Dvostruka američka diplomacija prema fundamentalističkim islamskim tokovima: od ljubavi do prijateljstva

Madžed Abbasi, Zahra Bayat

Velike sile su uvijek nastojale da svojom moći sebi osiguraju što bolju poziciju u odnosu na druge velesile. Kada je došlo do raspada sistema dva bloka u posljednjem desetljeću XX. stoljeća SAD su postale jedina velesila u međunarodnom poretku i nastojale su učvrstiti svoju hegemonističku poziciju na međunarodnoj sceni. Ali, u tom periodu zbog nepostojanja jednog definiranog neprijatelja američka vanjska politika je zapala u krizu značenja (Azari Nadžaf Abadi, 702: 1390). Stoga su neki analitičari i  i dužnosnici zaduženi za cjelokupnu strategiju američke nacionalne sigurnosti nastojali pronaći novu definiciju svijeta.

pdf

Sažetak

Velike sile su uvijek nastojale da svojom moći sebi osiguraju što bolju poziciju u odnosu na druge velesile. Kada je došlo do raspada sistema dva bloka u posljednjem desetljeću XX. stoljeća SAD su postale jedina velesila u međunarodnom poretku i nastojale su učvrstiti svoju hegemonističku poziciju na međunarodnoj sceni. Ali, u tom periodu zbog nepostojanja jednog definiranog neprijatelja američka vanjska politika je zapala u krizu značenja (Azari Nadžaf Abadi, 702: 1390). Stoga su neki analitičari i i dužnosnici zaduženi za cjelokupnu strategiju američke nacionalne sigurnosti nastojali pronaći novu definiciju svijeta.

Ključne riječi: velike sile, SAD, međunarodni poredak

Neki su smatrali da je svijet preplavljen nemirima, haosom i krizama a drugi su „buntovne“ države nazvali budućim neprijateljima u XXI stoljeću. Neki su spominjali Kinu kao novu velesilu XXI stoljeća. Postao je aktualan Hantington sa teorijom o „sukobu civilizacija“ te konfliktom između Zapada i islamskoga svijeta na kulturno-civilizacijskoj ravni a Francis Fukuyama teorijom o kraju povijesti je pobjedu liberalnog demokratizma i kapitalističkog sistema nad komunizmom smatrao tačkom kraja povijesti ljudskog roda te kazao kako Zapad u XXI stoljeću neće imati ideološkog takmaca. Liberali su, također, govorili o globalizaciji ekonomije kapitalizma, o liberalističkoj kulturi i političkom sistemu liberalne demokracije kao o obrascima stabilnosti i sigurnosti novoga stoljeća (Azari Nadžaf Abadi, 709: 1390). Da bi Amerika događaj od 11. septembra 2001. godine iskoristila kao izliku da svoju vanjsku politiku oslobodi krize smisla i da time opravda hegemoniju i vojno-sigurnosno, političko, ekonomsko i kulturno prisustvo u regionu Bliskog istoka. U povijesti američke vanjske politike dešavanje od 11. septembra 2001. godine je bilo iznimno važno i određujuće. U vrijeme kada su u Istočnoj Africi avgusta 1999. godine uništene dvije američke ambasade a nakon toga je uslijedio niz sličnih dešavanja preovladavalo je mišljenje da je događaj iz 2001. godine iniciran sa afganistanske teritorije od strane islamskih fundamentalista i Al-Qaede.

Stoga su SAD da bi se razračunale sa islamskim fundamentalistima, napose sa Al-Qaedom, uputile vojne trupe u Afganistan. Događaj od 11. septembra je Americi osigurao značajne strateške privilegije. SAD je nastojala ova dešavanja uskladiti sa ranijim izjavama o sigurnosti te je u tom cilju razmatrala strategiju preventivne odbrane. Cilj ove strategije je bilo sučeljavanje sa izazovima u periodu nakon pada SSSR-a i blokovske politike. Uspostavljanje „hladnog rata“ u čijoj sjeni je Amerika mogla ostvariti svoje ciljeve je bilo moguće jedino uz potencijalnog neprijatelja a 11. septembar je osigurao plodno tlo u tom pravcu (Mottaqi, 1382: 5).

Charles Krauthammer o tome kaže: „Lutanje kada se radi o vanjskopolitičkom američkom kursu koje se javilo nakon okončanja „hladnog rata“ danas je okončano i svoje mjesto ustupilo je jednom institucionalnom principu, tj. ratu sa fundamentalističkim islamom i Amerika je na tragu događaja od 11. septembra 2001. godine dobila priliku da opravda vojno prisustvo u Afganistanu koji je u principu izvan američke sigurnosne sfere“ (Gouhari Moqaddam, 1387: 270 – 273).

Tragom događaja od 11. septembra ustabilila se struktura međunarodnog poretka nastalog nakon propasti SSSR-a a međunarodno okruženje koje je imalo određujući utjecaj u oblikovanju američke politike steklo je teorijsko uporište. Ovaj događaj je, uistinu, osigurao uvjete za američko hegemonističko ponašanje na globalnoj ravni a i na Bliskom istoku (Ibid, 262-263). Neke od posljedica napada 11. septembra su prevazilaženje krize smisla i orijentacije američke vanjske politike kao i njeno usklađivanje; promjena odbrambeno-sigurnosne politike, te unilateralnost. Nakon dešavanja 11. septembra znatno je poraslo američko interesovanje za Bliski istok jer je Vašington smatrao da su islamski fundamentalisti upetljani u ova dešavanja. SAD-e su smatrale da je nužno njezino snažnije prisustvo na Bliskom istoku te je posegnula za izradom plana o Velikom Bliskom istoku kako bi zauzdala islamske fundamentaliste.

Plan Velikog Bliskog istoka i reforma na Bliskom istoku

Prvih godina XXI stoljeća George W. Bush i neokonzervativci su počeli govoriti o „luku slobode i demokracije“ i otvoreno su kazali kako islamski svijet i Bliski istok predstavljaju najveći izazov strategiji američke nacionalne sigurnosti (Hosseini, 1383: 15). Time je Zapad stavio do znanja kako islam smatra novom geopolitičkom prijetnjom kakvu su svojevremeno predstavljale SSSR i internacionalni komunizam te da treba krenuti u obračun sa njegovim dinamičnim jezgrom, tj. sa islamskim fundamentalizmom (Melaek, 1387: 25). Moglo bi se kazati da je događaj od 11. septembra 2001. godine u SAD-u institucionalizirao sučeljavanje sa fundamentalističkim islamom kao sa jednom političkom opcijom (Ameri va Va'ezi, 1389: 45). S obzirom da su američki dužnosnici smatrali da na Bliskom istoku egzistira velika opasnost po SAD usredsredili su se na Afrganistan i Irak i nastojali su tamo uspostaviti vlade koje bi formalno bile demokratske. Drugim riječima, nastojale su time liberalističke vrijednosti proširiti i na ostale zemlje regiona. Jer ako bi SAD uspjele u ovom regionu realizirati zacrtane ciljeve dominacijom koju bi u tom slučaju osigurale nad energetskim izvorima mogle bi stabilizirati svoju prevlast u međunarodnom poretku i postati hegemonistička velesila bez takmaca (Azari Nadžaf Abadi, 1390: 731).

Amerika nastoji da izvuče korist iz međunarodnih prilika i da na temelju meke i tvrde moći - uz uspostavljanje globalnog sistema kakvog želi – sačuva svoju dominaciju i u budućnosti. Amerika zapravo ulaže sve svoje napore da međunarodni poredak bude oblikovan prema njenim interesima i prioritetima (Ibid, 1390: 719). Nakon američkog ataka na Irak i Afganistan američki predsjednik je izjavio da će američke oružane snage upotrijebiti u službi liberalne demokracije. U svom izlaganju od 14. augusta 2003. godine George W. Bush je potcrtao kako afganistanski i irački građani u ozračju djelovanja američkih vojnih snaga doživljavaju iskustvo slobode te da će slobodni Irak biti obrazac uspostave normi u novom i željenom poretku na Velikom Bliskom istoku (Hosseini, 1383: 43). Korijen agresivnog i terorističkog djelovanja islamskih grupa Amerika je prepoznavala kroz tri sfere: autoritarne vlade, mezhepske grupe koje oponiraju modernizmu i veoma rašireno siromaštvo u muslimanskom svijetu. Amerikanci su smatrali kako su ova tri faktora uzajamno povezana te su željeli provoditi politiku koja bi slomila ovu trostruku halku (Melaek, 1387: 35).

Uz politiku ekspanzije liberalnih vrijednosti oslanjajući se na vojne snage neokonzervativci su na Bliskom istoku uspostavili „nauk“ konstruktivne nestabilnosti (Ameri, Va'ezi, 1389: 44). Međutim, realnost je ta da su napori za uspostavom demokracije na Bliskom istoku uz primjenu sile proizveli eskalaciju nasilja islamskih fundamentalističkih grupa te je postalo jasno da nema politike koja bi bila učinkovita u sučeljavanju sa ovim grupama jer su islamski fundamentalizam i radikalizam posljedica modernizacije i krize identiteta u tranzicijskim društvima (Moradi, 1392). I na koncu, može se kazati da je neuspjeh Amerike u Iraku doprinio eskalaciji islamskog radikalizma i širenju talasa nasilja.

Zadnji put promjenjenpetak, 27 Januar 2017 10:48