ISIL kao ubojito oružje za sprečavanje tranzicije Bliskog istoka iz totalitarizma u politički pluralizam

pdf

Sažetak

    Srednji istok, pod kojim se u naučnom i političkom diskursu podrazumijeva i Sjeverna Afrika, regija poznata kao MENA, a koja se pokatkad koristi u širem smislu, pri čemu obuhvata Tursku i Iran, a ponekad i Afganistan, poprište je ratnih sukoba od kojih neki, poput rata u Siriji, neprestano traju već više od pet godina. Pored Sirije ratuje se u Jemenu, dijelovima Iraka i Libije, Sinajskom poluotoku u Egiptu. Radi se o sukobima koje je iznjedrilo tzv. Arapsko proljeće, a u kojim participiraju lokalni i regionalni akteri ali i transkontinentalne sile od kojih svaka ima svoje specifične interese koje želi ostvariti ili zaštititi.
Ključne riječi: Srednji istok, MENA, Arapsko proljeće

    Sukob u Siriji višedimenzionalnog karaktera i karakteriziraju ga etnička, geopolitička, ideološka, energetska, revolucionarna, kontrarevolucionarna, sektaška, vjerska i druge osobenosti. Niti jedan sukob na Bliskom istoku u njegovoj novijoj povijesti nije bio toliko kompliciran i obilježen kontradiktornostima, niti je proizveo više bola i patnje, kao što je to rat u Siriji. Jedan od najenigmatičnijih nusprodukata ovoga sukoba, koji je ponikao na ruševinama iračkog rata 2003. svakako je fenomen ISIL-a, tzv. islamske države, i kalifata, koji je ova ekstremistička grupacija kreirala na teritoriji dijelova Iraka i Sirije, a koji je trijumfalno označen prvom ozbiljnijom promjenom granica na Bliskom istoku nakon tajnog sporazuma Sykes-Picot, kojim je uspostavljena granica između Iraka (kojim su upravljali Englezi) i Sirije (kolonijalnom plijenu Francuza).

    Ono što najviše zbunjuje kada je u pitanju ISIL je činjenica da unatoč visokom nivou međunarodnog konsenzusa, i saglasnosti čak i među suprotstavljenim rivalskim silama, kao što su Iran, Rusija, SAD, kao i većine arapskih zemalja, a koji podrazumijeva da se radi o jednoj od najvećih terorističkih prijetnji, za divno čudo, ISIL i dalje opstaje, iako se protiv ove grupacije koja kontrolira znatan dio teritorije, bori moćna koalicija zapadnih, arapskih i drugih zemalja. Frapantno je i neshvatljivo da se ISIL pokazao toliko žilavim i otpornim protivnikom, da ga ni najmoćnije sile svijeta ne mogu eliminirati i poraziti.

    Naravno, ISIL opstaje upravo zbog toga što, ne samo da je potreban i neophodan kao instrument za ostvarivanje gepolitičkih i strateških ciljeva nekih zemalja, koje ratuju u Siriji, već zbog toga što su ga one kreirale, naoružale, obučile i sve vrijeme ga strateški koriste kao oružje za kažnjavanje svojih rivala, čije se snage bore na poligonu sirijskog ratišta. Bez obzira na retoriku zapadnih sila i njihovih saveznika u arapskom svijetu, posebno u zemljama arapskog zaljeva, o tome kako su ozbiljno riješene eliminirati ISIL, njena frankenštajnovska tvorevina kalifat, ne izgleda nimalo oslabljenim. Štaviše, njeni su pripadnici u zadnjih nekoliko mjeseci uspjeli izvršiti i niz terorističkih napada u Turskoj, Belgiji i Francuskoj.

    Naprosto, kao da ISIL trebaju svi protagonisti rata u Siriji. Neke zemlje, poput Saudijske Arabije i njenih saveznika, koriste ga kao tampon zonu za sprečavanje iranskog uticaja. Amerikancima je potreban kao prijetnja koju u svakom momentu mogu okrenuti prema onima koji se drznu suprotstaviti njihovoj globalnoj hegemoniji, što su demonstrirali napadi u Bangkoku ili Džakarti, nakon što su se vlade Tajlanda i Indonezije ozbiljno počele strateški približavati Kini, dovodeći pritom u pitanje američki primat u jugoistočnoj Aziji. (Cartalucci, 2015)

    Assadovom režimu ISIL je, makar to izgledalo i paradoksalno, znajući da se radi o žestokim neprijateljima pomogao, jer da nije bilo ISIL-a, pitanje je koliko bi se Assadov režim uspio održati na vlasti u Damasku. Pokazujući koliko ISIL predstavlja ozbiljnu prijetnju status quou u Siriji, Assad je uspio uvjeriti vodeće sile, koje su se urotile da izvrše nasilnu promjenu vlasti u Damasku, da razmisle o alternativi kojoj bi u slučaju njegovog svrgavanja omogućile da preuzme vlast u Siriju, u slučaju da se desi slamanje sirijskog državnog aparata, sa svim njegovim dobrim ili lošim karakteristikama.

    Nema sumnje da je ISIL odlično poslužio i Turskoj vladi AKP-a za realizaciju svojih strateških ciljeva u Siriji, od trgovine naftom, preko instrumentalizacije ISIL-a kao sredstva u borbi protiv autonomaških Kurda koji baštine sličnu političku ideologiju kao i Radnička partija Kurdistana (PKK), a koju je Ankara označila daleko većom prijetnjom od ISIL-a, njenom teritorijalnom integritetu i nacionalnim interesima, bez obzira na retoričke osude ISIL-a od strane Ankare.

    Za razliku od Turske, Izrael, SAD i Rusija, politički najsnažniji organ sirijskih Kurda, Partiju demokratskog ujedinjenja PYD ili njeno vojno krilo Odrede narodne zaštite YPG, konsenzualno smatraju najozbiljnijom vojnom formacijom koja učinkovito djeluje protiv ISIL-a, ali koja ga tek uspijeva držati na odstojanju, sprečavajući ga da dodatno ojača. Tako da nam se čini da niti jedan protagonist sirijskog rata, osim Irana koji jedini prijetnju od ISIL-a smatra ozbiljnom i adekvatno joj se suprotstavlja, ne žele ISIL vidjeti kao dominantnog pobjednika, ali ga ne žele niti poraziti. Ovakav odnos prema ISIL-u od strane ozbiljnih sila teško je razumjeti drugačije nego kroz prizmu koja nam ukazuje da od ISIL-a većina aktera ima neki oblik strateške koristi. Nije uopće nepoznato, da se stvaranje ISIL-a, uključujući i teritoriju tzv. kalifata, spominje u nekim tajnim vojnim dokumentima američkih oružanih snaga koji su, strateški ili greškom, procurili prije vremena. Prema ovim dokumentima predviđeno je stvaranje tzv. sunitskog principaliteta ili državice na teritoriji istočne Sirije i dijelova Iraka, kao pandan rastućem iranskom uticaju.
(Hoff, 2015)

    Treba imati na umu da je nakon dolaska na vlast šiitskog faktora u Bagdadu, demokratskim putem i na slobodnim izborima, ali tek nakon američke okupacije Iraka, došlo do stanovite pobune sunitske populacije Iraka, koja se kao brojčana manjina, u zemlji koja je prihvatila demokratsko pravilo “jedan građanin jedan glas”, našla na političkoj margini. Prije toga, ova manjina imala je apsolutnu vlast u Iraku koju je ostvarivala preko Bas partije koju je kontrolirao diktatorski režim Saddama Huseina. Nakon što je u Bagdadu došlo do smjene vlasti, Irak de facto postaje prva arapska šiitska država, nakon Fatimida u Egiptu u 11. stoljeću. (Nasr, 2006) Tada dolazi do nezamislive fuzije, najekstremnijih elemenata iz redova sunitskih islamista i sigurnosnih struktura Saddamovog režima. Iako ranije nezamisliva kombinacija, ovakav ishod uopće ne iznenađuje, obzirom da je marker osnovne identifikacije sa ideološko partijskog, basističkog i sekularnog, pomjeren na sektašku dimenziju identifikacije, po osnovi pripadnosti vjerskoj, odnosno sektaškoj, ili mezhebskoj matrici.


Nedostatak konsenzusa oko političkog koncepta vlasti

    Unatoč očekivanjima da će arapski svijet, nakon demokratskog buđenja 2011., za koje se uspostavilo da zapravo i nije bilo nikakava ozbiljna revolucija, koliko kreiranje ambijenta za uklanjanje nepoželjnih, zastarjelih i diskreditiranih lidera poput Mubareka i Ben Alija, od strane novih elita, konačno iskoračiti iz totalitarizma u neku vrstu demokratskog pluralizma, pokazalo se da arapske zemlje, u kojim se desilo Arapsko proljeće, zapravo nisu niti imale jasnu viziju o tome kakav koncept vlasti žele uspostaviti. Pored nedostatka vizije, situaciju su dodatno usložnili interesi vanjskih sila, kako antirevolucionarnih arapskih monarhija, tako i Turske, Rusije, SAD-a i Irana, koje su, svaka na svoj način, imale svoju vlastitu viziju o tome kako bi Bliski istok trebao izgledati iz njihove vizure i sa stanovišta njihovih interesa.

    Danas se arapski svijet suočava sa ozbiljnim političkim i ekonomskim izazovima od kojih je najozbiljnije pitanje nedostatka stvarnog političkog legitimiteta i suvereniteta. Sekularne političke ideologije modernizacije koje su arapski autokratski lideri pokušali nametnuti, bilo u vidu Naseritskog panarabizma ili basističkog nacionalizma, doživjele su krah. Islamistički koncept vlasti, u onom obliku kako ga vide i zagovaraju Muslimanska braća, doživio je svoj neuspjeh, koliko zbog nedostatka vlastite vizije, pretjeranog oslanjanja na turski model, koji je i sam suočen sa nizom slabosti, i koji iz dana u dan lagano klizi ka autokratiji, ali ponajviše zbog kontrarevolucionarnog otpora konzervativnih arapskih zemalja, kojim je bliži autoritarni koncept Sisijeve diktature, uz kojeg kao strateškog saveznika njeguju i neo-selefističke pokrete kao što je partija Nour u Egiptu, ili pak selefističke grupacije u Libanu i Siriji. Pridobijajući na svoju stranu tradicionalne centre islamskog znanja, poput Univerziteta al Azhar, a koje su kadre osigurati vjerski legitimitet vlasti, čak i ako se radi o diktaturi, kontrarevolucionarni monarhistički trend izašao je kao pobjednik, makar i samo privremeni.

    Kako navodi Rami Khouri, osam arapskih zemalja, danas je suočeno s kolosalnim problemima. Među njima su Sirija, Jemen, Egipat, Libija i Bahrein, u kojim su se desile pobune protiv diktatorskih režima, ali i Liban, Palestina i Irak. (Khouri, 2015)
    Prema Khouriju, izazovi s kojim su suočene pomenute zemlje odnose se na nedostatak političkog konsenzusa glede koncepta vlasti, vladavine prava, ekonomskog razvoja, političkog pluralizma, održivosti, bazične sigurnosti građana, i onog najvažnijeg, a to je, stvarni državni suverenitet. Khouri je odlično identificirao suverenitet kao uzrok mnogih problema s kojim su suočene navedene arapske zemlje. Suverenitet je itekako važan jer, u njegovom odsustvu, dovodi se u pitanje narodna volja. Bez postojanja suvereniteta nemoguće je zamisliti da građani jedne zemlje mogu kontrolirati i slobodno raspolagati prirodnim resursima i upravljati svojim životima bez uplitanja stranih sila. Naravno, simplificirani stereotipi koji i danas preovladavaju na zapadu, kada se spomene Bliski istok, poimaju arapski svijet kao da se radi o regiji uronjenoj u sektaške ratove koje niko živ ne razumije. Ti stereotipi odaju percepciju kako je zajednički život na Bliskom istoku nemoguć u miru, na način kako se on manifestira na zapadu. Ono što je svakako tačno kada se govori o zemljama Bliskog istoka, je da su te zemlje izložene korupciji, odsustvu racionalnog i pravednog upravljanja, dominaciji političke policije i sigurnosnog represivnog aparata, velikom jazu između bogate manjine i osiromašene većine, i predodređenosti i prihvatanja zdravo za gotovo da one budu manipulirane izvana, od stranih aktera.

    Osnovni uzrok iz kojeg proizlaze svi ostali problemi je endemični nedostatak političkog konsenzusa između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada. Okrutne vojne diktature, uglavnom uz podršku i pod zaštitom zapadnih sila, politička fragmentacija, etničko čišćenje, ili iseljavanje, karakteriziraju većinu pomenutih zemalja. Usljed nedostatka konsenzusa dolazi do gubitka suvereniteta što svjedoči ozbiljno uplitanje stranih, regionalnih globalnih sila u pomenutim zemljama.  Pored toga, i na unutrašnjem planu postoji niz aktera koji su toliko snažni da predstavljaju pandan samoj centralnoj vlasti. U Libanonu je Hizbullah snažniji od same države u kojoj također participira. U Iraku Sadristički pokret koji predvodi Moqtada al Sadr, predstavlja ozbiljan izazov centralnim vlastima u Bagdadu. Ovdje se, to treba istaknuti, ne radi u suprotstavljanju jedne sekte drugoj, već o socioekonomskom fenomenu neslaganja sa politikom vlasti u okviru zajedničke većinske šiitske skupine građana Iraka. Slična je situacija u Saudijskoj Arabiji gdje se najbogatiji dijelovi zemlje u kojim se nalaze najveća nalazišta nafte, gdje živi šiitska manjina, decenijama eksploatiraju bez osjećaja odgovornosti za razvoj same regije koja važi kao najnerazvijenija u zemlji, unatoč činjenici da raspolaže najvećim energetskim resursima. Radi se o odbijanju vlasti da svojim građanima omogući da zajednički odlučuju o raspolaganju nacionalnim resursima.

    Postojeća situacija prouzrokovala je nastanak pokreta otpora protiv vlasti koje se smatraju nelegitimnim. U sličnim okolnostima nastao je i ISIL. Nedostatak osjećaja odgovornosti i brige za sve građane podjednako, a zbog favoriziranja manjina koje su postale bezosjećajne oligarhije, proizvodi idealnu klimu u kojoj pokreti kao što je ISIL dobijaju podršku obespravljenih građana, čak i onih koji u normalnim okolnostima ne bi inklinirali ka ekstremističkim organizacijama. Na sličan način Talibani u Afganistanu, u jednom momentu su bili prihvaćeni kao alternativa međusobno zaraćenih mudžahedinskih grupacija koje su ratovale za prevlast i kontrolu resursa, tako da su obični građani Talibane dočekali kao faktor stabilnosti, reda i sigurnosti.


Zašto je ISIL privlačan na zapadu: Limiti deradikalizacije

    Što se tiče fenomena ISIL-a i uzroka njegove privlačnosti na zapadu, posebice u Evropi, iz čijih se redova regrutiraju hiljade ratnika za rat u Siriji, u naučnom diskursu danas postoji niz teorija koje pokušavaju objasniti zašto je ISIL postao mamac određenom broju omladine, kako one muslimanske, i to uglavnom druge i treće generacije migranata, tako i konvertita na islam. Nijedno od postojećih objašnjenja u potpunosti ne omogućuje stvarnu spoznaju njihove motivacije. Razlozi koje mnogi naučnici nalaze kao uzrok privlačnosti ideologije ISIL-a među nekim mladim ljudima na zapadu, iako imaju svoje racionalno utemeljenje, nisu u potpunosti zadovoljavajući, jer se ne mogu primijeniti kao uzorak koji bi bio univerzalno primjenljiv na sve učesnike u sirijskom sukobu na strani ekstremističkih islamističkih formacija, među kojima po svojoj okrutnosti prednjači ISIL, a zatim Jabhat al Nusra, kao sirijski ogranak Al Qaede.

    Naučnici društvenih nauka na zapadu kao faktore koji pogoduju radikalizaciji i regrutaciji mladih ljudi za odlazak na ratište u Siriju uglavnom navode njihovu marginaliziranu poziciju u društvu, nezaposlenost, nedostatak adekvatnog obrazovanja, bezperspektivnost, sklonost kriminalitetu, opojnim drogama, dilanju narkoticima, sitnim prekršajima, disfunkcionalnim porodicama i sl. Tome također treba dodati i rast desničarskih političkih tendencija širom zapadne Evrope, u obliku neofašizma, islamofobije i drugih oblika kroz koje se manifestira strah i mržnja prema islamu i muslimanima. Tome također doprinose talasi izbjeglica koji u zemljama zapadne Evrope traže mir i sretniju budućnost, šansu za posao, školovanje djece i svjetliju životnu perspektivu koja im je onemogućena u vlastitim zemljama koje razaraju totalitarizam, siromaštvo, nepravda, ratni sukobi, korupcija, nepotizam, strano uplitanje, razorena infrastruktura i opće beznađe.

    Jedan od vodećih protagonista ove teorije, kojom pokušava objasniti podložnost nekih muslimana na zapadu ka radikalizaciji, a u konačnici nasilju terorizma, koje na najbrutalniji način demonstriraju pripadnici ISIL-a, je Akbar Ahmed, profesor islamskih studija na Američkom univerzitetu u Washingtonu. On navodi da (uprkos činjenici što je veliki broj muslimana na zapadu marginaliziran, getoiziran i gotovo u potpunosti isključen iz normalnih tokova društva), prosječni građani vjeruju, npr. oni u Francuskoj, da marginalizirani muslimani također imaju približno jednake  šanse, kao i svi drugi građani, posebno njihovi vršnjaci.
(Holland, 2016)  
    Profesor Ahmed, zajedno sa njegovim istraživačkim timom, trenutno radi na sveobuhvatnom kolaborativnom istraživanju muslimanskih zajednica, čiji istraživački projekat obuhvata područje cijele Evrope. Akbar navodi grad Marselj kao klasični primjer marginalizacije muslimana u Evropi. Trideset posto ovog francuskog grada čine muslimani koji, unatoč toj činjenici, nemaju svoju centralnu džamiju, žive u getima, a većina ih je nezaposlena. Slična situacija je i u Belgiji u kojoj su muslimani društveno odbačeni i ne smatraju se ravnopravnim učesnicima društva. U okolnostima u kojima se nalaze, prema pomenutoj teoriji, čiji je protagonist Ahmed, muslimani postaju plijenom islamskog radikalizma, a u nekim slučajevima i terorizma.

    Prema Akbarovim istraživanjima, u Sjedinjenim američkim državama pak, situacija je posve drugačija. Američki muslimani uglavnom su uspješni, prosperitetni, obrazovani članovi društva čijoj dobrobiti doprinose na razne načine. Osim toga, američki muslimani se osjećaju sasvim komotno u pluralnom društvu kakvo je SAD. Ono što je posebno karakateristično za američke muslimane je da nisu skloni prihvatanju radikalnih i ekstremističkih tumačenja islama, niti su skloni činjenju nasilja, te da u tom pogledu nisu podložniji ekstremizmu od američkih kršćana ili Jevreja. Stoga se na osnovu ovog specifičnog istraživanja i pristupa, ili teorije objašnjenja islamskog radikalizma, može zaključiti da život na marginama društva stvara plodno tlo za radikalizaciju muslimana. Tome svjedoče i primjeri nedavnog terorističkog nasilja u Briselu i onih ranijih u Parizu.

    Nažalost, iako ovakvo stanje muslimana uopće nije nepoznanica naučnicima koji se bave ovim fenomenom, uključujući naravno i stručnjake za sigurnost i antiterorizam, rastući desničarski trend širom Evrope predstavlja ozbiljnu prepreku za rješavanje ovog pitanja. Rješavanje naraslih socio-ekonomskih problema sa kojim se suočavaju muslimanske imigrantske zajednice Evrope, koje bi trebale rješavati vlasti evropskih zemalja u suradnji sa predstavnicima muslimanskih zajednica, dobrim dijelom onemogućava strah evropskih političkih elita od napada zenofobične desnice na njihov račun, kako nemaju dovoljno hrabrosti da se suoče i obračunaju sa fenomenom terorizma i muslimanskim ekstremistima. Preovladavajući diskurs o radikalnim muslimanima, bilo potomcima imigranata, ili pak konvertitima, potaknuo je zapadne političke elite, sigurnosne i akademske centre, posebno u Evropi, da izgrade čitav birokratski sistem programa deradikalizacije koji je danas u suvremenom svijetu globaliziran, obzirom da se strateški replicira i na muslimanske zemlje, kako arapske tako i one u jugoistočnoj Aziji.

    Postala je to danas ogromna industrija od koje žive mnogi zapadni činovnici, razvojni eksperti međunarodnih organizacija, uključujući i agencije Ujedinjenih nacija, razne nevladine organizacije, pa čak i korporativni poslovni subjekti, koji su se uključili u program deradikalizacije ekstremnih muslimana. Na temelju pomenutog diskursa, nastala je jedna nova socio-politička paradigma ili koncept poznat kao (Countering violence extremism) – Suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu, prepoznatljiv po svom akronimu CVE.

    Danas se širom svijeta održavaju susreti poglavara i ministara država, zapadnih i muslimanskih, azijskih i afričkih. Kreirane su desetine hiljada muslimanskih organizacija širom svijeta, čiji emisari obilaze muslimanske zajednice, posebno one u zapadnim zemljama, pa sve do Australije, Malezije, Indonezije, sa ciljem da svojim proaktivnim djelovanjem onemoguće proces radikalizacije muslimana, koji sve više uzima maha. Iako birokratski pojam CVE koji je pokrenut iz vrha američke administracije, UN-a, Evropske Unije, izričito ne ističe da se radi o strategijskim projektima čije aktivnosti prvenstveno imaju za cilj deradikalizaciju muslimana, prećutno se podrazumijeva da se pod tim misli na radikalne muslimane.

Postojeće strategije unutar šireg koncepta CVE-a zasnivaju se uglavnom na standardnim teorijama koje objašnjavaju uzrok tzv. muslimanskog radikalizma, posebno među mladima. Ove teorije postuliraju da su osnovni uzroci radikalizma marginalizacija muslimana, njihovo getoiziranje, isključenost iz društva, beznađe, siromaštvo, sklonost ka kriminalitetu, nedostatak obrazovanja, porodična disfunkcionalnost, sklonost ka nasilju pa čak i mentalna nestabilnost. Takvi slojevi stanovništva postaju podložni radikalizaciji. Stoga, koncept CVE-a podrazumijeva aktivnosti usmjerene na otklanjanje pretpostavki koje dovode do ekstremizma, koji u konačnici prerasta u terorizam i destrukciju.

    Unatoč pomenutoj strategiji koja je proizvela nastanak čitave jedne birokratizirane industrije, čiji rad je upregnut u pravcu deradikalizacije muslimana, i utrošenim milionima dolara na njen razvoj i implementaciju, rezultati njene učinkovitosti su skoro pa beznačajni. Najbolji dokaz tome je kontinuirani sukob u Siriji koji traje više od pet godina za koji ne manjka boraca koji se regrutuju u muslimanskim zajednicama i to uglavnom u zemljama zapadne Evrope. Tome također svjedoče nedavni teroristički napadi koji su se desili u Briselu, kao i oni raniji u Parizu, Ankari i Istanbulu.

    Jedan od najpoznatijih francuskih eksperata za islamske političke pokrete i radikalni islam, Olivier Roy, ponudio je novu teoriju kojom je pokušao objasniti fenomen radikalizacije muslimana. Zapravo, on je postojeći koncept, po kojem marginalizacija pogoduje radikalizaciji određenih segmenata društva okrenuo naglavačke. Roy je ponudio teoriju koju je nazvao islamizacijom radikalizma.
(Roy, 2015)

    Ova teorija dovodi u pitanje postojeći koncept radikalizacije muslimana na zapadu koji je utemeljen na kulturalističkom pristupu. Kulturalistički pristup podrazumijeva, između ostalog, da muslimanske migrantske zajednice na zapadu, posebno one u Francuskoj i Belgiji, ali i drugim zemljama, naprosto nisu kadre integrirati se u zapadna društva u punom smislu te riječi, uključujući i asimilaciju. Razlog nemogućnosti njihove integracije i asimilacije je njihova kulturološka osobenost, čija je glavna karakteristika pripadnost islamskoj kulturi. Olivier Roy je u potpunosti odbacio ovakav pristup, izvrgnuvši ga oštroj kritici, ponudivši novu i drugačiju paradigmu, kojom je pokušao objasniti fenomen ekstremizma među zapadnim muslimanima. Teoriju koju je nazvao islamizacijom radikalizma pretpostavio je ranijim teorijama kojim su naučnici pokušali objasniti uzroke radikalizacije muslimana. Na taj način, Roy je doveo u pitanje ispravnost postulata na kojim je izgrađen projekat deradikalizacije muslimana generiran iz centara moći u islamskom svijetu, prvenstveno iz bogatih zemalja arapskog zaljeva, članica Vijeća za suradnju u zaljevu GCC,  poznat kao Vesatiyya – umjerenost ili srednji put islama.

    Kulturalistički pristup koji još uvijek preovladava na zapadu, u nekim intelektualnim krugovima, problem radikalizma vidi u radikalnoj islamskoj doktrini i njenim protagonistima koji djeluju među muslimanima na zapadu, ali koja je također postala dostupna zahvaljujući revoluciji informativnih tehnologija, prvenstveno interneta i društvenih mreža (facebooka, twittera, instagrama i drugih alata komunikacije), kojim su mladi na zapadu posebno vješti. Roy kritizira ovaj kulturalistički pristup, smatrajući da se previše pažnje poklanja radikalnim teologijama, a pritom se zanemaruju činioci koji su omogućili da ta radikalna tumačenja islama pronađu plodno tlo, usljed socio-ekonomskih prilika koje karakteriziraju određene muslimanske zajednice na zapadu, posebice u Evropi.

    I Akbar Ahmed kao i Olivier Roy kritičan je prema evropskim političkim elitama i sigurnosnim agencijama koje problem radikalizma traže i analiziraju kroz prizmu teologije. On time želi ukazati na pogrešan pristup, gdje se uzroci radikalizma traže u Kur’anu, umjesto u uvjetima života kojem su izloženi muslimani na zapadu koji najčešće postaju meta radikalnih ideologija, uključujući i ISIL. Kada je radikalizam u pitanju, Roy vjeruje da se uopće ne radi o religiji a još manje o politici. Po njemu,ni religija ni politika nemaju veze sa radikalizmom muslimana na zapadu. Centralni problem po njemu je, revolt mladih ljudi nezadovoljnih sobom i društvom u kojem žive. Taj revolt, izazvan različitim okolnostima i faktorima, koje smo ranije spomenuli, podložan je islamizaciji. Pod islamizacijom radikalizma Roy smatra pripisivanje  islamske teoretske legitimizacije čim mali broj revoltiranih muslimana, ogorčenih društvom u kojem žive, svojim nepovoljnim društvenim statusom, ekonomskim položajem drastično drugačijim od života  u luksuzu kojim žive elite njihovih društava koje oni ne mogu ostvariti. Uprkos postojećim teorijama, i utrošenom novcu poreskih obveznika, kojim se finansiraju istraživanja koja bi trebala ponuditi racionalno objašnjenje uzroka zbog kojih neki radikalizirani muslimani postaju teroristi, dok drugi ne, do danas nije postignut zadovoljavajući konsenzus po ovom pitanju.  

    Pored pomenutih teorijskih pristupa koje su ponudili poznati evropski eksperti po pitanju muslimanskog radikalizma postoje i drugi pristupi i pokušaji da se objasni rastući ekstremizam. Jedna od poznatijih paradigmi kojom se pokušava objasniti ovaj fenomen je nezadovoljstvo vanjskom politikom zapadnih zemalja, prema Bliskom istoku. Ovdje se prije svega misli na zapadni vojni intervencionizam u arapskom i općenito islamskom svijetu, koji se decenijama provodio u cilju održavanja status qua, ili u novije vrijeme sa ciljem promjene neposlušnih arapskih režima, kao što je slučaj agresije na Irak 2003., ili pak intervencija u Libiji, neriješeno Palestinsko pitanje i općenito nezadovoljstvo postkolonijalnim razvojem arapskih zemalja čije političke elite, i različite ideologije koje su one koristile kao instrumente modernizacije društva, nisu proizvele optimalne uvjete za normalan život i razvoj njihovih građana u slobodi, miru i prosperitetu. Nezadovoljstvo položajem građana u svojim matičnim domovinama dovodi do propitivanja uzročnika i pronalaženja krivaca za probleme s kojima se suočavaju zemlje porijekla muslimanskih migranata ili njihovih roditelja, proizvodi mržnju i revolt prema paternalističkoj, neokolonijalnoj i pljačkaškoj politici zapada prema zemljama islamskog svijeta, posebno prema SAD, Britaniji i Francuskoj.

    Iako se inovativni pristup i teorija islamizacije radikalizma Oliviera Roya čini popularnom i prihvatljivom, makar kada su u pitanju liberalniji građani na zapadu, posebno zbog njenog otklona od, i kritike kulturalističkog pristupa, po kojoj za radikalizam optužuje islam, odnosno oblike njegove ekstremne interpretacije, jedan od ozbiljnijih eksperata za islam, Francois Burgat, ozbiljno je kritizirao Rojov pristup izjednačivši ga, po njegovim posljedicama, sa kulturalističkim pristupom.
(Burgat, 2015).

    Francois Burgat vjeruje da je Royova paradigma privlačna, pa čak i zavodljiva, ponajviše iz razloga što mnogi intelektualci na zapadu žele izbjeći optužbe za islamofobični pristup nekih na političkoj desnici, koji protežiraju sukob civilizacija, kada su u pitanju odnosi prema islamskom svijetu. Burgat ovu Royovu teoriju smatra pogrešnom iz razloga što ona radikalizam zapadnih džihadista isključivo posmatra kroz prizmu društvene i mentalne patologije, upoređujući je sa nihilizmom. Burgat navodi kako takvo objašnjenje više komplicira nego što pojednostavljuje pitanje uzroka radikalizma, koje mnogi objektivni naučnici i dalje vide u teoriji postkolonijalizma ili “third worldisma”.

    Burgat nema ništa protiv Royeve kritike na račun kulturalističkog pristupa, ali smatra da se kod Roya uopće ne radi o tome. Naprotiv, on vjeruje da Roy svojom teorijom “islamizacije radikalizma” revoltiranih muslimanskih masa na zapadu, zapravo nesvjesno i sam diskreditira poznatu tezu po kojoj je i danas itekako relevantno uzroke radikalizma tražiti u fenomenu kolonizacije muslimanskih zemalja od strane zapadnih kolonijalnih sila. Ovaj pristup, po Burgatu, predstavlja početak i kraj bilo kakvog naučnog pristupa fenomenu džihadizma. Odbacivajući uzročno-posljedičnu korelaciju između kolonijalizma i današnjih oblika muslimanskog radikalizma, koji svoje najveće uporište ima u patnjama i poniženju postkolonijalnih migrantskih zajednica u Francuskoj, kao i ozbiljnu identifikaciju muslimanske omladine sa Palestinskim pitanjem i njihovo protivljenje zapadnom intervencionizmu na Bliskom istoku i isključenje iz francuskog društva na bazi rasizma i islamofobije. (Burgat, 2015)

    Prema teoriji koju je ponudio Roy, a koju su olahko prihvatili postmodernistički intelektualci, o tome kako teroristički samoubilački napadi nemaju nikakve veze sa nesposobnošću vlasti da integriraju muslimane, ili pak kolonijalnom prošlošću pa i današnjom vanjskom politikom zapadnih sila, u ovom slučaju Francuske, u islamskom svijetu, radikalizam mladih nema veze sa religijom ili politikom, ili sa fenomenom islamskog političkog buđenja, već se radi o pozajmljenoj odori islama kojom se zaogrće postojeći revolt mladih nastao iz drugih razloga čime se on islamizira, prispodobljavajući mu islamsku ideologiju kao pokriće ili legitimitet. Po Burgatu, ovakav Royov stav konzistentan je sa njegovom teorijom  koju  pokušava već dvije decenije braniti, a čija centralna teza je da politička dinamika u islamskom svijetu uopće nije motivirana islamskim buđenjem kao centralnim motivacionim faktorom, budući da je Royova najpoznatija studija koju je napisao prije više od dvije decenije o neuspjehu političkog islama, još tada postulirala nastanak postislamističkog poretka. Naravno, Roy nije bio u pravu kada je predviđao da će islam prestati da služi kao inspiracija za uspostavu pravednijeg poretka u arapsko-islamskom svijetu. Na taj način, u klasičnom maniru postmodernističkog intelektualca, Roy nas, misleći pritom na zapadne  elite, kako tvrdi Burgat, pokušava lišiti bilo kakve odgovornosti za zločine terorizma koje smo velikim dijelom proizveli svojom nepravednom intervencionističkom politikom u islamskom svijetu. U želji da ponudi kritiku kulturalističkog pristupa, po kojem odgovornost za ekstremizam treba tražiti u islamu, Roy zapada u istu zamku kao i kulturalisti. Po ovoj teoriji koju je ponudio Oliver Roy, a koju Burgat podvrgava ozbiljnoj kritici, mladi radikalizirani muslimani, bez obzira da li se radi o imigrantima, njihovim potomcima, ili konvertitima, jednostavno iskorištavaju fenomen ISIL-a i projekat tzv. islamske države i kalifata u Siriji i Iraku, tek kao izgovor i opravdanje za svoj revolt, kako bi pronašli pribježište i spas od svog društvenog neuspjeha. Da kojim slučajem ne postoji ISIL, oni bi ga tražili, i možda pronašli, drugdje, u drugim pokretima ili ideologijama.  Na ovaj način, Roy na najsuptilniji način, nudi opravdanje političkim elitama zapada, posebno kreatorima vanjske politike, za njihovo bahato, neodgovorno i intervencionističko ponašanje u islamskom svijetu. Po Royu, zapadna muslimanska omladina nije osjetila jaram zapadnog kolonijalizma jer je generacijski od njeg odvojena, zbog čega on ne vidi razloge za njihov radikalizam, motiviran prezirom prema zapadnim neokolonijalnim projektima u arapskom i islamskom svijetu.

    Naučnici na zapadu, kao što smo vidjeli iz primjera nekoliko najznačajnijih evropskih eksperata koji se bave pitanjem islamskog radikalizma, nisu saglasni oko preciznog određenja uzroka radikalizacije migrantskih muslimanskih zajednica Evrope. Jedan od uzroka njihovog neslaganja treba tražiti, između ostalog, i u velikom uticaju finansijera njihovih istraživačkih projekata, kojima je u interesu da se pravi uzroci radikalizma prikriju. U tom prikrivanju ulogu igraju i centri za islamska istraživanja na nekim zapadnim univerzitetima, koje sponzoriraju isti oni centri moći u arapskom svijetu, za koje se pretpostavlja da također  podupiru ideologiju ISIL-a.

    Međutim, ono što primjećujemo u islamskom, posebice u arapskom svijetu, je svojevrstan paradoks, gdje se sa vlasti svrgavaju i zatvaraju umjereni islamisti, dok se strateški podupiru oni najradikalniji, uključujući i ISIL. Kao što navodi saudijska disidentica Madawi al Rashid, neizvjesno je da li je ISIL direktno na platnom spisku režima u Rijadu. (Rasheed, 2014) Vjerovatno nije. Međutim, ono što zabrinjava je to što zvanične saudijske vlasti sa ISIL-om imaju zajedničko, a to je ne samo strah od šiizma, već i mržnju prema Assadu, kao i režimu u Bagdadu, prema libanskom Hizbullahu i prema Iranu. Iako zvanični Rijad nije u poziciji da, kao što to čini u Jemenu, bombe prosipa po Teheranu, Bejrutu, ili Bagdadu, ISIL služi upravo kao zamjena pomoću koje se sa preciznošću pokušava razračunati sa svojim ideološkim i regionalnim rivalima. Možda baš u tome treba tražiti pravi odgovor na pitanje zbog čega ISIL, uprkos brojnim koalicijama koje, navodno nastoje da ga unište, i dalje opstaje, prkoseći i zapadnim prijestolnicama.

Bilješke:
Francois Burgat, A response to Olivier Roy's 'Islamisation of radicalism', The New Arab, December, 2015. Online
https://www.alaraby.co.uk/english/comment/2015/12/15/a-response-to-olivier-roys-islamisation-of-radicalism

Tony Cartalucci, ISIS: US-Saudi Plague Reaches Indonesia? New Eastern Outlook,
16. January, 2016, Online
http://journal-neo.org/2016/01/16/isis-us-saudi-plague-reaches-indonesia/

Brad Hoff, Defense Intelligence Agency: “Establish a Salafist Principality in Syria”, Facilitate Rise of Islamic State “In Order to Isolate the Syrian Regime”, Declassified DIA document, Global Research, May 22, 2015. Online
http://www.globalresearch.ca/defense-intelligence-agency-create-a-salafist-principality-in-syria-facilitate-rise-of-islamic-state-in-order-to-isolate-the-syrian-regime/5451216

Joshua Holland, Islamic Extremism is not the root cause of Europe’s terror problem, European elites have a “youth revolt” on their hands, The Nation, 30. March, 2016. Online
https://www.thenation.com/article/islamic-extremism-is-not-the-cause-of-europes-terror-problem/

Rami G. Khouri, Persistent roots of Arab weakness and relinquished sovereignty, The Cairo Review of global affairs, 10. April, 2016. Online
http://www.thecairoreview.com/tahrir-forum/persistent-roots-of-arab-weakness-and-relinquished-sovereignty/

Vali Nasr, The Shia Revival, How conflicts within Islam will shape the future,
W.W. Norton & Company, New York, 2006.

Madawi al-Rasheed, The Shared History of Saudi Arabia and ISIS, Hurst, 28. November, 2014. Online http://www.hurstpublishers.com/the-shared-history-of-saudi-arabia-and-isis/

Olivier Roy, France’s Oedipal Islamist Complex, The country's jihadi problem isn't about religion or politics. It's about generational revolt.
7. January, 2016., Online
http://foreignpolicy.com/2016/01/07/frances-oedipal-islamist-complex-charlie-hebdo-islamic-state-isis/

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save