Regioni i novi razvoji u međunarodnom sistemu

Seyyed Masoud Mousavi Shafaee, Farzaneh Naghdi

Da bismo istražili, identificirali, definirali i specificirali ulogu regiona neophodno je uzeti u obzir ne samo geografske osobine i državne resurse, nego i odnose među državama kao i njihova politička, kulturološka, i trgovačka savezništva u međunarodnom sistemu. Istraživanja o regionima povećala su se na mnogim poljima. Više od 50% svjetske trgovinske razmjene dešava se u regionima koji su pod određenim regionalnim trgovinskim ugovorima (RTA). Nesumnjivo je da poslovna i ekonomska interakcija igra primjetnu ulogu u ostvarivanju regionalnog poretka, ali značaj regiona i unutarnjeg poretka prevazilazi kulturološka i ekonomska uređenja regiona.

pdf

Sažetak
Da bismo istražili, identificirali, definirali i specificirali ulogu regiona neophodno je uzeti u obzir ne samo geografske osobine i državne resurse, nego i odnose među državama kao i njihova politička, kulturološka, i trgovačka savezništva u međunarodnom sistemu. Istraživanja o regionima povećala su se na mnogim poljima. Više od 50% svjetske trgovinske razmjene dešava se u regionima koji su pod određenim regionalnim trgovinskim ugovorima (RTA). Nesumnjivo je da poslovna i ekonomska interakcija igra primjetnu ulogu u ostvarivanju regionalnog poretka, ali značaj regiona i unutarnjeg poretka prevazilazi kulturološka i ekonomska uređenja regiona.
Ključne riječi: regioni, međunarodni sistem, trgovinska razmjena


Da bismo dali uopćenu definiciju regiona, dvije značajne stavke trebaju biti uzete u obzir; njegovo geografsko ograničenje te priznat identitet regiona i funkcionisanja država koje ga sačinjavaju. Prema Correlates of War Project (COW), zemlje svijeta su podijeljene u šest velikih regiona koji uključuju zemlje zapadne hemisfere, Evropu, Bliski Istok i Sjevernu Afriku, subsaharsku Afriku, Aziju, te Australiju i pacifičke otoke. Lemke, koji je u obzir uzeo vojnu osposobljenost i interakciju među regionima kao i mogućnosti prenosa opreme do glavnih gradova, predstavio je 22 regiona rata i mira koja su znatno manji od prethodno spomenutih šest regiona. Na osnovu drugih načina podjele, pojedini istraživači u fokus stavljaju prisustvo regionalne sile (PRS) te uvode pet glavnih regiona koji se zasnivaju na pet regionalnih sila uključujući Južnu Ameriku (Brazil), jug Afrike (Južna Afrika), Bliski Istok (Iran), jug Azije (Indija) te istočnu i jugoistočnu Aziju (Kina) (Lemke, 2010: 5-6).
Bjorn Hettne spominje sljedeće osobine regiona: 1 – Region podrazumijeva „skoro unikatnu geografiju čije fizičke i prirodne granice određuju njegova ograničenja, te koji je većinom prepoznatljiv kroz svoje ekološke osobine.“ Kada govorimo o društvenoj razini, region bi trebao biti nastanjen ljudskim zajednicama. 2 – Region je „društveni sistem koji podrazumijeva postojanje različitih interregionalnih raspodjela među ljudskim zajednicama sa prirodnim razlikama“. Ljudi su udruženi međusobno i u sveukupnu političku stabilnost regiona radi vlastite sigurnosti. 3 – „Organizovana suradnja u ekonomskom, kulturološkom, političkom ili vojnom polju“ u okviru regionalne organizacije smatra se neophodnom da bi se ustanovili stabilnost i red regiona. 4 – Region je poput civilnog društva koje promovira društvene komunikacije, organizacione kontekste i konvergenciju vrijednosti kroz region. 5 – Region je „aktivan igrač sa karakterističnim identitetom koji posjeduje legitimitet te je sposoban mijenjati uloge i donositi odluke“ o različitim pitanjima regiona (Hettne, 2012: 61-63).
Da bismo istražili, identificirali, definirali i specificirali ulogu regiona neophodno je uzeti u obzir ne samo geografske osobine i državne resurse, nego i odnose među državama kao i njihova politička, kulturološka, i trgovačka savezništva u međunarodnom sistemu. Istraživanja o regionima povećala su se na mnogim poljima. Više od 50% svjetske trgovinske razmjene dešava se u regionima koji su pod određenim regionalnim trgovinskim ugovorima (RTA). Svjetska trgovinska organizacija potvrđuje da je najveći obim trgovine postignut u kontekstu regionalnih trgovinskih ugovora. S obzirom na definiciju iz političke ekonomije, regionalizam se formira kroz zvanične trendove koaliranja dviju ili više vlada. Ono se razlikuje od regionalizacije koja se veže za rast ekonomske međuzavisnosti u određenom geografskom regionu (Ravenhill, 2004: 117).
Nesumnjivo je da poslovna i ekonomska interakcija igra primjetnu ulogu u ostvarivanju regionalnog poretka, ali značaj regiona i unutarnjeg poretka prevazilazi kulturološka i ekonomska uređenja regiona. Regionalni trendovi su postepeno preoblikovali strukture moći i njihovu raspodjelu u međunarodnom sistemu. Svjetski poredak je pod utjecajem razvoja unutar regiona. Regioni su uključeni u dodatne slojeve vlasti koji mogu dati rješenja za pojedine međunarodne probleme i nesigurnosti te pomoći u iskorjenjivanju svjetskih prijetnji i problema na polju sigurnosti, razvoja i ekologije koji su se razvili kao posljedica globalizacije. Regioni su također ponudili korisna rješenja i kooperaciju u rješavanju važnih pitanja, kao što su nesuglasice u vezi sa vodama i kopnom između različitih vlada (Fawn, 2009:6 i 13).
Regioni su uvijek bili dio međunarodnih odnosa. Prvi talas regionalizma desio se decenijama unazad  od 1950. do 1970. godine, dok je treći val počeo 1980-ih, što su brojni stručnjaci međunarodnih odnosa i međunarodne političke ekonomije smatrali novim regionalizmom. Neki smatraju da se prvi talas ekonomske kooperacije dogodio u periodu između dva rata, dok drugi vjeruju da je regionalizam od Drugog svjetskog rata važio stalnom karakteristikom globalne sigurnosti i ekonomske strukture svijeta. Kontinent Amerike je sa regionalizmom započeo prije 19. stoljeća. Arapska liga je nakon Drugog svjetskog rata bila prvi pokazatelj arapske bliskoistočne težnje ka regionalizmu. Međutim, ona nije doživjela značajan uspjeh. U Evropi je Evropska Unija inicirala usklađivanje prema zapadnoevropskim zemljama. Posljednjih nekoliko decenija svjedočilo je različitim oblicima regionalizma. Naročito nakon završetka Hladnog rata i razvoja novih poslovnih prilika u vanjskoj politici država, mnoge od neodlučnih vlada okrenule su se regionalnoj suradnji, osnivanju regionalnog poretka te smanjenju regionalnih nesporazuma. Naprimjer, da bi proširila regionalizam, izolirana Kina se okrenula suradnji sa Rusijom ali i sa ostalim zemljama centralne Azije. Japan se također pokrenuo u akciju, pa čak i Iran koji je iz ideoloških razloga bio politički izoliran, uključio se u regionalnu suradnju i partnerstvo sa 10 zemalja kroz osnivanje svoje Organizacije Ekonomske Suradnje (1992) (Ibid: 6-9).
Kraj Hladnog rata označio je početak ekspanzije regionalne kooperacije od vojnih i sigurnosnih do političkih, ekonomskih, društvenih i kulturoloških saveza. Posljednjih nekoliko decenija bili smo svjedocima povećanog rasta regiona i regionalne suradnje, a naročito rastućeg značaja regionalnih poredaka u formiranju globalnih politika. Kao što je to pojašnjeno u sljedećem dijelu, uloga globalnih sila se u regionima uporedo sa razvojima u međunarodnom sistemu postepeno smanjivala. Velike sile su prestale manipulirati pitanjima regiona te su im prestale diktirati na vlastitim interesima. Regionalne sile su dobile priliku učestvovanja u međunarodnom sistemu s ciljem sudjelovanja u oblikovanju svjetskog poretka na osnovu vlastitih potreba i interesa, osiguravajući mir i sigurnost regiona.

Regionalni poredak – svjetski poredak – moć regionalnih sila
Po završetku Hladnog rata, uloga svjetskih sila ili njihova želja da se upliću u pitanja drugih regiona je oslabila. Kao rezultat tome, regionalne sile su zauzele znatno odgovorniju ulogu u formiranju svjetske sigurnosti i poretka. Barry Buzan i Oli Weaver smatrali su da države, nakon završetka Hladng rata, djeluju na osnovu tri opća teoretska pravca: na osnovu neorealizma, globalizma, te regionalizma. Obojica su vjerovali da umanjena suradnja među svjetskim silama u ostvarenju vlastitih interesa u drugim dijelovima svijeta na jednoj strani, i unutarnja dinamika zemalja na drugoj, čine razloge zbog kojih velike sile vrše manje vojnih intervencija te se manje strateški nadmeću u problematičnim regionima svijeta te dopuštaju nacionalnim državama da upravljaju vastitim vojno-političkim odnosima bez njihovog uplitanja. Nakon Hladnog rata, opseg i kompleksnost regiona i regionalnih sila se proširila. Kombiniranjem elemenata neoliberalizma i globalizma koji zajedno oslikavaju teritorijalna ali i sigurnosna pitanja, države su ostvarile hijerarhalne odnose koji su još i poznati kao Regionalni sigurnosni kompleksi (RSK) (Buzan i Waever, 2003: 6, 10-11). Učinak RSK-a kao i ponašanje dominantnih sila dugoročno rezultiraju ostvarenjem poretka ili kaosa u regionima, a naročito u upravljanju globalnim sistemom.
Jedno od najznačajnijih zanimanja stručnjaka međunarodnih odnosa jeste pitanje organizacije anarhične strukture međunarodnog sistema koji ne posjeduje centralnu silu. Kako je moguće uspostaviti neku vrstu strukturalnog poretka u sistemu koji je anarhičan? Kako je moguće održati ovaj poredak ili ga redefinirati na osnovu međunarodnih zbivanja? Da li je ovaj poredak nametnut manjim zemljama od strane globalne strukture i svjetskih sila, ili su ipak sve zemlje i regioni jednako uključeni u njegovo oblikovanje? Nasuprot eri Hladnog rata u kojem je obraćanje pažnje na međunarodni nivo i njegov utjecaj na nacionalnu sigurnost vodio zapostavljanju regionalnih uređenja, posljednjih su decenija regioni i regionalne sile u većem broju učestvovali u regionalnim i globalnim odnosima, te su svjetski poredak i sigurnost oblikovani njihovom djelatnošću. U doba globalizacije, prijetnje su uveliko varirale u pogledu njihove kompleksnosti tako da im se jedna država (a naročito manja država) nije mogla samostalno oduprijeti što je dovelo do potenciranja multilateralnih odnosa i suradnje, naročito na regionalnom nivou (Stewart-Ingersoll i Frazier, 20013: 14).
Okolišne prijetnje poput globalnog zagrijavanja, zagađenja zraka, krize voda, zaraznih bolesti, i terorizma mogu se jednostavno riješiti kroz regionalnu suradnju i uspostavu međunarodnih institucija.
Regionalne sile su spremne, u skladu sa vlastitim interesima i ciljevima, vlastitim kapacitetom i regulacijom postojećih procedura i režima u regionu uvjeriti i ostale zemlje regiona da ih slijede u oblikovanju i utjecanju na globalno uređenje u novom međunarodnom poretku. S ciljem ostvarenja regionalnog poretka, nekoliko regiona je pristupilo oblicima trgovinskih uređenja, ili bolje rečeno ekonomskoj suradnji. Usredotočivši se na ekonomski porast (BDP po glavi stanovnika) i trgovinski porast, regioni su postali dinamično povezani kroz odnose u međunarodnoj trgovini i samim tim su preoblikovali svjetski poredak. Temelji Evropske Unije i EURO zone su većinski zasnovani na ekonomskim odnosima koji su omogućili Evropskoj ekonomskoj zajednici da donese zakone jednako obavezujuće za sve zemlje članice (Mittelman, 2012: 91). Monetarni fond i organizacije za regionalnu suradnju poput grupe D-8 ili organizacije regionalne trgovinske suradnje koje su nastale u svrhu obostranih trgovinskih koristi predstavljaju primjere regionalne ekonomske konvergencije koje prate dosljednost regionalnih trgovinskih zakona i poretka, postepeno spajajući region sa globalnim monetarnim i finansijskim politikama, te stavljajući regione pod njihov uticaj ili uticaj regiona na njih. Također, postojeće regionalne kulturološke interakcije i njihova neposredna blizina, kao što je to slučaj sa sličnostima među nordijskim zemljama, čine pokretače trgovinske i kulturološke suradnje unutar regiona što će u konačnici olakšati i političku suradnju među tim zemljama te uspostavu regionalnog poretka.
Sigurnost je jedna od najznačajnijih dimenzija globalnog poretka. Politička nestabilnost, nesigurnost, pojava i jačanje terorističkih grupacija, ekonomski i društveni nemiri u regionu narušili bi i potresli regionalni poredak kao i poredak u susjednim regionima, te bi stvorili uvjete za prisustvo globalnih sila i promjenu regionalnih struktura u skladu sa ciljevima nametnutih od strane dominantnih sila. Nesumnjivo je da regioni i njihovo djelovanje imaju značajan utjecaj na globalnu sigurnost. Različita istraživanja su se bavila proučavanjemregionalnog sigurnosnog poretka. Morgan smatra da je sigurnosni poredak sačinjen od obrazaca rukovođenja uspostavljenjem poretka u RSK. On vjeruje da je rat najozbiljnija sigurnosna prijetnja te je nabrojao pet različitih tipova sigurnosnog poretka koji uključuju: silu koja parira drugoj sili, suglasnost velikih sila, kolektivnu sigurnost, sigurnosnu zajednicu, i konvergenciju. Barry Buzan i Waever su kategorisali RSK na osnovu obrazaca prijateljstava i neprijateljstava. U svojoj definiciji regionalnog sigurnosnog poretka, Ayoub povlači spektrum počevši od regionalnog poretka na jednoj strani, koji se razvija u pravcu regionalne sigurnosti, društvene sigurnosti i sigurnosti u zajednici na drugoj strani. Sigurnosna zajednica predstavlja snagu socio-ekonomskih odnosa među zemljama članicama, formiranu na osnovu zajedničkih normi i vrijednosti. Stewart i ostali definišu regionalni poredak kao kombinaciju „uređenja vladavine, kao što su regulacije, zakoni, i institucije, među pojedinačnim komponentama RSK-a koji su ponuđeni u cilju povećanja predviđanja interakcija i postizanja zajedničkih vrijednosti kao i zajedničkih faktora koji prethodno nisu bili obezbijeđeni (Stwarrt-Ingersoll, Frazier, 2013: 47-49).
Zahvaljujući većoj ulozi regiona u globalnom poretku i sigurnosti, regionalne sile mogu ostvariti bitnu ulogu u ostvarivanju poretka u regionalnom ali i međunarodnom sistemu. Onda kada regionalna sila u regionu dostigne stepen moći i priznanja tako da ostale zemlje podržavaju njeno pravo na ulogu regionalnog autoriteta, one će se smatrati obavezanim da postupaju po pravilima dominantne zemlje te će biti voljne da surađuju sa hegemonom. Ova harmonija i odziv stvara takav regionalni poredak da, u isto vrijeme služeći interesima dominantne sile, pruža i mnogo više prednosti preostalim državama regiona. David Lake takve prednosti dijeli na četiri kategorije nazivajući ih utjecajem hijararhije na ponašanje dominante države i pod-države.
Prvo, pod-država manje ulaže u društveni poredak i odbrambene snage u poređenju sa bruto domaćim prizvodom (BDP), ostavljajući to na odgovornost dominantnoj državi, te odlažući svoje resurse za unapređenje unutarnje infrastrukture. To čini ohrabrujuću prednost koja navodi pojedine vlade da potčine vlastiti suverenitet. Drugo, ekonomske i trgovinske prednosti; manje trgovinskih i sigurnosnih rizika koje pod-države uživaju uključuju ih u otvorenu trgovinu u međunarodnom sistemu. Što je hijerarhija opsežnija, to su prednosti brojnije jer, pristavši da posluju pod zajedničkim trgovinskim regulacijama i režimima, države postižu više ekonomskih i trgovinskih dobiti. Treće; u slučaju sigurnosne krize, dominantna sila bi pružila zaštitu pod-državama, što ne bi bio slučaj sa državama koje nisu povezane. Četvrto; obzirom na cijenu rata, pod-države se ne bi uključivale u rat sa drugim državama osim u slučaju suradnje sa dominantnom silom koja je obično simbolična. Primjer toga su latinoameričke zemlje koje su ušle u Prvi svjetski rat slijedeći Sjedinjene Američke Države (Lake, 2009: 39, 40).
Na drugim mjestima, Pedersen naglašava da, prije nego se postavi kao kooperativni hegemon, regionalna sila mora proći kroz tri osnovne faze. U nastavku možete vidjeti vezu između tri preduvjeta sa regionalnom silom te adaptaciju kooperativne regionalne hegemonije (Ibid: 687-695).
Osnovni preduvjeti kooperativne regionalne hegemonije
1-    Sposobnost gomilanja moći 2- Sposobnost dijeljenja moći 3- Sposobnost posvećenosti
Sposobnost gomilanja moći odnosi se na mogućnost regionalne sile da za svoje političke zamisli privuče zavidan broj saveznica u državama regiona. Kao što je to pokazano u šablonu iznad, to je određeno eksternim materijalnim kao i psihološkim faktorima te liderskim sposobnostima regionalne sile.
Sposobnost dijeljenja moći odnosi se na sposobnost regionalne sile da dijeli autoritet sa susjednim državama u regionu kroz zajedničke institucije. Ono igra značajnu ulogu utjecaja na stav drugih saučesnika u regionu, spriječava stvaranje koalicija i formiranje balansa prijetnji protiv regionalne sile. Lahteenmaki i Kakonen smatraju da vlade uvijek posjeduju legitimnu kontrolu nad upotrebom sile i moći te da to iskorištavaju kada god je potrebno uspostaviti unutarnju društvenu sigurnost i garanciju sigurnosti izvan granica. Dakle, velike sile uvijek nastoje uvećati svoju moć i pratiti svoje interese, a u slučaju suočavanja sa eksternom prijetnjom kao što je to terorizam ili ekonomska recesija, one traže neku vrstu koalicije poput konvergencije ili međuzavisnosti (Lahteenmaki, Kakonen, 2012: 351-352). Stoga, sposobnost dijeljenja moći umanjuje rizik od formiranja koalicija drugih država protiv njih. Takav su pristup, naprimjer, primijenile Indonezija u ASEAN-u i Njemačka u EU.
Proučavanje prethodno navedenih preduvjeta značajno pomaže prepoznavanju regiona, regionalnih sila i sposobnosti regiona da učestvuju u svjetskom poretku. Naprimjer, unatoč visokom nivou suradnje nordijskog regiona na osnovu zajedničkih vrijednosti, primjetna je slaba regionalna institucionalnost usljed slabog položaja dominantne zemlje i njene slabe sposobnosti gomilanja moći. Pored toga, ovaj region ne posjeduje sposobnost dijeljenja moći niti sposobnost posvećenosti. Švedska je, naprimjer, poprilično nezainteresirana za aktivnosti nordijskog regiona. Brazil i Argenita su u Južnoj Americi, unatoč slabe vojne osposobljenosti, uspješno učestvovali u dijeljenju moći kroz procese demokratizacije i približavanja integraciji. U slučaju Japana, gomilanje moći kao i dijeljenje moći su slabi usljed multipolarnosti regiona i japanske ideologije nacionalnog ekskluziviteta. Međutim, Japan posjeduje snažnu sposobnost posvećenosti (Pedersen, 2002: 695-696). Poboljšavajući svoje mogućnosti i sposobnosti, kao i usvajanje potrebnih preduvjeta za postajanje regionalnim hegemonom čiji će postupci biti popraćeni odobravanjem od strane država regiona, regioni i regionalne sile se postepeno primiču globalnoj integraciji i navođenju svjetskih interesa u skladu sa vlastitim koristima. Regionalni ekonomski i sigurnosni poredak igra glavnu ulogu u tom scenariju. Regionalne sile koje su uspješno uspostavile unutarnji poredak regiona uvijek su zahtijevale veću ulogu u definiranju i uspravljanju svjetskim poretkom.
Indija, Brazil, i Južna Amerika su unatoč svojim historijskim različitostima, različitim iskustvima i postojećim politikama, uspješno iskrsnule u regionalnom i globalnom poretku. Ove tri zemlje teže ka promjenama za sebe ali i za ostatak svijeta u pojedinim međunarodnim pravilima, ostvarenju novog međunarodnog ekonomskog poretka, eliminaciji dispariteta (nejednakosti) u raspodjeli moći, bogatstva i ekskluzivnih privilegija u globalnoj političkoj ekonomiji. Iako važi za srednju silu, Brazil je po pitanju regionalne ekonomije i vojne moći dovoljno snažna zemlja. Brazil zauzima više od polovine ukupnog broja stanovnika, GDP-a, i površine zemlje Južne Amerike. Indija, šesta u svijetu po broju stanovnika i zemlja u usponu sudeći po ekonomiji i globalnim dohocima, priznata je kao rastuća globalna sila. Afrika, sa samo 6% od ukupnog broja stanovništva subsaharske Afrike, ali treća zemlja po BDP-u regiona, smatra se vodećom srednjom silom u tom regionu (Nel, 2010b: 956-957).
U namjeri da se približe globalnom tržištu u trgovini svojim prizvodima, kapitalom i uslugama kao i da privuku strane investicije i sadržaje, tri prethodno spomenute regionalne sile zauzimaju efektivne uloge u globalnoj preraspodjeli moći. Sve tri zemlje su spremne osnažiti suradnju Jug-Jug i Jug-Sjever te povratiti držanje domaće ekonomije kao i ekonomije susjednih zemalja. Dapače, njihova globalna perspektiva usmjerena je ka odupiranju nejednakostima, agresivnim mjerama pojedinih zemalja koje narušavaju dostojanstvo i poštovanje drugim državama, odnosno privilegijama stalnih članica Sigurnosnog Vijeća. Biti regionalna sila ne daje osnovu za dalje konflikte ili superiornost među državama; ono što je od značaja jesu ponašanja i stavovi regionalne sile u domenu izlaganja i usvajanja moći. Bitna je metoda koju regionalna sila usvoji da bi sprovodila svoju regionalnu politiku  – bilo da je to carstvo, hegemonija ili kooperacija, pozitivna ili negativna. Dapače, usvojena metoda regionalne sile čini osnovu kooperacije ili nekooperacije drugih regionalnih čimbenika kao i osnovu regionalne stabilnosti/nestabilnosti ili reda/kaosa (Mulgeta, 2014: 33).
Obzirom na njihovu geografsku poziciju, materijalne kapacitete i odnose među državama regiona, regioni su podložni različitim nivoima stabilnosti/nestabilnosti, sigurnosti/nesigurnosti, kooperacije/nekooperacije. U prisustvu visokog nivoa sigurnosti u regionu, stabilnost i suradnja među zemljama regiona i njihovih režima i djelovanja izuzetno su cijenjeni i garantovani od strane sudionika, a uloga regiona, interesa i doprinosa svjetskoj stabilnosti se povećava. Pored toga, takav region može doprinijeti stabilnosti, sigurnosti i redu u međunarodnom sistemu, težeći ka preraspodjeli globalne moći i bogatstva spram vlastitih interesa. Drugi faktori koji također predstavljaju značajnu ulogu u kreiranju stabilnosti, sigurnosti i regionalnog poretka jesu regionalne sile i njihove percipirane uloge spram drugih sila i regionalnih sudionika.
Postoji mogućnost da regionalna sila ima zavidnu ekonomsku i materijalnu moć te da privremeno zauzme kontrolu nad regionom, ali ukoliko iz nekog razloga ne posjeduje neophodne kapacitete i pokaže se slabom u implementaciji „meke moći“ i diplomatije ili upravljanju uslovima regiona, samim tim će propustiti lidersku poziciju u regionu. Stoga dolazimo do stanja neuređenog regiona koji ne posjeduje bilo kakvu vrstu legitimnog regionalnog režima ili ekonomske i političke suradnje. Uvjetovan sigurnosnim opravdanjima i zabrinutostima drugih regiona, takav nestabilan region priziva nametanje transregionalnih i međunarodnih sila, te bi kao rezultat tome njihovi interesi i sigurnosne brige lako pale pod interese globalnih i drugih regionalnih sila. Čini se da su posljednjih decenija regionalni sudionici doista uvidjeli značaj regionalne integracije, a regionalne sile sve više pokušavaju postići neku vrstu kooperativne hegemonije u regionima. Dapače, države su spoznale da regioni i regionalne sile imaju pristup međunarodnoj strukturi, resursima i zajednicama te da doprinose raspodjeli moći te Svjetskom poretku u skladu sa svojim interesima kroz uspostavu regionalne stabilnosti, sigurnosti, suradnje i mira.

Zaključak
Međunarodni sistem nastavlja održavati svoju strukturu anarhije, a moć je i dalje zadržala centralnu ulogu u međunarodnim odnosima i politici. Raspodjela moći je ključni faktor u međunarodnom sistemu, a države, pokušavajući utjecati na strukture donošenja odluka koje se odnose na redefiniranje i upravljanje svjetskim poretkom, doprinose raspodjeli svjetske moći i bogatstva. Kroz utjecaj na međunarodni sistem, one ozbiljno nastoje utjecati i na svjetski poredak u skladu sa vlastitim interesima, vrijednostima. Zapravo se i postojana anarhija međunarodnog sistema pod utjecajem djelovanja različitih čimbenika dinamično mijenja. Kolapsom bipolarne strukture međunarodnog sistema, a onda i novog polariteta moći u svijetu, stvaranje novog poretka je podložno promjenama. Obzirom na stalni razvoj telekomunikacije i informativne tehnologije, koje su nevjerovatno poboljšale brzinu i integritet političkih i informacionih procesa, države su dobile pristup alatima koji im omogućava znatno lakši utjecaj na druge zemlje kao i na međunarodni sistem. Svjetski poredak je najbitniji segment očuvanja svjetske stabilnosti i sigurnosti, što je u zadnje vrijeme pod utjecajem uloge regiona. Unapređujući svoje ekonomske, političke, i vojne kapacitete, regionalne sile nastoje ostvariti svoj identitet i vlastite interese u anarhičnom međunarodnom sistemu, te definirati novi svjetski poredak spram vlastitih interesa i vrijednosti.
Cilj ovog članka nije bio pronaći razloge koji stoje iza regionalizma. Ovdje ne pokušavamo diskutovati da li je regionalizam nastao kao odgovor globalizmu, niti diskutujemo utjecaj regiona na pronalaženje rješenja izazovima globalizacije, niti strukturalne promjene i polaritet međunarodnog sistema kao ni preusmjerenje sistema od unipolarnog ka bipolarnom ili multipolarnom koji su potakli regionalne sile na aktivnost. Ono što je bitno jeste da smo sada svjedoci kako regionalne sile, a naročito sile u usponu poput Indije, Brazila i Južne Afrike, ulažu izuzetne napore na putu ekonomskog razvoja i doprinosu vlastitom napretku kao i napretku svojih susjeda. Kako su uspješno doprinijele razvoju regiona te razvoju svjetske ekonomije, buduća perspektivatakvih sila leži u stabiliziranju svoje liderske pozicije u regionu, te suprotstavljanju velikim hegemonima poput SAD-a, te naglašavanju potrebe za raspodjelom moći kao i zahtijevanjuvlastitog kredibiliteta i priznanja u međunarodnom sistemu.
Regionalne organizacije i regionalne sile drže da svjetske sile i doktrina globalizacije nisu uspjele ispuniti njihova očekivanja. Oni smatraju da su nejednaka raspodjela moći, bogatstva, poštovanja i priznanja nagnale regionalne sile da naprave korak u postizanju poštovanja, prestiža, kredibiliteta kao i ispunjenja vlastitih interesa u međunarodnom sistemu. Iz tih razloga, regionalne sile nastoje uspostaviti političko-sigurnosnu međuzavisnost, koja bi rezultirala formacijom stabilnih regionalnih politika i suradnji u mirnom i uređenom regionu. Region ili RSK, kao što je to Bliski Istok, može se sastojati od zbira nekoliko regionalnih sila. Izuzetno je bitno da raznoliki regioni svijeta budu posvećeni održavanju regionalne stabilnosti, sigurnosti, ekonomije, kulture i društvene dobrobiti regiona. Da bi potpomogli svjetskoj stabilnosti i svjetskom poretku, regioni prije svega trebaju imati povjerenje u regionalne režime, procedure, suradnju i odnose.
Bez obzira na strukture regionalne sigurnosti usvojene od strane država ili pojedinačnih regionalnih sila, bilo konvergentnim sigurnosnim zajednicama, hegemonijom, kooperativnom hegemonijom ili prianjanje takvoj vrsti kooperativnog obrasca predstavlja ključni korak ka ispunjenju interesa regiona u međunarodnom sistemu. U novoj strukturi i metodama rukovođenja međunarodnog sistema, regioni i njihov vladajući poredak bili bi ozbiljno uzeti u obzir te bi zauzeli značajnu ulogu u raspodjeli i dijeljenju moći i bogatstva. U novonastalim strukturama međunarodnog sistema, svjetska stabilnost i međunarodni poredak su sve više pod utjecajem regionalnih pravila rukovođenja. Doista, obrasci Svjetskog poretka prate prakse rukovođenja i djelovanja regionalnih sila koje sve više teže ka ostvarenju globalne pozicije.

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenpetak, 27 Januar 2017 11:15