Dara’a 2011. – Još jedna Islamistička pobuna

pdf

Sažetak

Dupla priča o sirijskom sukobu počela je na početku oružane pobune koja je počela 2011. godine, u najjužnijem pograničnom gradiću Daraai. Prvo svjedočanstvo nam dolazi od nezavisnih svjedoka u Siriji, kao što su pokojni otac Frans Van der Lugt iz Homsa. Oni tvrde da su se naoružane osobe infiltrirale u redove ranih političkih reformskih prosvjednika koji su zahtijevali političke reforme, kako bi pucali na policiju i civilno stanovništvo. Ovo nasilje došlo je iz redova sektaških islamista. Drugi val nasilja otpočele su islamističke grupe (‘pobunjenici’) i njihovi zapadni pomagači. Oni tvrde da nije bilo ‘neopravdanog’ nasilja od strane sirijskih snaga sigurnosti u cilju represivnog djelovanja protiv političkih protesta koje je pokrenuo sekularno orijentirani pokret za političke reforme.

Ključne riječi: sirijski sukob, pobuna, političke reforme

“Protesti protiv vlade u Siriji sve do septembra 2011. godine bili su uglavnom mirnog karaktera” - Human Rights Watch, March 2012, Washington

“Otpočetka sam vidio naoružane prosvjednike na demonstracijama… oni su prvi koji su počeli pucati na policiju. Vrlo često, nasilje snaga sigurnosti javlja se kao odgovor na brutalno nasilje naoružanih pobunjenika” – pokojni Fra. Frans Van der Lugt,  januar 2012, godine, Homs Syria

“Tvrdnje da je oružana pobuna protiv Sirijske Vlade počela nedavno je potpuna laž. Ubijanje vojnika, policijaca i civila, često na veoma brutalan način, dešava se gotovo od samog početka.” - Profesor Jeremy Salt, oktobar, 2011. godine, Ankara Turkey

Dupla priča o sirijskom sukobu počela je na početku oružane pobune koja je počela 2011. godine, u najjužnijem pograničnom gradiću Daraai. Prvo svjedočanstvo nam dolazi od nezavisnih svjedoka u Siriji, kao što su pokojni otac Frans Van der Lugt iz Homsa. Oni tvrde da su se naoružane osobe infiltrirale u redove ranih političkih reformskih prosvjednika koji su zahtijevali političke reforme, kako bi pucali na policiju i civilno stanovništvo. Ovo nasilje došlo je iz redova sektaških islamista. Drugi val nasilja otpočele su islamističke grupe (‘pobunjenici’) i njihovi zapadni pomagači. Oni tvrde da nije bilo ‘neopravdanog’ nasilja od strane sirijskih snaga sigurnosti u cilju represivnog djelovanja protiv političkih protesta koje je pokrenuo sekularno orijentirani pokret za političke reforme.

Pažljivo izučavanje nezavisnih dokaza, pak, pokazuje da je priča o ‘pobunjenicima’ koju podupire Washington, iako široko raširena, zapravo dio strategije da se delegitimizira Vlada Sirije, u cilju izazivanja ‘promjene režima’. Da bismo to razumjeli neophodno je primijetiti da je, prije nego što je počela oružana pobuna, u martu 2011. godine, došlo do slanja pošiljki sa naoružanjem iz Saudijske Arabije islamistima u džamiji Al Omari. Također je korisno podsjetiti na raniju oružanu pobunu koju su povela Muslimanska braća u gradu Hama, 1982. godine, obzirom na paralelni mit koji je izgrađen na temelju ovih pobuna.

Američki obavještajni podaci (DIA 1982.) i britanski autor pokojni Patrick Seale (1988.) nude nezavisne dokaze o onom što se desilo u gradu Hama. Nakon dugogodišnjih nasilnih oružanih napada sektaške prirode koje su izveli ogranci Sirijske Muslimanske braće, do sredine 1980. godine predsjednik Hafez al Assad  uspio je ‘slomiti kičmu’ sektaške pobune, koja je imala za cilj nametnuti selefistički model islamske države u Siriji. Posljednji pokušaj državnog udara otkriven je, što je ‘primoralo Muslimansku braću da povedu’ ustanak u njihovom uporištu Hami. Seale opisuje početak tog nasilja na slijedeći način:

“U dva ujutro, u noći drugog na treći februar 1982. godine jedan odred sirijske vojske koji je pročešljavao staru gradsku četvrt upao je u zasjedu. Snajperisti koji su bili locirani na krovovima obližnjih zgrada ispalili su hice koji su usmrtili nekoliko vojnika… [Vođa Muslimanske braće] Abu Bakr [Umar Jawwad] naredio je opću pobunu… podiglo se na stotine islamističkih boraca… do jutarnjih sati oko sedamdeset vodećih ba’sista je masakrirano a pobunjenička gerila je trijumfalno grad proglasila ‘oslobođenim’” (Seale 1988: 332).

Armija je uzvratila snažnom upotrebom sile angažiravši 12,000 vojnika, a borbe su trajale tri sedmice. Bio je to građanski rat podržan izvana, uz neke prebjege iz sirijske vojske. Seale dalje navodi:

“Kako se borba polahko pretvarala u korist vlade, gerilci su se povukli u staro jezgro grada… nakon žestokog granatiranja, komandosi i partijski dobrovoljci podržani tenkovima, ušli su u grad… u nastavljenim operacijama čišćenja poginuo je veliki broj civila, dok su čitava predgrađa sravnjena sa zemljom.” (Seale 1988: 333).

Dva mjeseca kasnije izvještaj američke obavještajne službe je glasio:“Ukupni broj žrtava incidenta u Hami vjerovatno je oko 2,000. To uključuje otprilike 300 do 400 pripadnika tajnog aparata elite Muslimanske Braće (DIA 1982: 7). Seale prepoznaje da je i Sirijska vojska imala velike gubitke: “U isto vrijeme, veliki broj ih je poginuo u lovu na naoružane napadače … simpatizeri Vlade procjenjuju da je bilo tek 3,000 poginulih, a kritičari tvrde da je broj ubijenih čak 20,000… međutim, brojka od 5,000 do 10,000 mogla bi otprilike biti bliža stvarnom broju poginulih. Gerilci su predstavljali ozbiljne protivnike, koji su raspolagali velikim količinama deviznog novca… [i] ne manje od 15,000 cijevi automatskog oružja.” (Seale 1988: 335). Naknadne procjene koje su izvršili pripadnici Muslimanske Braće namjerno su broj poginulih uvećavali, tako da je taj broj čak nekada bio ‘40,000 civila’, čime su pokušali prekriti da se radilo o oružanoj pobuni i sektaškom masakru, tvrdeći da je Hafez al Assad počinio masakre nad ‘nevinim civilima’ (npr. Nassar 2014). Tadašnji predsjednik Sirije za masakr u Hami optužio je strane sile. Seale vjeruje da Hafez ‘nije bio paranoičan’, u tim svojim ocjenama, budući da je zaplijenjena velika količina oružja proizvedenog u SAD-u, a od nekoliko američkih kolaboracionista: Jordanskog Kralja Huseina, Libanskih kršćanskih milicija (‘Čuvara Cedrovine – organizacija bliska Izraelu’) kao i iračkog predsjednika Saddama Husseina (Seale 1988: 336-337).

Oružana pobuna u Hami nam pomaže da razumijemo nasilje koje se desilo jer, smo u toku 2011 godine, vidjeli naoružane islamiste koji su gađali snajperima sa obližnjih krovova protiv policije i državnih zvaničnika, i time izazvali oružane snage, da bi potom tvrdili da se radilo o ‘masakru običnih civila’, čim su se pobunjenici i njihovi kolaboracionisti našli na udaru sirijske armije. Iako su Sjedinjene američke države, preko svojih saveznika, igrale značajnu ulogu u neuspjeloj oružanoj pobuni u Hami, kada je ona bila ugušena američka obavještajna mašinerija je zaključila kako su ‘Sirijci pragmatičan narod koji ne želi vlast Muslimanske Braće’ (DIA 1982: vii).

U slučaju pobune u gradiću Daraa, i napada koji su se kasnije, u aprilu 2011. godine proširili i na okolna područja, jasno izrečen cilj te pobune ponovo je bio svrgavanje sekularnog ili ‘nevjerničkog-alevitskog’ režima. Američki saučesnici u ovoj pobuni koji se se pojavili kao igrači na frontu su Saudijska Arabija i Katar, kao i Turska. Lider sirijske Muslimanske braće, Muhammad Riyad Al-Shaqfa, u izjavi koju je obznanio 20. marta, nije ostavio nimalo sumnje da je cilj ove organizacije bio ‘sekularni režim’ a članovi Muslimanske braće ‘se moraju postarati da revolucija koju su odlučili provesti mora da bude isključivo islamska, a to podrazumijeva da niti jednoj drugoj sekti ili grupaciji ne smije pripasti dio zasluga nakon što revolucija uspije’ (Al-Shaqfa 2011). Iako pokušava umanjiti početnu ulogu Muslimanske braće Sheikho tvrdi da su Muslimanska braća ‘zagrizla puno veći zalogaj koji mogu progutati, kada je u pitanju odnos snaga na terenu… [zbog]  Tursko-Katarske podrške’, ali i obzirom na njihove organizacijske kapacitete općenito (Sheikho 2013). Do momenta formiranja ‘Vrhovnog vijeća Slobodne Sirije’, 2012. godine (koja je ustvari više kanal za dotok naoružanja nego stvarna vojna komanda, rečeno je da će Vijeće biti konstituirano na način da dvije trećine njegovih članova čine Muslimanska braća (Draitser 2012). Kasnije su se i druge selefističke islamističke grupacije pridružile ovoj, kako je nazvana, ‘Sirijskoj revoluciji’. Obavještajni izvještaj Sjedinjenih američkih država, objavljen u augustu 2012. godine, suprotno izjavama za javnost koje je lancirao službeni Washington u vezi ‘umjerenih pobunjenika’, sadrži slijedeće: ‘Selefisti, Muslimanska braća i AQI [Al Qaeda u Iraku, kasnije ISIL] glavne su snage koje rukovode oružanom pobunom u Siriji... AQI je od samog početka pobune podržavao Sirijsku opoziciju, kako ideološki tako i putem medija’ (DIA 2012).

U februaru 2011. godine  u Siriji je došlo do narodne pobune, koja je u određenoj mjeri, bila potaknuta događajima koji su se desili u Egiptu i Tunisu. Zapravo u Siriji je uporedo došlo do provladinih i antivladinih demonstracija, i do pojave stvarnog pokreta za političke reforme koji se nekoliko godina borio za eliminaciju korupcije i monopola vlasti Ba’ath partije. Jedan izvještaj iz 2005. godine  spominje ‘čitavu lepezu reformskih pokreta koji su se nečujno i postepeno organizirali ispod površine’ (Ghadry 2005), a radi se zaista o ‘više lica’ sirijske opozicije, čija većina su bili ne-islamisti, a koji su se zalagali za promjene još od 2005. godine (Sayyid Rasas 2013). Ove političke opozicione grupe zaslužuju punu pažnju da se o njima nešto kaže, a o kojima će biti riječi u našoj diskusiji.

Međutim, samo jedan dio te opozicije, Muslimanska braća i drugi Selefisti, povezuju se sa oružanim nasiljem koje je izbilo u gradiću Daraa. Velike antivladine demonstracije dočekane su isto toliko velikim provladinim demonstracijama. Početkom marta nekolicina tinejdžera u Darrau uhapšena je zbog grafita kojim su ovi dječaci oponašali one iz Sjeverne Afrike a koji su glasili ‘narod želi smjenu režima’. Mediji su prenijeli da je lokalna policija upotrijebila silu protiv ovih dječaka, predsjednik Bashar al Assad se lično umiješao, i lokalni guverner je odmah bio smjenjen a tinejdžeri su bili oslobođeni. (Abouzeid 2011).

Uprkos tome, islamistička oružana pobuna se spremala, skrivajući se iza javnih protestnih skupova. 11. marta, prije nego je došlo do izbijanja nasilja u Daraa-i, pojavili su se medijski natpisi da su sirijske snage zaplijenile ‘veliku pošiljku naoružanja i eksplozivnih sredstava i optičkih instrumenata za noćno posmatranje… koji su bili prevoženi u jednom kamionu koji je došao iz Iraka’. Taj kamion zaustavljen je na južnom graničnom prelazu Tanaf, u blizini Jordana. Sirijska državna novinska agencija SANA je objavila da je zaplijenjeno oružje bilo namijenjeno ‘za upotrebu u akcijama protiv snaga sigurnosti radi poticanja nereda i haosa.’ Na fotografijama zaplijenjenog naoružanja vidi se ‘preko dvadeset granata i pištolja kao i nekolicina pušaka sa redenicima za municiju’. Vozač kamiona izjavio je da je oružje natovareno u Bagdadu i da je za njegovu dostavu u Siriju plaćeno $5,000 dolara. (Reuters 2011). Bez obzira na presretanje ove pošiljke, oružje je ipak stiglo do pograničnog grada Daraa, u kojem živi oko 150, 000 stanovnika. Upravo ovdje se razilaze verzije priča ‘zapadnih pobunjenika’ i nezavisnih, i to veoma dramatično. Zapadni mediji suglasni su u tome da su prosvjednici spalili i polupali vladine kancelarije, te da su kasnije, lokalne snage sigurnosti otvorile vatru na njih, ubivši nekoliko prosvjednika’ (Abouzeid 2011). Nakon toga, ‘prosvjednici’ su počeli demonstrirati ispred džamije al-Omari, ali su tada napadnuti.

S druge strane, Sirijska vlada je izjavila da su se desili neisprovocirani napadi na snage sigurnosti, u kojima su, pored spaljivanja prostorija državnih institucija poginuli pripadnici policije i civili. Strani izvori potvrdili su ovu verziju događaja.

Iako je naslov britanskog Daily Maila (2011), za smrt ‘prosvjednika’, optužio Vladine snage sigurnosti, ovaj list je objavio i fotografije pušaka AK47 i ručnih granata koje su sirijske snage sigurnosti zaplijenile nakon upada u džamiju Al-Omari. Ovaj list je naveo izvještaje o tome da su ‘naoružane skupine’ otvorile vatru na bolnička vozila, pri čemu su ubijeni ‘jedan doktor, član medicinskog osoblja i policajac’. Televizijske mreže u susjednim zemljama objavili su izvještaj o ubistvu sirijskog policajca, na dan između 17 i 18 marta. Jedan libanski medijski izvještaj od 21. marta navodi da je ‘za vrijeme protestnih skupova ubijeno sedam policajaca’ (YaLibnan 2011), dok jedan izraelski novinski izvještaj tvrdi da je u protestima poginulo ‘sedam policajaca i najmanje četvoro prosvjednika… a da su sjedište vladajuće Baath partije i sudnica spaljeni’ (Queenan 2011). Pomenute policajce pogodili su snajperisti koji su se nalazili na krovovima obližnjih zgrada.

Čak i u ovakvim okolnostima Vlada je pozivala na suzdržanost od upotrebe sile, pokušavajući udovoljiti zahtjevima pokreta za reforme. Savjetnik predsjednika Asada, dr. Bouthaina Shaaban, izjavila je na konferenciji za štampu, da je predsjednik naredio ‘da se ne koristi bojeva municija, čak i u slučaju da pripadnici policije, snaga sigurnosti ili državni službenici budu ubijeni’. Asad je obećao da će udovoljiti političkim zahtjevima prosvjednika, kao što su pravo na osnivanje i registraciju političkih stranaka, ukidanje mjera vanrednog stanja, i veću slobodu medija. (Al-Khalidi 2011). Izgledalo je da ništa od toga nije niti interesiralo niti pak spriječilo islamiste od njhovih nakana. 

Nekoliko izvještaja, uključujući i video izvještaj, naveli su da je paljba na prosvjednike i policiju došla od snajperista na krovima zgrada, za vrijeme sahrane ranije poginulih osoba. U izvještajima je rečeno da je ‘nejasno ko je na koga pucao’ (Al Jazeera 2011a), kao ‘nepoznata naoružana grupa na krovovima zgrada pucala je na prosvjednike i snage sigurnosti.’ (Maktabi 2011). I pored toga, Al Jazeera (2011b) čiji je vlasnik katarska monarhija, nedugo nakon toga objavila je da su snajperisti bile provladine snage.

‘Predsjednik Bashar al Assad u Derra je poslao hiljade sirijskih vojnika sa teškim naoružanjem radi izvođenja operacije koju je režim pokušao sakriti od očiju javnosti’, izjavila je ova katarska televizijska mreža. Međutim, navodi Al Jazeere o tome da su prikriveni provladini snajperisti ubijali ‘i vojnike i prosvjednike’ nelogična je i protivi se slijedu događaja. Pripadnici oružanih snaga poslati su u Daraa upravo iz razloga što su tamo pobijeni pripadnici policije. Saudijska Arabija, vodeći regionalni saveznik SAD-a, naoružala je i finasirala ekstremističke selefističke sunitske sekte sa ciljem oružane pobune protiv sekularne države. Saudijski dužnosnik Anwar Al-Eshki je kasnije potvrdio za BBC televiziju da je njegova zemlja uputila naoružanje Daraa-i kao i u džamiju Al-Omari (Truth Syria 2012). Selefijski šejh Adnan Arour, iz Saudijske Arabije, gdje se nalazi u egzilu, pozvao je na sveti rat protiv liberalnih alevitskih muslimana, za koje se tvrdi da dominiraju Sirijskom Vladom.  ‘Tako mi Allaha samljet ćemo Alevije u mašinama za mljevenje mesa, i njihovim mesom nahraniti pse’ (MEMRITV 2011). Cilj Selefista je stvaranje teokratske države ili kalifata. Genocidni slogan, ‘Kršćane u Bejrut, Alevite u grob’ postao je široko rasprostranjen, činjenica koju su sjevernoamerički mediji objavili još u maju 2011. godine (npr. Blanford 2011). Na ove prijeteće pozive uskoro će odgovoriti Islamisti iz brigade Al  Farouq  koji su djelovale u okviru Slobodne Sirijske vojske FSA. (Crimi 2012). Kanadski analitičar Michel Chossudovsky (2011) je primijetio da: ‘Upotreba oružanih snaga uključujući i tenkove u Daraau bila je usmjerena protiv organizirane oružane pobune, koja je bila na djelu u ovom pograničnom gradiću još od 17-18 marta.’

Nakon onih prvih nekoliko dana u Daraau, ubijanje pripadnika sirijskih snaga sigurnosti se nastavilo, ali o tome nije bilo ni traga ni glasa u medijskim izvješćima izvan Sirije. Bez obzira na to, nezavisna analitičarka Sharmine Narwani, o stupnju ubistava prvi put je pisala 2012., i ponovo polovinom 2014. godine.  Zasjeda i masakr vojnika u blizini Darraa dogodili su se krajem marta ili početkom Aprila. Jedan vojni kamion zaustavljen je proljevanjem nafte na putu u dolini između Daraa al-Mahatae i Daraa al-Balada a na kamione je zatim otvorena varta iz automatskog oružja. Prema izvorima vlade i napadača broj ubijenih vojnika u ovom masakru procjenjen je na 18 do 60. Jedan stanovnik Daraae je izjavio da o ovom incidentu uopće nije bilo nikakvih vijesti jer ‘U to vrijeme, Vlada nije željela pokazati da je ranjiva i slaba, dok je oružana opozicija željela prikriti činjenicu da je dobro naoružana’. Prema opozicionom blogeru Nizaru Nayoufu, ovaj masakr se dogodio posljednje sedmice u martu. Još jedan opozicioni antivladin novinar, Rami Abdul Rahman, (koji živi u Engleskoj a koji se naziva ‘Sirijskom obzervatorijom za ljudska prava SOHR’) tvrdi: ‘Napad se dogodio 1. Aprila, a 18 ili 19 pripadnika snaga sigurnosti je ubijeno...’ (Narwani 2014). Zamjenik ministra vanjskih poslova Sirije Faisal Mikdad, koji je i sam rođen u Daraau, potvrdio je da: ‘je ovaj incident Vlada namjerno prikrila… u namjeri da ne antagonizira situaciju, da suzbije emocije, ali i da stvari pokuša primiriti – kako ne bi došlo do jačanja emotivnih osjećanja koja bi mogla dovesti do nekontrolirane eskalacije nasilja’ (Narwani 2014).

Ali, efekat koji je postignut ovim negiranjem da je došlo do pogibije vojnika, u zapadnim medijima proizveo je uvjerenje da su ubijeni zapravo predstavljeni kao (a) žrtve sirijske vojske i (b) kao civili. Više od šest mjeseci, kadgod bi se u zapadnim medijima spominjao broj poginulih, obično se smatralo prihvatljivim govoriti o tome kako su svi ubijeni bili ‘prosvjednici’ koje je pobila Sirijska vojska. Naprimjer, jedan Reuterov izvještaj objavljen 24. marta da su u centralnu bolnicu u Darrau dopremljena ‘tijela najmanje 37 prosvjednika ubijenih u srijedu’ (Khalidi 2011).

Primjetit ćete da su svi oni koji su ubijeni predstavljeni kao ‘prosvjednici’, bez obzira na ranije izvještaje o ubistvima policajaca i zdravstvenih radnika. Još 19 vojnika pobijeno je 25. aprila, također u blizini Darraa. Narwani je uspjela doći do njihovih imena kao i do podataka koje je dobila od Sirijskog Ministarstva odbrane, a ove informacije je potvrdio i drugi dokument iz nevladinih izvora. Ona je izračunala da je tokom aprila 2011. godine ubijeno 88 sirijskih vojnika ‘koji su poginuli metkom nepoznatih napadača u različitim djelovima Sirije’ (Narwani 2014). Ona opovrgava tvrdnje da su ubijeni vojnici zapravo ‘prebjezi’, koje je ubila sirijska vojska jer su odbijali da pucaju na civile. Human Rights Watch, referirajući se na intervjue koje je proveo sa oko 50 neimenovanih ‘aktivista’, tvrdi da su vojnici koji su ubijeni ovom prilikom, svi bili ‘prebjezi’, koje je pobila sirijska vojska (HRW 2011b). Međutim, sahrana lojalnih armijskih oficira koja je u to vrijeme objavljena na internetu, bila je sasvim očita. Čak i Rami Abdul Rahman (SOHR), koji je inače sklon svaljivanju krivnje na sirijsku armiju zbog ubistva civila, izjavio je da ‘ova igra oko armija ubija prebjege jer su odlučili preći na stranu oružane opozicije, - ja to uopće nikada neću prihvatiti’ (Narwani 2014). Bez obzira na to, suprotstavljena i visoko emocionalna izvješća postala su jako zbunjujuća. 

Nasilje se proširilo ka sjeveru, zahvaljujući pomoći islamističkih ratnika iz Libana, koji su došli u mjesta Baniyas i predgrađe Homsa. 10. aprila ubijeno je devet vojnika u napadu na autobus u Baniyasu. U Homsu je 17. aprila ubijen general Abdo Khodr al-Tallawi, zajedno sa njegovom dvojicom sinova, i nećakom, a sirijski komandir Iyad Kamel Harfoush ubijen je nedaleko od svoje kuće. Dva dana kasnije pukovnik Mohammad Abdo Khadour, koji nije bio na dužnosti, ubijen je dok se vozio u privatnom automobilu (Narwani 2014). Komentator iz Sjeverne Amerike Joshua Landis (2011a) objavio je da je ubijen rođak njegove supruge, koji je bio jedan od vojnika u Baniyasu. Ovo nisu bili jedini ubijeni, ali ih ja ovdje spominjem zbog toga što svi zapadni medijski kanali, sve do danas, pokušavaju održati fikciju o tome kako se nije radilo o islamističkoj oružanoj pobuni, te da ‘mirni prosvjednici’ nisu posegnuli za oružjem sve do septembra 2011. godine.

Al Jazeera, glavni bliskoistočni medijski kanal koji podržava Muslimansku braću, ove napade namjerno nije objavio, kao ni pojačanje koje je došlo od naoružanih grupacija izvana. Bivši novinar Al Jazeere Ali Hashem jedan je od mnogobrojnih novinara koji su podnijeli ostavke na pozicije u ovoj katarskoj TV mreži (RT 2012), u znak protesta zbog njene pristrasnosti kada je riječ o izvještavanju o oružanom nasilju u Siriji. Hashem je imao snimak naoružanih pripadnika koji su došli iz Libana, ali su to njegovi katarski urednici sakrili. ‘U pismu ostavke napisao sam mome šefu… kao da se u Siriji ništa nije dešavalo.’ On smatra da je ‘Libijska revolucija’ za Al Jazeeru, značila početak ugleda ove medijske mreže kao kredibilne medijske grupacije (Hashem 2012).

Provokatori su  igrali važnu ulogu. Tunižanski džihadista ‘Abu Qusay’ kasnije je priznao da je on bio istaknuti ‘sirijski pobunjenik’ koji je imao zadatak da vrši ‘miniranje desekraciju sunitskih džamija’, uključujući i ostavljanje uvredljivih grafita poput onih ‘Nema Boga osim Bashara’, koji predstavljaju tešku uvredu za muslimane. Ovakve poruke kasnije su, naravno, pripisivane Sirijskoj vojsci, sa ciljem da podstaknu dezertiranje Sunitskih oficira i vojnika na stranu opozicije. ‘Abu Qusaya’ su intervjuirali strani novinari koji ni na osnovu njegovog akcenta nisu primijetili da on nije državljanin Sirije. (Eretz Zen 2014).

Američki novinar Nir Rosen, čiji su izvještaji uglavnom kritični prema Vladi Sirije, također je napao zapadni konsenzus kada je u pitanju početak nasilja u Siriji.

 ‘Pitanje dezertera je pokušaj da se preusmjeri pažnja. Oružana pobuna je počela mnogo ranije nego je došlo do dezerterstva iz redova Sirijske vojske… Svakoga dana opozicija objavljuje spisak ubijenih, obično bez ikakvog objašnjenja… Mnogi od ubijenih su ustvari opozicioni borci opisani kao nevini civili koje su ubili pripadnici sirijske vojske, sigurnosnih agencija… koje su ubili anti-režimski ratnici.’ (Rosen 2012).

Igra jezika i brojki korištena je sa ciljem deligitimiziranja Sirijske Vlade (Režima) i Sirijske armije (Asadovi lojalisti), čime se sugerirala njihova odgovornost za ukupno nasilje. Baš kao što su snage NATO-a bombardirale Libiju sa ciljem svrgavanja Libijske Vlade, Dužnosnici američke Vlade počeli su zahtijevati da predsjednik Asad mora da ode sa vlasti.  Brookings Institution (Shaikh 2011) je tvrdio da je predsjednik Asad ‘izgubio legimitet za ostanak na vlasti u Siriji’. Američki senatori John McCain, Lindsay Graham i Joe Lieberman su rekli da je vrijeme da se ‘svrstamo na stranu sirijskoga naroda u njihovim mirnim zahtjevima za demokratsku vlast’ (FOX News 2011). Bio je to početak objave još jedne kampanje za ‘promjenu režima’.

Američki Državni sekretar Hilary Clinton odbacila je kao neistinitu pomisao da su ‘strani podstrekači’ uključeni u dizanje oružane pobune, tvrdeći da ‘su ogromna većina žrtava nenaoružani civili’ (Clinton 2011). Ustvari, Clintonova je odlično znala da su, od samog početka, njeni Saudijski saveznici naoružali ekstremiste. Njena tvrdnja o žrtvama također je neistinita. Ujedinjeni narodi  (koji će kasnije prestati brojati žrtve) na osnovu nekoliko izvora procijenili su da je, do početka 2012. godine bilo više od 5,000 žrtava, i da je broj mrtvih u prvoj godini sukoba, uključujući i 478 policajaca i 2,091 pripadnika vojnih i sigurnosnih snaga (OHCHR 2012: 2; Narwani 2014). To znači da su više od pola žrtava koje su pale u prvoj godini zapravo pripadnici sirijskih snaga sigurnosti. Ova nezavisna procjena izostajala je u zapadnim izvještajima o ratu u Siriji. Zapadne organizacije poput Human Rights Watcha, zajedno sa američkim kolumnistima, (e.g. Allaf 2012) i dalje nastavljaju sa tvrdnjama, čak i nakon poraza sektaških formacija al-Farouq (FSA-a) u Homsu, početkom 2012. godine da su sirijske snage sigurnosti masakrirale ‘nenaoružane prosvjednike’, da sirijski narod ‘nije imao izbora ’ već da se lati oružja, i da je ‘prosvjednički pokret’ otpočetka bio, ‘prije svega miran sve do Septembra 2011.’ (HRW 2011a, HRW 2012). Dokazi koje smo predočili gore potvrđuju da to nije bio slučaj i da je ta priča potpuno netačna.

Ustvari, pokret za političke reforme nasilno su sa ulica otjerali naoružani selefistički Islamisti, u toku marta i aprila. Sirijske opozicione grupe godinama su se zalagale, i javno agitirale, protiv korupcije i monopola vlasti Ba’ath partije. Međutim, većina njih nije željela destrukciju društveno inkluzivne države, pa čak i ako je ona autoritarna. Većina njih suprotstavlja se, kako sektaškom nasilju tako i uplitanju stranih sila. Podržali su zaštitu koju Sirija pruža vjerskim i etničkim manjinama, relativno povoljan položaj žena  i pravo na besplatno školovanje i liječenje koje garantira sirijska država, pritom se protiveći korupcijskim mrežama i političkoj policiji koja ulijeva strah. (Wikstrom 2011; Otrakji 2012).

Reporterka Hala Jaber (2011) u junu je primjetila da se oko 5000 osoba pojavilo na demonstracijama u gradiću Ma’arrat al-Numan, na sjeverozapadu Sirije, između Haleba (Aleppo) i Hama. Ona navodi da je nekoliko ‘prosvjednika’ ubijeno prije sedam dana, dok su pokušavali postaviti barikade na putu između Damaska i Haleba. Aleppo. Nakon pregovora sa vladom koja je reducirala prisustvo sigurnosnih snaga u gradu,  ‘bradati muškarci u autombilima i pikap kamionetima bez registarskih oznaka, naoružani automatskim puškama i  ručnim bacačima granata’ počeli su pucati na mali broj pripadnika snaga sigurnosti koje su ostale u gradu. Kao pomoć sirijskim vojnicima poslan je helikopter. Kao rezultat ovog okršaja ‘četiri policajca i dvanaest napadača su poginuli. i još 20 policajaca je ranjeno’. Oficire koji su uspjeli izbjeći sukob sakrili su pripadnici plemenskih zajednica koji su sami učestvovali u protestnim skupovima na samom početku. Kada su održane slijedeće ‘demonstracije za uvođenje demokracije’, narednog petka ‘na njima se pojavilo samo 350 osoba’, uglavnom mladih ljudi i nekolicina bradatih militanata (Jaber 2011). Nakon otvorenog selefističkog napada, pet hiljada prosvjednika spalo je na samo njih 350.

Nakon višemjesečnih medijskih manipulacija, kojima su nastojali prikriti islamističku oružanu pobunu, Sirijci kao što je Samer al Akhras, mladić iz sunitske porodice, koji je ranije gledao Al Jazeeru, jer ju je preferirao u odnosu na državnu televiziju, prestao ju je gledati. On se lično uvjerio u medijsku manipulaciju izvještaja koje je emitovala Al Jazeera, krajem juna 2011. godine i napisao je slijedeće:

‘Ja sam građanin Sirije i humanista. Nakon četiri mjeseca lažne slobode… …Vi govorite o mirnim demonstracijama a ubijate naše građane. Od danas … ja sam [sada] narednik u rezervnim oružanim snagama Sirijske armije. Ako uhvatim bilo koga… u bilo kojoj terorističkoj organizaciji koja djeluje  na terenu u Siriji, pucat ću na njega kao što on puca ne mene.. Ovo je naša zemlja, a ne vaša, robovi lažne američke slobode.’ (al Akhras 2011).

        Bilješke:

-        Abouzeid, Rania (2011) ‘Syria’s Revolt, how graffiti stirred an uprising’, Time, 22 March

-        Al Akhras, Samer (2011) ‘Syrian Citizen’, Facebook, 25 June, online: https://www.facebook.com/notes/sam-al-akhras/syrian-citizen/241770845834062?pnref=story

-        Al Jazeera (2011a) ‘Nine killed at Syria funeral processions’, 23 April, online:http://www.aljazeera.com/news/middleeast/2011/04/20114231169587270.html

-        Al Jazeera (2011b) ‘Deraa: A city under a dark siege’, 28 April, online: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2011/04/2011427215943692865.html

-        Al-Shaqfa, Muhammad Riyad (2011) ‘Muslim Brotherhood Statement about the so-called ‘Syrian Revolution’’, General supervisor for the Syrian Muslim Brotherhood, statement of 28 March, online at: http://truthsyria.wordpress.com/2012/02/12/muslim-brotherhood-statement-about-the-so-called-syrian-revolution/

-        Allaf, Rime (2012) ‘This Time, Assad Has Overreached’, NYT, 5 Dec, online: http://www.nytimes.com/roomfordebate/2012/02/06/is-assads-time-running-out/this-time-assad-has-overreached

-        Blanford, Nicholas (2011) ‘Assad regime may be gaining upper hand in Syria’, ChristianScience Monitor, 13 may, online: http://www.csmonitor.com/World/Middle-East/2011/0513/Assad-regime-may-be-gaining-upper-hand-in-Syria

-        Chossudovsky, Michel (2011) ‘Syria: who is behind the protest movement? Fabricating a pretext for US-NATO ‘Humanitarian Intervention’’, Global Research, 3 May, online: http://www.globalresearch.ca/syria-who-is-behind-the-protest-movement-fabricating-a-pretext-for-a-us-nato-humanitarian-intervention/24591

-        Clinton, Hilary (2011) ‘There is No Going Back in Syria’, US Department of State,17June,online:http://www.state.gov/secretary/20092013clinton/rm/2011/06/166495.htm

-        Maktabi, Rima (2011) ‘Reports of funeral, police shootings raise tensions in Syria’, CNN, 5 April, online: http://edition.cnn.com/2011/WORLD/meast/04/05/syria.unrest/

-        Crimi, Frank (2012) ‘Ethnic Cleansing of Syrian Christians’, Frontpagemag, 29 March, online: http://www.frontpagemag.com/2012/frank-crimi/ethnic-cleansing-of-syrian-christians/

-        Daily Mail (2011) ‘Nine protesters killed after security forces open fire by Syrian mosque’, 24 March

-        DIA (1982) ‘Syria: Muslim Brotherhood Pressure Intensifies’, Defence Intelligence Agency (USA), May, online: https://syria360.files.wordpress.com/2013/11/dia-syria-muslimbrotherhoodpressureintensifies-2.pdf

-        DIA (2012) ‘Department of Defence Information Report, Not Finally Evaluated Intelligence, Country: Iraq’, Defence Intelligence Agency, August, 14-L-0552/DIA/297-293, Levant report, online at: http://levantreport.com/2015/05/19/2012-defense-intelligence-agency-document-west-will-facilitate-rise-of-islamic-state-in-order-to-isolate-the-syrian-regime/

-        Draitser, Eric (2012) ‘Unmasking the Muslim Brotherhood: Syria, Egypt and beyond’, Global Research, 12 December, online: http://www.globalresearch.ca/unmasking-the-muslim-brotherhood-syria-egypt-and-beyond/5315406

-        Eretz Zen (2014) ‘Tunisian Jihadist Admits: We Destroyed & Desecrated Mosques in Syria to Cause Defections in Army’, Youtube Interview, 16 March, online: https://www.youtube.com/watch?v=fQ8awN8GLAk

-        FOX News (2011) ‘Obama Under Pressure to Call for Syrian Leader’s Ouster’, 29 April, online: http://www.foxnews.com/politics/2011/04/29/obama-pressure-syrian-leaders-ouster/

-        Ghadry, Farid N. (2005) ‘Syrian Reform: What Lies Beneath’, Middle East Quarterly, Vol 12 No 1, Winter, online: http://www.meforum.org/683/syrian-reform-what-lies-beneath 

-        Haidar, Ali (2013) interview with this writer, Damascus 28 December. [Ali Haidar was President of the Syrian Social National Party (SSNP), a secular rival to the Ba’ath Party. In 2012 President Bashar al Assad incorporated him into the Syrian government as Minister for Reconciliation.]

-        Hashem, Ali (2012) ‘Al Jazeera Journalist Explains Resignation over Syria and Bahrain Coverage’, The Real News, 20 March, online: http://therealnews.com/t2/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=74&jumival=8106

-        HRW (2011a) ‘We’ve never seen such horror: crimes against humanity by Syrian Security Forces’, Human Rights Watch, June, online: http://www.hrw.org/reports/2011/06/01/we-ve-never-seen-such-horror-0

-        HRW (2011b) Syria: Defectors Describe Orders to Shoot Unarmed Protesters’, Human Rights watch, Washington, 9 July, online: http://www.hrw.org/news/2011/07/09/syria-defectors-describe-orders-shoot-unarmed-protesters

-        HRW (2012) ‘Open Letter to the Leaders of the Syrian Opposition, Human Rights Watch, Washington, 20 March, online: http://www.hrw.org/news/2012/03/20/open-letter-leaders-syrian-opposition

-        Jaber, Hala (2011) ‘Syria caught in crossfire of extremists’, Sunday Times, 26 June,online:http://www.thesundaytimes.co.uk/sto/news/world_news/Middle_East/article657138.ece

-        Khalidi, Suleiman (2011) ‘Thousands chant ‘freedom’ despite Assad reform offer’, Reuters, 24 March, online: http://www.reuters.com/article/2011/03/24/us-syria-idUSTRE72N2MC20110324

-        Landis, Joshua (2011a) ‘The Revolution Strikes Home: Yasir Qash`ur, my wife’s cousin, killed in Banyas’, Syria Comment, 11 April, online: http://www.joshualandis.com/blog/the-revolution-strikes-home-yasir-qashur-my-wifes-cousin-killed-in-banyas/

-        Landis, Joshua (2011b) ‘Syria’s Opposition Faces an Uncertain Future’, Syria Comment, 26 June, online: http://www.joshualandis.com/blog/syrias-opposition-faces-an-uncertain-future/

-        MEMRITV (2011) ‘Syrian Sunni Cleric Threatens: "We Shall Mince [The Alawites] in Meat Grinders"‘, YouTube, 13 July, online: https://www.youtube.com/watch?v=Bwz8i3osHww

-        Nassar, Jessy (2014) ‘Hama: A rebirth from the ashes?’ Middle East Monitor, 11 July, online: https://www.middleeastmonitor.com/articles/middle-east/12703-hama-a-rebirth-from-the-ashes

-        Narwani, Sharmine (2012) ‘Questioning the Syrian “Casualty List”, 28 Feb, online: http://english.al-akhbar.com/content/questioning-syrian-%E2%80%9Ccasualty-list%E2%80%9D

-        Narwani, Sharmine (2014) Syria: The hidden massacre, RT, 7 May, online: http://rt.com/op-edge/157412-syria-hidden-massacre-2011/

-        OHCHR (2012) ‘Periodic Update’, Independent International Commission of Inquiry established pursuant to resolution A/HRC/S - 17/1 and extended through resolution A/HRC/Res/19/22, 24 may, online:

-        http://www.ohchr.org/Documents/HRBodies/HRCouncil/CoISyria/PeriodicUpdate24May2012.pdf

-        Otrakji, Camille (2012) ‘The Real Bashar al Assad’, Conflicts Forum, 2 April, online: http://www.conflictsforum.org/2012/the-real-bashar-al-assad/ 

-        Queenan, Gavriel (2011) ‘Syria: Seven Police Killed, Buildings torched in protests’, Israel National News, Arutz Sheva, March 21

-        Reuters (2011) ‘Syria says seizes weapons smuggled from Iraq’, 11 March, online:http://www.reuters.com/article/2011/03/11/us-syria-iraq-idUSTRE72A3MI20110311?hc_location=ufi

-        Rosen, Nir (2012) ‘Q&A: Nir Rosen on Syria’s armed opposition’, Al Jazeera, 13 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2012/02/201221315020166516.html

-        RT (2012) ‘Al Jazeera exodus: Channel losing staff over ‘bias’’, 12 March, online: http://rt.com/news/al-jazeera-loses-staff-335/

-        Salt, Jeremy (2011) Truth and Falsehood in Syria, The Palestine Chronicle, 5 October, online: http://palestinechronicle.com/view_article_details.php?id=17159

-        Sayyid Rasas, Mohammed (2013) ‘From 2005 to 2013: The Syrian Opposition’s Many Faces’, Al Akhbar, 19 March, online: http://english.al-akhbar.com/node/15287 

-        Shaikh, Salman (2011) ‘In Syria, Assad Must Exit the Stage’, Brookings Institution, 27 April, online: http://www.brookings.edu/research/opinions/2011/04/27-syria-shaikh

-        Sheikho, Youssef (2013) ‘The Syrian Opposition’s Muslim Brotherhood Problem’, Al Akhbar English, April 10, online: http://english.al-akhbar.com/node/15492

-        Truth Syria (2012) ‘Syria – Daraa revolution was armed to the teeth from the very beginning’, BBC interview with Anwar Al-Eshki, YouTube interview, video originally uploaded 10 April, latest version 7 November, online: https://www.youtube.com/watch?v=FoGmrWWJ77w

-        Seale, Patrick (1988) Asad: the struggle for the Middle East, University of California Press, Berkeley CA

-        van der Lugt, Frans (2012) ‘Bij defaitisme is niemand gebaat’, from Homs, 13 January, online: https://mediawerkgroepsyrie.wordpress.com/2012/01/13/bij-defaitisme-is-niemand-gebaat/

-        Wikstrom, Cajsa (2011) Syria: ‘A kingdom of silence’, Al Jazeera, 9 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2011/02/201129103121562395.html

-        YaLibnan (2011) ‘7 Syrian policemen killed in Sunday clashes’, 21 March, online: http://yalibnan.com/2011/03/21/7-syrian-policemen-killed-in-sunday-clashes-report/