Kako Teheran razvija trgovinsku ofanzivu

pdf

Sažetak
Od 1979. godine, Iran ima bitan položaj u strateškoj konkurenciji sa susjednim državama, naročito sa Saudijskom Arabijom. Jedna od glavnih taktika Irana jeste sticanje popularnosti i širenje zone uticaja kroz primjenu „meke moći“. Prije pobune u Siriji, iranski lideri su, za razliku od američkih političkih struktura, implementirali strategije kroz meku moć, kako bi proširili svoj uticaj na Bliskom istoku i uspostavili odnose sa drugim državama.
Ključne riječi: Iran, Saudijska Arabija, pobuna, Bliski istok

U kulturnom pogledu, Iran dijeli određene društvene običaje i nacionalne festivale sa dijelom stanovništva Iraka, Afganistana, Pakistana, Turske, Libana, Jemena i Sirije. U vjerskom pogledu, šiitske zajednice širom regije imaju naklonost prema Iranu. Što se tiče politike, naročito vanjske, da bi oblikovali javno mnijenje, iranski lideri su se fokusirali na naglašavanje nezavisnosti, samoopredjeljenosti i otpora. Rukovodstvo Irana je dalo poticaj Iranu kao jedinoj državi regiona koja je oslobođena okova američke i Zapadne politike.
Konačno, Islamska republika nastavlja da ulaže u oblikovanje javnog mnijenja putem obrazovanja (primajući veliki broj stranih studenata na studije u Iranu). Štoviše, stvari su se promijenile u posljednjih par godina, od pobune u Siriji. Nedavno je Iran bio primoran da upotrijebi grubu silu, snažnijim angažovanjem Islamske revolucionarne garde i njenih vojnih ogranaka širom regije, posebno u Siriji, Iraku i Jemenu. Iranska vanjska politika i retorika je izazvala zabrinutost za ambicije Irana. Njegova umješanost u unutrašnje poslove država regiona je postala temom javne rasprave, što je uzrokovalo pojačane tenzije.
Iranska vanjska politika i upotreba grube sile je značajno neutralizovala uspjeh meke moći. Primjerice, nedavne ankete ističu to da ljudi u regionu sada posmatraju Iran više kao prijetnju, a manje kao model države koji žele da slijede. Iranski lideri, svjesni promjene u percepciji, počinju da tragaju za drugim pristupima u širenju svoga uticaja. Globalni legitimitet je postao jedan od načina. Iran uživa podršku Rusije i Kine, ali treba i Zapad, pošto je legitimitet obično povezan sa prihvaćanjem određene države u očima Zapadnih sila.
Pošto ni iranski vrhovni vođa Ali Khamenei niti viši kadar Revolucionarne garde ne namjerava da mijenja svoju vanjsku politiku i ideološke ciljeve da bi zadovoljili Zapad, oni su spretno preokrenuli svoj fokus ka trgovini. Trgovina i saradnja sa Zapadom mogu biti moćni alati u jačanju državnog legitimiteta bez utjecanja na političare te zemlje radi promjene ili liberalizacije njene politike.
Teheran razvija svoje trgovinske odnose sa evropskim državama kroz Ministarstvo vanjskih poslova te glavne dioničare. Evropska unija je srdačno pozdravila ovaj trend, te je čak pristala da poštuje iranske islamske propise tokom posjeta iranskih političara. Ovaj ekonomski i politički trend će nastaviti da raste. Trgovina sa Evropom omogućava Iranu određeni legitimitet koji mu je potreban, te izbjegavanje kritika Zapada upućenih ka njegovoj vanjskoj politici.
Veća globalna legitimnost bi, u očima iranskog rukovodstva, podstakla regiju da posmatra Iran kao nezavisan model snažne države. Kroz stečeni legitimitet, Iran bi pokušao da proširi uticaj na svoje susjede. Dok globalni legitimitet Irana jača kroz trgovinu, Teheran vjeruje da će ljudi iz regiona početi više da poštuju Iran, što će, zauzvrat, poboljšati položaj Irana u svijetu i u regiji.
Dr. Mādžid Rafīzāde je iransko-američki znanstevnik sa Harvarda i predsjedavajući Međunarodnog američkog vijeća za Bliski istok.