Suradnja Irana, Turske i Rusije za mir na Bliskom istoku

Posljednjih dana tokom kojih je sirijska vojska preuzela potpunu kontrolu nad Halepom ne prestaje „globalna buka“ medija i vlada koje podržavaju pobunjenike protiv aktualnog sirijskog režima. Osim ovoga, zapadnim zemljama ali i Saudijskoj Arabiji i Kataru bolno je pala činjenica da su izgubili Halep i da je ovo važno uporište otišlo iz pobunjeničkih ruku. Realnost je ta da u razorenoj Siriji u kojoj je do sada ubijeno na stotine hiljada civila a milioni njih su raseljeni sve strane žele nastavak rata. Milioni izbjeglica su izazvali velike ekonomske i sigurnosne probleme i uopće nije poznat procenat ekstremista koji su u ovom izbjegličkom valu stigli u Evropu. Oni su poput tempirane bombe koja svakog časa može eksplodirati u sudaru sa nekim autobusom ili kamionom i prouzročiti veliki broj žrtava. Dakle, kao što se moglo i predvidjeti podrška Zapada pobunjenicima u Siriji im se obila o glavu i ne treba očekivati da neko ko je pet godina obmanjivan zapadnom i arapskom pomoći a koji je bio samo sredstvo u njihovim rukama sada nije svjestan pozicije u kojoj se našao. Radi se o stotinama hiljada osoba koje su izgubile članove svojih porodica, prijatelje, budućnost, nadu i koje nisu tretirane kao ljudsko biće nego kao figure na šahovskoj tabli. Ovdje je riječ o obmani i o tome zašto je arapska mladost tako naivno postala žrtvom zapadnih i interesa Katara, Turske i Saudijske Arabije.
          Osim napora koje ulažu pokrovitelji terorizma u Siriji i Rusija ima važnu i stabilizirajuću ulogu na Bliskom istoku. Posljednji plan za rješenje sirijske krize koji je iznio ruski predsjednik Putin temelji se na ruskom uspjehu u uspostavi primirja u Halepu i istjerivanju pobunjeničkih skupina iz tog grada. Cilj Sirije, Irana i Rusije bio je Istočni Halep staviti izvan kontrole pobunjeničkih snaga protivnih Al-Asadovom režimu a Turska je u svemu imala ulogu medijatora. Premda je Erdoganova Turska imala plan za Siriju nastojeći da proširi regionalni utjecaj, taj je plan propao. Nastojeći da ostvari korist u Siriji Turska je što otvoreno što prikriveno vojno djelovala protiv susjednih zemalja. Ignoriranje nacionalnog suvereniteta i napori za rušenjem aktualne sirijske vlasti a pod krinkom zapadno-arapskog plana za širenjem „arapskog proljeća“ koje  je zapravo bilo „arapska zima“ dovelo je do uništenja tradicionalnog sistema i do nestabilnosti i svakodnevnog nasilja i ratovanja.
          Globalno javno mnijenje nije zaboravilo na koji način je na hiljade protivnika sirijske vlade obučavano i sa oružjem i vojnom opremom prebačeno na teritoriju Sirije. Ova regionalna drama je prije pet godina opečatila rat u Siriji. Rat za svrgavanje aktualne vlade i za uspostavu vlasti radikalnih islamističkih grupa. Turska, Katar, Saudijska Arabija i zapadne zemlje su mislile da će pomoću radikalnih grupa ostvariti svoj cilj svrgavanja Al-Assadove vlade. Međutim, ovakve ideje su suštinski pogubne. Kao što je pokazalo afganistansko iskustvo, talibani koji su obučavani od strane pakistanske vojske i CIA-e preobratili su se u najopasnijeg neprijatelja Zapada. Ovo opasno kockanje dogodilo se ponovo u svrgavanju libijske vlasti a sada se dešava u Siriji. Sada više niko ne sumnja u to državljani kojih zemalja su počinitelji napada 11. septembra u New Yorku i Washingtonu. Sada se u jednom veoma kratkom vremenskom periodu ponavlja 11. septembar kako bi se shvatila gorka istina o podršci radikalnim tokovima protiv nezavisnih vlada kao što su libijska i sirijska.
          Ova opasna partija pokera sa radikalnim islamističkim skupinama je razvrgnuta prisustvom Rusije i Irana. Obje zemlje nastoje iznaći puteve trajnog rješenja sirijske krize i uspostave dugotrajnog mira kako bi se rat u ovoj zemlji priveo kraju. Za uspostavu mira nema drugog puta osim potpore legalnoj sirijskoj vlasti i ovo je moguće realizirati razoružavanjem pobunjeničkih skupina i uspostavom primirja u različitim regionima. Moskva je,  kako bi zadovoljila Tursku,  povjerila Ankari ulogu medijatora u ovom procesu. Teroristički akt nad ruskim ambasadorom u Ankari nesumnjivo je pokušaj da se nanese udarac trilateralnoj saradnji na relaciji Moskva – Teheran – Ankara. Radikalne skupine nastoje što je moguće više uvući Tursku u sukob i Erdoganovu vladu koja je ovih dana pred velikim izazovima izvrgnuti dodatnom pritisku radikalista. Teror u Ankari i bombaški napadi općenito u Turskoj  predstavljaju skrivene napore različitih skupina koje žele natjerati Tursku da podržava pobunjenike u Siriji kako bi se neprijateljstva nastavila.
          Ovih dana svjedočimo mirnoj evakuaciji pobunjenika autobusima iz jednog u druge regione Halepa. Primjena ovog iskustva na druge sirijske regione može postepeno voditi ka uspostavi trajnog mira u ovoj zemlji. Ovo je upravo sporazum kojeg su prije nekoliko mjeseci razmatrali Washington i Moskva u cilju uspostave primirja u Siriji, ali sve je propalo kada su američki bombarderi, slučajno ili namjerno, u jednom zračnom napadu usmrtili veliki broj sirijskih vojnika. Cilj primirja u ovoj fazi je borba sa DAEIŠ-om, okončanje rata sa pobunjenicima koje potpomažu Zapad i Arapi i osiguravanje uvjeta za uspostavu prelazne vlade. U toj prelaznoj vladi u čijem formiranju će učestvovati i Bashar al-Assad cilj je doći do slobodnih izbora u cijeloj Siriji. Ali s obzirom na produbljivanje razlika između Washingtona i Moskve o sirijskom pitanju te nepostojanja jasnog pristupa Trumpove vlade može se samo nagađati u kom pravcu će se sve odvijati.
          U suštini svaki vid stabilnog mira ovisi o odlukama Moskve i Washingtona. Budući da broji svoje posljednje dane, Obamina vlada nema ni snage a ni motiva za donošenje strateških odluka. Moskva ima za cilj iskoristiti postojeću situaciju kako bi pojačala svoju moć. Rusija čak želi da uspjehom u Siriji riješi i ostale probleme koje ima sa Zapadom a naročito sa
SAD-om. Vidljivim prisustvom u Siriji Rusija je uspjela izaći iz izolacije kojoj je bila izložena tokom ukrajinske krize. Ozbiljnom ulogom koju je imala u Siriji uspjela se nametnuti kao utjecajan i glavni igrač na Bliskom istoku i štaviše osnažiti svoju globalnu poziciju.
          Trump je na koncu objavio pozitivan stav oko suradnje sa Rusijom u Siriji. Budući američki državni sekretar u Trumpovoj vladi ima posebne odnose sa Putinom. Ukoliko se Trump bude držao svojih predizbornih obećanja Rusija će biti spremna da Trumpu ponudi „avans“ kako bi se aktualizirao sporazum Moskva – Washington o Siriji. Ovaj sporazum o Siriji bi priskrbio mnoge koristi Moskvi. Putin ima namjeru realizirati upravo raniji sporazum između Rusije i Amerike, sporazum koji je ranije propao  zbog protivljenja regionalnih sila.
          Današnja pozicija Sirije veoma se razlikuje od prijašnje. Regionalne i transregionalne sile sve svoje nade su vezali za to da Halep ne padne u ruke aktualne vlade i njenih saveznika. Povrat Halepa predstavlja važan događaj koji je doveo do poraza protivnike sirijske vlade, jer oni nisu željeli da Halep ponovo bude u Al-Assadovim rukama  kako ne bi oslabila njihova moć cjenkanja. I Turska želi izvući korist iz svega. Zato su se Turci zbližili sa Rusima. Propala su i očekivanja Katara, Saudijske Arabije i ostalih arapskih zemalja protivnika Bashara al-Assada koje nemaju više nikakav plan. Zato i ne smatraju lošim da se sirijsko pitanje riješi na jedan dostojanstven način pogotovo što i Trump zahtijeva borbu sa terorizmom u Siriji. I Evropa je možda više nego i jedan drugi politički akter zainteresirana za okončanje rata u Siriji jer se posljedice sirijskih dešavanja itekako reflektiraju na njezino unutarnje stanje. Na stotine hiljada sirijskih izbjeglica je u Evropi. Milioni sirijskih azilanata su u Turskoj, a Ankara ih koristi kao sredstvo pritiska na Evropu. Stoga su i pojačane konsultacije regionalnih sudionika. Ako danas i postoje razmimoilaženja ona se tiču Halepa i nemoći da se zaustavi napredovanje sirijskih i ruskih trupa. I reakcije su ishitrene jer se ne želi da Bashar al-Assad i njegovi zaštitnici ojačaju poziciju u budućim pregovorima.
          Ključnu i najvažniju ulogu u realizaciji mira treba imati Turska. Oduzimanje Halepa iz ruku pobunjenika velika je pobjeda Bashara al-Assada, Rusije i Irana. Međutim, sadašnja turska vlada je ovu pobjedu smatrala svojim porazom u Siriji. Protesti ispred iranske ambasade u Ankari ili iranskog konzulata u Istanbulu kao i protesti u Sarajevu i ostalim gradovima uglavnom su održavani uz saglasnost turske vlade kako bi se izazvali medijski pritisci na Iran i Rusiju zbog preuzimanja Halepa. Poruka turske vlade je bila da pobjeda u Halepu nije bez troškova i da to umanjuje značaj i vrijednost ove pobjede. Ali, uprkos tome Turska ne nastoji kao ranije provoditi plan za Siriju jer zna da bi pad Al-Assadove vlasti značio stupanje DAEŠ-a na scenu ili mogućnost formiranja kurdske vlade na sjeveru Sirije. I sada za njih gorući sirijski problem predstavljaju Kurdi. Osim toga situacija se promijenila i Bashar al-Assad je jači nego prije. Najvažniji razlog turskog približavanja Istoku, napose Iranu i Rusiji, jeste jačanje napetosti između Ankare i Evropske unije. Turska je došla do zaključka da njeni pregovori sa Evropom ne polučuju željeni rezultat. Upravo stoga,  a i da ne bi ostala usamljena,  nastoji se približiti Iranu i Rusiji. Najveća neslaganja između Turske sa jedne  i Rusije i Irana sa druge strane bila su upravo oko Sirije. U sadašnjoj konstelaciji odnosa Turska je primorana da preuzme važnu ulogu u procesu uspostave mira u Siriji kako bi osigurala neke privilegije. Zemlje koje neće profitirati od Sirije u budućnosti su Katar i Saudijska Arabija te ostali ozbiljni protivnici Assadove vlade te pristalice DAEIŠ-a ali i oni sada polako shvataju da treba privesti kraju sirijsku krizu. Osim toga, prisustvo Moskve i Teherana u Siriji je izraženije nego ranije.
          Sastanak u Moskvi između Irana, Rusije i Turske sazvan je prije svega zbog toga da se primirje uspostavljeno u Halepu proširi i na ostale sirijske regione. Na tom sastanku usvojen je dokument nazvan “Moskovska deklaracija” koji bi trebao oživjeti mirovne napore i održati prekid vatre.  Sa druge strane, pošto je propao plan ekstremističkih skupina protivnih Assadovoj vladi Ankara nastoji da pobunjeničke skupine koje se i sada nalaze u Turskoj budu od strane Irana i Rusije prihvaćene kao umjerene i moguće je da će biti postignut sporazum oko toga. Neprijateljstvo Turske spram sirijske vlade je splasnulo i ukoliko se bude odlučivalo o prelaznoj koalicionoj vladi turska vlada će nastojati da u najmanju ruku u toj vladi budu i one snage kojima će ona pružati potporu. Turci imaju neprijateljski stav prema Kurdima dok Iran i Amerika ne dijele tursko stajalište. Turci su i sada vojno prisutni u Siriji što baš nije po volji sirijskoj vladi. Sastanak u Moskvi može u znatnoj mjeri predstavljati kamen temeljac za neko trajnije primirje u Siriji kako bi se budućnost sirijske vlade temeljno riješila na sastanku između Moskve i Vašingtona.

Save