„Šta“ je Fethullah Gülen?

pdf

Sažetak

Kada pomnije ispitamo „šta“ je Fethullah Gülen, on je sve samo ne lik sedamdesetpetogodišnjeg dobroćudnog starca blagog glasa, umjerenog pravca islama, učenjaka i imama. U Njemačkoj su islamski eksperti nazvali njegove mreže najopasnijima, a u nekoliko država Centralne Azije proglašene su zabranjenima. Danas je isti slučaj i u Turskoj. Ono što postaje očigledno jeste da je neuspjeli puč bio zapravo pokus, generalna proba Gülenovih nadzornika u Langleyu radi testiranja Erdoğanove reakcije, kako bi izvršili ponovno prestrojavanje i pripremu za ozbiljniji pokušaj u budućnosti. Washington nipošto nije bio zadovoljan sa zaokretom u Erdoğanovoj vanjskoj politici, koji se usmjerio ka poboljšanju odnosa sa Rusijom, a vjerovatno i predsjednikom Sirije.
Ključne riječi: Fethullah Gulen, Turska, Erdogan, politika, Sirija


Nakon neuspjelog pokušaja puča 15. jula u Turskoj, bilo je puno nagađanja u zapadnim medijima da je zapravo sve orkestrirano od strane predsjednika Recepa Tayipa Erdoğana kako bi mu se pružio povod da uvede vanredno stanje u zemlji te zatvori sve svoje protivnike. U ovom trenutku dokazi još ukazuju da to nikako nije bio slučaj. Naprotiv, kako je i sam William Engdahl pisao još u vrijeme kada je bilo jasno da je pokušaj puča propadao, bio je to državni puč koji je CIA inicirala djelujući kroz svoj primarni izvor unutar Turske, mrežu odbjeglog turskog doušnika Fethullaha Gülena. Kada pomnije ispitamo „šta“ je Fethullah Gülen, on je sve samo ne lik sedamdesetpetogodišnjeg dobroćudnog starca blagog glasa, umjerenog pravca islama, učenjaka i imama. U Njemačkoj su islamski eksperti nazvali njegove mreže najopasnijima, a u nekoliko država Centralne Azije proglašene su zabranjenima. Danas je isti slučaj i u Turskoj. Ono što postaje očigledno jeste da je neuspjeli puč bio zapravo pokus, generalna proba Gülenovih nadzornika u Langleyu (sjednište CIA-a koje se nalazi u saveznoj državi Virginiji) radi testiranja Erdoğanove reakcije, kako bi izvršili ponovno prestrojavanje i pripremu za ozbiljniji pokušaj u budućnosti. Washington nipošto nije bio zadovoljan sa zaokretom u Erdoğanovoj vanjskoj politici, koji se usmjerio ka poboljšanju odnosa sa Rusijom, a vjerovatno i predsjednikom Sirije. Fethullah Gülen nije „neko“, utoliko prije on je „nešto“. To „nešto“ predstavlja jedan od najraširenijih i najrazrađenijih surogata mreža za ratovanje ikada stvorenih od strane obavještajne zajednice Sjedinjenih Država rasprostranjenih od SAD-a i Njemačke, područja Centralne Azije koja su kroz historiju bila pod turskom vlasti sve do naroda Ujgura u naftom bogatoj autonomnoj provinciji Xinjiang u Kini.

Paukova mreža Fethullaha Gülena
Sljedeći tekst se oslanja na istraživanja iz autorove knjige pod naslovom Izgubljeni hegemon.
Dok je regrutirala mudžahedinske postrojbe Osame bin Ladena u Čečeniji i Kavkazu tokom 90-tih, CIA je u saradnji sa mrežom samoprozvanih „neokonzervativaca“ u Washingtonu započela svoj najambiciozniji projekat u vezi sa političkim islamom. Bio je nazvan Pokret Fethullah Gülen, na turskom je bio poznat i pod imenom Cemaat ili „Zajednica“. Njihov fokus je bio Hizmet, ili ono što su definisali kao „dužnost službe“. Neobično je zanimljivo da je taj turski pokret imao sjedište u Sejlorsburgu, u saveznoj državi Pensilvaniji. Tamo je ključna figura pokreta, povučeni imam Fethullah Gülen, navodno bio zauzet izgradnjom globalne mreže islamskih škola, poduzeća i fondacija sa sredstvima kojima je bilo nemoguće ući u trag. Njegov pokret niti je imao službenu adresu, poštanski sandučić, niti službenu registraciju organizacije ili jedinstveni žiro račun. Njegove pristalice se nikada nisu priklonile niti šerijatu niti džihadu – njihove aktivnosti su uvijek bile skrivene od oka javnosti.
Sud američke vlade je 2008. godine u sudskim podnescima procijenio globalnu vrijednost Gülenovog carstva na između 25 i 50 biliona američkih dolara. Niko nije mogao sa sigurnošću dokazati tu vrijednost jer nikada nije došlo do dodatnih poreskih kontrola. U sudskom svjedočenju tokom saslušavanja Gülenovog zahtjeva za posebni trajni boravišni status jedan novinar odan Hizmetu je opisao mjeru do koje seže Gülenovo carstvo.
Danas postoji preko 1000 projekata koje su sponzorisale pristalice inspirisane Gülenovim idejama, oni sežu preko međunarodnih granica i uključuju preko 2000 škola i sedam univerziteta u više od 90 država na pet kontinenata, dvije moderne bolnice, novinski list Zaman (sada i u turskom i engleskom izdanju), televizijsku stanicu (Samanyolu), radio stanicu (Burc FM), glavnu tursku novinsku agenciju (CHA), Aksiyon (vodeći sedmični magazin), nacionalne i međunarodne Gülen skupove, međureligijske večere tokom Ramazana, putovanjima u Tursku povodom međureligijskih dijaloga te brojne programe finansirane uz pomoć Fondacije novinara i pisaca. Pored toga, osiguravajuće društvo Isik i islamska Bank Asya su također povezani sa Gülen zajednicom.
Bank Asya je na popisu 500 svjetskih top banaka koji je uradio londonski Banker magazin. Zajedno sa Tamweel Africa Holdingom SA. u Senegalu, koji je pod vlasništvom Islamske razvojne banke posjeduje zajednička ulaganja od strateški bitnog značaja širom muslimanskih afričkih država, od Senegala do Malija. List Zaman, koji također izlazi u izdanju na engleskom jeziku Today’s Zaman, najveći je dnevni list u Turskoj. Krajem devedesetih godina Gülenov pokret je privukao pažnju nacionalističke antinatovske koalicije u turskoj vojsci i vladi Ankare.
Nakon predvođenja niza genijalnih vojnih kampanja za nezavisnost Turske nakon Prvog svjetskog rata 1920-tih godina, Kemal Ataturk je osnovao modernu tursku državu. Pokrenuo je niz političkih, ekonomskih i kulturnih reformi usmjerenih ka transformaciji vjerski baziranog Osmanskog carstva u modernu, sekularnu i demokratsku nacionalnu državu. Izgradio je na hiljade novih škola, osigurao je pravo na besplatno i obavezno osnovno obrazovanje, ženama je osigurao jednaka građanska i politička prava, te je reducirao poreske obaveze seoskoj populaciji. Gülen i njegov pokret teži ničemu drugom nego povratku tog modernog, sekularnog kemalizma u Turskoj nazad u dane nekadašnjeg carstva. U jednom od svojih pismenih obraćanja izjavio je: „Strpljivo poput pauka mi pletemo našu mrežu sve dok se ljudi ne zapletu u njoj.“
Gülen je 1998. godine prebjegao u Sjedinjene Države nedugo nakon što je klevetnički govor koji je održao svojim pristalicama na privatnom okupljanju izašao u javnost. Bio je snimljen kako poziva svoje pristalice da „rade strpljivo i tiho se prikradaju u institucije kako bi se domogli moći u državi“.

Islamski Opus Dei
Turska televizija je 1999. godine objavila snimak na kojem je Gülen držao propovijed jednoj grupi pristalica gdje je izrazio svoju težnju ka uspostavljanju islamističke Turske koja je regulisana na principu islamskog prava, kao i specifičnim metodama koje su se trebale koristiti da se postigne taj cilj. U tajnoj propovijedi Gülen je rekao:
„Morate se kretati kroz arterije sistema a da niko ne primijeti vaše prisustvo sve dok ne doprijete u sve centre moći... Morate čekati do trenutka kada budete sve dovršili i kada uvjeti budu zreli, dok mi ne budemo mogli da podupremo čitav svijet na naša pleća i ponesemo ga... Morate čekati to vrijeme dok budete preuzimali svu moć u državi, dok ne pridobijete i ustavnu vlast u Turskoj na vašu stranu... Dok to vrijeme ne dođe, bilo koji korak koji preduzmete bio bi preuranjen – poput razbijanja jajeta a da prethodno niste sačekali 40 dana da se izlegne pile. To bi ga ubilo iznutra... Danas sam izrazio svoja osjećanja i misli – vama, u najvećem povjerenju... uzdajući se u vašu odanost i tajnost.“
Kada je Gülen prebjegao u Pensilvaniju, turski tužioci su zatražili 10 godina zatvorske kazne pod optužbom da je „osnovao organizaciju koja je nastojala da razori sekularni aparat države te da uspostavi teokratsku državu.“ Nakon toga Gülen nikada nije napustio Sjedinjene Države, što je zanimljivo, iako ga je Erdoğanov islamistički orijentiran sud 2006. godine oslobodio svih optužbi. Činjenica da je odbio da se vrati, čak i nakon što ga je tada prijateljska Erdoğanova AKP vlada oslobodila optužbi, pojačala je sumnje njegovih protivnika u Turskoj o njegovim bliskim vezama sa CIA-om.
Godine 2000. tadašnji sekularni sud u Turskoj je opteretio Gülena za izdaju. Navodeći dijabetes kao izgovor, Fethullah Gülen je zbog zdravstvenih razloga uspio da uz pomoć nekoliko veoma moćnih prijatelja iz CIA-a i State Departmenta izbjegne trajni egzil u SAD-u prije nego što je njegova optužnica bila izrečena. Neki sumnjaju u to da je bio unaprijed upozoren.

CIA daje vuku janjeću kožu
Za razliku od Mudžahedina džihadista a poput Gulbuddina Hekmatyara u Afganistanu ili Nasera Orića u Bosni, CIA je odlučila da Fethullahu Gülenu dodijeli potpuno drugačiji imidž. Bez slike o stravičnom džihadisti zbog koga se kosti lede i odrubljuju glave, Fethullah Gülen je javnosti prikazan kao čovjek „mira, ljubavi i bratstva”, čak uspijevajući da ugrabi priliku za fotografisanje sa papom Ivanom Pavlom II u Rimu 1998. godine, predstavljajući se kao čovjek mira i univerzalne harmonije, što je kasnije vidljivo istaknuo na svojoj web stranici. Stigavši u Sjedinjene Države, Gülen organizacija je unajmila jednu od najbolje plaćenih stručnjaka za javne odnose u Washingtonu, bivšu šeficu kampanje Georgea W. Busha, Karen Hughes, kako bi ispolirala njegov imidž „umjerenog” islama. CIA-in projekat Gülen je bio fokusiran na formiranje novog osmanskog kalifata, te je uključivao ponovno trasiranje širokog euroazijskog područja bivših osmansko turskih kalifata.
Kada je Gülen napustio Tursku kako bi izbjegao sudski progon zbog izdaje 1999. godine, izabrao je Sjedinjene Države. To je uspio uz pomoć CIA-a. Tada su se Gülenovoj aplikaciji, za ono što je on nazvao „prioritetna viza za stranca koji posjeduje izvanredne sposobnosti na polju obrazovanja”, protivili i Uprava za nacionalnu bezbjednost i State Department. Iznijeli su argument da osobi koja je završila samo pet razreda osnovne škole ne bi trebala da bude odobrena prioritetna viza. Njihova tvrdnja je bila da njegovo porijeklo „sadrži veliki broj dokaza da podnosilac zahtjeva nije stručnjak u polju obrazovanja, da nije edukator, i da zasigurno ne pripada malom postotku stručnjaka u polju obrazovanja koji su se uzdigli na sami vrh te ljestvice. Štaviše, u zapisima postoji porazan broj dokaza koji ukazuju na to da je podnosilac zahtjeva prije svega vođa jednog velikog i utjecajnog političkog pokreta sa ogromnim brojem komercijalih holdinga u posjedu.”
Sve do otvorenog sukoba 2013. godine, Fethullah Gülen je bio siva eminencija Erdoğanove AK partije; sada je Gülen u Turskoj naširoko poznat kao doušnik CIA-e.
Ipak, i pored prigovora FBI-a, State Departmenta i Uprave za nacionalnu bezbjednost tri bivša CIA operativca su uspjela intervenisati i osigurati Zelenu kartu i trajni boravak za Gülena. U njihovom sudskom obraćanju povodom protivljenja vizi obrazložili su da „zbog velike sume novca koju je Gülenov pokret iskoristio za finansiranje svojih projekata postoje tvrdnje da je imao tajne dogovore sa vladama Saudijske Arabije, Irana i Turske. Postoje sumnje da je CIA također ulagala u finansiranje ovih projekata.“
Među tri osobe koje su podržale Gülenovu aplikaciju za Zelenu kartu 2007. godine su bivši američki ambasador u Turskoj Morton Abramowitz, CIA-in zvaničnik George Fidas i Graham E. Fuller. George Fidas je radio 31 godinu za CIA-u, te se između ostaloga bavio balkanskim područjem. Morton Abramowitz, navodno također CIA čovjek, ako ne „neformalno“, imenovan je ambasadorom u Turskoj od strane predsjednika Georga H. W. Busha. Sibel Edmonds, bivša prevoditeljka FBI-a za turski jezik i „zvizdač“, navela je da su Abramowitz i Graham E. Fuller dio crne mreže unutar američke vlade, te je otkrila da su koristili poslovne veze izvan Turske da provedu kriminalnu agendu tvz. „države u sjeni“ (tur. derin devlet) širom turskog svijeta, od Istanbula do Kine. Mreža je navodno bila značajno umiješana u krijumčarenje heroina iz Afganistana.
Po napuštanju State Departmenta, Abramowitz je bio u odboru Nacionalne zadužbine za demokratiju (NED-a) koja je finansirana od strane američkog kongresa, te je zajedno sa Georgeom Sorosom bio suosnivač Međunarodne krizne skupine (ICG). I NED i ICG su od raspada Sovjetskog saveza bili umiješani u brojne američki „obojene revolucije“.
Graham E. Fuller, treći CIA prijatelj Fethullaha Gülena, još je od 80-tih godina odigravao ključnu ulogu u CIA-inom usmjeravanju mudžahedinskih i drugih islamističkih organizacija. Na poziciji zapovjednika operacija CIA-a je proveo 20 godina u Turskoj, Libanu, Saudijskoj Arabiji, Jemenu i Afganistanu i bio je jedan od najranijih pobornika angažiranja Muslimanskog bratstva i sličnih islamističkih organizacija radi provođenja ciljeva američke vanjske politike.
Graham Fuller je 1982. imenovan zapovjednikom Nacionalne obavještajne službe za Bliski istok i južnu Aziju, te je bio zadužen za Afganistan, Centralnu Aziju i Tursku. Fuller je 1986. godine postao potpredsjednik CIA-inog Nacionalnog obavještajnog vijeća, te je imao punu nadležnost za strateško prognoziranje na državnom nivou.
Fuller, autor Budućnosti političkog islama, također je bio jedna od ključnih figura kada je riječ o navođenju Reaganove administracije da promijeni smjer osam godina dugog rata između Irana i Iraka koristeći Izrael za nelegalno dobavljanje oružja Iranu, što će kasnije postati poznato kao Iran-Kontra afera.
Tokom 1988. godine, kada je afgansko-mudžahedinski rat bio na zalasku, Fuller se „penzionisao“ sa činom zamjenika direktora CIA-inog Nacionalnog obavještajnog vijeća, te prešao u RAND korporaciju, navjerovatnije da bi izbjegao neprijatnosti oko njegove uloge u Iran-Kontra aferi što bi moglo da znači loš ugled za tadašnjeg predsjedničkog kandidata Georgea H. W. Busha, Fullerovog bivšeg šefa u CIA-i.
RAND je bilo neprofitno savjetodavno vijeće povezano sa Pentagonom i CIA-om. Postojali su nagovještaji da je Fullerov rad u RAND-u bio ključan u razvijanju CIA-ine strategije za izgradnju Gülenovog pokreta kao geopolitičke sile koja bi prodrla u sovjetsku Centralnu Aziju. U svojim naučnim radovima za RAND Fuller je pisao o islamskom fundamentalizmu u Turskoj, Sudanu, Afganistanu, Pakistanu i Alžiru, o „izdržljivosti” Iraka te o „Novoj geopolitici Centralne Azije” nakon pada SSSR-a, gdje je Gülenov kadar bio poslat da osnuje Gülen škole i medrese.
Tokom 1999. godine, kada je bio u RAND-u, Fuller se zalagao za upotrebu islamističkih snaga radi promicanja američkih ciljeva nauštrb Kine i Rusije. Naveo je da: „U Afganistanu, politika usmjeravanja razvojnog toka islama i podrške koja je išla na štetu naših protivnika (Rusije) je razrađena veoma dobro. Slična doktrina se može iskoristiti za destabilizaciju onoga što je ostalo od ruske sile, pogotovo za suzbijanje kineskih utjecaja u Centralnoj Aziji.” Sudeći po svemu, Fuller i njegovi saradnici su naumili da njihov čovjek, Fethullah Gülen, odigra važnu ulogu u ovim operacijama.
CIA karijerist, Graham E. Fuller je bio glavni proponent Fethullaha Gülena i začetnik CIA-ine islamističke stategije još od mudžahedina u Afganistanu. Nedugo nakon što je napisao preporuku za američku vladu, tražeći da se Gülenu izda specijalna boravišna viza, Fuller je napisao knjigu pod naslovom Nova turska republika: Turska kao ključna država u islamskom svijetu. U fokusu knjige je bilo veličanje Gülena i njegovog „umjerenog” muslimanskog Gülen pokreta u Turskoj:
„Gülenova karizmatična ličnost ga čini najvažnijom islamskom figurom u Turskoj. Pokret Gülen ima veću i snažniju infrastrukturu i finansijske resurse od bilo kojeg pokreta u toj državi… Pokret je zahvaljujući raširenom sistemu škola stekao međunarodni status… u nekoliko desetaka država uključujući i muslimanske države bivšeg Sovjetskog saveza, Francuske i Sjedinjenih Država.”

CIA i Gülen u Centralnoj Aziji
Tokom 90-tih Gülenov globalni Hizmet proširio se po Kavkazu sve do srca Centralne Azije, te Xinjiang provincije u zapadnoj Kini, postižući upravo ono za šta se Fuller zalagao u svojoj izjavi iz 1999. godine: „destabilizacija onoga što je ostalo od ruske sile, pogotovo za suzbijanje kineskih utjecaja u Centralnoj Aziji.”
Gülenova organizacija je bila aktivna u toj destabilizaciji uz podršku CIA još od momenta kada se Sovjetski savez raspao 1991. godine, kada su bivše sovjetske republike Centralne Azije, nominalno islamske, proglasile svoju nezavisnost od Moskve. Jedan vjerodostojni, bivši FBI izvor je nazvao Gülena „jednim od glavnih operacijskih centara CIA-e u Centralnoj Aziji i na Kavkazu”.
Sredinom 1990-tih, u Kazahstanu, Tadžikistanu, Azerbejdžanu, Turkmenistanu, Kirgistanu, Uzbekistanu, pa čak i Dagestanu i Tatarastanu u Rusiji, otvorilo se više od 75 Gülenovih škola, usred haosa Jeljcinove post-sovjetske ere. Osman Nuri Gündeş, bivši šef Strane obavještajne službe pri turskom MIT-u („turski CIA”), i glavni obavještajni savjetnik premijerke Tansu Çiller sredinom 90-tih, 2011. godine objavio je knjigu koja je izdana jedino na turskom jeziku. Gündeş, koji je tada imao 85 i bio u penziji, otkrio je da su Gülenove škole, koje su se tokom 90-tih širile po Euroaziji, pružale baze za stotine tajnih CIA-inih agenata koji su radili kao „nastavnici i izvorni govornici engleskog jezika”. Prema Gündeşu, samo u Kirgistanu i Afganistanu Gülen pokret je „krio 130 CIA agenata”. Još značajnije, svim nastavnicima engleskog jezika iz Amerike su izdati diplomatski pasoši, što nije nikako bilo uobičajeno za obične nastavnika engleskog jezika.
Danas, kao nikad prije, Erdogan prkosi Gülenovoj paukovoj mreži kontrole putem infiltracije u tursku policiju, vojsku i sudstvo, kao i obrazovni sektor. Ostaje da se vidi da li će CIA biti uspješna u drugom pokušaju državnog udara. Ako model Brazila pruža bilo kakve naznake, vrlo je moguće da će puč uslijediti nakon niza finansijskih udara na liru i nestabilnu tursku ekonomiju, što je već započela rejting agencija S&P.

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save