Nečasni rat protiv Sirije - Bombe buradi, pristrasni izvori i ratna propaganda

pdf

Bombe buradi, pristrasni izvori i ratna propaganda
Sažetak

    Ratna propaganda često zahtijeva napuštanje zdravog razuma i principa, a nečasni rat protiv Sirije to upravo demonstrira u izobilju. Kontinuirani protok informacija o zločinima – ‘bombama buradima’, hemijskom oružju, ‘ubijanju na industrijskoj razini’ , ubijenim bebama – prožimaju sve pore zapadnih medijskih izveštavanja o Siriji. Ono što je zajedničko kod svih tih izvještaja je da sirijskog predsjednika i Sirijsku armiju portretiraju kao monstrume koji vrše pokolj civilnog stanovništva, uključujući djecu. Međutim, kad se pažljivije analiziraju sve te priče, vidi se da su one zapravo lansirane iz jednostranih izvora. Nas svakodnevno podvrgavaju ispiranju mozga. Uobičajeno etičko poimanje principa novinarstva, kao što su izbjegavanje sukoba interesa, traganje za nezavisnim dokazima i propitivanje i diskvalifikacija svih tvrdnji koje lansiraju zaraćene strane kako bi potvrdile svoju verziju priče, potpuno se ignoriraju u većini zapadnog medijskog diskursa.
    Ključne riječi: propaganda, hemijsko oružje, Sirija
    

    Ovu ionako toksičnu atmosferu još više produbljuje fabriciranje dokaza kojim se filuje lakovjerna javnost, iako su se na isti način pokušale opravdati invazije u prošlosti  (na Irak 2003. godine) i prljavi rat (u Libiji, 2011. godine) a o kojima još uvijek postoji svježe sjećanje u glavama ljudi. Kao i u slučaju ranijih ratova, cilj ove propagande je u potpunosti demonizirati neprijatelja, koristeći se učestalim tvrdnjama o počinjenim zločinima i na taj način mobilizirati široku podršku javnosti za rat.  (Knightley 2001)

    Ipak, čak i u ratnim okolnostima, odanost principima objektivnosti i istine neophodna je kada se razmatraju problematični dokazi; u najmanu ruku onda kada želimo doznati  istinu. Zaraćene strane uvijek imaju interes da diskreditiraju i delegitimiziraju svoje protivnike. Zbog toga dokaze jedne strane u sukobu uvijek moramo suprotstaviti argumentima protivnika sa velikom dozom skepticizma.

    Ne radi se o tome  da je jedna strana u sukobu nesposobna da shvati svoga protivnika, već o tome da je sve ono što su tvrdnje i jedne i druge strane uvijek uvjetovano njihovim posebnim interesima. Zbog toga uvijek moramo imati u vidu pristrasnost. Ako nema načina da se provjeri izvor i valjanost dokaza, te ako su ti dokazi jednostrani i cilj im je opravdati poteze jedne strane oni se moraju odbaciti kao bezvrijedni u forenzičkom smislu. Isključivanje jednostranih dokaza bazirano je na općeprihvaćenim principima koji se primjenjuju u krivičnom pravu. Takvi dokazi imaju vrijednost samo u slučaju ako su usmjereni protiv jedne zaraćene strane, kao kod priznavanja, ili kad se ima šta reći o mentalitetu strane koja ih pokušava prodati za istinite.

    Ova načela primjenjuju se bez obzira govori li se o prirodi ratnog nasilja, javnog mnijenja ili pak političke lojalnosti. Naprimjer, kada naoružane islamističke skupine i njihovi pomagači tvrde da njihov smrtni neprijatelj, Sirijska Arapska vojska vrši masakre nad civilima (e. g. AP 2015), takva tvrdnja je skoro beznačajna. Sasvim je očekivano da zaraćene strane jedna drugu optužuju koristeći se propagandom i oružjem. Lažne tvrdnje o zločinima vladinih snaga u upotrebi su od samog početka sukoba. Poglavar jednog manastira u Homsu, majka Agnes-Mariam, odbacila je kao netačne tvrdnje o zločinima sirijske vojske koje su lansirali neki pripadnici Slobodne vojske Sirije tokom 2011. godine, pri čemu su prizori ubijenih civila reciklirani u medijima koje su emitirali islamisti. (SANA 2011) Na isti način, američki novinar Nir Rosen ubijene borce sirijske oružane opozicije predstavio je kao ‘nevine civile koje su pobile sirijske sigurnosne snage’. (Rosen 2012)

    Koja se pouka iz ovoga može izvući? Budite obazrivi spram jednostranih priča o zločinima. One u najboljem slučaju mogu služiti kao povod koji bi trebao potaknuti na nezavisni proces traganja za nezavisnim dokazima.

    Iz istih razloga, kada Katarska monarhija (koja je investirala milijarde dolara u oružane napade na Siriju) prezentira anonimne, plaćene ‘Krunske svjedoke’, sa fotografijama velikog broja unakaženih tijela, okrivljujući Sirijsku vojsku da je ‘počinila masakre na industrijskoj razini’ (O’Toole 2014; Jalabi 2015), trebalo bi biti jasno da su ti ‘dokazi’ jednostrani i nepouzdani. (Smith-Spark 2014; MMM 2014)
Činjenica da te dokaze  nudi jedna zaraćena strana u sukobu, pred samo održavanje Mirovne konferencije u Ženevi, morao bi biti još ozbiljniji razlog za njihovu sumnju.

    Bez istinski nezavisnih dokaza koji bi potvrdili tvrdnje svjedoka, nemoguće je verificirati, koje su godine, pod kojim okolnostima, pa čak u kojoj zemlji ti snimci napravljeni. Oni koji finansiraju i naoružavaju sektaške grupe masakrirali su hiljade ljudi tokom proteklih nekoliko godina, u ratovima u Afganistanu, Iraku i Siriji. Ne nedostaje fotografija mrtvih tijela. Činjenica da zapadni medijski izvori ponavljaju te optužbe, koristeći svoje advokate, (koje također plaća Katar), kako bi od ničega progurali svoj argument kao istinu (Cartalucci 2014; Murphy 2014), tek pokazuje njihovo ograničeno razumijevanje pojma nezavisnih dokaza. Isti principi primjenjuju se kada se radi o polaganju prava na legitimitet.

    Tvrdnje službenika vlade SAD-a, kojima se otvoreno (i u suprotnosti sa normama međunarodnog prava) traži ‘promjena režima’ u Siriji, te kako je predsjednik Assad ‘izgubio legitimitet’ (e. g. Hilary Clinton na Al Jazeeri 2011.) treba tretirati sebičnom i jednostranom propagandom.

    U slučaju tvrdnji Vašingtona u vezi augustovskog napada u istočnoj Ghoutai 2013. godine u kojem je, navodno, korišteno hemijsko oružje, američka administracija, i neke od njenih ugrađenih agencija su pokušale iskoristititi telemetriju i neke druge oblike posrednog dokazivanja kako bi implicirale Sirijsku vojsku u ovaj zločin. (Gladstone and Chivers 2013; HRW 2013) Međutim, nakon što su te tvrdnje opovrgnute nizom nezavisnih dokaza (Lloyd and Postol 2014; Hersh 2014; Anderson 2015), Vašington i njegova medijska periferija su jednostavno nastavili sa ponavljanjem tih istih diskreditiranih optužbi. U ratnim okolnostima, rijetki su oni dovoljno odvažni da kažu kako je ‘car go’.

    Još više pažnje potrebno je posvetiti u situaciji kada dokazi jedne od zaraćenih strana rade protiv njenih vlastitih interesa. Naprimjer, tokom 2012. godine zapadni mediji intervjuirali su trojicu komandira Slobodne Sirijske vojske (FSA) u Halebu (Aleppo). Sva trojica su priznali da ih lokalno stanovništvo ne podnosi a da Sirijski predsjednik uživa podršku većine stanovnika. Jedan je izjavio da Assad uživa 70% podrške (Bayoumy 2013) u tom pretežno sunitskom muslimanskom gradu. Drugi je kazao da lokalno stanovništvo, ‘svi redom, lojalni su Basharu, i oni nas špijuniraju’ (Abouzeid 2012). Treći je izjavio da su svi stanovnici ‘doušnici koji nas mrze… Okrivljuju nas za uništavanje’. (Abdul-Ahad 2012)  Iako je ovo anegdotalni dokaz, jer je suprotstavljen interesima strane u sukobu koja ga navodi, on ipak ima svoju važnost jer nije upotrebljen u vlastitu korist.

    Na isti način, kada su šefovi vlada NATO-a tvrdili da je predsjednik Assad ‘davno izgubio svaku vrstu legitimiteta’, interni izvještaj NATO-a ocijenio je da oko 70% Sirijaca podržava Assada, 20% ih je neutralno, a 10% podržava ‘pobunjenike’. (World Tribune 2013; BIN 2013)

    Iako ne postoje pojedinosti koje je moguće pronaći u javnom domenu o metodama na osnovu kojih su ove procjene donesene, one ipak imaju određenu važnost budući da te procjene nisu motivirane vlastitim interesima već na njihovu štetu. Nadalje, te procjene su približno jednake ishodu predsjedničkih izbora koji su održani u junu 2014. godine, na kojima je Bashar al Assad dobio 65% podrške svih glasača sa pravom glasa, što je oko 88.7% glasačkog tijela od 73.4% izlaznosti na izbore. (Idea International 2015)

    Najćešća i najfrapantnija pogreška zapadnih medija koji se bave izvještavanjem o Sirijskoj krizi, svakako je neobično oslanjanje na pojedinačni ljudski izvor informacija, u ovom slučaju radi se o osobi koja živi u Londonu, a koja sebe naziva  Sirijskim obzervatorijom za ljudska prava (SOHR). Većina izvješaja o broju režimskih žrtava i ogromnoj kolateralnoj šteti dolazi upravo iz ovog izvora. S druge strane, poznato je da je ta osoba po imenu Rami Abdul Rahman duže vrijeme na svojoj web stranici isticao zastavu ‘Slobodne Sirijske vojske’ koja djeluje pod političkim vodstvom Muslimanske braće. (SOHR 2015)

    On tvrdi da informacije prikuplja od mreže svojih saradnika u Siriji i obližnjih zemalja. Logično je zaključiti da te informacije dolaze iz antivladinih izvora. Medijski kanali koji se oslanjaju na ovaj otvoreno pristrasni izvor informacija podrivaju svoj vlastiti kredibilitet. Možda im nije ni stalo do toga da li su informacije tačne ili ne. Činjenica da zapadne vlade općenito većinom podržavaju liniju Muslimanske braće kada je u pitanju sirijski sukob, (sektaški narativ protiv sekularne države) ih čini manje zabrinutim za objektivnost izvora. Ti kanali redovno prezentiraju verziju priče koju lancira SOHR, često čak i sa impresivno zvučećim brojem žrtava, kao da su oni tačni. (e. g. AP 2015; Pollard 2015)

    Negiranje tih tvrdnji od strane  ‘režima’ pokatkada se doda u paragrafu 7 ili 8, kako bi se ostavio dojam o objektivnom novinarstvu. Abdul Rahmanove povremene kritike rivalskih selefističkih grupa (poput DAESH-a i ISIL-a) vjerojatno njegovim izveštajima daju privid kredibiliteta. U svakom slučaju, nepromišljeno prihvatanje ovih jednostranih i pristrasnih izvještaja važan je oslonac održavanju u životu zapadnih mitova o tome kako Sirijska armija gotovo ne čini ništa osim ubijanja civilnog stanovništva. Gotovo identičan problem može se primijetiti i u kampanji tokom 2014–2015. godine protiv korištenja ‘bombi buradi’, u kojoj se navodi da je specifična vrsta bombe koju je koristila sirijska ratna avijacija (sastavljena od  pogonskog goriva i šrapnela), odgovorna za masivne civilne žrtve. Robert Parry (2015) ističe važan momenat kad kaže da bilo koja vrsta improvizirane bombe koja se ‘baca iz helikoptera’ ima daleko manje razrajući i nediskriminatorni učinak od većine raketnih napada, da ne govorimo od municije koja sadrži osiromašeni uranijum, napalm, bijeli fosfor i klasterne municije koju koristi Vašington.

    Ipak, ovdje nije riječ samo o problemu tehnologije perse, već se radi o jednom novom metodu širenja straha koji ima za cilj obezbjeđivanje podrške ratu protiv Sirije, tvrdeći kako sirijska armija, zapravo, ne radi ništa drugo sem ubijanja civila. Navodno ‘nebirajuća’ priroda ovog ‘novog’ oružja,  prosto se nameće konstantnim ponavljanjem ovog slogana. Bez obzira na to, ogromna većina lokacija za koje se tvrdi da su u napadima na njih upotrebljavane ‘bombe buradi’, u periodu od 2014– 2015., su zapravo mjesta koja su već više godina naseljena raznim sektaškim islamističkim bandama: sjeveroistočni dio Haleba, predgrađe Douma sjeveroistočno od Damaska i Raqqa na istoku Sirijske pustinje. Human Rights Watch čije je sjedište u Vašingtonu (usko vezano za Vijeće za vanjsku politiku, neformalni organ američke vanjske politike - Council on Foreign Relations) publicirao je mapu koja pokazuje mjesta gdje je bačeno na stotine ovih bombi buradi u sjeveroističnom dijelu Haleba koji se nalazi pod kontrolom opozicionih snaga. (HRW 2014)  ‘Opozicija’ je u ovim dijelovima službeni ogranak organizacije Al-Qaede u Siriji (Jabhat al Nusra), koja je u savezu sa Islamskim frontom iza kojeg stoji Saudijska Arabija (a konglomerata grupa bivše Slobodne Sirijske armije koju čine Harakat Ahrar as-Sham, Suqur as-Sham, Liwa at-Tawhid, Jaysh al-Islam, Jabhat al-Kurdiyya, Liwa al-Haqq and Ahrar as-Sham), a kasnije i ‘Islamske države u Iraku i Levantu’ (ISIL), Turkistanske Islamske partije i Vojske pobjede. Skoro sve navedene vojne formacije zvanično su na međunarodnom planu proglašene terorističkim organizacijama koje su odgovorne za višestruke zločine u Siriji. Uopće ne iznenađuje činjenica, da Sirijska vojska redovno bombardira naoružane skupine koje se nalaze na ovom području.

    Suprotno mitu o ‘umjerenim pobunjenicima’, terorističke grupe veoma često surađuju. Naprimjer, visoko pozicionirani vođa Sirijske Slobodne armije koju podržava vlada SAD-a, Abdel Jabbar el-Okaidi, je prilično otvoren u vezi činjenice da zajedno surađuje sa formacijama ISIL-Daesh-a. (see Eretz Zen 2014) FSA također, od samog početka, tijesno surađuje sa drugom vodećom grupom Al-Qaede, Jabhat al Nusrom. Tvrdnje izvora informacija o ‘civilnim’ žrtvama gotovo ekskluzivno dolaze od islamističkih grupa, ili pak ‘aktivista’ koji djeluju u sadejstvu s njima. Te njihove tvrdnje kasnije magnificiraju zapadni mediji i neke nevladine organizacije za ljudska prava, koje su također, u praktičnom smislu, nerazdvojne od vanjske politike zapadnih zemalja.

    Broj žrtava tipično se objavljuje od strane Sirijske opservatorije za ljudska prava stacionirane  u Velikoj Britaniji (SOHR 2015), Sirijske mreže za ljudska prava, također u Britaniji (SN4HR 2015), ili istanbulskog Centra za dokumentaciju povreda u Siriji (VDC 2015; Masi 2015). Svi ovi centri su bliski islamističkim grupama, ali obično su javno distancirani od ISIL-a. VDC je dokumentirao neke žrtve u Siriji kao ‘šehide’ revolucije (Vidi Sterling 2015b.); ali je glavna poenta u tome da su svi ti centri ustvari pristrasni zastupnici opozicionih snaga, sektaških islamista koji su odani ideji nasilnog svrgavanja sirijske države te su stoga visoko motivirani da iznose neistine o Sirijskoj vojsci. Vrhovni komandant u propagandnom ratu, američki predsjednik Obama, je njihov predvodnik, tvrdeći da Sirijska vojska ‘koristi bombe buradi kako bi masakrirala nevinu djecu’ (Obama in Mosendz 2015). Budući da nikad nisu pronađeni dokazi o tome da je predsjednik Assad imao namjeru ubijati djecu, Parry (2015) je potpuno u pravu kada takvu tvrdnju naziva ‘bezobraznom i prevarantskom propagandom’. Bijelu kuću u tome podržava ‘ugrađeni posmatrač’ Human Rights Watch, čiji šef Kenneth Roth opsjednuto ponavlja riječi ‘bombe buradi’, a otkriven je  kako objavljuje fotografije razorene Gaze i Kobanea, lažno tvrdeći da su to fotografije Haleba nakon njegovog bombardiranja od strane Assadovih trupa. (MOA 2015; Interventions Watch 2015) Zapravo, te fotografije pokazuju učinak izraelskog, američkog i ISIL-ovog bombardiranja. Recikliranje fotografija poginulih žrtava rata postala je uobičajena rutinska pojava. Međutim, temelji na kojima počiva zapadna ratna propaganda uporno se oslanjanju na jednostrane i pristrasne izvore. Kampanja u vezi ‘bombi buradi’ očigledno je osmišljena da legitimizira Sirijsku vladu i njenu vojsku, a vjerovatno i da spriječi ili uspori napade na islamističke skupine. Bez obzira na to, Sirijska se vlada za bombardiranje dijelova zemlje koju drže teroristi nikom ne izvinjava.

    Većina civila u područjima koja su bombardirana ‘barrel bombama’ je već davno napustila ta naselja. U januaru 2015. godine Reuters (2015a) je objavio videosnimak nekih od posljednjih evakuacija Doume koju je obavila Sirijska vojska. Nekoliko mjeseci kasnije ista agencija je lamentirala zbog masakra ‘civila’ u Doumi, posredstvom ‘aktivista’ SOHR-a koje je navela kao izvor. (Reuters 2015b) Ponavljanje ovih izmišljenih tvrdnji od strane islamista, s njima povezanih aktivista i njihovih zapadnih pomagača, (za informacije na Avaazu, Bijelim kacigama i Sirijskoj kampanji, vidjeti  Sterling 2015a i Mint Press 2015) prouzrokovalo je naslove poput: ‘Barrel bombe Sirijskog režima ubile više civila nego ISIL i Al-Qaeda zajedno’ (Masi 2015). Ovakvi naslovi implicitno prizivaju još žešće napade na Siriju. Fotografije ubijenih i ranjenih žena i djece u napuštenim gradovima naseljenim oružanim skupinama jednostavno su pozajmljene iz drugih kontekstualnih situacija. Amnesty International (USA) uglavnom je usvojila priču o ‘barrel bombama’, zajedno sa izmišljenim brojem ubijenih civila. Ipak, za Amnesty je svojstvena metodološka slabost oslanjanja na jednostrane izvore kao i VDC, SN4HR i SOHR. Prozapadna sklonost Amnestya dovela je ovu organizaciju do toga da ponavlja gluposti koje je NATO već konstruirao u drugim situacijama, poput onih u Kuvajtu i Libiji. (Vidi Sterling 2015b)

    Sve što smo gore naveli ne znači da Sirijska vojska nije ubijala civile, pogotovo one koji su živjeli zajedno sa terorističkim grupama. Međutim, mnogi Sirijci, čije su porodice direktno pogođene terorističkim napadima, postavljaju pitanje zbog čega vladine trupe nisu također bombardirale područja kao što je Douma, sjeveroistočno od Haleba i Raqqai. Ti građani tvrde da su jedini civili koji su tamo ostali zapravo oni koji podržavaju preostale bande poznate po presjecanju grkljana. Amerika svakako nije oklijevala bombardirati pripadnike otpora okupaciji Iraka u Faludži tokom 2004. (Democracy Now 2005) Ipak, u Siriji su stvari bile sasvim drugačije, kako je izjavio jedan bivši pripadnik rusko-sirijske državne milicije: “Islamisti se namjerno skrivaju iza civila. Ali, da smo zaista poubijali sve one koji pružaju podršku neprijatelju, distrikt Douma bi davno već bio uništen – on bi naprosto bio poravnat tenkovima za jedan jedini dan, kao što to neki sirijski tvrdokorci traže već duže vrijeme. Ali, Assad to ne želi… naš zadatak je da pokušamo ujediniti zemlju. Zbog toga, prije svake vojne akcije, nama je strogo naređeno da ne smijemo pucati na civile ni pod kakvim okolnostima. Ako se desi da neki civil pogine, uvijek se provodi istraga, a ako se ustanovi krivica, slijedi prijeki vojni sud. (Mizah 2015). Ovaj rezon jednostavno se ignorira u samoopsjednutim i bezobzirnim zapadnim raspravama o sirijskom ratu.

    Oni koji provode ispitivanje javnog mnijenja izvan Sirije morali bi posebno povesti  računa i biti pažljiviji kada olahko donose zaključke o situaciji u ratom razorenoj Siriji. Naprimjer, iako britanski ORB International nije državna agencija, ona  ipak djeluje unutar i finansirana je u neprijateljski orijentiranoj zemlji spram Sirije, i aktivno je angažirana u rasprave koje su od interesa za zaraćene strane. Slučaj koji to potvrđuje je sljedeći: Istraživanje javnog mnijenja koje je provedeno polovinom 2014. godine sugeriralo je da ‘tri od pet Sirijaca podržava međunarodnu vojnu intervenciju’. (ORB 2014: Table 1) Ovakav zaključak uistinu zaokuplja pažnju zapadnih vlada i ovaj broj je naprosto neralan. Prije svega, oni građani Sirije koji podržavaju Vladu (a koji prema najvećem broju istraživanja čine većinu stanovništva) uvijek su bili protiv vojne intervencije. Drugo, većina sirijske opozicije također se protivi stranoj intervenciji. Najopsežniji dokument sirijske opozicije, Deklaracija iz Damaska (2005), podjednako se protivi oružanim napadima na Vladine snage i stranoj intervenciji. Jedino su se Muslimanska braća, neke ličnosti u egzilu, i još neke kurdske grupe otcijepile od opozicije. Tvrdnje da 60% građana Sirije, nakon tri godine rata, i ogromne patnje sirijskog naroda, kojim su kumovale u velikoj mjeri intervencije snaga zemalja NATO pakta i Zaljevskih monarhija, želi takvu vrstu strane intervencije naprosto ne odgovara činjeničnom stanju. To je navod koji odgovara nereprezentativnom uzorku koji daje prednost onima koji podržavaju oružanu opoziciju. Stoga je neophodno analizirati način na koji ORB prikuplja podatke. Njihove metode su netransparentne. Ova organizacija sa sjedištem u Britaniji provodi istraživanja javnog mnijenja na način da upošljava mali broj Sirijaca s kojima komuniciraju telefonom i putem interneta. Ovi lokalni akteri se obučavaju kako da vrše selekciju i intervjuiraju male grupe ljudi širom Sirije. ORB nudi oskudne informacije o načinu izbora suradnika u Siriji, i na osnovu kojih kriterija oni zauzvrat vrše selekciju svojih informanata. Oni jednostavno tvrde da njihova istraživanja oslikavaju opće stanje i da su reprezentativna. Prema ispitivanju provedenom polovinom 2014. godine tvrdi se da 4% Sirijaca navodi da islamistička grupa  koju podržava Saudijska Arabija, ISIS/Daesh ‘najbolje zastupa interese i težnje Sirijskoga naroda’ (ORB 2014). ISIL je do tog momenta već postao najistaknutija antivladina oružana skupina u Siriji. Ovaj rezultat (podrška od 4%) doista je izgledala prihvatljivom, i konzistentna je sa drugim raspoloživim informacijama. Ali je njena pouzdanost narušena nerealno visokim nivoom podrške stranoj vojnoj intervenciji.

    Dodatna anomalija je to što je ispitivanje ORB-a provedeno u julu 2015. godine pokazalo da 21% ispitanika u Siriji podržava ISIL (ORB 2015: Table 3). Iako postavljeno pitanje nije bilo istovjetno, razlika između dva rezultata (4% i 21%) je ogromna i teško je objašnjiva bilo čime što se u međuvremenu dogodilo između 2014. i 2015. godine. Niko drugi nije dokazao da su fanatici ISIL-Daesh-a za tako kratko vrijeme ostali omiljeni tolikom broju ljudi. Podrška od 35% terorističkoj grupi Jabhat al Nusra (ORB 2015), ozloglašenoj po samoubilačkim bombaškim napadima kamiona bombi i odsijecanjem glava također je objektivno neprihvatljiva. Jednostavno rečeno, kako to da jedna trećina stanovništva ‘blagonaklono’ gleda na ove terorističke organizacije koje su su postale ozloglašene po svojim zločinima? Očito je da ovdje nešto nije u redu. Jedino prihvatljivo objašnjenje je da je visok stepen pristrasnosti uticao na tvrdnju o širokoj zastupljenosti u ispitivanjima koje je provodio ORB. Ova je organizacija i ranije bila na udaru akademskih kritika zbog svoje netransparentnosti i nepotpunog dostavljanja na uvid glede metoda i ‘važnih neregularnosti’ u svojim procjenama broja poginulih u iračkom ratu. (Spagat and Dougherty 2010)

Ta nepouzdanost prisutna je i u podacima vezanim za Siriju. Uprkos napuhanoj brojki visoke podrške grupama Al-Qaede, ispitivanje iz 2015. godine pokazuje da je predsjednik Assad najpozitivnija snaga u zemlji, iako je podrška njemu samo 47% (ORB 2015: Table 3), najniža brojka od bilo kojeg drugog ispitivanja (bilo sirijskog ili nesirijskog) za vrijeme krize. Zanimljivo je da ispitivanje ORB-a iz 2015. godine tvrdi da 82% Sirijaca vjeruje da je SAD proizvela ISIL (ORB 2015: Table 20). Međutim, obzirom na druge anomalije koje karakteriziraju rad ORB-a nemoguće je utvrditi koliko je ova brojka pouzdana. Naprosto se čini da je ispitivanje ORB-a, zbog svog netransparentnog selektivnog procesa, previše naglašenu važnost dao antivladinim ispitanicima. To možda i ne iznenađuje obzirom da se radi o britanskoj organizaciji i može potaknuti široku javnu raspravu u zapadnim zemljama, ali ne pomaže boljem razumijevanju Sirije kod zapadne javnosti.

    Iako je važno prepoznati izvore pristrasnosti, ponavljanje anti-sirijske priče na osnovu pristrasnih izvora ne može biti samo stvar pristranosti per se. Poznato nam je na osnovu nezavisnih dokaza da su ranije tvrdnje o masakrima fabricirane od strane sektaških grupa, koje su tada uživale podršku Washingtona. To je dokumentirano u vezi masovnih ubistava u gradovima Houla, Aqrab, Daraya i Istočna Ghouta (vidi Anderson 2015a i 2015b). Nakon što je ovo otkriveno, nije bilo izvinjenja ili priznanja, bilo od strane Bijele kuće ili zapadnih medija koji su to prvi bili objavili. Ovaj obrazac znači da je vjerojatno bilo i drugih izmišljotina. Dakle, dok  autentični posmatrači krize, pažnju moraju posvetiti principijelnom istraživanju tvrdnji i kontra-tvrdnji, također je nužno obratiti pažnju na mašineriju koja producira široko rasprostranjenu propagandu, koja će se istim tempom vjerovatno nastaviti i u dogledno vrijeme.

Dara’a 2011. - Još jedna Islamistička pobuna

    “Protesti protiv vlade u Siriji sve do septembra 2011. godine bili su uglavnom mirnog karaktera” - Human Rights Watch, March 2012., Washington

    “Otpočetka sam vidio naoružane prosvjednike na demonstracijama… oni su prvi koji su počeli pucati na policiju. Vrlo često, nasilje snaga sigurnosti javlja se kao odgovor na brutalno nasilje naoružanih pobunjenika” – pokojni fra. Frans Van der Lugt, januar 2012. godine, Homs Syria. “Tvrdnje da je oružana pobuna protiv Sirijske Vlade počela nedavno je potpuna laž. Ubijanje vojnika, policijaca i civila, često na veoma brutalan način, dešava se gotovo od samog početka.” - Profesor Jeremy Salt, oktobar, 2011. godine, Ankara Turkey.

    Dupla priča o sirijskom sukobu počela je na početku oružane nasilne pobune koja je počela 2011. godine, u najjužnijem pograničnom gradiću Daraai. Prvo svjedočanstvo nam dolazi od nezavisnih svjedoka u Siriji, kao što su pokojni otac Frans Van der Lugt iz Homsa. Oni tvrde da su se naoružane osobe infiltrirale u redove ranih političkih reformskih prosvjednika koji su zahtijevali političke reforme, kako bi pucali na policiju i civilno stanovništvo. Ovo nasilje došlo je iz redova sektaških islamista. Drugi val nasilja otpočele su islamističke grupe (‘pobunjenici’) i njihovi zapadni pomagači. Oni tvrde da nije bilo ‘neopravdanog’ nasilja od strane sirijskih snaga sigurnosti u cilju represivnog djelovanja protiv političkih protesta koje je pokrenuo sekularno orijentirani pokret za političke reforme.

    Pažljivo izučavanje nezavisnih dokaza, pak, pokazuje da je priča o ‘pobunjenicima’ koju podupire Washington, iako je ona široko raširena, zapravo dio strategije da se delegitimizira Vlada Sirije, u cilju izazivanja ‘promjene režima’. Da bismo to razumjeli neophodno je primijetiti da je prije nego što je počela oružana pobuna, u martu 2011. godine došlo do slanja pošiljki sa naoružanjem iz Saudijske Arabije islamistima u džamiji Al-Omari. Također je korisno podsjetiti na raniju oružanu pobunu koju su povela Muslimanska braća u gradu Hama, 1982. godine, obzirom na paralelni mit koji je izgrađen na temelju ovih pobuna. Američki obavještajni podaci (DIA 1982) i britanski autor pokojni Patrick Seale (1988) nude nezavisne dokaze o onom što se desilo u gradu Hama. Nakon dugogodišnjih nasilnih oružanih napada sektaške prirode koje su izveli ogranci Sirijske Muslimanske braće, do sredine 1980. godine predsjednik Hafez al Assad  uspio je ‘slomiti kičmu’ sektaške pobune, koja je imala za cilj nametnuti selefistički model islamske države u Siriji. Posljednji pokušaj državnog udara otkriven je, što je ‘primoralo Muslimansku braću da povedu’ ustanak u njihovom uporištu Hami. Seale opisuje početak tog nasilja na slijedeći način:
“U dva ujutro, u noći drugog na treći februar 1982. godine jedan odred sirijske vojske koji je pročešljavao staru gradsku četvrt upao je u zasjedu. Snajperisti koji su bili locirani na krovovima obližnjih zgrada ispalili su hice koji su usmrtili nekoliko vojnika… [Vođa Muslimanske braće] Abu Bakr [Umar Jawwad] naredio je opću pobunu … podiglo se na stotine islamističkih boraca … do jutarnjih sati oko sedamdeset vodećih ba’sista je masakrirano a pobunjenička gerila je trijumfalno grad proglasila ‘oslobođenim’ (Seale 1988: 332). Armija je uzvratila snažnom upotrebom sile angažiravši 12,000 vojnika, a borbe su trajale tri sedmice. Bio je to građanski rat podržan iz vana, uz neke prebjege iz sirijske vojske”. Seale dalje navodi: “Kako se borba polahko pretvarala u korist vlade, gerilci su se povukli u staro jezgro grada … nakon žestokog granatiranja, komandosi i partijski dobrovoljci podržani tenkovima, ušli su u grad… u nastavljenim operacijama čišćenja poginuo je veliki broj civila, dok su čitava predgrađa sravnjena sa zemljom”.
(Seale 1988: 333)

    Dva mjeseca kasnije izvještaj američke obavještajne službe je glasio: “Ukupni broj žrtava incidenta u Hami vjerovatno je oko 2,000. To uključuje otprilike 300 do 400 pripadnika tajnog aparata elite Muslimanske Braće”. (DIA 1982: 7). Seale prepoznaje da je i Sirijska vojska imala velike gubitke. “U isto vrijeme, veliki broj ih je poginuo u lovu na naoružane napadače … simpatizeri Vlade procjenjuju da je bilo tek 3,000 poginulih, a kritičari tvrde da je broj ubijenih čak 20,000 … međutim, brojka od 5,000 do 10,000 mogla bi otprilike biti bliža stvarnom broju poginulih” dodaje ovaj autor. “Gerilci su predstavljali ozbiljne protivnike, koji su raspolagali velikim količinama deviznog novca … [i] ne manje od 15,000 cijevi automatskog oružja” (Seale 1988: 335). Naknadne procjene koje su izvršili pripadnici Muslimanske Braće namjerno su broj poginulih uvećavali, tako da je taj broj čak nekada bio ‘40,000 civila’, čime su pokušali prekriti da se radilo o oružanoj pobuni i sektaškom masakru, tvrdeći da je Hafez al Assad počinio masakre nad ‘nevinim civilima’ (npr. Nassar 2014). Tadašnji predsjednik Sirije je za masakr u Hami optužio strane sile. Seale vjeruje da Hafez ‘nije bio paranoičan’, u tim svojim ocjenama, budući da je zaplijenjena velika količina oružja proizvedenog u SAD-u, a od nekoliko američkih kolaboracionista: Jordanskog kralja Huseina, Libanskih kršćanskih milicija (‘Čuvarima Cedrovine – organizacija bliska Izraelu’) kao i iračkog predsjednika Saddama Husseina (Seale 1988: 336-337).

    Oružana pobuna u Hami nam pomaže da razumijemo nasilje koje se desilo, jer smo u toku 2011. godine, vidjeli naoružane islamiste koji su gađali snajperima policiju i državne zvaničnike sa obližnjih krovova, i time izazvali oružane snage, da bi potom čim su se pobunjenici i njihovi kolaboracionisti našli na udaru sirijske armije tvrdili da se radilo o ‘masakru običnih civila’. Iako su Sjedinjene američke države, preko svojih saveznika, igrale značajnu ulogu u neuspjeloj oružanoj pobuni u Hami, kada je ona bila ugušena američka obavještajna mašinerija je zaključila kako su ‘Sirijci pragmatičan narod koji ne želi vlast Muslimanske Braće’ (DIA 1982: vii).

    U slučaju pobune u gradiću Daraa, i napada koji su se kasnije, u aprilu 2011. godine proširili i na okolna područja, jasno izrečen cilj te pobune ponovo je bio svrgavanje sekularnog ili ‘nevjerničkog-alevitskog’ režima. Američki saučesnici u ovoj pobuni koji se se pojavili kao igrači na frontu su Saudijska Arabija i Katar, kao i Turska. Lider sirijske Muslimanske braće, Muhammad Riyad Al-Shaqfa, u izjavi koju je obznanio 20. marta, nije ostavio nimalo sumnje da je cilj ove organizacije bio ‘sekularni režim’ a članovi Muslimanske braće ‘se moraju postarati da revolucija koju su odlučili provesti mora da bude isključivo islamska, a to podrazumijeva da niti jednoj drugoj sekti ili grupaciji ne smije pripasti dio zasluga nakon što revolucija uspije’ (Al-Shaqfa 2011). Iako pokušava umanjiti početnu ulogu Muslimanske braće Sheikho tvrdi da su Muslimanska braća ‘zagrizla puno veći zalogaj koji mogu progutati, kada je u pitanju odnos snaga na terenu… [zbog]  Tursko-Katarske podrške’, ali i obzirom na njihove organizacijske kapacitete općenito (Sheikho 2013). Do momenta formiranja ‘Vrhovnog vijeća Slobodne Sirije’, 2012. godine (koja je ustvari više kanal za dotok naoružanja nego stvarna vojna komanda), rečeno je da će Vijeće biti konstituirano na način da dvije trećine njegovih članova čine Muslimanska braća (Draitser 2012). Kasnije su se i druge selefističke islamističke grupacije pridružile ovoj, kako su je nazvali, ‘Sirijskoj revoluciji’. Obavještajni izvještaj Sjedinjenih američkih država, objavljen u augustu 2012. godine, suprotno izjavama za javnost koje je lancirao službeni Washington u vezi ‘umjerenih pobunjenika’, sadrži slijedeće: ‘Selefisti, Muslimanska braća i AQI [Al Qaeda u Iraku, kasnije ISIL] glavne su snage koje rukovode oružanom pobunom u Siriji... AQI je od samog početka pobune podržavao Sirijsku opoziciju, kako ideološki tako i putem medija’ (DIA 2012).

    U februaru 2011. godine  u Siriji je došlo do narodne pobune, koja je u određenoj mjeri, bila potaknuta događajima koji su se desili u Egiptu i Tunisu. Zapravo u Siriji je uporedo došlo do provladinih i antivladinih demonstracija, i do pojave stvarnog pokreta za političke reforme koji se nekoliko godina borio za eliminaciju korupcije i monopola vlasti Ba’ath partije. Jedan izvještaj iz 2005. godine spominje ‘čitavu lepezu reformskih pokreta koji su se nečujno i postepeno organizirali ispod površine’ (Ghadry 2005), a radi se zaista o ‘više lica’ sirijske opozicije, čija većina su bili ne-islamisti, a koji su se zalagali za promjene još od 2005. (Sayyid Rasas 2013). Ove političke opozicione grupe zaslužuju punu pažnju da se o njima nešto kaže, a o kojima će biti riječi u našoj diskusiji (vidjeti peto poglavlje).
    Međutim, samo jedan dio te opozicije, Muslimanska braća i drugi Selefisti, povezuju se sa oružanim nasiljem koje je izbilo u gradiću Daraa. Velike antivladine demonstracije dočekane su sa isto toliko velikim provladinim demonstracijama. Početkom marta nekolicina tinejdžera u Darrau uhapšena je zbog grafita kojim su ovi dječaci oponašali one iz Sjeverne Afrike a glasili su ‘narod želi smjenu režima’. Mediji su prenijeli da je lokalna policija upotrijebila silu protiv ovih dječaka, predsjednik Bashar Al Assad se lično umiješao, i lokalni guverner je odmah bio smijenjen a tinejdžeri su bili oslobođeni (Abouzeid 2011).

    Uprkos tome, islamistička oružana pobuna se spremala, skrivajući se iza javnih protestnih skupova. 11. marta, prije nego je došlo do izbijanja nasilja u Daraa-i, pojavili su medijski natpisi da su sirijske snage zaplijenile ‘veliku pošiljku naoružanja i eksplozivnih sredstava i optičkih instrumenata za noćno posmatranje… koji su bili prevoženi u jednom kamionu iz Iraka’. Taj kamion zaustavljen je na južnom graničnom prelazu Tanaf, u blizini Jordana. Sirijska državna novinska agencija SANA je objavila da je zaplijenjeno oružje bilo namijenjeno ‘za upotrebu u akcijama protiv snaga sigurnosti radi poticanja nereda i haosa.’ Na fotografijama zaplijenjenog naoružanja vidi se ‘preko dvadeset granata i pištolja kao i nekolicina pušaka sa redenicima za municiju’. Vozač kamiona izjavio je da je oružje natovareno u Bagdadu i da je za njegovu dostavu u Siriju plaćeno $5,000 dolara. (Reuters 2011). Bez obzira na presretanje ove pošiljke, oružje je ipak stiglo do pograničnog grada Daraa, u kojem živi oko 150,000 stanovnika. Upravo ovdje se razilaze verzije priča ‘zapadnih pobunjenika’ i nezavisnih, i to veoma dramatično. Zapadni mediji suglasni su u tome da su prosvjednici spalili i polupali vladine kancelarije, na koje su kasnije lokalne snage sigurnosti otvorile vatru ubivši pritom nekolicinu njih’ (Abouzeid 2011). Nakon toga, ‘prosvjednici’ su počeli demonstrirati ispred džamije Al-Omari, ali su tada napadnuti.

    S druge strane, Sirijska vlada je izjavila da su se desili neisprovocirani napadi na snage sigurnosti, u kojima su poginuli pripadnici policije i civili, pored spaljivanja prostorija državnih institucija. Strani izvori potvrdili su ovu verziju događaja.

    Iako je naslov britanskog Daily Maila (2011), za smrt ‘prosvjednika’, optužio Vladine snage sigurnosti, ovaj list je objavio i fotografije pušaka AK 47 i ručnih granata koje su sirijske snage sigurnosti zaplijenile nakon upada u džamiju Al-Omari. Ovaj list je naveo izvještaje o tome da su ‘naoružane skupine’ otvorile vatru na bolnička vozila, pri čemu su ubijeni ‘jedan doktor, član medicinskog osoblja i policajac’. Televizijske mreže u susjednim zemljama objavile su izvještaj o ubistvu sirijskog policajca, na dan između 17–18 marta. Jedan libanski medijski izvještaj od 21. marta navodi da je ‘za vrijeme protestnih skupova ubijeno sedam policajaca’ (YaLibnan 2011), dok jedan izraelski novinski izvještaj tvrdi da je u protestima poginulo ‘sedam policajaca i najmanje četvoro prosvjednika … a da su sjedište vladajuće Baath partije i sudnica spaljeni’ (Queenan 2011). Pomenute policajce pogodili su snajperisti koji su se nalazili na krovovima obližnjih zgrada.

    Čak i u ovakvim okolnostima Vlada je pozivala na suzdržanost od upotrebe sile, pokušavajući udovoljiti zahtjevima pokreta za reforme. Savjetnik predsjednika Asada, Dr Bouthaina Shaaban, izjavila je na konferenciji za štampu, da je predsjednik naredio ‘da se ne koristi bojeva municija, čak i u slučaju da pripadnici policije, snaga sigurnosti ili državni službenici budu ubijeni’. Asad je obećao da će udovoljiti političkim zahtjevima prosvjednika, kao što su pravo na osnivanje i registraciju političkih stranaka, ukidanje mjera vanrednog stanja, i veću slobodu medija. (Al-Khalidi 2011). Izgledalo je da ništa od toga nije niti interesiralo niti pak spriječilo islamiste od njihovih nakana.  Nekoliko izvještaja, uključujući i video izvještaj, naveli su da je paljba na prosvjednike i policiju došla od snajperista na krovovima zgrada, za vrijeme sahrane ranije poginulih osoba. U izvještajima je rečeno da je ‘nejasno ko je na koga pucao’ (Al Jazeera 2011a), kao ‘nepoznata naoružana grupa na krovovima zgrada pucala je na prosvjednike i snage sigurnosti.’ (Maktabi 2011). I pored toga, Al Jazeera (2011b) čiji je vlasnik katarska monarhija, nedugo nakon toga objavila je da su snajperisti bile provladine snage.

    ‘Predsjednik Bashar al Assad u Derra je poslao hiljade sirijskih vojnika sa teškim naoružanjem radi izvođenja operacije koju je režim pokušao sakriti od očiju javnosti’, izjavila je ova katarska televizijska mreža. Međutim, navodi Al Jazeere o tome da su prikriveni provladini snajperisti ubijali ‘i vojnike i prosvjednike’ nelogična je i protivi se slijedu događaja. Pripadnici oružanih snaga poslati su u Daraa upravo iz razloga što su tamo pobijeni pripadnici policije. Saudijska Arabija, vodeći regionalni saveznik SAD-a, naoružala je i finansirala ekstremističke selefističke sunitske sekte sa ciljem oružane pobune protiv sekularne države. Saudijski dužnosnik Anwar Al-Eshki je kasnije potvrdio za BBC televiziju da je njegova zemlja uputila naoružanje u Daraa kao i u džamiju Al-Omari (Truth Syria 2012). Selefijski šejh Adnan Arour, iz Saudijske Arabije, gdje se nalazi u egzilu, pozvao je na sveti rat protiv liberalnih alevitskih muslimana, za koje se tvrdi da dominiraju Sirijskom vladom.  ‘Tako mi Allaha, samljet ćemo Alevije u mašinama za mljevenje mesa, i njihovim mesom nahraniti pse’ (MEMRITV 2011). Cilj Selefista je stvaranje teokratske države ili kalifata. Genocidni slogan, ‘Kršćane u Beirut, Alevite u grob’ postao je široko rasprostranjen, činjenica koju su Sjevernoamerički mediji objavili još u maju 2011. (npr. Blanford 2011). Na ove prijeteće pozive uskoro će odgovoriti Islamisti iz brigade Al  Farouq  koje su djelovale u okviru Slobodne Sirijske vojske FSA. (Crimi 2012). Kanadski analitičar Michel Chossudovsky (2011) je primijetio da je: “Upotreba oružanih snaga uključujući i tenkove u Daraau usmjerena protiv organizirane oružane pobune, koja je bila na djelu u ovom pograničnom gradiću još od 17–18 marta.”

    Nakon onih prvih nekoliko dana u Daraau, ubijanje pripadnika sirijskih snaga sigurnosti se nastavilo, ali o tome nije bilo ni traga ni glasa u medijskim izvješćima izvan Sirije. Bez obzira na to, nezavisna analitičarka Sharmine Narwani, o stupnju ubistava prvi put je pisala 2012. i ponovo polovinom 2014. godine. Zasjeda i masakr vojnika u blizini Darraa dogodili su se krajem marta ili početkom aprila. Jedan vojni kamion zaustavljen je prolijevanjem nafte na putu u dolini između Daraa al-Mahatae i Daraa al-Balada a na kamione je zatim otvorena vatra iz automatskog oružja. Prema izvorima vlade i napadača broj ubijenih vojnika u ovom masakru procijenjen je na 18 do 60.  Jedan stanovnik Daraae je izjavio da o ovom incidentu uopće nije bilo nikakvih vijesti jer: “U to vrijeme, Vlada nije željela pokazati da je ranjiva i slaba, dok je oružana opozicija željela prikriti činjenicu da je dobro naoružana”. Prema opozicionom blogeru Nizaru Nayoufu, ovaj masakr se dogodio posljednje sedmice u martu. Još jedan opozicioni antivladin novinar, Rami Abdul Rahman, (koji živi u Engleskoj a koji se naziva ‘Sirijskom obzervatorijom za ljudska prava SOHR’) tvrdi: “Napad se dogodio 1. aprila, a 18 ili 19 pripadnika snaga sigurnosti je ubijeno...” (Narwani 2014). Zamjenik ministra vanjskih poslova Sirije Faisal Mikdad, koji je i sam rođen u Daraau, potvrdio je da: “...je ovaj incident Vlada namjerno prikrila … u namjeri da ne antagonizira situaciju, da suzbije emocije, ali i da stvari pokuša primiriti – kako ne bi došlo do jačanja emotivnih osjećanja koja bi mogla dovesti do nekontrolirane eskalacije nasilja”. (Narwani 2014).

    Ali, efekat koji je postignut ovim negiranjem da je došlo do pogibije vojnika, u zapadnim medijima proizveo je uvjerenje da su ubijeni zapravo predstavljeni kao (a) žrtve sirijske vojske i (b) kao civili. Više od šest mjeseci, kada god bi se u zapadnim medijima spominjao broj poginulih, obično se smatralo prihvatljivim govoriti o tome kako su svi ubijeni bili ‘prosvjednici’ koje je pobila Sirijska vojska. Naprimjer, jedan Reuterov izvještaj objavljen 24. marta da su u centralnu bolnicu u Darrau dopremljena ‘tijela najmanje 37 prosvjednika ubijenih u srijedu’ (Khalidi 2011).
    Primjetit ćete da su svi oni koji su ubijeni predstavljeni kao ‘prosvjednici’, bez obzira na ranije izvještaje o ubistvima policajaca i zdravstvenih radnika. Još 19 vojnika pobijeno je 25. aprila, također u blizini Darraa. Narwani je uspjela doći do njihovih imena kao i do podataka koje je dobila od Sirijskog Ministarstva odbrane, a ove informacije je potvrdio i drugi dokument iz nevladinih izvora. Ona je izračunala da je tokom aprila 2011. godine ubijeno 88 sirijskih vojnika ‘koji su poginuli metkom nepoznatih napadača u različitim dijelovima Sirije’ (Narwani 2014). Ona opovrgava tvrdnje da su ubijeni vojnici zapravo ‘prebjezi’, koje je ubila sirijska vojska jer su odbijali da pucaju na civile. Human Rights Watch, referirajući se na intervjue koje je proveo sa oko 50 neimenovanih ‘aktivista’, tvrdi da su vojnici koji su ubijeni ovom prilikom, svi bili ‘prebjezi’, koje je pobila sirijska vojska (HRW 2011b). Međutim, sahrana lojalnih armijskih oficira koja je u to vrijeme objavljena na internetu, bila je sasvim očita. Čak i Rami Abdul Rahman (SOHR), koji je inače sklon svaljivanju krivnje na sirijsku armiju zbog ubistva civila, izjavio je da: “Ova igra oko armija ubija prebjege jer su odlučili preći na stranu oružane opozicije, - ja to uopće nikada neću prihvatiti” (Narwani 2014). Bez obzira na to, suprotstavljena i visoko emocionalna izvješća postala su jako zbunjujuća.  

    Nasilje se proširilo ka sjeveru, zahvaljujući pomoći islamističkih ratnika iz Libana, koji su došli do mjesta Baniyas i predgrađa Homsa. 10. aprila ubijeno je devet vojnika u napadu na autobus u Baniyasu. U Homsu je 17. aprila ubijen general Abdo Khodr al-Tallawi, zajedno sa njegovom dvojicom sinova, i nećakom, a sirijski komandir Iyad Kamel Harfoush ubijen je nedaleko od svoje kuće. Dva dana kasnije pukovnik Mohammad Abdo Khadour, koji nije bio na dužnosti, ubijen je dok se vozio u privatnom automobilu (Narwani 2014). Komentator iz Sjeverne Amerike Joshua Landis (2011a) objavio je da je ubijen rođak njegove supruge, koji je bio jedan od vojnika u Baniyasu. Ovo nisu bili jedini ubijeni, ali ih ja ovdje spominjem zbog toga što svi zapadni medijski kanali, sve do danas, pokušavaju održati fikciju o tome kako se nije radilo o islamističkoj oružanoj pobuni, te da ‘mirni prosvjednici’ nisu potegnuli za oružjem sve do septembra 2011.

    Al-Jazeera, glavni bliskoistočni medijski kanal koji podržava Muslimansku braću, ove napade namjerno nije objavio, kao ni pojačanje koje je došlo od naoružanih grupacija izvana. Bivši novinar Al-Jazeere Ali Hashem jedan je od mnogobrojnih novinara koji su podnijeli ostavke na pozicije u ovoj katarskoj TV mreži (RT 2012), u znak protesta zbog pristrasnosti ove mreže kada je riječ o izvještavanju o oružanom nasilju u Siriji. Hashem je imao snimak naoružanih pripadnika koji su došli iz Libana, ali su to njegovi katarski urednici sakrili. “U pismu ostavke napisao sam mome šefu… kao da se u Siriji ništa nije dešavalo”. On smatra da je ‘Libijska revolucija’ za Al-Jazeeru, značila početak rasta ugleda ove medijske kuće i njezinog svrstavanja u kredibilne medijske grupacije (Hashem 2012).

    Provokatori su  igrali važnu ulogu. Tunižanski džihadista ‘Abu Qusay’ kasnije je priznao da je on bio istaknuti ‘sirijski pobunjenik’ koji je imao zadatak da vrši ‘miniranje-desekraciju sunitskih džamija’, uključujući i ostavljanje uvredljivih grafita poput onih ‘Nema Boga osim Bashara’, koji predstavljaju tešku uvredu za muslimane. Ovakve poruke kasnije su, naravno, pripisivane Sirijskoj vojsci, sa ciljem da podstaknu dezertiranje Sunitskih oficira i vojnika na stranu opozicije. ‘Abu Qusaya’ su intervjuirali strani novinari koji ni na osnovu njegovog akcenta nisu primjetili da on nije državljanin Sirije. (Eretz Zen 2014).

    Američki novinar Nir Rosen, čiji su izvještaji uglavnom kritični prema Vladi Sirije, također je napao zapadni konsenzus kada je u pitanju početak nasilja u Siriji.
“Pitanje dezertera je pokušaj da se preusmjeri pažnja. Oružana pobuna je počela mnogo ranije nego je došlo do dezerterstva iz redova Sirijske vojske… Svakoga dana opozicija objavljuje spisak ubijenih, obično bez ikakvog objašnjenja… Mnogi od ubijenih su ustvari opozicioni borci opisani kao nevini civili koje su ubili pripadnici sirijske vojske, sigurnosnih agencija … koje su ubili anti-režimski ratnici.” (Rosen 2012).

    Igra jezika i brojki korištena je sa ciljem deligitimiziranja Sirijske Vlade  (Režima) i Sirijske armije (Asadovi lojalisti), čime se sugerirala njihova odgovornost za ukupno nasilje. Baš kao što su snage NATO-a bombardirale Libiju sa ciljem svrgavanja Libijske Vlade, Dužnosnici američke Vlade počeli su zahtijevati da predsjednik Asad mora otići sa vlasti.  Brookings Institution (Shaikh 2011) je tvrdio da je predsjednik Asad ‘izgubio legimitet za ostanak na vlasti u Siriji’. Američki senatori John McCain, Lindsay Graham i Joe Lieberman su rekli da je vrijeme da se ‘svrstamo na stranu sirijskoga naroda u njihovim mirnim zahtjevima za demokratsku vlast’ (FOX News 2011). Bio je to početak objave još jedne kampanje za ‘promjenu režima’.

    Američki Državni sekretar Hilary Clinton odbacila je kao neistinitu pomisao da su ‘strani podstrekači’ uključeni u dizanje oružane pobune, tvrdeći da ‘su ogromna većina žrtava nenaoružani civili’ (Clinton 2011). Ustvari, Clintonova je odlično znala da su, od samog početka, njeni Saudijski saveznici naoružali ekstremiste. Njena tvrdnja o žrtvama također je neistinita. Ujedinjeni narodi  (koji će kasnije prestati brojati žrtve) na osnovu nekoliko izvora procijenili su da je, do početka 2012. godine bilo više od 5,000 žrtava, i da je broj mrtvih u prvoj godini sukoba uključivao  i 478 policajaca i 2,091 pripadnika vojnih i sigurnosnih snaga (OHCHR 2012: 2; Narwani 2014). To znači da su više od pola žrtava koje su pale u prvoj godini zapravo pripadnici sirijskih snaga sigurnosti. Ova nezavisna procjena se uopće nije primjećivala u zapadnim izvještajima o ratu u Siriji. Zapadne organizacije poput Human Rights Watcha, zajedno sa američkim kolumnistima, (e.g. Allaf 2012) i dalje nastavljaju da tvrde, čak i nakon poraza sektaškog Farouq-FSA-a u Homsu, početkom 2012. i dalje tokom  2012. godine, da su sirijske snage sigurnosti masakrirale ‘nenaoružane prosvjednike’, da sirijski narod ‘nije imao izbora ’ već da se lati oružja, i da je ‘prosvjednički pokret’ od početka bio ‘prije svega miran sve do Septembra 2011.’ (HRW 2011a, HRW 2012). Dokazi koje smo predočili gore potvrđuju da to nije bio slučaj i da je ta priča potpuno netačna.

    Ustvari, pokret za političke reforme nasilno su sa ulica otjerali naoružani selefistički-Islamisti, tokom marta i aprila. Sirijske opozicione grupe godinama su se zalagale i javno agitirale protiv korupcije i monopola vlasti Ba’ath partije. Međutim većina njih nije željela destrukciju društveno inkluzivne države, pa čak i ako je ona autoritarna. Većina njih suprotstavlja se kako sektaškom nasilju tako i uplitanju stranih sila. Podržavali su zaštitu koju Sirija pruža manjinama, relativno visok status žene i pravo na besplatno školovanje i liječenje koje garantira Sirijska država, pritom se protiveći korupcijskim mrežama i političkoj policiji koja ulijeva strah. (Wikstrom 2011; Otrakji 2012).

    Reporterka Hala Jaber (2011) u junu je primjetila da se oko 5000 osoba pojavilo na demonstracijama u gradiću Ma’arrat al-Numan, na sjeverozapadu Sirije, između Haleba (Aleppo) i Hama. Ona navodi da je nekoliko ‘prosvjednika’ ubijeno prije sedam dana, dok su pokušavali postaviti barikade na putu između Damaska i Haleba. Nakon pregovora sa vladom koja je reducirala prisustvo sigurnosnih snaga u gradu, ‘bradati muškarci u automobilima i pikap kamionetima bez registarskih oznaka, naoružani automatskim puškama i  ručnim bacačima granata’ počeli su pucati na mali broj pripadnika snaga sigurnosti koje su ostale u gradu. Kao pomoć sirijskim vojnicima poslan je helicopter. Kao rezultat ovog okršaja ‘četiri policajca i dvanaest napadača su poginuli.i još 20 policajaca je ranjeno’. Oficire koji su uspjeli izbjeći sukob sakrili su pripadnici plemenskih zajednica koji su i sami učestvovali u protestnim skupovima na samom početku. Kada su održane slijedeće ‘demonstracije za uvođenje demokracije’, narednog petka ‘na njima se pojavilo samo 350 osoba’, uglavnom mladih ljudi i nekolicina bradatih militanata (Jaber 2011). Nakon otvorenog selefističkog napada, pet hiljada prosvjednika spalo je na samo njih 350.

    Nakon višemjesečnih medijskih manipulacija, kojima su nastojali prikriti islamističku oružanu pobunu, Sirijci kao što je Samer al Akhras, mladić iz sunitske porodice, koji je ranije gledao Al-Jazeeru, jer ju je preferirao u odnosu na državnu televiziju, prestao ju je gledati. On se lično uvjerio u medijsku manipulaciju izvještaja koje je emitovala Al-Jazeera, krajem juna 2011. godine napisao je slijedeće: “Ja sam građanin Sirije i humanista. Nakon četiri mjeseca lažne slobode… … Vi govorite o mirnim demonstracijama a ubijate naše građane. Od danas … ja sam [sada] narednik u rezervnim oružanim snagama Sirijske armije. Ako uhvatim bilo koga… u bilo kojoj terorističkoj organizaciji koja djeluje  na terenu u Siriji, pucat ću na njega kao što on puca ne mene... Ovo je naša zemlja, a ne vaša, robovi lažne američke slobode.” (Al Akhras 2011).

Bilješke:

Al Jazeera (2011) ‘Clinton says Assad has ‘lost legitimacy’, 12 July, online: http://www.aljazeera.com/news/middleeast/2011/07/201171204030379613.html

Anderson, Tim (2015a) ‘The Houla Massacre Revisited: ‘Official Truth’ in the Dirty War on Syria’, Global Research, 24 March, online: http://www.globalresearch.ca/houla-revisited-official-truth-in-the-dirty-war-on-syria/5438441

Anderson, Tim (2015b) ‘Chemical Fabrications: East Ghouta and Syria’s Missing Children’,

Global Research, 12 April, online: http://www.globalresearch.ca/chemical-fabrications-east-ghouta-and-syrias-missing-children/5442334

AP (2015) ‘Syrian army barrel-bomb attacks kill at least 70 in Aleppo, activists say’, The

Guardian, Associated Press, 31 May,
online: http://www.theguardian.com/world/2015/may/30/syrian-army-air-strikes-aleppo-islamic-state

Cartalucci, Tony (2014) ‘US Feigns “Horror” Over Cooked-Up Report on Syrian War They Engineered’, Land Destroyer Report, January, online: http://landdestroyer.blogspot.co.uk/2014/01/us-feigns-horror-over-cooked-up-report.html

Damascus Declaration (2005) ‘The Damascus Declaration for Democratic National Change’, English version in Joshua Landis blog ‘Syria Comment’, 1 November, online: http://faculty-staff.ou.edu/L/Joshua.M.Landis-1/syriablog/2005/11/damascus-declaration-in-english.htm

Democracy Now (2005) ‘Pentagon Reverses Position and Admits U.S. Troops Used White Phosphorus Against Iraqis in Fallujah’, 17 November, online: http://www.democracynow.org/2005/11/17/pentagon_reverses_position_and_admits_u

Eretz Zen (2014) ‘US Key Man in Syria Worked Closely with ISIL and Jabhat al-Nusra’, Youtube, 17 August, online: https://www.youtube.com/watch?v=piN_MNSis1E

Gladstone, Rick and C.J Chivers (2013) ‘Forensic Details in U.N. Report Point to Assad’s Use of Gas’, New York Times, 16 September, online: http://www.nytimes.com/2013/09/17/world/europe/syria-united-nations.html?_r=0&adxnnl=1&adxnnlx=1387381766-55AjTxhuELAeFSCuukA7Og

Hersh, Seymour (2014) ‘The Red Line and the Rat Line’, London Review of Books, 17 April, online: http://www.lrb.co.uk/v36/n08/seymour-m-hersh/the-red-line-and-the-rat-line

HRW (2013) ‘Attacks on Ghouta: Analysis of Alleged Use of Chemical Weapons in Syria’, Human Rights Watch, Washington, 10 September, online: http://www.hrw.org/reports/2013/09/10/attacks-ghouta

HRW (2014) ‘Syrian Government Bombardment of Opposition-held Districts in Aleppo’, Human Rights Watch, 30 July, online: https://www.hrw.org/video-photos/image/2014/07/30/syrian-government-bombardment-opposition-held-districts-aleppo

Idea International (2015) ‘Voter turnout data for Syrian Arab Republic’, online: http://www.idea.int/vt/countryview.cfm?id=210#pres

Interventions Watch (2015) ‘CEO of Human Rights Watch misattributes video of Gaza destruction’, 9 May, online: https://interventionswatch.wordpress.com/2015/05/09/ceo-of-human-rights-watch-misattributes-video-of-gaza-destruction/

Jalabi, Raya (2015) ‘Images of Syrian torture on display at UN: ‘It is imperative we do not look away’, The Guardian, 12 March, online: http://www.theguardian.com/world/2015/mar/11/images-syrian-torture-shock-new-yorkers-united-nations

Knightley, Phillip (2001) ‘The disinformation campaign’, The Guardian, 4 October, online: http://www.theguardian.com/education/2001/oct/04/socialsciences.highereducation

Lloyd, Richard and Theodore A. Postol (2014) ‘Possible Implications of Faulty US Technical Intelligence in the Damascus Nerve Agent Attack of August 21, 2013’, MIT, January 14, Washington DC, online: https://www.documentcloud.org/documents/1006045-possible-implications-of-bad-intelligence.html#storylink=relast

Masi, Alessandria (2015) ‘The Syrian Regime’s Barrel Bombs Kill More Civilians than ISIS and Al Qaeda Combined’, IBTimes, 18 August, online: http://www.ibtimes.com/syrian-regimes-barrel-bombs-kill-more-civilians-isis-al-qaeda-combined-2057392

Mint Press (2015) ‘US Propaganda War in Syria: Report Ties White Helmets to Foreign Intervention’, 11 September, online: http://www.mintpressnews.com/us-propaganda-war-in-syria-report-ties-white-helmets-to-foreign-intervention/209435/

Mizah, Michel (2015) ‘A Russian-Syrian volunteer talks about his experience in the “Shabiha” pro-Assad paramilitary’, interviewed by Arthur Avakov, Live Leak, 15 September, online: http://www.liveleak.com/view?i=992_1442362752
MOA (2015) ‘Human Rights Watch Again Accuses Syria Of “Barrel Bomb” Damage Done By Others’, Moon of Alabama, 9 May,
online: http://www.moonofalabama.org/2015/05/human-rights-watch-again-accuses-syria-of-barrel-bomb-damage-done-by-others.html

Mosendz, Poll (2015) ‘The Full Transcript of President Obama’s Speech at the United Nations General Assembly’, Newsweek, 28 September, online: http://www.newsweek.com/read-full-transcript-president-obamas-speech-united-nations-general-assembly-377504

MMM (2014) ‘Fail Caesar: Exposing the Anti-Syria Photo Propaganda’, Monitor on massacre marketing’, 8 November, online: http://libyancivilwar.blogspot.com.au/2014/11/fail-caesar-exposing-anti-syria-photo.html

Murphy, Dan (2014) ‘Syria ‘smoking gun’ report warrants a careful read’, Christian Science Monitor, 21 January, online: http://www.csmonitor.com/World/Security-Watch/Backchannels/2014/0121/Syria-smoking-gun-report-warrants-a-careful-read

ORB (2014) ‘Three in Five Syrians Support International Military Involvement’, ORB International, July, online: http://www.opinion.co.uk/article.php?s=three-in-five-syrians-support-international-military-involvement

ORB (2015) ‘ORB/IIACSS poll in Syria and Iraq gives rare insight into public opinion’, ORB International, July, online: http://www.opinion.co.uk/article.php?s=orbiiacss-poll-in-iraq-and-syria-gives-rare-insight-into-public-opinion

O’Toole, Gavin (2014) ‘Syria regime’s ‘industrial scale killing’, Al Jazeera, 22 January, online; http://www.aljazeera.com/indepth/features/2014/01/syria-regime-industrial-scale-killing-2014122102439158738.html

Parry, Robert (2015) ‘Obama’s ludicrous ‘barrel bomb’ theme’, Consortium News, 30 September, online: https://consortiumnews.com/2015/09/30/obamas-ludicrous-barrel-bomb-theme/

Pollard, Ruth (2015) ‘Assad regime’s barrel bomb attacks caused many civilian deaths in Syria: UN Envoy’, Sydney Morning Herald, 23 July, [the headline suggests the UN envoy is the source of the ‘barrel bomb’ kills civilians story, in fact the SOHR is the source] online: http://www.smh.com.au/world/assad-regimes-barrel-bomb-attacks-caused-many-civilian-deaths-in-syria-un-envoy-20150722-giihvw.html

Reuters (2015) ‘Over 1,000 Syrian civilians evacuated from near Damascus’, Youtube, 17 January, online: https://www.youtube.com/watch?v=H-DstETWlTY

Reuters (2015b) ‘Air strikes near Damascus kill at least 80 people: activists’, 16 August, online:http://www.reuters.com/article/2015/08/16/us-mideast-crisis-syria-idUSKCN0QL0E320150816

Rosen, Nir (2012) ‘Q&A: Nir Rosen on Syria’s armed opposition’, Al Jazeera, 13 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2012/02/201221315020166516.html

SANA (2011) ‘Mother Agnes Merriam al-Saleeb: Nameless Gunmen Possessing Advanced Firearms Terrorize Citizens and Security in Syria’, Syrian Free
http://www.moonofalabama.org/2015/05/human-rights-watch-again-accuses-syria-of-barrel-bomb-damage-done-by-others.html

Mosendz, Poll (2015) ‘The Full Transcript of President Obama’s Speech at the United Nations General Assembly’, Newsweek, 28 September, online: http://www.newsweek.com/read-full-transcript-president-obamas-speech-united-nations-general-assembly-377504

MMM (2014) ‘Fail Caesar: Exposing the Anti-Syria Photo Propaganda’, Monitor on massacre marketing’, 8 November, online: http://libyancivilwar.blogspot.com.au/2014/11/fail-caesar-exposing-anti-syria-photo.html

Murphy, Dan (2014) ‘Syria ‘smoking gun’ report warrants a careful read’, Christian Science Monitor, 21 January, online: http://www.csmonitor.com/World/Security-Watch/Backchannels/2014/0121/Syria-smoking-gun-report-warrants-a-careful-read

ORB (2014) ‘Three in Five Syrians Support International Military Involvement’, ORB International, July, online: http://www.opinion.co.uk/article.php?s=three-in-five-syrians-support-international-military-involvement

ORB (2015) ‘ORB/IIACSS poll in Syria and Iraq gives rare insight into public opinion’, ORB International, July, online: http://www.opinion.co.uk/article.php?s=orbiiacss-poll-in-iraq-and-syria-gives-rare-insight-into-public-opinion

O’Toole, Gavin (2014) ‘Syria regime’s ‘industrial scale killing’, Al Jazeera, 22 January, online; http://www.aljazeera.com/indepth/features/2014/01/syria-regime-industrial-scale-killing-2014122102439158738.html

Parry, Robert (2015) ‘Obama’s ludicrous ‘barrel bomb’ theme’, Consortium News, 30 September, online: https://consortiumnews.com/2015/09/30/obamas-ludicrous-barrel-bomb-theme/

Pollard, Ruth (2015) ‘Assad regime’s barrel bomb attacks caused many civilian deaths in Syria: UN Envoy’, Sydney Morning Herald, 23 July, [the headline suggests the UN envoy is the source of the ‘barrel bomb’ kills civilians story, in fact the SOHR is the source] online: http://www.smh.com.au/world/assad-regimes-barrel-bomb-attacks-caused-many-civilian-deaths-in-syria-un-envoy-20150722-giihvw.html

Reuters (2015) ‘Over 1,000 Syrian civilians evacuated from near Damascus’, Youtube, 17 January, online: https://www.youtube.com/watch?v=H-DstETWlTY
Reuters (2015b) ‘Air strikes near Damascus kill at least 80 people: activists’, 16 August, online:http://www.reuters.com/article/2015/08/16/us-mideast-crisis-syria-idUSKCN0QL0E320150816

Rosen, Nir (2012) ‘Q&A: Nir Rosen on Syria’s armed opposition’, Al Jazeera, 13 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2012/02/201221315020166516.html

SANA (2011) ‘Mother Agnes Merriam al-Saleeb: Nameless Gunmen Possessing Advanced Firearms Terrorize Citizens and Security in Syria’, Syrian Free Press Network, 19 November, online:http://syrianfreepress.wordpress.com/2011/11/19/mother-agnes-merriam-al-saleeb-nameless-gunmen-possessing-advanced-firearms-terrorize-citizens-and-security-in-syria/
Smith-Spark, Laura (2014) ‘Syria: Photos charging mass torture by regime ‘fake’’, CNN, 23 January, online: http://edition.cnn.com/2014/01/22/world/meast/syria-torture-photos/

SN4HR (2015) Syrian Network for Human Rights, online: http://sn4hr.org/

Sterling, Rick (2015a) ‘Humanitarians for war on Syria’, Counter Punch, 31 March, online: http://www.counterpunch.org/2015/03/31/humanitarians-for-war-on-syria/

Sterling, Rick (2015b) ‘Eight Problems with Amnesty’s Report on Aleppo Syria’, Dissident Voice, 14 May, online: http://dissidentvoice.org/2015/05/eight-problems-with-amnestys-report-on-aleppo-syria/

SOHR (2015) ‘Syrian Observatory for Human Rights’, online: http://www.syriahr.com/en/

Spagat, Michael and Josh Dougherty (2010) ‘Conflict Deaths in Iraq: A Methodological Critique of the ORB Survey Estimate’, Survey Research Methods, Vol 4 No 1, 3-15

VDC (2015) ‘Violation Documentation Center in Syria’, online: https://www.vdc-sy.info/index.php/en/
Abouzeid, Rania (2011) ‘Syria’s Revolt, how graffiti stirred an uprising’, Time, 22 March

Al Akhras, Samer (2011) ‘Syrian Citizen’, Facebook, 25 June, online: https://www.facebook.com/notes/sam-al-akhras/syrian-citizen/241770845834062?pnref=story

Al Jazeera (2011a) ‘Nine killed at Syria funeral processions’, 23 April, online: http://www.aljazeera.com/news/middleeast/2011/04/20114231169587270.html

Al Jazeera (2011b) ‘Deraa: A city under a dark siege’, 28 April, online: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2011/04/2011427215943692865.html

Al-Shaqfa, Muhammad Riyad (2011) ‘Muslim Brotherhood Statement about the so-called ‘Syrian Revolution’’, General supervisor for the Syrian Muslim Brotherhood, statement of 28 March, online at: http://truthsyria.wordpress.com/2012/02/12/muslim-brotherhood-statement-about-the-so-called-syrian-revolution/

Allaf, Rime (2012) ‘This Time, Assad Has Overreached’, NYT, 5 Dec, online: http://www.nytimes.com/roomfordebate/2012/02/06/is-assads-time-running-out/this-time-assad-has-overreached

Blanford, Nicholas (2011) ‘Assad regime may be gaining upper hand in Syria’, Christian Science Monitor, 13 may, online: http://www.csmonitor.com/World/Middle-East/2011/0513/Assad-regime-may-be-gaining-upper-hand-in-Syria

Chossudovsky, Michel (2011) ‘Syria: who is behind the protest movement? Fabricating a pretext for US-NATO ‘Humanitarian Intervention’’, Global Research, 3 May, online: http://www.globalresearch.ca/syria-who-is-behind-the-protest-movement-fabricating-a-pretext-for-a-us-nato-humanitarian-intervention/24591

Clinton, Hilary (2011) ‘There is No Going Back in Syria’, US Department of State, 17 June, online: http://www.state.gov/secretary/20092013clinton/rm/2011/06/166495.htm

Maktabi, Rima (2011) ‘Reports of funeral, police shootings raise tensions in Syria’, CNN, 5 April, online: http://edition.cnn.com/2011/WORLD/meast/04/05/syria.unrest/

Crimi, Frank (2012) ‘Ethnic Cleansing of Syrian Christians’, Frontpagemag, 29 March, online: http://www.frontpagemag.com/2012/frank-crimi/ethnic-cleansing-of-syrian-christians/

Daily Mail (2011) ‘Nine protesters killed after security forces open fire by Syrian mosque’, 24 March

DIA (1982) ‘Syria: Muslim Brotherhood Pressure Intensifies’, Defence Intelligence Agency (USA), May, online: https://syria360.files.wordpress.com/2013/11/dia-syria-muslimbrotherhoodpressureintensifies-2.pdf

DIA (2012) ‘Department of Defence Information Report, Not Finally Evaluated Intelligence, Country: Iraq’, Defence Intelligence Agency, August, 14-L-0552/DIA/297-293, Levant report, online at: http://levantreport.com/2015/05/19/2012-defense-intelligence-agency-document-west-will-facilitate-rise-of-islamic-state-in-order-to-isolate-the-syrian-regime/

Draitser, Eric (2012) ‘Unmasking the Muslim Brotherhood: Syria, Egypt and beyond’, Global Research, 12 December, online: http://www.globalresearch.ca/unmasking-the-muslim-brotherhood-syria-egypt-and-beyond/5315406

Eretz Zen (2014) ‘Tunisian Jihadist Admits: We Destroyed & Desecrated Mosques in Syria to Cause Defections in Army’, Youtube Interview, 16 March, online: https://www.youtube.com/watch?v=fQ8awN8GLAk

FOX News (2011) ‘Obama Under Pressure to Call for Syrian Leader’s Ouster’, 29 April, online: http://www.foxnews.com/politics/2011/04/29/obama-pressure-syrian-leaders-ouster/

Ghadry, Farid N. (2005) ‘Syrian Reform: What Lies Beneath’, Middle East Quarterly, Vol 12 No 1, Winter, online: http://www.meforum.org/683/syrian-reform-what-lies-beneath  

Haidar, Ali (2013) interview with this writer, Damascus 28 December. [Ali Haidar was President of the Syrian Social National Party (SSNP), a secular rival to the Ba’ath Party. In 2012 President Bashar al Assad incorporated him into the Syrian government as Minister for Reconciliation.]

Hashem, Ali (2012) ‘Al Jazeera Journalist Explains Resignation over Syria and Bahrain Coverage’, The Real News, 20 March, online: http://therealnews.com/t2/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=74&jumival=8106

HRW (2011a) ‘We’ve never seen such horror: crimes against humanity by Syrian Security Forces’, Human Rights Watch, June, online: http://www.hrw.org/reports/2011/06/01/we-ve-never-seen-such-horror-0

HRW (2011b) Syria: Defectors Describe Orders to Shoot Unarmed Protesters’, Human Rights watch, Washington, 9 July, online: http://www.hrw.org/news/2011/07/09/syria-defectors-describe-orders-shoot-unarmed-protesters

HRW (2012) ‘Open Letter to the Leaders of the Syrian Opposition, Human Rights Watch, Washington, 20 March, online: http://www.hrw.org/news/2012/03/20/open-letter-leaders-syrian-opposition

Jaber, Hala (2011) ‘Syria caught in crossfire of extremists’, Sunday Times, 26 June, online: http://www.thesundaytimes.co.uk/sto/news/world_news/Middle_East/article657138.ece

Khalidi, Suleiman (2011) ‘Thousands chant ‘freedom’ despite Assad reform offer’, Reuters, 24 March, online: http://www.reuters.com/article/2011/03/24/us-syria-idUSTRE72N2MC20110324

Landis, Joshua (2011a) ‘The Revolution Strikes Home: Yasir Qash`ur, my wife’s cousin, killed in Banyas’, Syria Comment, 11 April, online: http://www.joshualandis.com/blog/the-revolution-strikes-home-yasir-qashur-my-wifes-cousin-killed-in-banyas/

Landis, Joshua (2011b) ‘Syria’s Opposition Faces an Uncertain Future’, Syria Comment, 26 June, online: http://www.joshualandis.com/blog/syrias-opposition-faces-an-uncertain-future/

MEMRITV (2011) ‘Syrian Sunni Cleric Threatens: "We Shall Mince [The Alawites] in Meat Grinders"‘, YouTube, 13 July, online: https://www.youtube.com/watch?v=Bwz8i3osHww

Nassar, Jessy (2014) ‘Hama: A rebirth from the ashes?’ Middle East Monitor, 11 July, online: https://www.middleeastmonitor.com/articles/middle-east/12703-hama-a-rebirth-from-the-ashes

Narwani, Sharmine (2012) ‘Questioning the Syrian “Casualty List”, 28 Feb, online: http://english.al-akhbar.com/content/questioning-syrian-%E2%80%9Ccasualty-list%E2%80%9D

Narwani, Sharmine (2014) Syria: The hidden massacre, RT, 7 May, online: http://rt.com/op-edge/157412-syria-hidden-massacre-2011/

OHCHR (2012) ‘Periodic Update’, Independent International Commission of Inquiry established pursuant to resolution A/HRC/S - 17/1 and extended through resolution A/HRC/Res/19/22, 24 may, online:
http://www.ohchr.org/Documents/HRBodies/HRCouncil/CoISyria/PeriodicUpdate24May2012.pdf

Otrakji, Camille (2012) ‘The Real Bashar al Assad’, Conflicts Forum, 2 April, online: http://www.conflictsforum.org/2012/the-real-bashar-al-assad/  

Queenan, Gavriel (2011) ‘Syria: Seven Police Killed, Buildings torched in protests’, Israel National News, Arutz Sheva, March 21

Reuters (2011) ‘Syria says seizes weapons smuggled from Iraq’, 11 March, online: http://www.reuters.com/article/2011/03/11/us-syria-iraq-idUSTRE72A3MI20110311?hc_location=ufi

Rosen, Nir (2012) ‘Q&A: Nir Rosen on Syria’s armed opposition’, Al Jazeera, 13 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2012/02/201221315020166516.html

RT (2012) ‘Al Jazeera exodus: Channel losing staff over ‘bias’’, 12 March, online: http://rt.com/news/al-jazeera-loses-staff-335/

Salt, Jeremy (2011) Truth and Falsehood in Syria, The Palestine Chronicle, 5 October, online: http://palestinechronicle.com/view_article_details.php?id=17159

Sayyid Rasas, Mohammed (2013) ‘From 2005 to 2013: The Syrian Opposition’s Many Faces’, Al Akhbar, 19 March, online: http://english.al-akhbar.com/node/15287  

Shaikh, Salman (2011) ‘In Syria, Assad Must Exit the Stage’, Brookings Institution, 27 April, online: http://www.brookings.edu/research/opinions/2011/04/27-syria-shaikh

Sheikho, Youssef (2013) ‘The Syrian Opposition’s Muslim Brotherhood Problem’, Al Akhbar English, April 10, online: http://english.al-akhbar.com/node/15492

Truth Syria (2012) ‘Syria – Daraa revolution was armed to the teeth from the very beginning’, BBC interview with Anwar Al-Eshki, YouTube interview, video originally uploaded 10 April, latest version 7 November, online: https://www.youtube.com/watch?v=FoGmrWWJ77w

Seale, Patrick (1988) Asad: the struggle for the Middle East, University of California Press, Berkeley CA

van der Lugt, Frans (2012) ‘Bij defaitisme is niemand gebaat’, from Homs, 13 January, online: https://mediawerkgroepsyrie.wordpress.com/2012/01/13/bij-defaitisme-is-niemand-gebaat/

Wikstrom, Cajsa (2011) Syria: ‘A kingdom of silence’, Al Jazeera, 9 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2011/02/201129103121562395.html

YaLibnan (2011) ‘7 Syrian policemen killed in Sunday clashes’, 21 March, online: http://yalibnan.com/2011/03/21/7-syrian-policemen-killed-in-sunday-clashes-report/

(kolonijalnom plijenu Francuza).

    Ono što najviše zbunjuje kada je u pitanju ISIL je činjenica da unatoč visokom nivou međunarodnog konsenzusa, i saglasnosti čak i među suprotstavljenim rivalskim silama, kao što su Iran, Rusija, SAD, kao i većine arapskih zemalja, a koji podrazumijeva da se radi o jednoj od najvećih terorističkih prijetnji, za divno čudo, ISIL i dalje opstaje, iako se protiv ove grupacije koja kontrolira znatan dio teritorije, bori moćna koalicija zapadnih, arapskih i drugih zemalja. Frapantno je i neshvatljivo da se ISIL pokazao toliko žilavim i otpornim protivnikom, da ga ni najmoćnije sile svijeta ne mogu eliminirati i poraziti.

    Naravno, ISIL opstaje upravo zbog toga što, ne samo da je potreban i neophodan kao instrument za ostvarivanje gepolitičkih i strateških ciljeva nekih zemalja, koje ratuju u Siriji, već zbog toga što su ga one kreirale, naoružale, obučile i sve vrijeme ga strateški koriste kao oružje za kažnjavanje svojih rivala, čije se snage bore na poligonu sirijskog ratišta. Bez obzira na retoriku zapadnih sila i njihovih saveznika u arapskom svijetu, posebno u zemljama arapskog zaljeva, o tome kako su ozbiljno riješene eliminirati ISIL, njena frankenštajnovska tvorevina kalifat, ne izgleda nimalo oslabljenim. Štaviše, njeni su pripadnici u zadnjih nekoliko mjeseci uspjeli izvršiti i niz terorističkih napada u Turskoj, Belgiji i Francuskoj.

    Naprosto, kao da ISIL trebaju svi protagonisti rata u Siriji. Neke zemlje, poput Saudijske Arabije i njenih saveznika, koriste ga kao tampon zonu za sprečavanje iranskog uticaja. Amerikancima je potreban kao prijetnja koju u svakom momentu mogu okrenuti prema onima koji se drznu suprotstaviti njihovoj globalnoj hegemoniji, što su demonstrirali napadi u Bangkoku ili Džakarti, nakon što su se vlade Tajlanda i Indonezije ozbiljno počele strateški približavati Kini, dovodeći pritom u pitanje američki primat u jugoistočnoj Aziji. (Cartalucci, 2015)

    Assadovom režimu ISIL je, makar to izgledalo i paradoksalno, znajući da se radi o žestokim neprijateljima pomogao, jer da nije bilo ISIL-a, pitanje je koliko bi se Assadov režim uspio održati na vlasti u Damasku. Pokazujući koliko ISIL predstavlja ozbiljnu prijetnju status quou u Siriji, Assad je uspio uvjeriti vodeće sile, koje su se urotile da izvrše nasilnu promjenu vlasti u Damasku, da razmisle o alternativi kojoj bi u slučaju njegovog svrgavanja omogućile da preuzme vlast u Siriju, u slučaju da se desi slamanje sirijskog državnog aparata, sa svim njegovim dobrim ili lošim karakteristikama.

    Nema sumnje da je ISIL odlično poslužio i Turskoj vladi AKP-a za realizaciju svojih strateških ciljeva u Siriji, od trgovine naftom, preko instrumentalizacije ISIL-a kao sredstva u borbi protiv autonomaških Kurda koji baštine sličnu političku ideologiju kao i Radnička partija Kurdistana (PKK), a koju je Ankara označila daleko većom prijetnjom od ISIL-a, njenom teritorijalnom integritetu i nacionalnim interesima, bez obzira na retoričke osude ISIL-a od strane Ankare.

    Za razliku od Turske, Izrael, SAD i Rusija, politički najsnažniji organ sirijskih Kurda, Partiju demokratskog ujedinjenja PYD ili njeno vojno krilo Odrede narodne zaštite YPG, konsenzualno smatraju najozbiljnijom vojnom formacijom koja učinkovito djeluje protiv ISIL-a, ali koja ga tek uspijeva držati na odstojanju, sprečavajući ga da dodatno ojača. Tako da nam se čini da niti jedan protagonist sirijskog rata, osim Irana koji jedini prijetnju od ISIL-a smatra ozbiljnom i adekvatno joj se suprotstavlja, ne žele ISIL vidjeti kao dominantnog pobjednika, ali ga ne žele niti poraziti. Ovakav odnos prema ISIL-u od strane ozbiljnih sila teško je razumjeti drugačije nego kroz prizmu koja nam ukazuje da od ISIL-a većina aktera ima neki oblik strateške koristi. Nije uopće nepoznato, da se stvaranje ISIL-a, uključujući i teritoriju tzv. kalifata, spominje u nekim tajnim vojnim dokumentima američkih oružanih snaga koji su, strateški ili greškom, procurili prije vremena. Prema ovim dokumentima predviđeno je stvaranje tzv. sunitskog principaliteta ili državice na teritoriji istočne Sirije i dijelova Iraka, kao pandan rastućem iranskom uticaju.
(Hoff, 2015)

    Treba imati na umu da je nakon dolaska na vlast šiitskog faktora u Bagdadu, demokratskim putem i na slobodnim izborima, ali tek nakon američke okupacije Iraka, došlo do stanovite pobune sunitske populacije Iraka, koja se kao brojčana manjina, u zemlji koja je prihvatila demokratsko pravilo “jedan građanin jedan glas”, našla na političkoj margini. Prije toga, ova manjina imala je apsolutnu vlast u Iraku koju je ostvarivala preko Bas partije koju je kontrolirao diktatorski režim Saddama Huseina. Nakon što je u Bagdadu došlo do smjene vlasti, Irak de facto postaje prva arapska šiitska država, nakon Fatimida u Egiptu u 11. stoljeću. (Nasr, 2006) Tada dolazi do nezamislive fuzije, najekstremnijih elemenata iz redova sunitskih islamista i sigurnosnih struktura Saddamovog režima. Iako ranije nezamisliva kombinacija, ovakav ishod uopće ne iznenađuje, obzirom da je marker osnovne identifikacije sa ideološko partijskog, basističkog i sekularnog, pomjeren na sektašku dimenziju identifikacije, po osnovi pripadnosti vjerskoj, odnosno sektaškoj, ili mezhebskoj matrici.


Nedostatak konsenzusa oko političkog koncepta vlasti

    Unatoč očekivanjima da će arapski svijet, nakon demokratskog buđenja 2011., za koje se uspostavilo da zapravo i nije bilo nikakava ozbiljna revolucija, koliko kreiranje ambijenta za uklanjanje nepoželjnih, zastarjelih i diskreditiranih lidera poput Mubareka i Ben Alija, od strane novih elita, konačno iskoračiti iz totalitarizma u neku vrstu demokratskog pluralizma, pokazalo se da arapske zemlje, u kojim se desilo Arapsko proljeće, zapravo nisu niti imale jasnu viziju o tome kakav koncept vlasti žele uspostaviti. Pored nedostatka vizije, situaciju su dodatno usložnili interesi vanjskih sila, kako antirevolucionarnih arapskih monarhija, tako i Turske, Rusije, SAD-a i Irana, koje su, svaka na svoj način, imale svoju vlastitu viziju o tome kako bi Bliski istok trebao izgledati iz njihove vizure i sa stanovišta njihovih interesa.

    Danas se arapski svijet suočava sa ozbiljnim političkim i ekonomskim izazovima od kojih je najozbiljnije pitanje nedostatka stvarnog političkog legitimiteta i suvereniteta. Sekularne političke ideologije modernizacije koje su arapski autokratski lideri pokušali nametnuti, bilo u vidu Naseritskog panarabizma ili basističkog nacionalizma, doživjele su krah. Islamistički koncept vlasti, u onom obliku kako ga vide i zagovaraju Muslimanska braća, doživio je svoj neuspjeh, koliko zbog nedostatka vlastite vizije, pretjeranog oslanjanja na turski model, koji je i sam suočen sa nizom slabosti, i koji iz dana u dan lagano klizi ka autokratiji, ali ponajviše zbog kontrarevolucionarnog otpora konzervativnih arapskih zemalja, kojim je bliži autoritarni koncept Sisijeve diktature, uz kojeg kao strateškog saveznika njeguju i neo-selefističke pokrete kao što je partija Nour u Egiptu, ili pak selefističke grupacije u Libanu i Siriji. Pridobijajući na svoju stranu tradicionalne centre islamskog znanja, poput Univerziteta al Azhar, a koje su kadre osigurati vjerski legitimitet vlasti, čak i ako se radi o diktaturi, kontrarevolucionarni monarhistički trend izašao je kao pobjednik, makar i samo privremeni.

    Kako navodi Rami Khouri, osam arapskih zemalja, danas je suočeno s kolosalnim problemima. Među njima su Sirija, Jemen, Egipat, Libija i Bahrein, u kojim su se desile pobune protiv diktatorskih režima, ali i Liban, Palestina i Irak. (Khouri, 2015)
    Prema Khouriju, izazovi s kojim su suočene pomenute zemlje odnose se na nedostatak političkog konsenzusa glede koncepta vlasti, vladavine prava, ekonomskog razvoja, političkog pluralizma, održivosti, bazične sigurnosti građana, i onog najvažnijeg, a to je, stvarni državni suverenitet. Khouri je odlično identificirao suverenitet kao uzrok mnogih problema s kojim su suočene navedene arapske zemlje. Suverenitet je itekako važan jer, u njegovom odsustvu, dovodi se u pitanje narodna volja. Bez postojanja suvereniteta nemoguće je zamisliti da građani jedne zemlje mogu kontrolirati i slobodno raspolagati prirodnim resursima i upravljati svojim životima bez uplitanja stranih sila. Naravno, simplificirani stereotipi koji i danas preovladavaju na zapadu, kada se spomene Bliski istok, poimaju arapski svijet kao da se radi o regiji uronjenoj u sektaške ratove koje niko živ ne razumije. Ti stereotipi odaju percepciju kako je zajednički život na Bliskom istoku nemoguć u miru, na način kako se on manifestira na zapadu. Ono što je svakako tačno kada se govori o zemljama Bliskog istoka, je da su te zemlje izložene korupciji, odsustvu racionalnog i pravednog upravljanja, dominaciji političke policije i sigurnosnog represivnog aparata, velikom jazu između bogate manjine i osiromašene većine, i predodređenosti i prihvatanja zdravo za gotovo da one budu manipulirane izvana, od stranih aktera.

    Osnovni uzrok iz kojeg proizlaze svi ostali problemi je endemični nedostatak političkog konsenzusa između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada. Okrutne vojne diktature, uglavnom uz podršku i pod zaštitom zapadnih sila, politička fragmentacija, etničko čišćenje, ili iseljavanje, karakteriziraju većinu pomenutih zemalja. Usljed nedostatka konsenzusa dolazi do gubitka suvereniteta što svjedoči ozbiljno uplitanje stranih, regionalnih globalnih sila u pomenutim zemljama.  Pored toga, i na unutrašnjem planu postoji niz aktera koji su toliko snažni da predstavljaju pandan samoj centralnoj vlasti. U Libanonu je Hizbullah snažniji od same države u kojoj također participira. U Iraku Sadristički pokret koji predvodi Moqtada al Sadr, predstavlja ozbiljan izazov centralnim vlastima u Bagdadu. Ovdje se, to treba istaknuti, ne radi u suprotstavljanju jedne sekte drugoj, već o socioekonomskom fenomenu neslaganja sa politikom vlasti u okviru zajedničke većinske šiitske skupine građana Iraka. Slična je situacija u Saudijskoj Arabiji gdje se najbogatiji dijelovi zemlje u kojim se nalaze najveća nalazišta nafte, gdje živi šiitska manjina, decenijama eksploatiraju bez osjećaja odgovornosti za razvoj same regije koja važi kao najnerazvijenija u zemlji, unatoč činjenici da raspolaže najvećim energetskim resursima. Radi se o odbijanju vlasti da svojim građanima omogući da zajednički odlučuju o raspolaganju nacionalnim resursima.

    Postojeća situacija prouzrokovala je nastanak pokreta otpora protiv vlasti koje se smatraju nelegitimnim. U sličnim okolnostima nastao je i ISIL. Nedostatak osjećaja odgovornosti i brige za sve građane podjednako, a zbog favoriziranja manjina koje su postale bezosjećajne oligarhije, proizvodi idealnu klimu u kojoj pokreti kao što je ISIL dobijaju podršku obespravljenih građana, čak i onih koji u normalnim okolnostima ne bi inklinirali ka ekstremističkim organizacijama. Na sličan način Talibani u Afganistanu, u jednom momentu su bili prihvaćeni kao alternativa međusobno zaraćenih mudžahedinskih grupacija koje su ratovale za prevlast i kontrolu resursa, tako da su obični građani Talibane dočekali kao faktor stabilnosti, reda i sigurnosti.


Zašto je ISIL privlačan na zapadu: Limiti deradikalizacije

    Što se tiče fenomena ISIL-a i uzroka njegove privlačnosti na zapadu, posebice u Evropi, iz čijih se redova regrutiraju hiljade ratnika za rat u Siriji, u naučnom diskursu danas postoji niz teorija koje pokušavaju objasniti zašto je ISIL postao mamac određenom broju omladine, kako one muslimanske, i to uglavnom druge i treće generacije migranata, tako i konvertita na islam. Nijedno od postojećih objašnjenja u potpunosti ne omogućuje stvarnu spoznaju njihove motivacije. Razlozi koje mnogi naučnici nalaze kao uzrok privlačnosti ideologije ISIL-a među nekim mladim ljudima na zapadu, iako imaju svoje racionalno utemeljenje, nisu u potpunosti zadovoljavajući, jer se ne mogu primijeniti kao uzorak koji bi bio univerzalno primjenljiv na sve učesnike u sirijskom sukobu na strani ekstremističkih islamističkih formacija, među kojima po svojoj okrutnosti prednjači ISIL, a zatim Jabhat al Nusra, kao sirijski ogranak Al Qaede.

    Naučnici društvenih nauka na zapadu kao faktore koji pogoduju radikalizaciji i regrutaciji mladih ljudi za odlazak na ratište u Siriju uglavnom navode njihovu marginaliziranu poziciju u društvu, nezaposlenost, nedostatak adekvatnog obrazovanja, bezperspektivnost, sklonost kriminalitetu, opojnim drogama, dilanju narkoticima, sitnim prekršajima, disfunkcionalnim porodicama i sl. Tome također treba dodati i rast desničarskih političkih tendencija širom zapadne Evrope, u obliku neofašizma, islamofobije i drugih oblika kroz koje se manifestira strah i mržnja prema islamu i muslimanima. Tome također doprinose talasi izbjeglica koji u zemljama zapadne Evrope traže mir i sretniju budućnost, šansu za posao, školovanje djece i svjetliju životnu perspektivu koja im je onemogućena u vlastitim zemljama koje razaraju totalitarizam, siromaštvo, nepravda, ratni sukobi, korupcija, nepotizam, strano uplitanje, razorena infrastruktura i opće beznađe.

    Jedan od vodećih protagonista ove teorije, kojom pokušava objasniti podložnost nekih muslimana na zapadu ka radikalizaciji, a u konačnici nasilju terorizma, koje na najbrutalniji način demonstriraju pripadnici ISIL-a, je Akbar Ahmed, profesor islamskih studija na Američkom univerzitetu u Washingtonu. On navodi da (uprkos činjenici što je veliki broj muslimana na zapadu marginaliziran, getoiziran i gotovo u potpunosti isključen iz normalnih tokova društva), prosječni građani vjeruju, npr. oni u Francuskoj, da marginalizirani muslimani također imaju približno jednake  šanse, kao i svi drugi građani, posebno njihovi vršnjaci.
(Holland, 2016)  
    Profesor Ahmed, zajedno sa njegovim istraživačkim timom, trenutno radi na sveobuhvatnom kolaborativnom istraživanju muslimanskih zajednica, čiji istraživački projekat obuhvata područje cijele Evrope. Akbar navodi grad Marselj kao klasični primjer marginalizacije muslimana u Evropi. Trideset posto ovog francuskog grada čine muslimani koji, unatoč toj činjenici, nemaju svoju centralnu džamiju, žive u getima, a većina ih je nezaposlena. Slična situacija je i u Belgiji u kojoj su muslimani društveno odbačeni i ne smatraju se ravnopravnim učesnicima društva. U okolnostima u kojima se nalaze, prema pomenutoj teoriji, čiji je protagonist Ahmed, muslimani postaju plijenom islamskog radikalizma, a u nekim slučajevima i terorizma.

    Prema Akbarovim istraživanjima, u Sjedinjenim američkim državama pak, situacija je posve drugačija. Američki muslimani uglavnom su uspješni, prosperitetni, obrazovani članovi društva čijoj dobrobiti doprinose na razne načine. Osim toga, američki muslimani se osjećaju sasvim komotno u pluralnom društvu kakvo je SAD. Ono što je posebno karakateristično za američke muslimane je da nisu skloni prihvatanju radikalnih i ekstremističkih tumačenja islama, niti su skloni činjenju nasilja, te da u tom pogledu nisu podložniji ekstremizmu od američkih kršćana ili Jevreja. Stoga se na osnovu ovog specifičnog istraživanja i pristupa, ili teorije objašnjenja islamskog radikalizma, može zaključiti da život na marginama društva stvara plodno tlo za radikalizaciju muslimana. Tome svjedoče i primjeri nedavnog terorističkog nasilja u Briselu i onih ranijih u Parizu.

    Nažalost, iako ovakvo stanje muslimana uopće nije nepoznanica naučnicima koji se bave ovim fenomenom, uključujući naravno i stručnjake za sigurnost i antiterorizam, rastući desničarski trend širom Evrope predstavlja ozbiljnu prepreku za rješavanje ovog pitanja. Rješavanje naraslih socio-ekonomskih problema sa kojim se suočavaju muslimanske imigrantske zajednice Evrope, koje bi trebale rješavati vlasti evropskih zemalja u suradnji sa predstavnicima muslimanskih zajednica, dobrim dijelom onemogućava strah evropskih političkih elita od napada zenofobične desnice na njihov račun, kako nemaju dovoljno hrabrosti da se suoče i obračunaju sa fenomenom terorizma i muslimanskim ekstremistima. Preovladavajući diskurs o radikalnim muslimanima, bilo potomcima imigranata, ili pak konvertitima, potaknuo je zapadne političke elite, sigurnosne i akademske centre, posebno u Evropi, da izgrade čitav birokratski sistem programa deradikalizacije koji je danas u suvremenom svijetu globaliziran, obzirom da se strateški replicira i na muslimanske zemlje, kako arapske tako i one u jugoistočnoj Aziji.

    Postala je to danas ogromna industrija od koje žive mnogi zapadni činovnici, razvojni eksperti međunarodnih organizacija, uključujući i agencije Ujedinjenih nacija, razne nevladine organizacije, pa čak i korporativni poslovni subjekti, koji su se uključili u program deradikalizacije ekstremnih muslimana. Na temelju pomenutog diskursa, nastala je jedna nova socio-politička paradigma ili koncept poznat kao (Countering violence extremism) – Suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu, prepoznatljiv po svom akronimu CVE.

    Danas se širom svijeta održavaju susreti poglavara i ministara država, zapadnih i muslimanskih, azijskih i afričkih. Kreirane su desetine hiljada muslimanskih organizacija širom svijeta, čiji emisari obilaze muslimanske zajednice, posebno one u zapadnim zemljama, pa sve do Australije, Malezije, Indonezije, sa ciljem da svojim proaktivnim djelovanjem onemoguće proces radikalizacije muslimana, koji sve više uzima maha. Iako birokratski pojam CVE koji je pokrenut iz vrha američke administracije, UN-a, Evropske Unije, izričito ne ističe da se radi o strategijskim projektima čije aktivnosti prvenstveno imaju za cilj deradikalizaciju muslimana, prećutno se podrazumijeva da se pod tim misli na radikalne muslimane.

Postojeće strategije unutar šireg koncepta CVE-a zasnivaju se uglavnom na standardnim teorijama koje objašnjavaju uzrok tzv. muslimanskog radikalizma, posebno među mladima. Ove teorije postuliraju da su osnovni uzroci radikalizma marginalizacija muslimana, njihovo getoiziranje, isključenost iz društva, beznađe, siromaštvo, sklonost ka kriminalitetu, nedostatak obrazovanja, porodična disfunkcionalnost, sklonost ka nasilju pa čak i mentalna nestabilnost. Takvi slojevi stanovništva postaju podložni radikalizaciji. Stoga, koncept CVE-a podrazumijeva aktivnosti usmjerene na otklanjanje pretpostavki koje dovode do ekstremizma, koji u konačnici prerasta u terorizam i destrukciju.

    Unatoč pomenutoj strategiji koja je proizvela nastanak čitave jedne birokratizirane industrije, čiji rad je upregnut u pravcu deradikalizacije muslimana, i utrošenim milionima dolara na njen razvoj i implementaciju, rezultati njene učinkovitosti su skoro pa beznačajni. Najbolji dokaz tome je kontinuirani sukob u Siriji koji traje više od pet godina za koji ne manjka boraca koji se regrutuju u muslimanskim zajednicama i to uglavnom u zemljama zapadne Evrope. Tome također svjedoče nedavni teroristički napadi koji su se desili u Briselu, kao i oni raniji u Parizu, Ankari i Istanbulu.

    Jedan od najpoznatijih francuskih eksperata za islamske političke pokrete i radikalni islam, Olivier Roy, ponudio je novu teoriju kojom je pokušao objasniti fenomen radikalizacije muslimana. Zapravo, on je postojeći koncept, po kojem marginalizacija pogoduje radikalizaciji određenih segmenata društva okrenuo naglavačke. Roy je ponudio teoriju koju je nazvao islamizacijom radikalizma.
(Roy, 2015)

    Ova teorija dovodi u pitanje postojeći koncept radikalizacije muslimana na zapadu koji je utemeljen na kulturalističkom pristupu. Kulturalistički pristup podrazumijeva, između ostalog, da muslimanske migrantske zajednice na zapadu, posebno one u Francuskoj i Belgiji, ali i drugim zemljama, naprosto nisu kadre integrirati se u zapadna društva u punom smislu te riječi, uključujući i asimilaciju. Razlog nemogućnosti njihove integracije i asimilacije je njihova kulturološka osobenost, čija je glavna karakteristika pripadnost islamskoj kulturi. Olivier Roy je u potpunosti odbacio ovakav pristup, izvrgnuvši ga oštroj kritici, ponudivši novu i drugačiju paradigmu, kojom je pokušao objasniti fenomen ekstremizma među zapadnim muslimanima. Teoriju koju je nazvao islamizacijom radikalizma pretpostavio je ranijim teorijama kojim su naučnici pokušali objasniti uzroke radikalizacije muslimana. Na taj način, Roy je doveo u pitanje ispravnost postulata na kojim je izgrađen projekat deradikalizacije muslimana generiran iz centara moći u islamskom svijetu, prvenstveno iz bogatih zemalja arapskog zaljeva, članica Vijeća za suradnju u zaljevu GCC,  poznat kao Vesatiyya – umjerenost ili srednji put islama.

    Kulturalistički pristup koji još uvijek preovladava na zapadu, u nekim intelektualnim krugovima, problem radikalizma vidi u radikalnoj islamskoj doktrini i njenim protagonistima koji djeluju među muslimanima na zapadu, ali koja je također postala dostupna zahvaljujući revoluciji informativnih tehnologija, prvenstveno interneta i društvenih mreža (facebooka, twittera, instagrama i drugih alata komunikacije), kojim su mladi na zapadu posebno vješti. Roy kritizira ovaj kulturalistički pristup, smatrajući da se previše pažnje poklanja radikalnim teologijama, a pritom se zanemaruju činioci koji su omogućili da ta radikalna tumačenja islama pronađu plodno tlo, usljed socio-ekonomskih prilika koje karakteriziraju određene muslimanske zajednice na zapadu, posebice u Evropi.

    I Akbar Ahmed kao i Olivier Roy kritičan je prema evropskim političkim elitama i sigurnosnim agencijama koje problem radikalizma traže i analiziraju kroz prizmu teologije. On time želi ukazati na pogrešan pristup, gdje se uzroci radikalizma traže u Kur’anu, umjesto u uvjetima života kojem su izloženi muslimani na zapadu koji najčešće postaju meta radikalnih ideologija, uključujući i ISIL. Kada je radikalizam u pitanju, Roy vjeruje da se uopće ne radi o religiji a još manje o politici. Po njemu,ni religija ni politika nemaju veze sa radikalizmom muslimana na zapadu. Centralni problem po njemu je, revolt mladih ljudi nezadovoljnih sobom i društvom u kojem žive. Taj revolt, izazvan različitim okolnostima i faktorima, koje smo ranije spomenuli, podložan je islamizaciji. Pod islamizacijom radikalizma Roy smatra pripisivanje  islamske teoretske legitimizacije čim mali broj revoltiranih muslimana, ogorčenih društvom u kojem žive, svojim nepovoljnim društvenim statusom, ekonomskim položajem drastično drugačijim od života  u luksuzu kojim žive elite njihovih društava koje oni ne mogu ostvariti. Uprkos postojećim teorijama, i utrošenom novcu poreskih obveznika, kojim se finansiraju istraživanja koja bi trebala ponuditi racionalno objašnjenje uzroka zbog kojih neki radikalizirani muslimani postaju teroristi, dok drugi ne, do danas nije postignut zadovoljavajući konsenzus po ovom pitanju.  

    Pored pomenutih teorijskih pristupa koje su ponudili poznati evropski eksperti po pitanju muslimanskog radikalizma postoje i drugi pristupi i pokušaji da se objasni rastući ekstremizam. Jedna od poznatijih paradigmi kojom se pokušava objasniti ovaj fenomen je nezadovoljstvo vanjskom politikom zapadnih zemalja, prema Bliskom istoku. Ovdje se prije svega misli na zapadni vojni intervencionizam u arapskom i općenito islamskom svijetu, koji se decenijama provodio u cilju održavanja status qua, ili u novije vrijeme sa ciljem promjene neposlušnih arapskih režima, kao što je slučaj agresije na Irak 2003., ili pak intervencija u Libiji, neriješeno Palestinsko pitanje i općenito nezadovoljstvo postkolonijalnim razvojem arapskih zemalja čije političke elite, i različite ideologije koje su one koristile kao instrumente modernizacije društva, nisu proizvele optimalne uvjete za normalan život i razvoj njihovih građana u slobodi, miru i prosperitetu. Nezadovoljstvo položajem građana u svojim matičnim domovinama dovodi do propitivanja uzročnika i pronalaženja krivaca za probleme s kojima se suočavaju zemlje porijekla muslimanskih migranata ili njihovih roditelja, proizvodi mržnju i revolt prema paternalističkoj, neokolonijalnoj i pljačkaškoj politici zapada prema zemljama islamskog svijeta, posebno prema SAD, Britaniji i Francuskoj.

    Iako se inovativni pristup i teorija islamizacije radikalizma Oliviera Roya čini popularnom i prihvatljivom, makar kada su u pitanju liberalniji građani na zapadu, posebno zbog njenog otklona od, i kritike kulturalističkog pristupa, po kojoj za radikalizam optužuje islam, odnosno oblike njegove ekstremne interpretacije, jedan od ozbiljnijih eksperata za islam, Francois Burgat, ozbiljno je kritizirao Rojov pristup izjednačivši ga, po njegovim posljedicama, sa kulturalističkim pristupom.
(Burgat, 2015).

    Francois Burgat vjeruje da je Royova paradigma privlačna, pa čak i zavodljiva, ponajviše iz razloga što mnogi intelektualci na zapadu žele izbjeći optužbe za islamofobični pristup nekih na političkoj desnici, koji protežiraju sukob civilizacija, kada su u pitanju odnosi prema islamskom svijetu. Burgat ovu Royovu teoriju smatra pogrešnom iz razloga što ona radikalizam zapadnih džihadista isključivo posmatra kroz prizmu društvene i mentalne patologije, upoređujući je sa nihilizmom. Burgat navodi kako takvo objašnjenje više komplicira nego što pojednostavljuje pitanje uzroka radikalizma, koje mnogi objektivni naučnici i dalje vide u teoriji postkolonijalizma ili “third worldisma”.

    Burgat nema ništa protiv Royeve kritike na račun kulturalističkog pristupa, ali smatra da se kod Roya uopće ne radi o tome. Naprotiv, on vjeruje da Roy svojom teorijom “islamizacije radikalizma” revoltiranih muslimanskih masa na zapadu, zapravo nesvjesno i sam diskreditira poznatu tezu po kojoj je i danas itekako relevantno uzroke radikalizma tražiti u fenomenu kolonizacije muslimanskih zemalja od strane zapadnih kolonijalnih sila. Ovaj pristup, po Burgatu, predstavlja početak i kraj bilo kakvog naučnog pristupa fenomenu džihadizma. Odbacivajući uzročno-posljedičnu korelaciju između kolonijalizma i današnjih oblika muslimanskog radikalizma, koji svoje najveće uporište ima u patnjama i poniženju postkolonijalnih migrantskih zajednica u Francuskoj, kao i ozbiljnu identifikaciju muslimanske omladine sa Palestinskim pitanjem i njihovo protivljenje zapadnom intervencionizmu na Bliskom istoku i isključenje iz francuskog društva na bazi rasizma i islamofobije. (Burgat, 2015)

    Prema teoriji koju je ponudio Roy, a koju su olahko prihvatili postmodernistički intelektualci, o tome kako teroristički samoubilački napadi nemaju nikakve veze sa nesposobnošću vlasti da integriraju muslimane, ili pak kolonijalnom prošlošću pa i današnjom vanjskom politikom zapadnih sila, u ovom slučaju Francuske, u islamskom svijetu, radikalizam mladih nema veze sa religijom ili politikom, ili sa fenomenom islamskog političkog buđenja, već se radi o pozajmljenoj odori islama kojom se zaogrće postojeći revolt mladih nastao iz drugih razloga čime se on islamizira, prispodobljavajući mu islamsku ideologiju kao pokriće ili legitimitet. Po Burgatu, ovakav Royov stav konzistentan je sa njegovom teorijom  koju  pokušava već dvije decenije braniti, a čija centralna teza je da politička dinamika u islamskom svijetu uopće nije motivirana islamskim buđenjem kao centralnim motivacionim faktorom, budući da je Royova najpoznatija studija koju je napisao prije više od dvije decenije o neuspjehu političkog islama, još tada postulirala nastanak postislamističkog poretka. Naravno, Roy nije bio u pravu kada je predviđao da će islam prestati da služi kao inspiracija za uspostavu pravednijeg poretka u arapsko-islamskom svijetu. Na taj način, u klasičnom maniru postmodernističkog intelektualca, Roy nas, misleći pritom na zapadne  elite, kako tvrdi Burgat, pokušava lišiti bilo kakve odgovornosti za zločine terorizma koje smo velikim dijelom proizveli svojom nepravednom intervencionističkom politikom u islamskom svijetu. U želji da ponudi kritiku kulturalističkog pristupa, po kojem odgovornost za ekstremizam treba tražiti u islamu, Roy zapada u istu zamku kao i kulturalisti. Po ovoj teoriji koju je ponudio Oliver Roy, a koju Burgat podvrgava ozbiljnoj kritici, mladi radikalizirani muslimani, bez obzira da li se radi o imigrantima, njihovim potomcima, ili konvertitima, jednostavno iskorištavaju fenomen ISIL-a i projekat tzv. islamske države i kalifata u Siriji i Iraku, tek kao izgovor i opravdanje za svoj revolt, kako bi pronašli pribježište i spas od svog društvenog neuspjeha. Da kojim slučajem ne postoji ISIL, oni bi ga tražili, i možda pronašli, drugdje, u drugim pokretima ili ideologijama.  Na ovaj način, Roy na najsuptilniji način, nudi opravdanje političkim elitama zapada, posebno kreatorima vanjske politike, za njihovo bahato, neodgovorno i intervencionističko ponašanje u islamskom svijetu. Po Royu, zapadna muslimanska omladina nije osjetila jaram zapadnog kolonijalizma jer je generacijski od njeg odvojena, zbog čega on ne vidi razloge za njihov radikalizam, motiviran prezirom prema zapadnim neokolonijalnim projektima u arapskom i islamskom svijetu.

    Naučnici na zapadu, kao što smo vidjeli iz primjera nekoliko najznačajnijih evropskih eksperata koji se bave pitanjem islamskog radikalizma, nisu saglasni oko preciznog određenja uzroka radikalizacije migrantskih muslimanskih zajednica Evrope. Jedan od uzroka njihovog neslaganja treba tražiti, između ostalog, i u velikom uticaju finansijera njihovih istraživačkih projekata, kojima je u interesu da se pravi uzroci radikalizma prikriju. U tom prikrivanju ulogu igraju i centri za islamska istraživanja na nekim zapadnim univerzitetima, koje sponzoriraju isti oni centri moći u arapskom svijetu, za koje se pretpostavlja da također  podupiru ideologiju ISIL-a.

    Međutim, ono što primjećujemo u islamskom, posebice u arapskom svijetu, je svojevrstan paradoks, gdje se sa vlasti svrgavaju i zatvaraju umjereni islamisti, dok se strateški podupiru oni najradikalniji, uključujući i ISIL. Kao što navodi saudijska disidentica Madawi al Rashid, neizvjesno je da li je ISIL direktno na platnom spisku režima u Rijadu. (Rasheed, 2014) Vjerovatno nije. Međutim, ono što zabrinjava je to što zvanične saudijske vlasti sa ISIL-om imaju zajedničko, a to je ne samo strah od šiizma, već i mržnju prema Assadu, kao i režimu u Bagdadu, prema libanskom Hizbullahu i prema Iranu. Iako zvanični Rijad nije u poziciji da, kao što to čini u Jemenu, bombe prosipa po Teheranu, Bejrutu, ili Bagdadu, ISIL služi upravo kao zamjena pomoću koje se sa preciznošću pokušava razračunati sa svojim ideološkim i regionalnim rivalima. Možda baš u tome treba tražiti pravi odgovor na pitanje zbog čega ISIL, uprkos brojnim koalicijama koje, navodno nastoje da ga unište, i dalje opstaje, prkoseći i zapadnim prijestolnicama.

Bilješke:
Francois Burgat, A response to Olivier Roy's 'Islamisation of radicalism', The New Arab, December, 2015. Online
https://www.alaraby.co.uk/english/comment/2015/12/15/a-response-to-olivier-roys-islamisation-of-radicalism

Tony Cartalucci, ISIS: US-Saudi Plague Reaches Indonesia? New Eastern Outlook,
16. January, 2016, Online
http://journal-neo.org/2016/01/16/isis-us-saudi-plague-reaches-indonesia/

Brad Hoff, Defense Intelligence Agency: “Establish a Salafist Principality in Syria”, Facilitate Rise of Islamic State “In Order to Isolate the Syrian Regime”, Declassified DIA document, Global Research, May 22, 2015. Online
http://www.globalresearch.ca/defense-intelligence-agency-create-a-salafist-principality-in-syria-facilitate-rise-of-islamic-state-in-order-to-isolate-the-syrian-regime/5451216

Joshua Holland, Islamic Extremism is not the root cause of Europe’s terror problem, European elites have a “youth revolt” on their hands, The Nation, 30. March, 2016. Online
https://www.thenation.com/article/islamic-extremism-is-not-the-cause-of-europes-terror-problem/

Rami G. Khouri, Persistent roots of Arab weakness and relinquished sovereignty, The Cairo Review of global affairs, 10. April, 2016. Online
http://www.thecairoreview.com/tahrir-forum/persistent-roots-of-arab-weakness-and-relinquished-sovereignty/

Vali Nasr, The Shia Revival, How conflicts within Islam will shape the future,
W.W. Norton & Company, New York, 2006.

Madawi al-Rasheed, The Shared History of Saudi Arabia and ISIS, Hurst, 28. November, 2014. Online http://www.hurstpublishers.com/the-shared-history-of-saudi-arabia-and-isis/

Olivier Roy, France’s Oedipal Islamist Complex, The country's jihadi problem isn't about religion or politics. It's about generational revolt.
7. January, 2016., Online
http://foreignpolicy.com/2016/01/07/frances-oedipal-islamist-complex-charlie-hebdo-islamic-state-isis/

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save