Sirija nakon oslobođenja Haleba i nova sigurnosna arhitektura Levanta

Osman Softić

Krajem prošle godine Sirijska arapska armija (SAA), nakon višegodišnje borbe, a uz pomoć njenih saveznika, Ruske Federacije, Islamske Republike Iran i libanskog Hizbullaha, te iračkih formacija koje djeluju pod komandom iračkog Ministarstva sigurnosti, oslobodila je istočni dio Haleba (Aleppo), najvećeg sirijskog grada na sjeveru zemlje, koji se nalazio pod kontrolom ekstremnih pobunjeničkih i džihadističkih grupacija kojim je dominirao Front Nusra, ogranak Al-Qaide u Siriji. Ova oružana formacija, koja je zvanično proglašena terorističkom organizacijom, u međuvremenu je, iz pragmatičnih razloga kako bi omekšala svoj imidž, preimenovana u tzv. „Front za oslobađanje Levanta“ (Jabhat Fateh al Sham).

pdf

Sažetak
Krajem prošle godine Sirijska arapska armija (SAA), nakon višegodišnje borbe, a uz pomoć njenih saveznika, Ruske Federacije, Islamske Republike Iran i libanskog Hizbullaha, te iračkih formacija koje djeluju pod komandom iračkog Ministarstva sigurnosti, oslobodila je istočni dio Haleba (Aleppo), najvećeg sirijskog grada na sjeveru zemlje, koji se nalazio pod kontrolom ekstremnih pobunjeničkih i džihadističkih grupacija kojim je dominirao Front Nusra, ogranak Al-Qaide u Siriji. Ova oružana formacija, koja je zvanično proglašena terorističkom organizacijom, u međuvremenu je, iz pragmatičnih razloga kako bi omekšala svoj imidž, preimenovana u tzv. „Front za oslobađanje Levanta“ (Jabhat Fateh al Sham).
Ključne riječi: Sirijska arapska armija, Iran, Hizbullah, Haleb, Al-Qaida


Vojnim uspjehom u Halebu sirijska Vlada je uspostavila kontrolu i konsolidirala vlast u najvećim populacijskim, političkim, ekonomskim i kulturnim centrima. Ekstremisti i pobunjenici utočište su našli u obližnjem Idlibu, dok pripadnici DAESH-a pod kontrolom još uvijek drže gradove Raqqa i dijelove provincije Deir al-Zour i neke dijelove na sjeveru, uz granicu sa Turskom. Dobar dio tzv. međunarodne zajednice, posebno zapadne sile i njihovi saveznici u arapskim zemljama zaljeva, koje su tajno inicirale, i sve vrijeme provodile oružanu pobunu protiv sirijske Vlade, u cilju nasilnog svrgavanja sa vlasti sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, oslobađanje istočnog Haleba tendenciozno su okarakterizirale kao „osvajački pohod“ Sirijske armije, a ne kao oslobađanje vlastite teritorije od naoružanih pobunjenika i ekstremističkih terorističkih formacija, u čijim redovima se bori i veliki broj stranih plaćenika iz više od 50 zemalja svijeta.
Vojne operacije za oslobađanje Haleba, u centrima moći na zapadu, i zemljama učesnicama oružane zavjere protiv Sirije, među kojima prednjače SAD, Velika Britanija i druge članice NATO saveza, te Kraljevina Saudijska Arabija i Katar, nazvane su raznim imenima od: „ratnog zločina“, „pogroma“ do „etničkog čišćenja“. Neki tendenciozni mediji koji djeluju u sprezi sa zapadnim centrima političke moći i propagandisti tzv. liberalnog novinarstva, oslobađanje ovog grada označili su „necivilizacijskim i varvarskim“ činom protiv civilnog stanovništva, pa čak i „genocidom“. Američki ambasador u Ujedinjenim narodima, Samantha Power u svom ekspozeu u Vijeću sigurnosti UN-a nije mogla prikriti emotivni naboj i gorčinu. Power je uporedila „pad Haleba“ pod kontrolu Sirijske Vlade, sa masakrima u Ruandi ili Srebrenici. Njen govor je bio neodmjeren, jednostran, pristrasan i licemjeran. Power je u svojim ranijim govorima, na određen način, čak i opravdavala brutalne napade izraelske avijacije na civilno stanovništvo i infrastrukturu Gaze, iskoristivši pravo veta na svaki pokušaj ovog svjetskog tijela da osudi izraelsku agresiju na narod Palestine. Štaviše, govor Samanthe Power zapravo je signalizirao činjenicu da se zapad na Bliskom istoku, posebno u Siriji, suočio sa surovom stvarnošću gubitka dominantne hegemonističke pozicije i kontrole.

Poraz zapadnog hegemonističkog projekta u Siriji velika je historijska lekcija za zapadne sile. Ovaj poraz simbolično je označio početak multipolarnosti u regionalnom, ali i globalnom geopolitičkom nadmetanju, u odnosu na monopolarni hegemonizam SAD-a na Srednjem istoku, koji je preovladavao od kraja drugog svjetskog rata, a koji je posebno bio osnažen u protekle dvije i po decenije. Dokaz nastanka nove geopolitičke realnosti na Bliskom istoku je činjenica da su kao ključni politički i vojni faktori u ovom dijelu svijeta, nakon Haleba, postali Iran, Rusija i Hizbullah, koji sada čine nezaobilazni faktor stabilnosti na Bliskom istoku.

Propagandna mašinerija zemalja učesnica nečasnog i nelegalnog projekta nasilnog svrgavanja Vlade u Damasku, koja je, sve vrijeme, bila u sprezi sa centrima moći na zapadu, legalnu je patriotsku borbu Sirijske arapske armije pokušala predstaviti kao „zločin nad vlastitim stanovništvom“. O tome svjedoče brojni pokušaji operacija sa lažnom zastavom (false flag operations), kojima se pokušao prispodobiti dovoljno snažan i uvjerljiv dokaz i opravdanje za direktnu zapadnu vojnu intervenciju protiv Vlade u Damasku, na sličan način na koji je to prethodno učinjeno u slučaju Libije. Ti pokušaji prepoznaju se u učestalim optužbama Assadovog režima za navodnu upotrebu hemijskog oružja te navodnih ciljanih masovnih masakra nad civilima, za koje je kontinuirano optuživana Assadova Vlada. Kada je u pitanju zapadni vojni intervencionizam predvođen američkom silom, on je uglavnom opravdavan humanitarnim razlozima. To se desilo u slučaju intervencije u BiH i Kosovu. U Libiji je takođe iskorišten isti pretekst, iako je ta rezolucija zloupotrebljena za rušenje Gadafijevog režima, što je izlazilo iz okvira predviđenih rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. Način racionaliziranja međunarodne vojne intervencije koji je iskorišten u slučaju Libije, učinjen je još sofisticiranijim, proklamiranjem doktrine (responsibility to protect) odgovornost zaštite, poznate kao R2P doktrina.
Nakon oslobađanja Haleba, izašle su na vidjelo mnoge druge propagandne metode i trikovi pomoću kojih su globalni mediji pokušali zavarati svjetsku javnost, portretirajući sirijski rat kao legitimnu lokalnu pobunu sirijskih građana protiv „diktatora koji masovno ubija svoj vlastiti narod“.
Pokazalo se, između ostalog, da su pripadnici Jabhat al-Nusre i njenih saveznika držali civilno stanovništvo Haleba kao živi štit, spriječivši civile da napuste Istočni Haleb. Osim toga, ekstremističke terorističke snage takođe su spriječavale dostavu hrane, lijekova i drugih neophodnih namirnica lokalnom stanovništvu. Takođe je utvrđeno da je broj civila koji se nalazio u Istočnom Halebu bio višestruko manji od onog koji je predstavljen u zapadnim medijskim izvješćima. Drugim riječima, na zapadu i dijelovima muslimanskog svijeta, o sirijskom ratu i prirodi toga rata više od pet godina sistematski se plasirala propaganda i jednostrani narativ koji su bili isključivo dizajnirani u skladu sa ciljevima i interesima zapadnih i arapskih zemalja agresora na Siriju, kao i Turske, koje su sve vrijeme bile indirektno uključene u posrednički (proxy) rat protiv Sirije.
Robert Fisk, poznati novinar i veteran, sa višedecenijskim dopisničkim i analitičkim iskustvom sa Bliskog istoka, primjećuje i sugerira da bi mnogi zapadni eksperti, novinari i analitičari morali preispitati svoju verziju priče o sirijskom ratu, posebno o Halebu, budući da su govorili da se u njemu nalazi preko 250 hiljada zatočenih civila. Morat će takođe preispitati  i načine i sadržaj svojih izvješća o tzv. „umjerenim“ pobunjenicima, miljenicima zapadnih sila, jer se zapravo radi o istim onim ideološkim grupacijama čiji su pripadnici 2001. godine izveli napade na Svjetski trgovinski centar u New Yorku, koje je nekoć američka Vlada bila okarakterizirala kao vrhunac zla, a koji su takođe kasnije izazvali niz samoubilačkih terorističkih napada u velikim gradovima Evrope kao i u Ankari i Istanbulu. Iako je u oslobađanju Haleba, sasvim je sigurno, bilo puno civilnih žrtava kao i pojedinačnih ali i masovnih kršenja ljudskih prava, pravila rata, bilo u obliku osvete ili nelegalnih egzekucija zarobljenih boraca protivničke strane, i zločina koje su počinili pripadnici oslobodilačke sirijske vojske, zločini pobunjenika i terorističkih grupacija u potpunosti se ignoriraju od strane zapadnih medija i zvaničnog zapada.
Egzekucija civila koji su pokušali pobjeći iz istočnog Haleba koji se dugo nalazio pod opsadnim stanjem, namjerno se prešućuje. Jezik koji rabe zapadni mediji u službi politike nasilnog svrgavanja Vlade u Damasku, problematičan je od samog početka. Zapadne organizacije za zaštitu ljudskih prava počele su objavljivati informacije o zločinima pobunjenika, tek nekoliko dana prije no što će uslijediti njihov poraz. Komesar za ljudska prava UN-a, objavio je da su pripadnici Fronta Fateh al-Sham, koji je zapravo novi naziv za Al-Qaidu, kidnapovali i izvršili pogubljenje velikog broja civila, koji su se usudili od oružanih skupina zatražiti da napuste njihova naselja u istočnom Halebu, kako bi se sačuvali životi civila od bombardiranja sirijske vojske i njenih saveznika.  
Iako rat u Siriji još uvijek nije završen, oslobađanjem Haleba i povlačanjem ekstremističkih i pobunjeničkih snaga iz dijelova istočnog Haleba, uz posredovanje turske Vlade, konačno su stvorene ozbiljne pretpostavke za okončanje ovog tragičnog i nepotrebnog sukoba, i pronalazak konačnog političkog rješenja za mir u Siriji, njenu rekonstrukciju, pomirenje sirijskih građana, i povratak izbjeglih i raseljenih lica.

Haleb, prekretnica u međunarodnim odnosima Bliskog istoka
Oslobađanje Haleba omogućilo je sklapanje primirja koje treba da osigura normalizaciju civilnog života u Siriji. To primirje ne bi bilo moguće da nije došlo do vojne pobjede nad ekstremističkim skupinama i pobunjenicima i konsolidacije slobodne teritorije pod kontrolom legitimnih vlasti u Damasku. Za potpisivanje primirja najzaslužnije su Rusija, Iran i Turska. Ove tri zemlje uspjele su postići saglasnost zaraćenih strana u Siriji, kako bi se pokrenule ozbiljne diplomatske aktivnosti koje bi trebale dovesti do konačnog političkog rješenja za Siriju i uspostavio trajni mir u ovoj ratom razorenoj zemlji.

Kao mjesto održavanja nove mirovne konferencije za Siriju odabrana je Astana, prijestolnica Kazakhstana. Domaćin mirovne konferencije bit će predsjednik Kazakhstana Nursultan Nazarbayev. Konferencija je planirana za kraj januara 2017. godine kako bi na njoj mogli učestvovati zvaničnici nove američke administracije predsjednika Donalda Trumpa. Ovoj konferenciji prethodio je trilateralni sastanak koji je održan u Moskvi, a na kojem su prisustvovali zvaničnici Irana i Turske.

Iako postoji mogućnost da bi na predstojećoj mirovnoj konferenciji mogli učestvovati i zvanični predstavnici Vašingtona, indikativno je da će na njoj glavnu riječ voditi Iran, Rusija i Turska. Ova činjenica, sama po sebi, predstavlja veoma značajan momenat u geopolitičkim odnosima na Srednjem istoku ali i na globalnom planu. To praktično znači da je zapadni projekat podrivanja i nasilnog svrgavanja Vlade u Siriji, pod patronatom Američke administracije, Velike Britanije, Francuske i drugih članica zapadne vojne alijanse (NATO) i regionalnih zemalja, Turske, Saudijske Arabije i Katara, u praktičnom smislu propao. Porazila ga je Sirijska Vlada potpomognuta njenim saveznicima, Iranom, Rusijom i Hizbullahom.
Tri vodeće sunitske zemlje na Srednjem istoku, kako navodi Emile Hokayem, svoju su geopolitičku moć, reputaciju i snagu bile poistovjetile sa ishodom rata u Siriji.  Ove zemlje su otpočetka pobune kao svoj cilj postavile svrgavanje Assada, i to po svaku cijenu. Bio je to jedini zajednički cilj ove tri zemlje.  Sve ostalo vezano za budućnost Sirije, kompoziciju njene nove vlasti te njenu političku i ideološku orijentaciju, bili su predmetom neslaganja. Turska i Katar su težile uspostavljanju vlasti kojom su trebale dominirati političke stranke bliske ideologiji Muslimanske braće, obzirom da je ova transnacionalna muslimanska politička organizacija, nakon Egipta, imala svoje najveće uporište u Siriji, u kojoj živi oko 70% sunitske populacije, pogrešno procijenivši da će većina sirijskih građana optirati za vlast Muslimanskog bratstva. Da se ovakav scenario ostvario, Turska bi time osigurala svoj snažan geopolitički i geostrateški uticaj u regionu. Tim bi nadoknadila gubitak uticaja u Egiptu, nakon što je vlast Muslimanskog bratstva u toj zemlji naprasno svrgnuta 2014. godine u aranžmanu vojske i uz prećutno odobrenje vodećih zapadnih sila i Izraela. Saudijska Arabija pak, iako se žestoko zalagala za rušenje Assada, vojno i finansijski podržavala je radikalnije selefijske skupine, uključujući i najekstremnije terorističke organizacije, pa i sam DAESH, kako bi na taj način spriječila uticaj Irana u regionu, s jedne, te umanjila mogućnost dominacije politike Muslimanskog bratstva, koje je ova zemlja već proglasila terorističkom organizacijom, s druge strane.
Sve tri pomenute sunitske srednjoistočne sile, kontrolu istočnog Haleba smatrale su  strateški značajnim i neophodnim elementom za ostvarivanje svojih budućih ciljeva u Siriji. Ipak, tokom nekoliko proteklih mjeseci 2016. godine, ove su zemlje shvatile da će njihov projekat u Siriji doživjeti totalni fijasko. To je najbrže i najbolje shvatila Vlada u Ankari, tako da je užurbano pristupila stanovitoj promjeni svoje strategije kako bi ostvarila, makar i samo djelimično, neke od svojih minimalističkih ciljeva. Turska je izgubila svaku šansu da postane ključni faktor u regionu Srednjeg istoka. Najveći dobitnik rata u Siriji je predsjednik Assad i njegova Vlada, ali i Iran, koji je svoju sigurnost poistovjetio sa očuvanjem Vlade u Damasku. Prijateljski opredjeljena Vlada u Damasku od strateške je važnosti za Teheran iz više razloga. Prije svega zbog neophodnosti teritorijalne kompaktnosti područja od Irana do Libanona. Pobjedom sirijskih snaga, Iran je osigurao kontinuitet važnog faktora strateške dubine, koji je od neupitne važnosti za buduću sigurnost Irana. Budući da će Iran moći, u svakom momentu, ukaže li se za to nužda, izvršiti snažan pritisak na Izrael, preko Hizbullaha, posebno ako se ponovo u Tel Avivu aktuelizira pitanje podrivanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Irana prijetnjama bombardiranja ove zemlje i njenih nuklearnih kapaciteta, nakon uspješnog potpisivanja nuklearnog sporazuma između najmoćnijih svjetskih sila i Irana prošle godine (JCPOA), što se može smatrati jedinim ozbiljnim međunarodnim diplomatskim uspjehom odlazeće američke administracije predsjednika Baraka Obame, nakon odluke o povlačenju američkih trupa iz Iraka, koje još uvijek nije u potpunosti ispoštovano.
Osim toga, Iran će takođe imati povoljniju poziciju u pogledu svakog budućeg multilaterlanog regionalnog aranžmana izgradnje alternativnih plinovoda prema Mediteranu. Postoji dovoljno raspoloživog materijala u analitičkim studijama i akademskom diskursu o ratu u Siriji, koji ukazuje na činjenicu da je jedan od značajnih razloga dugogodišnjeg rata u Siriji bio režiran sa ciljem da se oslabi geopolitički i vojni uticaj Irana u regionu, uključujući i pravo Irana na ostvarivanje svojih ekonomskih kapaciteta, posebno energenata kao što je plin, plasiranjem plina na evropsko tržište iz svojih nalazišta Južni Pars u Perzijskom zaljevu, koje ova zemlja dijeli sa Katarom. Kataru je bilo stalo da ima privilegiranu poziciju u pogledu distribucije plina u Evropi. Jedan od načina ostvarivanja tih interesa je bio da učestvuje u nasilnom svrgavanju Assadove Vlade u aranžmanu zapadnih sila, čime bi indirektno bio zadat udarac rivalu Katara, Iranu, s jedne, i Rusiji, s druge strane.
Cilj zapadnih sila bio je dovesti u opasnost egzistenciju jedine ruske pomorske baze na Mediteranu i ugroziti monopolističku poziciju Rusije u snabdjevanju Evrope plinom, te oslabiti savezništvo Rusije na Bliskom istoku, sa jednom od preostale dvije zemlje koje su se uspješno suprotstavile američkoj kontroli i uticaju, ali i reducirati ruske šanse kada je u pitanju trgovina naoružanjem. Jedan od strateških ciljeva zapadnog projekta u Siriji, u krajnjoj konsekvenci, bio je slabljenje regionalne moći Irana i Rusije, kao potencijalno velike sile, i reduciranje njenog kapaciteta koji bi ovoj zemlji osigurao povratak na globalnu svjetsku scenu, kojom još uvijek SAD ima, iako oslabljenu, hegemonističku poziciju.  
Niti jedan od pomenutih ciljeva zapadnih sila i najuticajnijih sunitskih zemalja koje su djelovale u savezu sa njima, a koje su pokušale ostvariti svoje interese rušenjem Vlade u Damasku, nije ostvaren, uprkos petogodišnjoj podršci pobunjenim snagama i stranim ekstremističkim grupacijama u Siriji. Ove zemlje, posebno Turska, sada pokušavaju ostvariti makar i minimalističke ciljeve, na način da osiguraju mjesto za stolom, na kojem će se razgovarati o političkoj budućnosti i budućem ustrojstvu Sirije, njenoj orijentaciji i mirnodopskoj, postkonfliktnoj rekonstrukciji.
Presudni za ovakav ishod sirijskog rata su kontinuirana i bezrezervna podrška Irana legitimnoj Vladi Sirije i ograničena ali efikasna ruska vojna intervencija, kao i snažna podrška libanskog Hizbullaha. Treba naglasiti značajnu pravnu dimenziju angažmana ovih zemalja na strani sirijske Vlade, koji su bili u potpunom skladu sa principima međunarodnog prava, jer su ove zemlje u Siriji prisutne na poziv Vlade u Damasku. Naravno, može se govoriti o povredi pravila rata, eventualnim ratnim zločinima protiv civila i velikoj kolateralnoj šteti koju uzrokuje oblik antiterorističkog djelovanja u izrazito urbanim naseljima, gdje su civilne žrtve neminovni ishod rata, iako su one u Siriji često zloupotrebljavane kao živi štit od strane pobunjeničkih formacija i terorističkih skupina.  S druge strane, ilegalna podrška zapadnih zemalja, Turske, Katara i Saudijske Arabije pobunjenicima, a pogotovo naoružanim formacijama koje su proglašene terorističkim organizacijama, nezakonite su sa stanovišta međunarodnog prava.

Pozicija Turske i zaokret prema Rusiji
Ulazak turskih vojnih snaga na teritoriju Sirije, takođe se sa stanovišta međunarodnog prava može ocijeniti kao ilegalan čin. Međutim, ovdje treba imati u vidu činjenicu da je za ulazak turskih snaga u Siriju, vjerovatno postignut prećutni dogovor Rusije i Irana, koje su osigurale pristanak sirijske Vlade na ograničenu tursku vojnu intervenciju na sjeveru Sirije, i to protiv boraca DAESH-a s jedne, i protiv kurdskih autonomaških snaga, prvenstveno vojnih odreda sirijskih Kurda (YPG), koje turska Vlada smatra sirijskim ogrankom terorističke organizacije Radničke partije Kurdistana (PKK) s druge strane. Najnovijim primirjem koje se za sada poštuje, obuhvaćene su Sirijska arapska vojska i umjerene pobunjeničke snage kojim je Turska svojevrstan sponzor, i čije interese štiti. Primirje ne uključuje ekstremiste tzv. Islamske države DAESH niti pak pripadnike Fronta Fath al-Sham, i druge varijante Al-Qaide koje se smatraju terorističkim organizacijama.
Treba istaknuti činjenicu da je Turska, iako je beskompromisno više od pet godina zagovarala svrgavanje Vlade u Damasku, na kraju, bila primorana uložiti svoj autoritet kod sirijskih pobunjenika, kako bi oni pristali na povlačenje iz istočnog Haleba, čime su osigurali pravo učešća u pregovorima o budućnosti Sirije. Na ovakav potez turska Vlada bila je primorana spletom niza okolnosti, posebno onih na terenu u Siriji, kao i značajnim faktorima koji su oslabili poziciju Turske u svijetu, uzdrmale vlast predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i reducirale geopolitičke ambicije Ankare u Siriji i regionu Srednjeg istoka općenito. Pod tim prije svega podrazumijevamo zaoštravanje odnosa Turske sa SAD-om i drugim članicama NATO-a uslijed neuspjelog pokušaja vojnog udara 15. jula, 2016. godine za koji je Ankara optužila sljedbenike Fethullaha Gulena, koji uživa američku zaštitu. Obzirom da je Rusija, u obavještajnom smislu, pomogla turskom predsjedniku da preduhitri pučiste i čvrsto podržala njeno rukovodstvo, uprkos dijametralno suprotstavljenim ciljevima u Siriji, Ankara je kao znak zahvalnosti ali i kako bi spriječila svoju potpunu izolaciju i marginalizaciju, napravila snažan zaokret i počela se približavati Rusiji.
Drastičnu promjenu vanjskopolitičkog kursa Turske i njen otklon od NATO-a, nije uspio spriječiti ni atentat na ruskog ambasadora u Ankari Anderya Karlova, koji je po svemu sudeći, izvršen ne samo iz revolta i kao odmazda Rusiji za njenu ulogu u Halebu, već prije svega kao sračunati, iako brutalni, potez sprečavanja daljeg približavanja Turske Rusiji.  Ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ovo ubistvo označili su “činom koji je imao za cilj podrivanje tursko-ruskih odnosa”, dok je Erdogan kazao da administracije obaju zemalja neće dozvoliti da ta provokacija ostvari svoj zadati cilj.  
Okretanje Turske ka Rusiji uzrokovano je takođe i američkim odbijanjem da vojno podrži ambicije Turske na sjeveru Sirije u odnosu prema Kurdima, koji su već formirali stanovitu teritorijalnu autonomiju, što Turska smatra opasnošću koja bi mogla ugroziti njen teritorijalni integritet, jer bi mogla potaknuti 15 miliona turskih Kurda na oružanu pobunu. Američka administracija je sve vrijeme pružala vojnu potporu kurdskim odredima narodne zaštite (YPG) koji djeluju kao vojno krilo Partije demokratskog jedinstva (PYD), pravdajući to uvjerenjem da se radi o “najefikasnijim snagama koje se uspješno bore protiv DAESH-a”. Za Ankaru, to je značilo davanje otvorene američke podrške najvećim neprijateljima Turske. Za razliku od SAD-a, pragmatična Rusija, u ovom slučaju, pružila je podršku Erdoganu u rješavanju ovog, za Tursku najvažnijeg pitanja od vitalnog interesa.   Zauzvrat, i u znak reciprociteta, Turska je odustala od svojih ranije proklamiranih ciljeva svrgavanja Vlade Bashara al-Assada i iskoristila svoj uticaj na pobunjenike, kako bi osigurala pravo na odlučivanje o budućnosti Sirije. Reducirani ciljevi Ankare time su svedeni na osiguranje sigurnosnog pojasa na granici sa Turskom i sprečavanja spajanja kurdskih teritorija Kobane i Jazira na sjeveru sa kantonom Afrin na sjeverozapadu Sirije, kojim je osujećeno eventualno ujedinjenje i proglašenje minijaturnog ali teritorijalno povezanog kurdskog entiteta u Siriji. Turski predsjednik Erdogan optužio je Amerikance da nisu izvršili obećanje i pomogli turskim snagama u borbama za grad Al-Bab gdje su turske snage pretrpile gubitke u borbi protiv DAESH-a. Turski ministar odbrane Fikri Isik kazao je kako je to poljuljalo povjerenje turske javnosti i dovelo u pitanje svrhu američkog korištenja turske vojne baze Incirlik.

Pregovori u Astani i budućnost Sirije
Svaki rat neminovno završava nekom vrstom političkog dogovora, pa tako i sirijski. Američki analitičar Andrew Korbyko, sa sjedištem u Moskvi, prije šest mjeseci je u svojim analizama predvidio da će o političkoj budućnosti Sirije, pored Sirijske Vlade, ključnu ulogu u mirovnom procesu i odlučivanju imati trilaterala, Rusija-Iran-Turska, a ne zapadne sile.  Predstojeći pregovori u Astani upravo su struktuirani na toj osnovi.  
Sirijski predsjednik Assad pristao je da pregovara “o svemu” ali pod uvjetom da se kompletan proces pregovora odvija u skladu sa postojećim ustavom Sirije. U slučaju bilo kakvog kompromisa koji bi zahtijevao dodjelu eventualnih regionalnih autonomija, regionalizaciju, ili pak federalizaciju zemlje, u tom slučaju je neophodna promjena sirijskog ustava kako bi budući politički aranžman bio legalan i legitiman. To se može jedino ostvariti promjenom ustava na referendumu građana Sirije kako bi se ispoštovali demokratičnost i legalitet pregovaračkog procesa.
Obzirom da Damask i Ankara nemaju javno obznanjene direktne kontakte, u tome im kao medijatori pomažu Rusija i Iran, jer ni Sirija ni Turska nisu voljne, zbog domaćih političkih osjetljivosti, javno priznati da su održavale tajne razgovore, posebno u vezi turskog vojnog angažmana na sjeveru Sirije, jer je to Damask očigledno diskretno prećutno odobrio, bez obzira na javnu osudu sirijskih vlasti u vezi turske vojne intervencije. Sirijska Vlada se oštro suprotstavlja bilo kakvoj federalizaciji Sirije u trenutnim okolnostima, i bez promjene ustava na referendumu, jer je to u suprotnosti sa državnim konceptom i narušilo bi teritorijalni integritet Sirije.
Ovakav stav Vlade u Damasku prihvatljiv je i za Tursku, jer kad se govori o federalizaciji Sirije, nju najviše priželjkuju sirijski Kurdi, koji su najbolje pozicionirani da federalizacijom ostvare neku vrstu kvazi državnosti u unitarnoj Siriji. Za Tursku bi to značilo najveću opasnost. Turska je intervenirala na sjeveru Sirije upravo da to spriječi. Zbog federalističkih tendencija Partije demokratskog jedinstva (PYD) i njenog vojnog krila Odreda narodne zaštite (YPG), ova je kurdska politička grupacija sračunato isključena iz predstojećih pregovora u Astani.  Kako bi omekšali i popravili svoj imidž ove kurdske grupe ukinule su raniji naziv “Rojava” (Zapad) što zapravo asocira na “zapadni Kurdistan”, kojim su označili nelegalni administrativni teritorij i općenito geopolitički kurdski projekat koji kontroliraju u Siriji, a koji je imao izrazito etno-nacionalistički, pa čak i supremacijski karakter. To su učinili sračunato, u namjeri da prikriju isključivo kurdski etnički karakter entiteta koji kontroliraju, učinivši ga, makar i samo prividno, inkluzivnijim i prihatljivijim u očima međunarodne javnosti.
Ovaj potez naišao je na osudu saveza kurdskih udruženja Sirije čije je sjedište u Erbilu (Irak), koji su ukidanje imena „Rojava“ iz dokumenta koji predlaže federalno ustrojstvo Sirije a koji je usvojen u martu 2016. godine ocijenili kao odustajanje od nacionalnih prava Kurda u Siriji.  Iako se pokušavaju predstaviti inkluzivnim, postoje indicije da PYD-YPG, u područjima koje kontrolira, pokušavaju indoktrinirati manjinsko arapsko stanovništvo radikalnom marksističkom ideologijom koju baštini PKK i njen lider Abdulah Ocalan.  Upravo zbog potencijalne opasnosti koju za Tursku predstavlja eventualno povezivanje kurdskih enklava na sjeveru Sirije, kao budući inkubator terorizma PKK-a i drugih antiturskih tendencija, Turska već duže vrijeme zagovara uspostavu ekskluzivne sigurnosne zone na sjeveru Sirije. Turske snage pak, nisu uspjele znatno potisnuti formacije PYD-YPG-a koje je Ankara namjeravala zamijeniti snagama opozicione Slobodne sirijske vojske (FSA), kao svojevrsnu tampon zonu pod kontrolom prijateljskih snaga na granici sa Turskom.  Ova tampon zona za koju se zalaže i koju Ankara pokušava osigurati, značila bi defacto federalizaciju Sirije, iako po uzusima turskih interesa. Takav ishod je teško očekivati u postojećoj konstalaciji odnosa kada se Turska smatra najvećim gubitnikom rata u Siriji, bar kada je riječ o regionalnim silama i njihovoj ulozi u sirijskom sukobu.
Međutim, ako bi u procesu pregovora u Astani Ankara odlučila prihvatiti Assada kao legitimnog poglavara Sirije i ozbiljno pomogla u rekonstrukciji postratne Sirije, moguće je očekivati da Damask pristane na neku vrstu tzv. „kreativnog rješenja“ u vidu municipalne decentralizacije, koja bi zadovoljila turske interese, a kojom bi se izbjegla federalizacija zemlje. U tom slučaju, Damask bi takođe morao biti spreman na kompromisna rješenja kojim bi se razriješile neke nepremostive kontradikcije između suverenih interesa Sirije, i potencijalne prijetnje federalizacijom koja bi mogla doći od strane sirijskih Kurda koje predvode PYD-YPG, a koji uživaju podršku SAD-a, s jedne, i turskih ambicija u vidu stvaranja sigurnosne zone FSA-a, s druge strane. U tom slučaju, Sirija bi bila osuđena na primjenu bosanskog dejtonskog modela koji bi značio unutrašnju podjelu zemlje, kao jedinu opciju sprečavanja njene totalne dezintegracije.

Poraz zapadnog geopolitičkog projekta u Levantu
Oslobađanje Haleba signalizira prvu realnu šansu i mogućnost završetka šestogodišnjeg destruktivnog ratnog sukoba u Siriji. Taj sukob uzrokovan je kompleksnim, iako nelegalnim, geopolitičkim, ekonomskim i geostrateškim ambicijama i projektima zapadnih sila u Levantu, čiji projekat u Siriji je poražen. Na te ambicije uslijedila je reakcija sila rezistance američkoj hegemoniji, uz pomoć vojnog angažmana Rusije. Budući da SAD nije imao vitalnog nacionalnog interesa u Siriji, već je njen angažman bio ograničen na pružanje podrške svojim saveznicima u regionu, kako ne bi u potpunosti izgubila njihovu naklonost, najveća svjetska sila odlučila se na posrednički rat, umjesto direktne vojne intervencije, koja nije imala legalno uporište u međunarodnom pravu. Stvarni cilj američke administracije bio je posve kompleksan, često kontradiktoran, i balansirajući. U krajnjoj liniji, američki cilj u Siriji bio je motiviran sprečavanjem bilo koje regionalne potencijalne sile, posebno Irana, ali isto tako i Turske, a djelimično čak i Saudijske Arabije, da uspostavi regionalnu hegemoniju na Bliskom istoku. Vitalni interes američke administracije je sigurnost Izraela i kontrola Perzijskog zaljeva. Sve ostalo, za nju je od marginalnog interesa i značaja. Otuda i pasivan odnos američke administracije prema sirijskom mirovnom procesu koji je sada u rukama regionalnih sila i Rusije.
U globalnom kontekstu, rat u Siriji pripremljen je više godina prije njegovog izbijanja. Njegov cilj je sračunat da posluži kao platforma za budući obračun sa Iranom, kao jedinom stvarnom potencijalnom silom koja bi mogla ugroziti poziciju američkog hegemona na Bliskom istoku, u slučaju da Iran to pokuša ostvariti. Osim toga, rat u Siriji takođe je imao za cilj spriječiti povratak Rusije na globalnu scenu, i preduprijediti, ili makar usporiti rast Kine kao jedinog potencijalnog globalnog rivala američkoj sili u regionu istočne Azije. Stoga je bilo od izuzetne važnosti u potpunosti kontrolirati zaljevske energetske resurse od kojih ovisi rast Kine. Kao preduslov za obračun sa Kinom Vašington je pokušao destabilizirati i srušiti vlade nezavisnih zemalja u regionu Bliskog istoka i sjeverne Afrike, koje je smatrao naslijeđem hladnog rata, obzirom da su te zemlje imale relativno dobre odnose sa Rusijom, kao i sa bivšim SSSR-om (Libija, Sirija i Irak i Iran).

Zapadna zavjera protiv Sirije je kao pozadinu imala slabljenje
gepolitičke pozicije Irana

Kako bi oslabile Iran i izvršile promjenu vlasti u toj zemlji, bilo je potrebno prvo uništiti Hizbulah, što je pokušao Izrael, a zatim Siriju, glavne iranske saveznike. Ovaj plan američke grand strategije odlično je ilustrirao ugledni američki novinar Seymour Hersh u tekstu “Preusmjerenje”. Kako bi oslabila Iran kao većinsku šiitsku državu, američka administracija predsjednika G. W. Busha odlučila je rekonfigurirati svoje prioritete na Bliskom istoku. To je podrazumijevalo slabljenje Hizbullaha u Libanu, uz pomoć tajnih operacija Izraela i Saudijske Arabije, a zatim rušenje sirijske Vlade Bashara al-Assada. Kao sredstvo obračuna sa njima, ali i kao nus produkt američkih ambicija, ojačane su ekstremističke sunitske grupacije raznih brendova Al-Qaide, koje su na kraju metastazirale u njihovu najbrutalniju formu, ISIL/DAESH. Ova strategija jasno je izložena u dokumentu uticajnog Brookings instituta koji je objavljen 2009. godine pod naslovom: „Kojim pravcem ka Perziji: Opcije nove američke strategije prema Iranu“.  Ova analiza predvidjela je, i dokazuje, da su sve planirane metode prethodno predviđene za destabilizaciju Irana, primjenjene u Siriji.  
Novonastala sigurnosna situacija i arhitektura u sjevernom Levantu ukazuje na poraz američke i zapadne strategije u Siriji. Trenutne konce političkog rješenja drže Iran i Rusija, kojim se u zadnjem momentu pridružila i Turska, iako je Turska sve vrijeme sirijskog sukoba pripadala zapadnom taboru. Zbog proturiječnosti i kontradikcije interesa zapadne i NATO politike u Siriji, i neovisnih turskih interesa, koji su bili suprotstavljeni volji, planovima i ciljevima američke administracije, Turska se pragmatično priklonila pobjednicima sukoba, ali sa izuzetno slabom pregovaračkom pozicijom.  

Trump i Bliski istok
Ostaje pak velika nepoznanica, pitanje kakav stav će prema Siriji zauzeti buduća američka administracija novoizabranog predsjednika Trumpa, koji se već u dobroj mjeri okružio sa znatnim brojem tvrdokornih militarista i neokonzervativnih ideologa, bliskih retrogradnoj politici cionističkog režima u Tel Avivu. Znatan broj članova buduće Trumpove administracije već dugi niz godina zagovara vojni sukob sa Iranom, koji je i sam Donald Trump u više navrata najavio za vrijeme njegove predsjedničke kampanje. Da li će gubitnička pozicija zapada, čiji su moć i uticaj u Siriji oslabljeni, s jedne, i proklamirana Trumpova real politika, koja zagovara približavanje SAD-a i Rusije s druge strane, uspjeti ublažiti antagonistički odnos prema Iranu, teško je sa sigurnošću predvidjeti.
Sirijsko iskustvo bi moralo poučiti američke strateške planere da bi svako eventualno buduće prenošenje sukoba na teritoriju Irana, kako bi se dodvorili Izraelu, bilo opasno i kobno po američku administraciju. Bio bi to još samo jedan u nizu izgubljenih američkih ratova i protraćenih vojnih avantura. Ipak, dok god se SAD ne odrekne konfrontacijske politike koju provodi od kraja hladnog rata do danas, a u cilju eliminacije “prijetnje njenom globalnom hegemonističkom položaju”, ne treba isključiti mogućnost nove,  opasnije, vojne konfrontacije, za poravnavanje računa na Bliskom istoku. Stoga, kako navodi Tony Cartalucci,  ne bi bilo nimalo mudro robovati iluzijama o tome kako će se ulaskom Donalda Trumpa u ovalni ured Bijele kuće u Vašingtonu, vladari iz sjene i specijalni interesi u Americi, odreći svoje opsesije za globalnom hegemonijom i ratnohuškačkim avanturizmom. Prema Johnu Mearsheimeru, jednom od najvećih živih teoretičara međunarodnih odnosa, i arhitekti teorije ofanzivnog realizma,  prioritet američke administracije u vremenu koje je pred nama znatno se promijenio. Tri najznačajnije tačke nadmetanja SAD-a sa potencijalnim rivalima za regionalni primat, i dalje ostaju, Istočna Evropa, Perzijski zaljev i Istočna Azija. S tim da je istočna Azija na prvom mjestu kao prioritet, Perzijski zaljev je na drugom, a Evropa tek na trećem mjestu. Prema Mearsheimeru, Iran ne predstavlja prijetnju i opasnost za američke interese i ni po kojoj osnovi ih ne ugrožava na Bliskom istoku. Zbog toga, ovaj teoretičar predlaže tzv. strategiju balansiranja sa udaljenosti (offshore-balancing).   Na taj način omogućila bi se veća stabilnost na Bliskom istoku koju su do danas najviše ugrožavale američke vojne intervencije.

Bilješke i Literatura:

Arafat, Hisham. 'Rojava' no longer exists, 'Northern Syria' adopted instead, Kurdistan24.Net,28. December, 2016. Online: http://www.kurdistan24.net/en/news/51940fb9-3aff-4e51-bcf8-b1629af00299/-Rojava--no-longer-exists---Northern-Syria--adopted-instead-
 
Cartalucci, Tony. Syria’s War Was Only Ever the Beginning, New Eastern Outlook, December, 2017. Online:http://journal-neo.org/2017/01/02/syrias-war-was-only-ever-the-beginning/
 
Fisk, Robert. There is more than one truth to tell in the heartbreaking story of Aleppo, Independent, Tuesday 13. December, 2016.
Online: http://www.independent.co.uk/voices/aleppo-falls-to-syrian-regime-bashar-al-assad-rebels-uk-government-more-than-one-story-robert-fisk-a7471576.html
Hokayem, Emile. How Syria Defeated the Sunni Powers, The New York Times, 30. December, 2016.
Korbyko, Andrew.  What awaits Syria at the Astana talks? Orinetal Review, 11. January, 2017. Online: http://orientalreview.org/2017/01/11/what-awaits-syria-at-the-astana-talks/

Mearsheimer J. John. Tragedy of Great Power Politics, Norton, 2014.

Mearsheimer J. John. Walt, M. Stephen, The Case for Offshore Balancing: A Superior U.S. Grand Strategy, Foreign Affairs, July/August, 2016. Online: https://www.foreignaffairs.com/articles/united-states/2016-06-13/case-offshore-balancing

M. Kenneth, L. Byman., L. Daniel, Indyk., Martin, Maloney., Suzanne, E. O’Hanlon, E. Michael., Ridele, Bruce. Which Path to Persia: Options for a New American Strategy toward Iran, Analysis paper, The Saban Center for Middle East Policy, The Brookings Institution, 2009. Online: https://www.brookings.edu/wp-content/uploads/2016/06/06_iran_strategy.pdf

Sly, Liz. U.S. military aid is fueling big ambitions for Syria’s leftist Kurdish militia, Washington Post, 7. January, 2017. Online: https://www.washingtonpost.com/world/middle_east/us-military-aid-is-fueling-big-ambitions-for-syrias-leftist-kurdish-militia/2017/01/07/6e457866-c79f-11e6-acda-59924caa2450_story.html?utm_term=.b71b53482ff9
Sorene, James. With the fall of Aleppo the West has lost control in the Middle East, The Telegraph, 19 December, 2016.
Turks turn down US military help, asks Russia for air support: US officials, Press TV, 5. January, 2017. Online: http://www.presstv.ir/Detail/2017/01/05/504919/Turkey-US-Russia-air-support-Syria
Williams, Jennifer. A gunman just assassinated Russia’s ambassador to Turkey, Vox, 20. December, 2016.Online: http://www.vox.com/world/2016/12/19/14008248/russia-ambassador-turkey-gunman-assassination-shooting
 
Zaman, Amberin. Ankara riled by US push for Kurdish seat at Syria talks, Al Monitor, The Pulse of the Middle East, 11. January, 2017. Online: http://www.al-monitor.com/pulse/originals/2017/01/kurds-negotiations-geneva.html

Zadnji put promjenjenčetvrtak, 02 Februar 2017 12:28