Bosna i Hercegovina, IZBORI I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA Stara politika i nove tendencije

pdf

Tri događaja su posebno obilježila jesen 2016. godine u Bosni i Hercegovini: „Slučaj“ referenduma u Republici Srpskoj i ukupni politički saldo tog događaja; Prihvatanje aplikacije Bosne i Hercegovine za prijem u EU; Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini.
Ova država od osamostaljenja do danas nije izgradila potpunu unutrašnju državnu cjelovitost već joj je suverenitet podijeljen na tri i to u direktnoj zavisnosti od politika i zbivanja u svom najbližem okruženju, ali i od različitih tendencija u Međunarodnoj zajednici spram nje. Domaća bosanskohercegovačka realnost ne može se zato razumjeti bez paralelnog analiziranja sve tri komponente – unutrašnjih zbivanja u Bosni i Hercegovini, odnosa najbližeg okruženja i sve kontroverznijih odluka Međunarodne zajednice u vezi sa Bosnom i Hercegovinom, te krupnih problema i destabilizirajućih dešavanja unutar Evropske Unije ali, i šire na međunarodnom planu.
Sva tri pomenuta događaja, referendum, aplikacija i izbori, u širem posmatranju zbivanja u regionu, ne daju mnogo razloga za optimizam, ma koliko se domaća politička oligarhija, uz zadivljujuće optimističku podršku iz EU trudila da ponudi razloge za taj optimizam.
U ovom kontekstu posmatrano, nasilu isforsirani referendum u Republici Srpskoj – povodom bizarnog pitanja, hoće li Deveti januar 1992. godine i tada međunarodno nepriznato formiranje „Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ – kao „federalne jedinice Jugoslavije“ koja se već raspala – biti priznat kao dan današnje Republike srpske, postigao je svoj osnovni cilj: homogenizirao je na nastupajućim lokalnim izborima Milorada Dodika i njegovu za Bosnu i Hercegovinu destabilizirajuću političku opciju, porazio opoziciju, zaustavio u Federaciji slabljenje SDA i Bakira Izetbegovića, „legalizirao“ nemoć ustavnih struktura Bosne i Hercegovine i države kao takve, pa i na poseban način ponovo iskompromitovao domete tzv. Međunarodne zajednice, posebno EU.
Cijela je priča kontroverzna iz niza razloga, od motiva u RS-u da se vežu uz taj datum postanka a ne uz onaj koji je dio paketa Dejtonskog sporazuma i kao takav međunarodno priznat. Deveti januar je u temelju svega krvavog što se dešavalo u ratu u Bosni i Hercegovini i objektivno jeste neprihvatljiv za mnoge u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane, svojevrsna je predizborna provokacija i Izetbegovićevo insistiranje da se ta stvar tjera do kraja kroz Ustavni sud koji je doveden u poziciju da nema izbora mimo odluke koja će u RS-u samo doliti ulje na vatru koju Dodik stalno potpaljuje. Politički je krajnje dubiozno i domaće i inostrano insistiranje da se baš na tim odlukama Ustavnog suda brani do posljednje kapi političke „krvi“ sistem, Ustav, država itd., kada i ptice na grani znaju da u više od devedeset prethodnih nepoštivanja odluka istog suda niko ni riječ nije kazao... Zašto baš sad? Principijelno? Smiješno.
Zakivanje Međunarodne zajednice ovim povodom na pozicije za koje se unaprijed znalo da ne mogu biti odbranjene apsolutna je ilustracija košmara koji u toj „zajednici“ isplivava na površinu. Uostalom, pitanje je može li se još uvijek upotrebljavati ovaj pojam zajednice za, recimo, značajno dekomponovanu Evropsku uniju.
Izbori su na različite načine odgovorili na slutnje da je cijela priča sa referendumom bila prevashodno u funkciji izbora, na korist i „napadača“ i „napadnutih“. Gubitnici su ispali samo neaktivni međunarodni „kibiceri sa strane„. Pozitivna je činjenica, ipak, da pobjeda devet nezavisnih kandidata za pozicije opštinskih načelnika u Bosni i Hercegovini, uglavnom osoba koje su napustile bivše utvrde nacionalnih stranaka, pokazuje otvaranje kapitalno novog procesa: Glasači počinju da se opredjeljuju za one koji donose rezultat lokalnoj zajednici, umjesto za one kojima su osnovna izborna legitimacija stranka i nacija. Poražene dosadašnje utvrde jednostranačja poput Zenice, Visokog, Bužima, Kladuše itd., pokazuju ne samo pad rejtinga slijepog svrstavanja, već otvaranje procesa odmicanja od mantri na kojima je polako ali sigurno rasturano nekadašnje bosanskohercegovačko društvo. Najznačajnije u toj promjeni je što se nova opredjeljena motiviraju željom za postizanjem ambijenta u kojem se može normalno živjeti, a ne željom da se ulazi dalje u glorifikaciju nacionalne i vjerske pripadnosti kao lažnog garanta prosperiteta.
Tačno je da su izbori generalno ojačali ekstremno nacionalnu komponentu u RS-u. Podjednako tako su dodatno homogenizirali hrvatski nacionalni korpus oko ideje koja vodi prema trećem entitetu ali na tom planu su otišli i korak dalje. Grupna posjeta hrvatske delegacije iz Zagreba u Stolac, na čelu sa ministrom vanjskih poslovca i budućim predsjednikom Sabora, posebna je priča koja je po svojoj „scenografiji“ ostavila krajnje mučan utisak u „ostatku“ Bosne i Hercegovine. Nakon direktne provokacije Dragana Čovića koji je tamo dan ranije hladno izjavio da je „Stolac hrvatski prostor“ (?!), po svom nastupu, retorici i paternalizmu ova je posjeta iz „matičnog Zagreba“ podsjetila na najgore dane nipodaštavanja bosanskohercegovačke suverenosti, ma kako se posjetioci u nastupu „kod kuće“ trudili da uvjere javnost u volju Hrvatske da podrži Bosnu i Hercegovinu na putu izgradnje suverenosti na europskom putu... Nakon svega, skoro pa i nije čudno što se „patriotske snage“ iz bošnjačkog korpusa nisu uopšte previše uznemirile radi svega ovoga. Teško se oteti utisku da je cijela ova igrarija sa referendumom, hrvatskim Stocem pa čak i srpskom Srebrenicom sasvim u skladu sa odavno poznatom, a dugoročno realiziranom zajedničkom filozofijom definitivne „trodjelnosti suvereniteta Bosne i Hercegovine“ na unutrašnjem planu. Ali i zajedničke koordiniranosti u proizvodnji napetosti.
U ovoj situaciji, i pored slavodobitnih izjava o sjajnoj pobjedi koalicije SDA-SBB sasvim je prepoznatljivo da je ta politička opcija na silaznoj liniji, ma koliko se taj utisak pokušavao negirati velikom pobjedom u sedam od osam opština u Sarajevu. Realno, tom „uspjehu“ direktno je doprinijela katastrofalna razjedinjenost tzv. ljevice koja je uočljivu prednost u broju glasova za njihovu ideju naprosto svjesno anulirala potpunom rascjepkanošću po sistemu svako na svoju stranu. Takav politički diletantizam odavno nije viđen u savremenoj politici. Sindrom sebičnosti koji razarajuće drma Bosnom i Hercegovinom ovdje je doista trijumfovao. Vidljivo je, također, da je u nekim bitnim elementima Dodik „nadigrao“ Izetbegovića, a ovaj potonji dodatno marginalizirao Radončića i značajno ga odmakao od šansi da bude neprikosnoveni kandidat za budućeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka, čemu se strasno nadao.
U svakom slučaju, izbori su u cjelini gledano ekstremno spektakularizirani na način koji apsolutno ne odgovara ni smislu ni ciljevima ni potrebi lokalnih izbora. Oni su potvrdili, generalno uzevši, dalje ubrzano rastakanje Bosne i Hercegovine na tri unutrašnja identiteta i suvereniteta. Važno je, ipak, što su pokazali i da se u bosanskohercegovačkom društvu, ispod destruktivne „dejtonske“ površine, rađa nova svijest ljudi koji vjeruju nekim drugim vrijednostima mimo onih kojima se priklanja većina na putu za – propast. Polako ali prepoznatljivo jača svijest da bez snaga koje ne robuju nametnutim podjelama koje su važnije od kvaliteta života, ne samo da neće biti rješavani, već će biti i multiplicirani problemi poput onih iskazanih na izborima u Stocu, Srebrenici, na ponovo neodržanim izborima u Mostaru itd. U osnovi tih problema su isključivo nacionalizmi a ne sudar razvojnih koncepcija.
Nažalost, EU do ovog časa ne samo da nije pokazala kako prepoznaje ovaj trend, već i dalje slijepo insistira na pravcu koji je, sasvim sigurno, gubitnički u Bosni i Hercegovini. Na pomalo bizarnim formulacijama u pohvalama postojećim vrhuškama bosanskohercegovačkog društva i tzv. političkoj hijerarhiji. Definicija usvojena u Briselu prema kojoj je „Bosna i Hercegovina u realizaciji reformske agende postigla impresivne rezultate“ među građanima dekomponovane države i društva doživljava se javno kao vic. Kao argumenat za to dovoljno je pomenuti validnu statističku procjenu koja je minulih dana osvanula u medijima – milion stanovnika u Bosni i Hercegovini živi u doslovnom siromaštvu! Da se podsjeti, to je sasvim blizu trećine stanovništva.
Ovakvo „impresivno“ ohrabrenje iz EU onima koji su najdirektnije krivi za ekonomski kolaps i političku realnost koja generira otvorenu nacionalnu mržnju unutar Bosne i Hercegovine, može se tumačiti, pojednostavljeno, samo na dva načina. Prvi je da u EU vjeruju – ne znajući šta da rade uz činjenicu da se sa evropeizacijom Bosne i Hercegovine kasni dvadeset godina i da su zato u prazan prostor uskočili svi od kojih se Evropi diže kosa na glavi – kako će za domaće tvorce stanja mrkva biti učinkovitija od štapa! Pa će se „loši učenici“ popraviti i krenuti pravim putem. Greška u ovoj procjeni je ogromna jer domaći krivci za postojeće stanje ne znaju kako dalje, a i da znaju to ne žele jer mnogima od njih svako pomjeranje prema institucionalnom redu i poštivanju zakona ruši korupcionaški raj a nemali broj odvodi i u zatvor. I one svjesno nerealizirane odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na tome su tragu.
Druga varijanta zašto se EU ponaša ovako je naprosto u lošim procjenama, neznanju i ignorisanju realne situacije u Bosni i Hercegovini. Uostalom, birokrate iz EU, od vrha prema nižim razinama organizacije, nikada nisu uspostavili ozbiljnu vezu sa institucijama bosanskohercegovačke države, parlamentima, vladama, ministarstvima itd. Njihovi ciljani i odabrani partneri su samo lideri vodećih nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini. Poruka o značaju „institucionalizma“ je u takvoj situaciji jasna. Nakon minulih izbora sasvim je jasno da ni samom Dodiku, čijem se insistiranju na referendumu prijetilo, danas više niko neće ništa, jer je logika Evrope, ništa manje i SAD-a, da je njihov partner onaj ko je najveći i najjači među „lokalnim plemenima“, ma kakvi oni bili. Iz njihove perspektive zato bi danas i svaka operacija protiv Dodika bila destabilizirajuća za RS. Bio bi to onda problem i sa Srbijom a moglo bi dodatno pokrenuti i Ruse!
Puno je ljudi u Bosni i Hercegovini koji su, nakon svega ovoga, veoma nespokojni. Mnogi u toj nelagodi i čekaju „nekoga sa strane“ da presječe očiglednu proizvodnju tenzija pa i mržnje, ne vjerujući da to sada više mogu i hoće domaći lideri. Mediji se uglavnom svrstavaju na podijeljene strane doprinoseći uporno podizanju napetosti. Mladi i obrazovani u sve većem broju odlaze ili planiraju kako će i gdje otići. Čak i mnogi među starijima koji su iskusili minuli rat sada tvrde da se „ne bi prevarili kao prošli put pa su ostali vjerujući da će se sve brzo smiriti“. Drugo je pitanje ko bi ih sada primao. Tada nije bilo ni Sirije, ni Iraka, Libije, ni Afganistana... Unija je bila moćna i kompaktna, okrenuta budućnosti, a ne istraumatizirana i sobom i okolinom. Geostrateški kontekst nakon okončanja hladnog rata bio je mnogo jednostavniji nego danas.
U detektiranju razloga za strah povodom novih radikalnih zaoštravanja mora se uzeti u obzir da najveći dio populacije u Bosni i Hercegovini i regionu pripada još uvijek aktivnoj generaciji „sjećanja“. Mnogi ovdašnji stanovnici su doživjeli predratno stanje „naivnosti i iznenađenosti“ ratom, potom strahote rata, a nakon toga vrijeme velikih nada i obećanja u vezi sa budućim mirom. Sada već godinama žive period velikih trauma proisteklih iz osjećanja prevarenosti i napuštenosti. I zbog onoga kod kuće, i podjednako zbog potpuno izgubljenog povjerenja u Međunarodnu zajednicu. Osjećaj je danas da su prelomne godine između optimizma i početka „pada“ bile 2004. i 2005.
Situacija u Bosni i Hercegovini, na ivici eksplozije povodom pitanja koje u normalnim okolnostima ne bi bilo ni približno presudno za sudbinu zemlje, vuče korjene još od kraja rata i Dejtonskog sporazuma. (Da razloge i raspad Jugoslavije sada ostavimo po strani.) Zato se postojeća, po mnogo čemu vještačka kriza u Bosni i Hercegovini ne može uspješno i trajno riješiti niti jednom odlukom PIC-a ili partikularnim dogovorima u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu ili Briselu. Amerika kao idejni i praktični tvorac Dejtona svakako je temeljno zauzeta svojim izborima, a doista dramatično i Bliskim istokom na kojem ima apsurdni povod za dramatični obračun sa Rusijom. Na drugoj strani, odgađanje krize nije „rješenje Bosne i Hercegovine“. Odgođene krize svaki slijedeći put će biti sve teže i opasnije, jer se one proizvode i hrane svjesno, planski i na temeljima realnog stanja u zemlji. Ako se u politici Međunarodne zajednice ne shvati, ili ne želi shvatiti, gdje su uzroci za ovo stanje među njima koji su ovakvu Bosnu i Hercegovinu stvorili, gdje među političkim akterima u zemlji koji su već odgojili novu generaciju kao nastavljače projekta razdora – rezultat će biti veoma ozbiljan unutrašnji sukob sa nezaobilaznim posljedicama na regionalnu sigurnost i stabilnost.
A ključni propusti (ako je riječ samo o propustima) Međunarodne zajednice nisu od jučer, i nisu nepoznati, samo što se ni u inostranstvu ni kod kuće oni što od krize profitiraju ne žele sa njima do kraja suočiti:
- Rat nije završen jasnom međunarodnom identifikacijom zločinca i žrtve, u strahu od ustanovljavanja kolektivne krivice čega su se „pomiritelji“ iz dugoročnih razloga plašili. Tribunal u Hagu tu grešku nije ispravio. Naprotiv, u izgubljenom vremenu i konceptu, najveći ratni zločinci postali su ponovo heroji i nacionalni uzori. Ovakva politika dugoročno je na kolektivnoj razini poništila osjećaj odgovornosti za zločin a dovela do frustracija žrtava. Istorija i politika građeni na tome nisu mogli biti osnov za stvaranje cjelovite države na temeljima odvojenih nacionalnih kolektiviteta kakva je nametnuta Bosni i Hercegovini.
- Neposredno nakon rata nije učinjeno ništa od onoga što je bilo pozitivno iskustvo iz Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, naravno u drugim okolnostima: Nisu eliminisane ekstremno nacionalističke političke partije i ideologije, nisu brzo i efikasno presuđeni krivci, nisu učinjeni presudni utjecaji na profiliranje školstva, medija, državnih institucija, posebno pravosuđa, nisu odgođeni izbori dok se ne ustanove institucije pa je vještačkim „demokratskim izborima“ (bez demokratske realnosti i institucija) samo dalje legalizirana duboka podjela i društva i države. Etablirani su lideri koji su frealizirali odjele a ne cjelovitost države. Konačno, nije ponuđeno ništa slično „Maršalovom planu“ što bi sačuvalo preživjelu proizvodnju, otvorilo proces efikasne obnove a kroz to i sačuvana socijalna perspektiva. Pobijedila je logika korporativizma koja je sve to dodatno urušila.
- Kapitalni propust napravljen je odmah iza rata time što Bosna i Hercegovina mnogo odlučnije, energičnije pa i uz zatvaranje očiju pred mnogim elementima tehničke nespremnosti za EU, nije privučena direktnije Uniji i NATO-u. Uvjerenje da se ovako dekomponirana Bosna i Hercegovina može ostaviti u praznom prostoru i na geostrateškoj vjetrometini, pokazalo se poraznim. Svi su u regiji prije Bosne i Hercegovine ušli u EU, ili bar započeli proces približavanja Uniji. To je stvorilo dodatni osjećaj „napuštenosti“ države koja je najteže prošla u ratu, stimuliralo disfunkcionalnost zemlje i potpuni nedostatak osjećanja za elementarnu državotvornost. Narasli utjecaji izvana dobijaju otvoren prostor u zoni koja im je bitna. Od raznih ekstremizama do utjecaja partikularnih, „neevropskih“ politika. Praznog prostora u geostrategiji ovakvih prostora naprosto ne može biti, a baš u takav „prazan prostor“ u Bosnu i Hercegovinu ušli su mnogi nepozvani.
- Tzv. privatizacija pod snažnim pritiskom izvana (kako bi se što prije napustio bivši „ideološki“ sistem) pretvorila se u masovnu krađu državnog i društvenog vlasništva, uz potpuno urušavanje preživjelih i zdravih dijelova privrede i ekonomije. Dovedeno je do dramatičnog socijalnog raslojavanje mimo svake logike. Uništeni su čitavi slojevi društva, a posebno oni sposobni, proizvodni, uz obrazovanu srednju klasu, intelektualnu supstancu buduće države u sferi nadgradnje, obrazovanja, kulture...
- Bosna i Hercegovina je Dejtonskim sporazumom formalno sačuvala zajedničku vanjsku granicu i međunarodni suverenitet, ali je potpuno zanemaren unutrašnji suverenitet kao temelj zajedničkog, državnog identiteta (svjesno ili zbog nerazumijevanja unutrašnje logike multinacionalnog društva). Bez projekta jačanja države i njenog jedinstvenog suvereniteta koji uvažava i podržava nacionalne specifičnosti i prava u svakom pogledu, počelo je separatno glorificiranje ekskluzivno etničkog u zemlji, sve do organizovanja vlasti sa otvorenim težnjama ka „podržavljenju“ svake od tri nacije. Logika težnje ka „pobjedi u nadvladavanju“ u odnosima između tri ekskluzivno nacionalna subjektiviteta, prejačala je logiku potrebe za državom. Psihologija „poraženih“, naravno, bila je izvor nove unutrašnje agresije. Traženje vanjskih uporišta u ovom nadmetanju dobilo je posebno mjesto. „Posebne veze“ su postale važne i sa Beogradom i Zagrebom sa jedne strane, ali u novije vrijeme i u nastojanjima da se „Istanbul“ instalira kao nedostajuća, treća karika u Bosni i Hercegovini. Nastranu što je traženje „identiteta“ Bošnjacima u Turskoj, mimo vjerskih sentimenata, potpuno deplasirano i neutemeljeno.
- Lideri tri političke nacionalne stranke u Bosni i Hercegovini etablirani su kao vođe separatnih kolektiviteta i politika. Njihov prevashodni „zadatak“ je da brane i promovišu kao „državni“ samo suverenitet svog etnosa. Ono što je zajedničko sve se više doživljava kao drugorazredno i kao obaveza što je „nametnuta“ Dejtonom. A i to se urušava postupno ali uporno. U skladu sa tzv. realpolitikom, Međunarodna zajednica legalizirala je ovakvo rastakanje Bosne i Hercegovine čak i na formalno protokolarnom nivou odabirom partnera koje doživljavaju u Bosni i Hercegovini kao najjače. Pa makar se sa njima sastajali i odlučivali u kafanama a ne u parlamentima. Ta je praksa u Bosni i Hercegovini „pročitana“ kao poruka priznavanja „nacionalnog suvereniteta“ kao ključnog u kreiranju i provođenju politike u Bosni i Hercegovini.
Svi ovi propusti, i mnogi drugi, doveli su do ozbiljne krize unutar Bosne i Hercegovine. Na političkom terenu proizvodnja animoziteta i mržnje promovisana je kao najefikasniji metod za očuvanje vlasti. Vjerske institucije su se snažno i najčešće krajnje destruktivno uključile u glorifikaciju suvereniteta „naroda i nacije“ a protiv „drugih“. U političkim preigravanjima stvorena je atmosfera „ili – ili“, bez ostavljanja odškrinutih vrata za kompromis, dijalog i zajedničke interese. Pojačano je potenciranje pripadnosti „metropolama“ izvan Bosne i Hercegovine. Visoke političke delegacije iz Beograda i Zagreba špartaju po Bosni i Hercegovini kako i kada hoće čak i bez najava i znanja „centralnih“ institucija. Takva praksa koja je svojevremeno dovedena u logične okvire sada je ponovo postala neupitna. Svako izvana ovdje ima „svoje“. Nelogičnost prava glasa u Hrvatskoj, Hrvata kao „konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini“ a ne hrvatske dijaspore, u Hrvatskoj niko više i ne propituje. Čak i time Bosna i Hercegovina postaje faktor potencijalnog regionalnog destabiliziranja. Pitanja egzistencije, ekonomije, rasta, modernizma... potpuno su sklonjena ustranu jer je stanje na tom terenu depresivno i tu se ne dobijaju izborni poeni. Posljednji lokalni izbori obavljeni su u apsolutnom neskladu sa logikom i smislom lokalnih izbora gdje bi teme morale biti u skladu sa nivoom izbora, lokalne, komunalne, od direktnog interesa za lokalnu zajednicu. Umjesto toga, oni su bili percipirani, pripremani i realizirani prevashodno kao nadmetanje na nacionalnom, političkom, ideološkom nivou. Tu su samo mržnja i strah provjereno efikasni.
Stare dileme iz krugova u EU - ima li uopšte smisla u ovakvoj situaciji za dalje proširenje - dodatno ohrabruju kreatore postojeće politike. Malo ko ima hrabrosti da javno konstatuje da je održavanje postojećeg „status quo“ stanja, zapravo, politički projekat dijela domaćih oligarhija koje u svakom ozbiljnom napretku zajedničke države i demokratskih institucija vide veliku opasnost za sebe i svoju poziciju. Paralelno sa tim, izrazita je skepsa i spram iskrenosti tih lidera kada se zaklinju u „evropski put“. Veliko je i čuđenje što iz EU sa puno entuzijazma podržavaju one koji proizvodnjama kriza, zapravo, blokiraju evropski put ma kako se u njega verbalno zaklinjali.
U Sarajevu se zbog svega ovoga često pominje teza profesora na Fakultetu političkih nauka, Nerzuka Ćurka: „Bosna i Hercegovina postoji samo zato što se ne može raspasti...“ Naravno, tako vječito neće ići. Država bez unutrašnjeg suvereniteta nemoguća je misija. U politički emancipiranom svijetu to bi se, možda, i moglo rješavati mirnom disolucijom. Politička civiliziranost, međutim, ovdje je eliminisana kroz minule dvije decenije. Kada bi se Bosna i Hercegovina čak i raspala, da se ne sluti na koji način, šta se dobija? Velika Srbija, Velika Hrvatska i mala muslimanija. Usred Evrope. A Badinter, Osimski sporazumi... nemogućnost mijenjanja granica mimo dogovora to nikoga ne interesira. Ovako, otvaraju se granice nasilu. Šta je onda sa velikom „muslimanijom“ ne više ni šapatom pominjanom u planovima sa strane. Ona hipotetički uključuje i Sandžak, dijelove Makedonije, veliku Albaniju... Neinventivni i sobom i izbjeglicama zabavljeni birokrati iz EU zgrozit će se uljudno i diplomatski nad svim ovim. Mnogi su se tako dirljivo čudili i devedesetih.
Značajan faktor u svemu ovome su veliki susjedi i njihova uloga u Bosni i Hercegovini. Za Hrvatsku je Bosna, i ekskluzivno Hercegovina, od raspada Jugoslavije uvijek posebna preokupacija. U ratu su je iskazivali posebno, ali i zajedno, i Milošević i Tuđman. Nakon rata intenzitet i karakter interesa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini je varirao. Odnedavno, doduše, i EU voli sugerirati Zagrebu što bi i kako bi spram Bosne i Hercegovine. Mesićevu, sada već pomalo mitsku poruku da je „Hrvatima u Bosni i Hercegovini glavni grad Sarajevo“, uz sve obaveze koje Zagreb ima prema njima u Bosni i Hercegovini nikada nije prevalio preko usta bezmalo niko od hrvatskih dužnosnika. A i što bi kada se i Bošnjaci sve direktnije pozivaju na „svrstavanje“ pod zastavu – Istanbula. Nekima sa strane, iz EU, ovo izgleda smiješno. Ovdje nije uopšte.
Odnosi sa državom preko Drine su posebni. Pa i uz upotrebu helikoptera, bornih kola i padobranaca u zajedničkim policijskim treninzima, za borbu protiv potencijalnih terorista, „jer ni za njih Drina nije granica“. Američki „Fox News“ zato vijest objavljuje u kontekstu saradnje policije Srbije i „male srpske države u Bosni i Hercegovini“. Otkud onda čuđenje kad se sastanci Vučića i Dodika u Beogradu u Bosni i Hercegovini doživljavaju kao presudni. Vučiću je pri tome EU egzistencijalno neophodna pa se s razlogom očekuje da smiruje Dodika. Stanovništvu sa obje strane Drine to sve se teže može objasniti.
U suštini, današnja situacija u Bosni i Hercegovini pokazuje da se sa mnogo toga zakasnilo, a puno toga – gledano iz zapadne perspektive – nije ni shvaćeno. Nema spremnosti za otvaranje temeljnih pitanja suštinski pogrešne unutrašnje konstrukcije Bosne i Hercegovine. Ona je, možda, bila jedino moguća kao argumenat za zaustavljanje rata, ali apsolutno nemoguća za iole normalniji život i opstanak Bosne i Hercegovine danas i ubuduće. Međunarodna zajednica je paralisana saznanjem da se – zbog njenih interesa – Bosna i Hercegovina ne smije raspasti, ali ne pokazuje ni minimum kapaciteta i hrabrosti da povuče poteze koji bi usmjerili državu u pozitivnom pravcu. Na sadašnjem stupnju krize očekivati „evropski put“ od onih kod kuće koji krizu sistemski i ciljano proizvode iz striktno vlastitih interesa, uz različit stupanj pameti i znanja, potpuno je deplasirano i politički nezrelo. Ne treba se zato čuditi što se ovdje sve češće ponavlja stara narodna izreka: „Koga su zmije ujedale i guštera se boji...“ Obični ljudi drugačije čitaju znakove unaokolo, mimo onih koji misle da je sve loše što se dešavalo minulih mjeseci bila samo uobičajena predizborna igra.

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save