Ne, Halep nije nova Srebrenica – Zapad neće poći u rat zbog Sirije

pdf

Sažetak
Dok naoružani pobunjenici - „teroristi” u očima vladajućeg režima – učvršćuju svoje položaje u zemlji, u jednoj fazi držeći 60% zemlje pod svojom kontrolom, vladine trupe uzvraćaju udarac, zauzimanjem kontrole nad glavnim cestama i opsadom većih gradova. Okrutni diktator, uz podršku Rusije, optužuje strane sile za pomaganje protivničkih pobunjenika. Masakri su na obje strane. Nevladine organizacije strahuju da je desetine hiljada civila zahvaćeno unutar sukoba, dok zapadne snage prijete da će napasti diktatora ukoliko ne ispoštuje humanitarni prekid vatre.
Ključne riječi: pobunjenici, teroristi, Rusija, diktator

Ne postoje pozitivci među sirijskim ratnim vođama, iako, uprkos svim dokazima, mi želimo da ih pronađemo. Vrijeme je da prestanemo lagati ljudima Bliskog istoka.
Dok naoružani pobunjenici - „teroristi” u očima vladajućeg režima – učvršćuju svoje položaje u zemlji, u jednoj fazi držeći 60% zemlje pod svojom kontrolom, vladine trupe uzvraćaju udarac, zauzimanjem kontrole nad glavnim cestama i opsadom većih gradova. Okrutni diktator, uz podršku Rusije, optužuje strane sile za pomaganje protivničkih pobunjenika. Masakri su na obje strane. Nevladine organizacije strahuju da je desetine hiljada civila zahvaćeno unutar sukoba, dok zapadne snage prijete da će napasti diktatora ukoliko ne ispoštuje humanitarni prekid vatre.
Zvuči poznato? Naravno. Opisujem Kosovo iz 1998. godine, godinu dana prije nego je NATO započeo rat protiv režima Slobodana Miloševića. Oslobodilačka vojska Kosova, koju je, kako sad znamo, pomogla i savjetovala CIA, prijetila je da zauzme cijelo Kosovo, gdje je Miloševićev režim već dugo kršio ljudska prava i bio odgovoran za etničko čišćenje muslimanske većine. Sam Milošević je optužio Albaniju za slanje oružja u Kosovo uz pomoć zapadnih sila. I tako je i bilo.
Razlika između tadašnje i sadašnje situacije je da su 1998. godine, zapadne sile jedva čekale da uđu u rat sa Srbijom. Danas, te iste zapadne nacije će učiniti sve kako bi izbjegle rat sa Sirijom. Analogija sa prošlošću je očigledna: samo je sada umjesto Albanije Turska, umjesto Miloševića Asad, a umjesto OVK Slobodna sirijska armija, Nusra front ili neka druga sirijska struktura koju mi ili volimo ili mrzimo. Ali, bitno je zapamtiti kako su mučenja u Bosni ponukala Zapad da djeluje. I bojim se da nije slučajno da je jedan zvaničnik UN-a (koji je često citiran, no kao i obično, njegovo ime je ostalo nepoznato) izjavio „Halep je nova Srebrenica“. No, ovakva opaska je daleko od prave istine. Tragedija u Halepu je jedinstvena, užasna i potpuno drugačija od masakra u Srebrenici, kojeg su UN-ove trupe tako bešćutno posmatrale. U Halepu, sunitski militanti se bore sa sunitima iz sirijske vojske, dok njihov alevitski (šiitski) vođa prima podršku od šiitskog Hezbollaha i Irana. Samo prije tri godine, isti sunitski militanti su opkolili zapadnu enklavu Halepa, koja je bila pod kontrolom sirijske armije, ispaljujući granate i minobacače u oblasti gdje je na hiljade civila živjelo pod kontrolom režima.
Sada vladine snage opkoljavaju sunitske militante u istočnoj enklavi Halepa i ispaljuju granate i minobacače te izbacuju bombe i eksplozive u dijelove gdje hiljade civila živi pod kontrolom pobunjenika. Prva opsada nije potakla mnogo suza na licima reportera. Druga opsada je pokrenula okean suza. Slijedom toga, od 2011. godine Zapad je insistirao na odstupanju ili svrgavanju sa vlasti, ili čak na smrti Bašara al-Asada, kriveći ga za udio u 90% ili po najnovijim procjenama 95% civilnih žrtava (300 000 ili 350 000 žrtava). Ali, ako odbacimo ove brojeve kao ciničnu igru statistike, i sam sumnjam da bi tačan broj žrtava mogao biti i preko 450 000.


Još jedan dan Halep nosi najveći teret u pokolju i svireposti

Ali, ako je Zapad upravu, onda su Asadove snage ubile više od 400 000 civila, što je čudno jer sam broj žrtava među redovima vladinih snaga dostiže preko 60 000 – da li je u pitanju vojna tajna ili stvarno stanje koje režim ne želi da obznani.
A ako su procjene Zapada tačne, onda su pobunjenici – uključujući i užasni ISIL, koji želimo da uništimo, i groznu Nusru, koju vjerovatno želimo da uništimo, i obzirnu Slobodnu sirijsku armiju, Novu sirijsku armiju i Sirijske demokratske snage, prema kojima gajimo velike simpatije zato što su oni „umjerenjaci“ koji mašu kalašnjikovima i žele da unište Asada – ubili ne više od od nekoliko hiljada civila. Ovo je apsurdno. Ne postoje „pozitivci“ među sirijskim ratnim vođama, iako, uprkos svim dokazima, mi želimo da ih pronađemo. Istovremeno, ne možemo doista razlučiti ko su „negativci“.
Naravno, ISIL, ili kako ih na BBC-ju nazivaju „takozvana Islamska Država“, iako nisu ni država niti islamski, mora biti uništen. Ali Sirijske demokratske snage koje imaju podršku SAD-a, nikada nisu prozvane „takozvanima“ od strane BBC-ja, iako nisu snage (jer se oslanjaju na američke zračne snage), niti su demokratske (pošto nisu demokratski izabrane), niti su sirijske (jer su većinski kurdske), te tako uživaju podršku medija.
Razdvojivši kultne zlikovce ISIL-a od „umjerenih“ grupacija – bilo da je to 70 000 Cameronovih „ratnika iz sjene“ ili CIA klonova, suočavamo se sa problemima sa Nusrom koja je promijenila ime u Šam i ne sarađuje više sa Al Qaedom. To je zato što mrze Asada, ali ubijaju i kršćane, raznose crkve, odrubljuju glave svojim neprijateljima i čine druge hrđave stvari koje nam otežavaju da ih simpatiziramo, iako su finansirani od Qatara – jednog od imućnih umjerenih saveznika Zapada, za razliku od Saudijske Arabije, drugog imućnog saveznika Zapada, koji nezvanično podržava ISIL. Upravo su ti Nusra pobunjenici oni koji su sada opkoljeni u Halepu, zajedno sa 300 000 civila. Nevolja leži u tome što Amerikanci – koji možda jesu ili nisu „umjereni“, u ovisnosti od toga ko će pobijediti na predsjedničkim izborima – imaju dva kandidata koja će u sljedećih par mjeseci ponovo tražiti rušenje Asadovog režima.
Ne samo da će nam ponovo biti rečeno da je njegov režim skoro u potpunosti odgovoran za broj žrtava u Sirijskom građanskom ratu, već i da on posjeduje najokrutnije sobe za mučenje na svijetu. Ipak, mogu vam obećati da američki predsjednički kandidati neće podsjetiti Amerikance na to da su, do prije nekoliko godina, radosno slali tamnopute muslimane (uključujući i dva Kanađanina) putem „sigurnosnog“ sporazuma sa sirijskom vladom da trpe užase tih istih soba za mučenje. A paralele sa Kosovom? To je Hollywood. Film. Jednostavan siže.
Nemojte biti zavarani vijestima da su se Al Nusra i Al Qaeda razdvojili. Zapad je 1998. godine krenuo u rat da bi spasio kosovske muslimane od beogradskog Hitlera. U 2016. godini Zapad će biti podstaknut da krene u rat protiv Hitlera iz Damaska – iako je ovog puta manje jasno koga bi trebalo spasiti. Kurde? Pobunjenike „umjerenog pravca“? Sirijski narod od kojeg milioni već žive van Sirije? ISIL? Zasigurno ne posljednje? Ili bi trebali spasiti sunitsku Saudijsku Arabiju i Qatar od raspadanja pod pritiskom sukoba koji su poticali u njihovoj neumornoj borbi protiv šiitskog Irana, Libana i Iraka? Ne, za razliku od 1998. godine, Zapad neće voditi rat za Siriju. Na Kosovu su bombardirali sve dok ruski predsjednik Jeljcin nije rekao Miloševiću da je prepušten sam sebi. Ali, Putin neće napustiti Asada.
Osim toga, na sirijskog granici nema NATO snaga koje bi isčekivale da Asad odstupi s vlasti kako bi upali u državu. Turska je nekada bila na njihovoj strani, no to više nije slučaj. Nekada je jedna od najmoćnijih NATO vojski jedva čekala da uđe u Siriju. Sada više nije tako, i svi znamo zašto. Tačka bez povratka je davno pređena. Obje strane su najvjerovatnije koristile plin, no Zapad nije krenuo u rat, iako je u potpunosti okrivio režim. No, Zapad nije ni krenuo u rat ni za Kurde kada je Sadam koristio plin protiv njih 1988. godine – to je samo postao jedan od manjih izgovora za Bushovu i Blairovu invaziju Iraka 15 godina kasnije. Usljed svih patnji Sirijaca, bolje je da ne lažemo arapski narod. Zapad neće spasiti Halep, čak i ako Asadov režim natjera pobunjenike na predaju (što su uradili u Homsu, a da Zapad uopće nije reagovao). I ne mislim da ćemo uništiti Asada – zaista, nekoliko mjeseci prije no što su američki izbori dosegli vrhunac, slogan „Asad mora ići“ je misteriozno iščezao. Da, vrijeme je da prestanemo lagati ljudima Bliskog istoka. I vrijeme je da prestanemo lagati samim sebima.

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save