nervozne želje da se nađe izlaz iz za njih teške situacije, pored muke sa  pronalaskom „svog tima“ za Ženevu, jeste snažan uteg koji za američku vanjsku politiku na Bliskom istoku (barem  približno onakvu politiku sa kojom bi Sirija, Rusija, Iran i drugi mogli da se slože) čine poprilično histerične i ultimativno sebične vanjskopolitičke projekcije i želje Saudijske Arabije, Turske i u ovakvim situacija uvijek prisutnog Izraela. Ukratko, riječ je o zemljama sa kojima SAD ima veoma značajne strateške interese. Oni i jesu u osnovi veza SAD sa svakom od ovih država, što one dobro znaju i još bolje koriste sada kada im se čini da mnoge stare ambicije i snove mogu riješiti koristeći američku situaciju.
    Ta je situacija ujedno u značajnom raskoraku i sa stvarnošću u Siriji. Živaca je sve manje a razumijevanja za vojnu opciju sve više. U prenapučenom i uzavrelom Damasku fingira se životna normalnost mada su neki kvartovi nadohvat linija fronta. Nama odavde teško je tamo ne prepoznavati istu priču o raspadu Bosne i Hercegovine, i kraj rata sporazumom u ime okončanja krvoprolića koje kao da je palo s neba, samo od sebe. Mir  je lažno obećao cjelovitu državu samo iznutra „reorganiziranu“. Isto bi to da urade i začetnici sirijske krvave priče, sada  i tamo. Ipak, sve ide mnogo teže nego što su inicijatori „proljeća“mislili 2011. godine.
    U Damasku je mnogo onih što će vas još uvijek uvjeravati da će sve opet biti kao nekad. Manjina sluti da neće, ali nisu spremni da to priznaju. Sjećat će se sentimentalno kako u onom životu nije bilo podjela, sektašenja i straha od razlika u vjeri, porijeklu, kulturi... Danas je već drugačije. Mnogi su otišli, privremeno ili u potrazi za novim ognjištem. Ovi što su ostali već se pomalo prebrojavaju. Rađa se nova klasa bogatih, naspram mnogo veće onih siromašnih. U Damask se iz razorene unutrašnjosti slilo oko tri miliona izbjeglica. Evropa drami pod teretom jednog miliona, a tri miliona u „Shamu“ niko i ne pominje, osim u trgovini sa lukavim Erdoganom koji je uzdrmao čak i starog saveznika – Njemačku. Svako ima svoju teoriju i istinu. Interes geostrategije energije i prostora jači je od života ljudi. Smrt je danas puki biznis.        
    Znamo kako to ide: Da bi se Sirija razbila i stavila pod kontrolu mora se proizvesti mržnja, optužiti druge za vlastitu muku i tako postići da unutrašnja podjela postane poželjna i logična a ne  neprirodna i nasilna. Treba naučiti publiku da stara pravila više ne postoje. Tako i sirijski kraj treba da bude neki Dayton koji im se otvoreno nudi.   
    U Siriji i regionu sudaraju se strateške koncepcije i interesi najmoćnijih. Pomenuti koalicioni partneri, posebno ona tri Američka, solisti su, opasni i preambiciozni. Oni bi na razvalinama Damaska, Aleppa, Homsa, Palmire, sutra Bagdada i Bejruta, da postignu ono što nisu mogli nekada prije. Zato u Siriji danas malo šta sluti kraju. U ovakvim situacijama na Bliskom istoku uvijek su odlučivali najveći i najjači. Tako se vjerovalo da su se i sada dogovorili Washington i Moskva. Ponajprije da rat stane, ne bi li započela trgovina onim što je ostalo. I Britanci i Francuzi, nekada vlasnici Bliskog istoka, čvrsto su se dogovorili 1916. godine glasovitim sporazumom diplomata M. Sykesa i F. G. Picota, pa u pijesku iscrtali granice tamošnjih interesa, kao lenjirom. Četrdeset godina kasnije, nakon Sueckog rata 1956., sa Mediterana su ih odgurali Amerikanci i Rusi. U Damasku se zato  vjerovalo da je dogovor na pomolu.
    Nažalost, mnogi veliki planovi ne štimaju u grotlu razorene Sirije i povampirenih terorista, navodno samoorganizovanih, a zapravo  uglavnom proizvedenih za vojnike zapadnog interesa u njihovim tzv. proxy ratovima. U sudarima korporacija i petro skorojevića sa starim državama koje su pokazivale – uprkos  autokratskim režimima – želju za modernizmom i konzistentnijom organizacijom i uređenjima, tuđi planovi ne uspijevaju a stare matematike ne važe. Nisu ni garancija za kraj rata i početak tranzicije.
    Turska, Saudijska Arabija i Izrael, svako na svoj način a iz vlastitih razloga, ne dozvoljavaju da se rat privede kraju. Zapad sa njima i dalje gura podjelu Sirije kao cilj, uz ultimativnu eliminaciju Assada. Suprotna strana, Rusi, Iran i sve veći broj otvorenih saveznika Assada pokazuju da će to teško ići. To dokazuju i na bojnom polju. Pomenuta tri strateška partnera Amerike uočljivo otežavaju Washingtonu kakvo-takvo realiziranje njihove vlastite strategije. Pri tome su im ruke vezane. Sa Rijadom zbog nafte i petro-dolara ali i nekih novih momenata u uzajamnim odnosima.
    Vrijeme prilično harmoničnih odnosa između SAD i Saudijske Arabije otišlo je, čini se u nepovrat, odlaskom kralja Abdullaha i nečijom pogrešnom procjenom da će se drastičnim obaranjem cijene nafte na svjetskim berzama srušiti Putin. Rusija je preživjela, a bolni udarac logike ekonomskog napada na Rusiju trpi Evropa, a obezvređivanja nafte – Rijad. U uzdrmanim odnosima poteglo se sada i pitanje objavljivanja prikrivenih podataka o učešću Saudijaca u terorističkom aktu u New Yorku 11. septembra, pa su došle kontra-prijetnje ekonomskim udarom na Ameriku itd. Rijad ne prašta ni novo popuštanje Washinghtona i još pet najmoćnijih sa Teheranom. Iran i šiiti su im crvena krpa u samoproklamovanoj ulozi zaštitnika Islama i posebno sunita. Upetljali su se u Jemen, bacaju oko na jug Libana i Hezbollah, hoće po svaku cijenu da ih se tamo eliminiše, a u Bejrut za premijera dovede njihov igrač, Saad Hariri. Njima kraj rata u Siriji ne odgovara pa nije ni čudo što su glavni logističari terorizma tamo. Direktno i indirektno.     
    Ankara je iz mnogih razloga poseban problem Washingtonu. Smatraju se čuvarima južnog krila NATO pakta i granice prema Rusiji sa njihove strane. Međutim, mnogo se toga promijenilo u vrhu Turske od vremena kada su i SAD i NATO mogli da budu mirni što se politike Ankare tiče. Mnogi američki ali i turski analitičari danas smatraju da je Erdogan postao nepredvidiva „nagazna mina“ i za jedne i za druge, u slučaju izbjeglica posebno za Evropu i to ponajprije za Njemačku. Angeli Merkel samo što nisu došli glave na njenom terenu. Turska je sa Erdoganom, potpuno opsjednutim megalomanskim ambicijama i kod kuće i u regionu,  nesposobna da proizvede iole realističnu strategiju kao ni da koordinira svoju politiku sa saveznicima. Naprotiv, mnogo je znakova da za saveznike Turska  postaje opasna. Teško je povjerovati da bi još jedan skandalozni kapric kao onaj sa obaranjem ruskog SU-24 prošao bez razarajućih posljedica i za Ankaru ali i za geostrategiju širih razmjera. Nesposobnost Erdogana da shvati da se Kurdi više ne mogu gurnuti pod tepih i da su postali i više nego politička i vojna realnost u regionu može biti pogubna ne samo po njega. Uostalom, vojnici kurdskih „Jedinica narodne zaštite“ (YPG) vojnog krila PYD, krovne organizacije Kurda u Siriji, najvažniji su saveznici Amerikancima, pa tako i NATO-u u Siriji. Upornost Erdogana u destrukciji bilo kakvog političkog rješenja u okruženju, ako to neće značiti eliminaciju Kurda – što je politička glupost prve kategorije – postaje problem Washingtonu toliki da su upozoravajući glasovi analitičara iz Amerike u vezi sa time realni i zabrinjavajući.
    Tel Aviv kao moćni igrač u svekolikom životu Amerike i stražar zadužen za kontrolu Mediterana i arapske unutrašnjosti za Ameriku je posebna priča. Netanyahu uporno istrajava na opsesiji Iranom i Hezbollahom i uvjerenjem da se taj „problem“ može riješiti samo vojno i nikako drugačije. Pri tome, stara je doktrina Izraela da se bezbjednost zemlje čuva na vanjskoj teritoriji. Otud i „zakletva“ da je Golan vječito njihov, a pogled se opet zabacuje i prema jugu Libana gdje neprikosnoveno vlada Hezbollah. U Izraelu ne zaboravljaju ni danas da je Hezbollah jedina vojska na svijetu koja ih je ikada porazila u direktnom sučeljavanju. Dramatična politizacija Armije dovođenjem vojnog amatera a desničarskog diktatora naci-fašisoidnih ideja, Avigdora Liebermana, porijeklom iz Moldavije, za ministra odbrane Izraela, podigla je na noge mnoge u vojnim i bezbjednosnim  strukturama u Izraelu. Sve skupa je dovelo i do ostavke sa mjesta ministra odbrane racionalnog profesionalca Moshe Ya'alona, inače i bivšeg načelnika glavnog štaba Armije (IDF).
    Zanimljivo će biti proniknuti u igru koju ovdje igra Putin, pozivajući u kratkom periodu po četvrti put Netanyhua u Moskvu, povodom Sirije. U koaliciji u Damasku nije malo onih koji pomišljaju i na to da Putin ima razloga na svoj način držati pod kontrolom radikalca iz Tel Aviva, ali i uz saznanje da u toj vrsti igre cijena uvijek ima i protivcijenu. Nema sumnje da će Netanyahu u svakoj varijanti tražiti eliminaciju bilo kakvog pritiska Irana i Hezbollaha na njihove granice, ako ne i više od toga. No, ovoj opciji „diplomatskog pritiska“ u cijeloj priči, izvjesno je da ne idu na ruku vojne provokacije Zapadne alijanse u samoj Siriji, pa se i vraćanje Rusa na teren oružja može očekivati sa dosta sigurnosti.      
    Sva ova tri američka saveznika imaju svoje unutrašnje, goleme nervoze zbog kojih im ne odgovara nikakva pobjeda Assada, pa ni dugoročna pat-pozicija sa podsjećanjima na predratnu Siriju. Saudijci izvjesno neće „pobijediti“ Iran od kojeg imaju fobije. Isto je i sa Turskom i njenim noćnim morama povodom Kurda. Žele ih marginalizirati kod kuće i uništiti njihovu sve realniju ambiciju za autonomijom (najmanje) u Siriji i šire u regionu. Ni Izrael završetkom rata u Siriji sa preživjelim Assadom neće odagnati svoj isforsirani strah od Irana i Hezbollaha blizu svoje kuće.
    Iran, Assad i Hezbollah, ali i Kurdi i drugi saveznici sve očiglednije insistiraju da rješenja nema bez potpunog uništenja ISIL-a, Jabhat al-Nusre, Jaysh al-Islama, Ahrar ash Shama  i sličnih. U Damasku i Bejrutu čak su otvoreno pokazivali kako se plaše da „prijatelji Rusi prerano započinju diplomatsku igru sa 'logističarima terorista' što je iluzorno bez njihovog konačnog vojnog poraza...“ To je, eto, spadalo u onu tvrdnju sa početka teksta o stanju stvari u Siriji krajem maja u odnosu na ovo početkom juna.
    Za razliku od lani, tamo se sada niko od bitnih igrača ne osjeća poraženim. Ni politički, a posebno ne vojno. U ravnoteži u kojoj svako igra svoju igru, a ne popušta niko, čini se da će oružje morati da odigra značajniju ulogu nego što je diplomacija spremna da prizna. Upućeni slute da će ubrzo, nakon čišćenja uporišta ISIL-a, Raqqe, krenuti veliki obračun kojim bi se teren morao pomesti, za politiku i ogrome poslove ispočetka. Nestrpljenje raste i u Damasku se to osjeća. Grad je umorniji ali, paradoksalno, nekako nasmijaniji nego lani. U pet hiljada godina trajanja, sadašnja drama nije im ni prva ni posljednja. To će kazati i strancima što sude o Istoku – zapadnom logikom. Na Orijentu, aršini za vrijeme, prostor i sudbinu nisu kao „u civilizacijama od tek nekoliko stotina godina „. Za njih sila nije samo u oružju.   

Save

Save

Save

Save

Save

Save