Cijena nasilja: Vladari čovječanstva

pdf

Sažetak
Strategija moćnika globalnog rata protiv terorizma je raširila džihadski teror iz sićušnog kutka Afganistana preko čitavog svijeta, od Afrike, preko Levanta i južne Azije do jugoistočne Azije. Također je poticala napade u Evropi i Sjedinjenim Državama. Invazija Iraka je dala značajan doprinos ovom procesu, kao što su i predvidjele obavještajne službe. Stručnjaci za borbu protiv terorizma, Peter Bergen i Paul Cruickshank, procjenjuju da je rat u Iraku „izazvao zapanjujući sedmerostruki porast u godišnjoj stopi fatalnih džihadskih napada, dostižući doslovno stotine ostalih terorističkih napada i hiljade izgubljenih života; čak i ako ne brojimo napade u Iraku i Afganistanu, fatalni napadi u ostatku svijeta su se povećali za više od jedne trećine.” Drugačije strategije su se pokazale jednako produktivnima.
Ključne riječi: globalni rat, terorizam, Afganistan, Irak, strategija

Grupacija većih organizacija za ljudska prava – Doktori za društvenu odgovornost (SAD), Doktori za globalni opstanak (Kanada) i Međunarodni doktori za prevenciju nuklearnog rata (Njemačka) – provela je studiju čiji je cilj bio „pružiti što je moguće vjerniju procjenu ukupnog broja žrtava u tri glavne ratne zone (Irak, Afganistan i Pakistan) tokom 12-godišnjeg rata protiv terorizma, uključujući i opširni pregled „važnijih istraživanja i podataka o broju žrtava u ovim državama”, kao i dodatne informacije o vojnim akcijama. Njihova „konzervativna procjena“ je da su ovi ratovi ubili oko 1,3 milion ljudi, što je brojka „koja bi mogla premašiti i 2 miliona”. U danima nakon objavljivanja ovog izvještaja, nezavisni istraživač David Peterson, u svom pretraživanju baze podataka praktično nije ni spomenuo ove brojke.
Općenito, studije provedene u Oslo institutu za mirovna istraživanja pokazuju da je dvije trećine žrtava tokom regionalnog sukoba posljedica prvobitno unutarnjih sukoba, u kojima su vanjske sile nametale svoja rješenja. U takvim sukobima, 98% žrtava nastalo je tek onda kada su se vanjske sile vojno angažirale u unutarnje sukobe. U Siriji, broj izravnih žrtava sukoba više je nego utrostručen nakon što je Zapad počeo izvoditi zračne napade protiv samoproglašene Islamske Države, dok je CIA započela sa indirektnim vojnim uplitanjem u sukob – uplitanje koje je, kako se čini, uvuklo i Rusiju, jer su napredne protuoklopne rakete desetkovale snage njenog saveznika Bašara al-Asada. Rani pokazatelji govore da rusko bombardovanje ima uobičajene posljedice.
Dokazi koje je razmotrio politolog Timo Kivimäki ukazuju na to da su „pokroviteljski ratovi“ koje vode „koalicije dobre volje” postali glavni izvor nasilja u svijetu, vremenom pridonoseći preko 50% ukupnog broja žrtava. Štaviše, u većini ovih slučajeva, uključujući i Siriju, postojala je mogućnost za diplomatsko razrješavanje sukoba, ali je ignorisana. To također važi i za druge stravične situacije, uključujući i Balkan 90-tih godina, prvi Zaljevski rat, i dakako, Indokineske ratove, u kojima su počinjeni najveći zločini nakon Drugog svjetskog rata. U slučaju Iraka ovo se pitanje ni ne postavlja. To nas sigurno uči nekim lekcijama.
Općenito, pribjegavanje moćnika nasilnim metodama protiv bespomoćnih društvenih zajednica dolazi kao malo iznenađenje. Temeljna studija o pobunama Williama Polka, Nasilne politike, trebala bi biti nezaobilazno štivo za one koji žele razumjeti današnje sukobe, kao i za same projektante ovih politika, uz pretpostavku da ih brinu ljudske žrtve, a ne samo moć i dominacija. Polk otkriva obrazac koji je ponavljan iznova i iznova. Napadači – možda s najboljim motivima – po prirodi nisu omiljeni među stanovništvom, koje im se ne pokorava, s početka manje primjetno, što izaziva silovit odgovor, koji dalje pojačava borbu za otpor. Ovaj krug prerasta u nasilje, sve dok se napadači ne povuku – ili ne ostvare svoje ciljeve nečime što bi moglo nalikovati na genocid.

Igranje Al-Qaedine igre
Obamina kampanja bombardovanja upotrebom bespilotnih letjelica, što je napredna inovacija u globalnoj borbi protiv terorizma, otkriva sličan obrazac. Po svemu sudeći, broj terorista se povećava prije nego što umiru oni za koje se sumnja da bi nam jednog dana mogli nauditi – što utvrđuje osnovu načela pretpostavke nevinosti koja je temelj civiliziranog zakona.
Druga karakteristična osobina ovakvih intervencija jeste ubjeđenje da će pobuna nestati ako se eliminišu njene vođe. Ali kada se to i desi, zbačeni vođa je redovito zamijenjen nekim mlađim, odlučnijim, brutalnijim i sposobnijim. Polk pruža mnoštvo primjera. Vojni historičar Andrew Cockburn je u svom značajnom radu, Lanac ubijanja, tokom dugog perioda analizirao američke kampanje borbe protiv narkobosova i terorističkih vođa, te je naišao na iste rezultate. I možemo biti uvjereni da će se ovakav obrazac nastaviti ponavljati.
Američki stratezi bez sumnje traže načine da ubiju „Kalifu Islamske Države“, Ebu Bekra al-Bagdadija, koji je ogorčeni protivnik al-Qaedinog vođe Aymana al-Zawahirija. Istaknuti stručnjak za borbu protiv terorirzma, Bruce Hoffman, viši saradnik u Centru za borbu protiv terorizma pri Američkoj vojnoj akademiji, predvidio je mogući ishod ovog poduhvata. On predviđa da bi „Bagdadijeva smrt vjerovatno otvorila put ponovnog zbližavanja sa Al Qaedom, čime bi nastala teroristička sila bez premca u veličini, ambiciji i resursima“.
Polk se poziva na studiju Henryija Jominija, koji ju je napisao ponukan Napoleonovim porazom od španskih gerila, i koja je kasnije postala redovna literatura generacijama kadeta vojne akademije West Point. Jomini je opazio da slične intervencije većih sila obično rezultuju „sukobima mišljenja“ i skoro uvijek „državnim ratovima“, ako ne spočetka, onda u toku sukoba, i to dinamikom koju je Polk opisao.
Temeljne studije o Al Qaedi i ISIL-u su pokazale da su SAD i saveznici precizno pratili njihov plan igre. Cilj je bio „što je moguće brže uplesti Zapad u sukob“ i „neprestano angažirati Sjedinjene Države i Zapad u niz dugih prekomorskih intervencija“ tokom kojih se njihova vlastita društva urušavaju zbog veće potrošnje resursa i pojačane stope nasilja, što stvara dinamiku o kojoj je Polk pisao.
Scott Atran, jedan od najpronicljivijih istraživača džihadskog pokreta, predviđa „da su se troškovi izvođenja napada 11. septembra kretali između 400 000 i 500 000 dolara, dok je vojni i sigurnosni odgovor SAD-a i saveznika, poređenja radi, 10 miliona puta veći od te cifre. Čisto s osnove troškova i koristi, ovaj nasilni pokret je postao nevjerovatno uspješan, čak iznad Bin Ladenovih prvobitnih očekivanja. Ovo je u cjelosti pokazatelj 'jiu jitsu načina asimetričnog ratovanja'. Uostalom, ko bi mogao tvrditi da nam je bolje sada nego prije, ili da je sveukupna opasnost manja?“
A ako Zapad nastavi sa stavom moćnika, prešutno slijedeći uputstvo džihadista, najvjerovatniji ishod je još nasilniji oblik džihada sa još širim utjecajem. Navedene brojke, kako Atran savjetuje, „trebaju potaknuti na radikalnu promjenu u našim protustrategijama“.
Al Qaedu/ISIL potpomažu Amerikanci koji slijede njihove smjernice: primjerice, Ted Cruz, jedan od bivših konkurenata za republikanskog kandidata na predstojećim američkim izborima, poznat je po svojoj retorici „tepih bombardiranja“. Ili, na drugoj strani mainstream spektra, vodeći kolumnista New York Timesa za pitanja Bliskog istoka i međunarodnih pitanja, Thomas Friedman, koji je 2003. godine na Charlie Rose Showu nudio savjet Washingtonu o tome kako da ratuje u Iraku, izjavio je: „Postoji nešto što ja nazivam balon terorizma... a ono što smo mi morali uraditi jeste da smo otišli u taj dio svijeta i probušili taj balon. Mi smo praktički morali da odemo tamo i da uzmemo jako veliki štap, i da ga zarijemo tačno u srce tog svijeta i probušimo balon. A postojao je samo jedan način da to uradimo... Ono što su oni morali vidjeti bila su lica američkih mladića i djevojaka koji su išli od kuće do kuće, od Basre do Bagdada, i zaista, koji dio ove rečenice nije jasan? Zar mislite da mi ne brinemo o našem otvorenom društvu, mislite li da idemo u ovaj balon fantazije samo da ga ostavimo na miru? Ok. Charlie, to je bit rata.“

Pogled u budućnost
Atran i drugi pomniji promatrači se generalno slažu u dijagnozama. Trebali bismo započeti sa prihvaćanjem onoga što su detaljne studije neubjedljivo pokazale: oni koji su privučeni džihadskom pokretu „čeznu za nečim iz njihove prošlosti i tradicije, za njihovim herojima i vjerovanjima; a Islamska Država, koliko god je brutalna i odbojna većini arapsko-islamskog svijeta i nama samima, izravno odražava tu čežnju... Ono što nadahnjuje najsmrtonosnije ubice današnjice nije toliko Kur’an koliko je to uzbudljivi povod i poziv na djelovanje koje obećava slavu i poštovanje u očima prijatelja.“ Zapravo, tek neki džihadisti posjeduju određeno osnovno znanje o islamu ili teologiji.
Kako Polk predlaže, najbolja strategija bi bila „međunarodni program, orijentisan ka socijalnoj zaštiti, ali i prihvatljiv sa psihološkog stanovišta ... što bi učinilo da mržnja na koju se ISIL oslanja postane manje zarazna. Elementi ovakvog programa su već poznati: potrebe zajednice, naknade za prijašnje propuste, i pozivi na novi početak.“ On dodaje: „pažljivo osmišljeno izvinjenje za počinjenu nepravdu bi koštalo jako malo a učinilo mnogo.“ Takav projekat bi se odvijao u izbjegličkim kampovima ili „nadstrešnicama i sumornim montažnim kućicama pariških predgrađa“, gdje je, kako Atran piše, njegov istraživački tim „primijetio popriličnu toleranciju ili podršku ISIL-ovim vrijednostima.“ A još više bi se moglo učiniti sa istinskom posvećenosti diplomatiji i pregovorima, umjesto refleksivnog pribjegavanja nasilju.
Od manjeg značaja nije cijenjeni odgovor na „izbjegličku krizu“ koja je nadolazila duže vrijeme, ali je stekla puni zamah 2016. godine u Evropi. To je, u najmanju ruku, podrazumijevalo povećavanje humanitarne pomoći u izbjegličkim kampovima u Libanu, Jordanu i Turskoj, gdje očajne sirijske izbjeglice jedva preživljavaju. Ali problemi sežu daleko dalje, prikazujući samoprozvane “prosvijećene države“ u svjetlu koje je daleko od poželjnog, što bi trebalo da bude neki podsticaj na djelovanje.
Postoje države koje kroz masovno nasilje utječu na broj izbjeglica, u prvom redu to su Sjedinjene Države, a potom dolaze Britanija i Francuska. Tu su i države koje primaju veliki broj izbjeglica, koje bježe od nasilja Zapada, kao što su Liban (koji najvjerovatnije prednjači u broju izbjeglica, ako brojimo po glavi stanovnika), te Jordan i Sirija (prije građanskog rata). Među njima su i države koje su odgovorne za rastući broj izbjeglica, ali u isto vrijeme odbijaju da ih prime, i to ne samo one koje dolaze sa Bliskog istoka, već i one izbjeglice iz američkog „dvorišta“, južno od granice. Čudna slika, previše bolna da bi se pojmila.
Iskren prikaz bi pratio generacije izbjeglica mnogo dalje kroz historiju. Veteranski dopisnik za Bliski istok, Robert Fisk, izvijestio je da je jedan od prvih ISIL-ovih propagandnih videa „prikazivao buldožer koji ruši bedem od pijeska koji je predstavljao granicu između Iraka i Sirije. Dok je mašina razarala zemljanu oplatu, kamera je zumirala na poster u pijesku, koji je bio ispisan rukom. Na njemu je pisalo „Kraj Sykes-Picota“.
Za ljude sa tog područja, sporazum Sykes-Picot je sam po sebi simbol cinizma i brutalnosti Zapadnog imperijalizma. Tajnim dogovorom tokom Drugog svjetskog rata, Mark Sykes i François Georges su podijelili regiju i stvorili vještačke granice kako bi zadovoljili svoje imperijalističke težnje, bez ikakvog obzira prema interesima tamošnjeg stanovništva, te su prekršili obećanja data Arapima za vrijeme rata, koja su ih podstakla da se pridruže savezničkim snagama. Ovaj sporazum odražava stav evropskih država, koji je na sličan način podijelio i Afriku. On je „preobrazio relativno mirne dijelove bivšeg Osmanskog carstva u neke od najnestabilnijih i najeksplozivnijih regija u svijetu.“
Intervencije Zapada koje su uslijedile na Bliskom istoku i u Africi su pogoršale tenzije i konflikte koji su skrhali društvo. Krajnji rezultat je „izbjeglička kriza“ koju nedužni Zapad jedva podnosi. Njemačka je isplivala kao savjest Evrope, s početka (ali ne više) prihvaćajući skoro jedan milion izbjeglica – u jednu od najbogatijih država Evrope sa populacijom od 80 miliona ljudi. S druge strane, siromašna država Liban, je po procjenama primila 1,5 milion izbjeglica, što čini četvrtinu ukupne populacije ove države, ako se izuzme cifra od pola miliona palestinskih izbjeglica registrovanih u UN-ovim izbjegličkim kampovima.
Evropa također pati zbog nadolazećeg broja izbjeglica iz afričkih država koje je razorila (ne bez američke pomoći), poput Konga i Angole. Zato traži način da potkupi Tursku, kako bi se distancirala od onih koji bježe od užasa u Siriji ka evropskim granicama, na isti način na koji Obama vrši pritisak na Meksiko da očuva američke granice od očajnika koji pokušavaju da izbjegnu posljedice Raeganove politike borbe protiv terorizma, kao i od onih koji pokušavaju da izbjegnu skorije nesreće, poput vojnog puča u Hondurasu, kojeg je Obama skoro legitimirao, što je proizvelo jednu od najgorih komora užasa u regiji.
Teško da riječi mogu opisati američki stav prema sirijskoj izbjegličkoj krizi, barem ne one riječi kojih se ja mogu dosjetiti.
Vrativši se na otvoreno pitanje: „Ko upravlja svijetom?“, mogli bismo da postavimo još jedno pitanje: „Koja načela i vrijednosti vladaju svijetom?“. Ovo pitanje bi trebalo da bude na prvom mjestu u podsvijesti stanovnika bogatih i moćnih država, koji uživaju u neuobičajenom naslijeđu slobode, privilegija, i prilika zahvaljujući onima koji su tu bili prije njih, i koji su sada suočeni sa sudbonosnim izborom kako odgovoriti na izazove neviđenog migracijskog vala.

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save