Mjerenje globalne ekonomske nejednakosti

Michael D. Yates

Do sada je već dovoljno poznato da je rastuća  ekonomska nejednakost glavna odlika američke ekonomije. Ipak, isto važi i za ostatak svijeta, a svaka nacija ima vlastitu historiju široko različitih ekonomskih i političkih struktura. Računanje nejednakosti širom planete je izvodljivo pomoću Ginijevog koeficijenta, jednostavnog koncepta koji omogućava posmatranje rasta ili pada cifre koja ukazuje na nejednakost prihoda jedne države, ili poređenje relativne razine nejednakosti u različitim državama. Ipak, naše poznavanje situacije u ostatku svijeta, pogotovo u brojnim siromašnim zemljama, prilično je oskudno. Čini se da i najusputnija promatranja pokazuju da je teško naći mjesto na planeti gdje najbogatiji ne dominiraju društvenim, političkim i ekonomskim životom, dok oni bez ikakvih sredstava za preživljavanje prolaze kroz razne nedaće, od teškog siromaštva i nezaposlenosti do ratova, gladi i bolesti.

pdf
Sažetak
Do sada je već dovoljno poznato da je rastuća  ekonomska nejednakost glavna odlika američke ekonomije. Ipak, isto važi i za ostatak svijeta, a svaka nacija ima vlastitu historiju široko različitih ekonomskih i političkih struktura. Računanje nejednakosti širom planete je izvodljivo pomoću Ginijevog koeficijenta, jednostavnog koncepta koji omogućava posmatranje rasta ili pada cifre koja ukazuje na nejednakost prihoda jedne države, ili poređenje relativne razine nejednakosti u različitim državama. Ipak, naše poznavanje situacije u ostatku svijeta, pogotovo u brojnim siromašnim zemljama, prilično je oskudno. Čini se da i najusputnija promatranja pokazuju da je teško naći mjesto na planeti gdje najbogatiji ne dominiraju društvenim, političkim i ekonomskim životom, dok oni bez ikakvih sredstava za preživljavanje prolaze kroz razne nedaće, od teškog siromaštva i nezaposlenosti do ratova, gladi i bolesti.
Ključne riječi: ekonomska nejednakost, Ginijev koeficijent, siromaštvo


Do sada je već dovoljno poznato da je rastuća  ekonomska nejednakost glavna odlika američke ekonomije. Ipak, isto važi i za ostatak svijeta, a svaka nacija ima vlastitu historiju široko različitih ekonomskih i političkih struktura. Računanje nejednakosti širom planete je izvodljivo pomoću Ginijevog koeficijenta, jednostavnog koncepta koji omogućava posmatranje rasta ili pada cifre koja ukazuje na nejednakost prihoda jedne države, ili poređenje relativne razine nejednakosti u različitim državama. Ako Ginijev koeficijent ima vrijednost 1 onda je riječ o potpunoj jednakosti prihoda i bogatstva. To jeste, ako je ukupni prihod podijeljen na petine (quintile), svaka petina populacije (ona najsiromašnija, druga, treća, četvrta i najbogatija quintila) bi primale tačno 20% ukupnog nacionalnog dohotka. Što je veća vrijednost koeficijenta veća je i nejednakost. Ginijev koeficijent u Americi su jedino nadmašile Turska, Meksiko, Čile, Indonezija, Argentina, Kina, Latvija, Brazil i Južna Afrika.
Ipak, naše poznavanje situacije u ostatku svijeta, pogotovo u brojnim siromašnim zemljama, prilično je oskudno. Čini se da i najusputnija promatranja pokazuju da je teško naći mjesto na planeti gdje najbogatiji ne dominiraju društvenim, političkim i ekonomskim životom, dok oni bez ikakvih sredstava za preživljavanje prolaze kroz razne nedaće, od teškog siromaštva i nezaposlenosti do ratova, gladi i bolesti. Čak je Svjetski ekonomski forum, koji je prvenstveno orijentiran poslovanju, identifikovao rastuću nejednakost kao urgentan globalni problem koji „utiče na društvenu stabilnost u državama i prijeti bezbjednosti na globalnom nivou”. Teško da je ovakav zaključak iznenađujući, iako pominjanje „globalne bezbjednosti” poglavito izražava strahove elite, te nema puno veze sa uslovima onih koji nastavljaju sve više zaostajati na ljestvici iza onih na samom vrhu. U svakom slučaju, se sigurnošću bi se moglo reći da je ekonomska nejednakost u porastu u onim državama gdje nisu dostupni mjerodavni podaci.
Međutim, i u bogatim državama u kojima nalazimo kvalitetne podatke, primjetne su rastuće stope nejednakosti. Primjerice, skandinavske države, koje su dugo vremena važile za zemlje sa niskim stopama nejednakosti, pokazuju znatan rast od 1980. godine, tj. perioda u kojem se neoliberalizam već snažno učvrstio u svjetskim ekonomijama.
U poređenju sa prihodima, raspodjela bogatstva je još više nejednaka u svijetu. Švicarska banka Credit Suisse je u svom istraživanju o globalnom bogatstvu izložila sljedeće činjenice:
U skoro svim državama prosječno bogatstvo najbogatijih 10% populacije više od deset puta nadmašuje prosječno bogatstvo po glavi stanovnika. U državama koje imaju najveću stopu nejednakosti prosječno bogatstvo 1% najbogatijih više od 100 puta nadmašuje prosječno bogatstvo po glavi stanovnika. Takav je slučaj bio kroz veći dio ljudske historije, te je vlasništvo bogatstva izjednačavano sa zemljišnim posjedima, te je obično stečeno nasljeđivanjem ili osvajanjem prije nego talentom ili mukotrpnim radom.
Iz brojnih razloga – svjetskih ratova, revolucija, snage ljevičarskih pokreta ili porezivanja – svjetska raspodjela bogatstva se tokom većeg dijela 20-tog stoljeća izjednačavala. Međutim, od 1980-tih, te pogotovo nakon financijskog kraha koji je 2007. godine prouzrokovao Svjetsku ekonomsku krizu, ekonomska nejednakost je u porastu.
Jedno od predviđanja francuskog ekonomiste Thomasa Pikettyija, u njegovom monumentalnom dijelu „Kapital u 21. stoljeću“, je da će, ako se ovakve tendencije nastave, koncentracija bogatstva vjerovatno dostići razinu iz vremena prije nego što je Prvi svjetski rat pokrenuo dugi period eksproprijacije i oporezivanja koji su znatno umanjili ekonomsku nejednakost. Dvije sile koje trenutno djeluju imaju za cilj da preokrenu taj trend. Prvo, većina kapitalističkih ekonomija se suočava sa niskim proizvodnim rezultatima i niskim rastom prihoda, jer faktori koji doprinose visokom rastu – poput tehnoloških promjena koje generiraju zapošljenje, intenzivnih konkurencija na tržištu i visoke državne potrošnje – polako splašnjavaju. Nizak rast ograničava mogućnosti novih grupacija i pojedinaca da akumuliraju bogatstvo, te se ono tako ostavlja u rukama onih koji ga već posjeduju, koji svoju imovinu povjeravaju nasljednicima, još više onemogućavajući cirkulaciju bogatstva. Drugo, stopa povrata na kapital, pogotovo na finansijske prihode, koji čine neproporcionalno velike udjele u raspodjeli bogatstva primaoca najviših primanja, bila je i nastavlja da bude viša od stope rasta velikih ekonomija. Ova činjenica ima puno veze sa otvaranjem svjetskih tržišta ka spekulaciji finansijske imovine, kao i naizgled beskonačnoj sposobnosti finansijskih divova poput Georgea Sorosa za upletanje u različite vrste arbitraže (pronalaženja malih neusaglašenosti u očekivanoj i stvarnoj cijeni imovine) radi akumuliranja ogromnih suma novca u jako kratkim vremenskim periodima.
Credit Suisse pronalazi nekoliko dokaza koji potvrđuju Pikettyijeva predviđanja. Između 2000. i 2014. godine 19 država je doživjelo poraste ili u udjelu bogatog dijela populacije koji broji 10% ili onih među 1%, ili u nekim slučajevima oba udjela. Takve su države poput Argentine, Čilea, Kine, Grčke, Indije, Rusije, Južne  Koreje, Turske i Velike Britanije. Tamo gdje ovakav porast nije zabilježen, jaz između najbogatijih i ostatka populacije ostao je nepromijenjen. Pikettyijev pristup je nešto složeniji, te podrazumijeva računanje omjera između nacionalnog bogatstva i dohotka, u svrhu ispitivanja koliko bi vremena trebalo pojedinoj državi da izjednači ukupni dohodak sa ukupnim bogatstvom. Ovakav omjer predstavlja količinu posjedovanja u odnosu na trenutnu ekonomsku aktivnost, jer iza bogatstva stoji posjedovanje imovine koja sama po sebi nije produktivna, dok dohodak predstavlja ono što je zapravo proizvedeno date godine.  U dinamičnim, kapitalističkim ekonomijama, sa kapitalističkim vladama koje ne nagrađuju posjedovanje prekomjerno per se, ovaj omjer je obično u padu. Piketty ukazuje na to da je većinom 20-tog stoljeća taj omjer bio u padu u bogatim kapitalističkim ekonomijama. Ipak, sredinom 1970-tih ovaj pad se preokrenuo. Stoga, zbog već navedenih razloga, Piketty smatra da će omjer samo nastaviti da raste, što znači da će se nejednakost pogoršati i približiti stanju prije Prvog svjetskog rata. Najbogatiji sloj stanovništa će svoju imovinu ostavljati svojim nasljednicima, te će ona nastaviti da dobija na novčanoj vrijednosti bez obzira na društvenu produktivnost njenih vlasnika. Društvima će sve više i više dominirati najbogatiji, dok će sam pojam demokratije sve više izumirati.
Ono što se obično smatra pod svjetskom nejednakošću ne podrazumijeva promatranje različitih ekonomija i utvrđivanje stepena nejednakosti u pojedinim državama.Kao što je rekao Branko Milanović, poznati ekonomista Svjetske banke i pionir u proučavanju ekonomske nejednakosti, postoje tri načina da se utvrde ekonomske neuravnoteženosti širom svijeta. Prvi način je ispitivanje nejednakosti među državama, bez osvrtanja na pojedinca, domaćinstva, ili pojedinačni dohodak i imovinsko stanje. Ovo se obično izvodi utvrđivanjem prosječnog dohotka određene zemlje (nacionalni dohodak podijeljen brojem stanovnika) i računanjem Ginijevog koeficijenta za dobijene dohotke. Obično se nastoji utvrditi da li se dohoci bogatijih država razlikuju ili su približni onima iz siromašnijih država.
Ovo je bitno zbog samog porijekla i razvoja kapitalizma. Od samih početaka u Engleskoj i Velikoj Britaniji, kapitalizam se obično širio podsredstvom nasilja – kroz osvajanja, kolonizaciju, trgovinu robljem – da bi uskoro obuhvatio veći dio svijeta. Za sobom je ostavljao dva tipa ekonomija: nekolicinu bogatih i mnogo siromašnih. Ova tipologija ostaje  nepromijenjena i nakon 300 godina; na samom vrhu se nalaze države Zapadne Evrope, skandinavske države, SAD, Australija, Novi Zeland, Japan i možda Južna Koreja, Tajvan i još nekoliko drugih država. Kina, Brazil, Indija i Rusija su sve bliže da postanu bogate kapitalističke države, iako nikakvi indikatori ne potvrđuju ovaj status sa sigurnošću. Ostatak svijeta je pogođen raznim nedaćama iako se svugdje može izdvojiti mali sloj bogatih pojedinaca.
Ekonomije nekoliko zemalja u razvoju su zapravo rasle brže od američke ekonomije. Primjerice, Indija je između 1980. i 1993. godine zabilježila godišnji porast dohotka od 3%. Kada bi Indija zadržala ovakav tempo tokom sljedećih 100 godina, njen dohodak bi mogao dostići nivo zemalja sa visokim prihodima.
Druga metoda izračunavanja svjetske nejednakosti prepoznaje činjenicu da različite države imaju različit broj stanovnika. Zbog toga se dohodak proučava na osnovu broja stanovnika svake države. Shodno tome, među siromašnijim državama jedino su Kina i Indija ostvarile značajnije poraste u svojim ekonomijama.
Interesantno je uočiti da, uprkos činjenici da se iznos prihoda znatno povećao, za veliki broj Indijaca i Kineza ekonomske nejednakosti su također nastavile znatno rasti. Štaviše, iako su novčani prihodi za kineske seljake porasli u odnosu na stanje koje je bilo prije što su se kineski lideri odlučno okrenuli kapitalizmu, više od 600 miliona stanovnika ruralnih područja je izgubilo komunalno zemljište, pravo na kupone za hranu i zdravstveno osiguranje. Vjerovatnoća da će ove države nastaviti sa ekonomskim porastima je mala, uzimajući u obzir da nijedna država ne može beskonačno suzbijati potrošnju kako bi finansirala kapitalnu potrošnju, koja je pokretač ekonomskog razvoja. Radnici bi morali biti eksploatisani, rezerve radne snage bi morale biti prebačene iz sela u urbana područja, silom ili na neki drugi način, a bijeda uzrokovana ovakvim promjenama bi zasigurno stvorila protivljenje, u obliku štrajkova, demonstracija i nasilja. Nijedan od ovih činova otpora ne ide u korist globalnom kapitalu, te ako bi se dešavali dovoljno često, ili ako bi vladajuće elite u Kini i Indiji omogućile poboljšanje plaća i ranih uslova, kompanije bi premjestile svoj kapital u neke druge države. Ovakav pokret je već otpočeo u Kini, gdje je pritisak od strane radnika primorao vladu na povećanje plaća. Čak i ako pretpostavimo da visoki rast može biti održan, to bi vrlo brzo prouzrokovalo ekološku katastrofu. Već je poznato do koje mjere ove dvije države utiču na zagađivanje okoliša.
Treći način pomoću kojeg možemo definirati i izmjeriti nejednakost je ono što Milanović naziva „istinskom globalnom nejednakošću”. Tu se podrazumijeva da ono što se dešava unutar država ima globalni utjecaj. Prihodi domaćinstava na osnovu ispitivanja što više reprezentativnih primjeraka se dijele kroz uobičajene klasifikacije na quintile, decile ili ventile, koje nam omogućavaju da posmatramo trendove u raspodjeli prihoda. Ovakav pregled nije bio čest niti je bio moguć prije kasnih 1980-tih, iz razloga što veliki broj država nije provodio popise prihoda domaćinstava, a čak i danas u brojnim siromašnim državama ova metoda još nije u upotrebi. Stoga moramo uzeti u obzir da je većina ovakvih podataka novija i manje inkluzivna, tako da je mogućnost pogreške veća nego inače.
Kako bi uporedili prihode domaćinstava širom svijeta, koristimo se upoređivanjem prosječnih potrošačkih korpi i drugih troškova. Naprimjer taj trošak bi u Sjedinjenim Državama bio pokriven sa 1000 dolara, a u Indiji sa 60 000 rupija, s tim da 60 rupija čini jedan dolar. Domaćinstvo u Indiji koje ima godišnje prihode od 1 000 000 rupija bi imalo iste prihode kao i američko domaćinstvo sa godišnjim prihodom od 16 667 dolara (1 milion podijeljen sa 60). Na ovaj način možemo porediti prihode država na osnovu njihovih domaćinstava. Iz ovakve metode se može zaključiti da je nejednakost u svijetu veća od one unutar samih država. Ginijev koeficijent za cijeli svijet je 7, što je za 1 veće od Brazila, koji je jedna od država sa najvećom stopom nejednakosti. Koliko god da su razlike u prihodima izražene u SAD-u, one su dosta veće na svjetskoj razini. To znači da 8% stanovništva drži u rukama polovinu svjetskih prihoda, dok druga polovina otpada na 92% stanovništva.
Unutar ove podjele imamo pojavu nečega što Milanović naziva „globalna srednja klasa”, koju čini oko 200 miliona Kineza, 90 miliona Indijaca, te oko 30 miliona ljudi iz ostalih zemalja u razvoju poput Indonezije, Brazila i Egipta, te drugih država koje imaju sličnu raspodjelu prihoda. Iako je ova klasa na daleko nezavidnom položaju, sigurno je da „globalna srednja klasa” vrši određeni konzervativni uticaj na političke tokove, koji ne bi trebao biti zanemaren. Za razliku od onih koji imaju stabilne višemilionske prihode te stoga su manje skloni zalaganju za radikalne promjene, pripadnici nižih klasa se okreću nezadovoljstvu koje je vrlo često usmjereno ka onima u gorim položajima od njih samih. Ovakva situacija je sve prisutnija na svjetskoj političkoj sceni, sa ponovnim rađanjem pokreta krajnje desnice u Evropi i Sjedinjenim Državama.
Šta možemo zaključiti iz ovakvih izleta u statistiku. Jedna stvar koja je sigurna je da je svijet struktuiran krajnje nejednako u pogledu ekonomije i politike, a sve te nejednakosti nastaju zbog neproporcionalne podjele moći među svjetskim elitama. Kada je riječ o silama koje su iza ekonomske nejednakosti u svijetu, jedna koja se izdvaja među drugima jeste nemogućnost radničke klase da formira vjerodostojan otpor.U većini naprednih kapitalističkih država radnički sindikati su se počeli raspadati, u slučaju SAD ta tendencija je izraženija nego drugdje.Upravo su sindikati i radnički pokreti bili ti koji su smanjivali nejednakost. Njihova moć u Zapadnoj Evropi i skandinavskim državama je glavni razlog zašto ove države imaju veću jednakost u prihodima nego ijedna druga regija na svijetu. Ipak, i u ovakvim državama sve je teže supostaviti se moći kapitala. Sa padom Sovjetskog Saveza, koji je uprkos određenim nejednakostima, znatno manjim u poređenju na današnju situaciju, bio određena protuteža kapitalističkoj hegemoniji, poslodavci i vlade u Evropi imaju sve manje poticaja da osiguraju socijalnu zaštitu za svoje radnike.
Sada se kapital sve slobodnije kreće preko granica, tražeći što jeftiniju radnu snagu i na taj način dalje ograničavajući moć radnika. Državne vlade čine sve kako bi osigurale siguran i prosperitetan prostor za profitiranje transnacionalnih kompanija, uklučujući i poduzimanje nasilnih mjera. Koriste se taktikama okretanja radnika jednih protiv drugih, koristeći etničke ili vjerske netrepeljivosti.
Posljednjih godina je izbio novi val protesta, prouzrokovanih zbog rastuće nejednakosti u nekim državama. Radnici u Kini su protestovali u rekordnim brojevima, razjareni radnim vremenom, niskim platama, nesigurnim radnim okruženjima, lošim ili nepostojećim uslovima za stanovanje, zagađenim zrakom i očigledno neograničenim prihodima i moći njihovih nadređenih. U Indiji, seljaci su pod okriljem komunističkih stranaka počeli da vode gerilske ratove. U Francuskoj radnici izlaze na ulice svaki put kada vlada pokuša umanjiti njihov životni standard. U Sjedinjenim Državama protesti od „Pokreta Occupy” do „Životi crnaca su važni”, i „Borbe za 15$” rade na podizanju kolektivne svijesti.
Ipak, svaka vrsta pobjede je još uvijek nestalna. Autokratske vlasti su još uvijek na vlasti u Kini. Vlada Venecuele se bori da nastavi Bolivijsku revoluciju koju je započeo Hugo Chavez, ali nagli pad cijena nafte i američka sabotaža stavljaju jednog od najznačajnijih predstavnika antikapitalističkog poretka, Venecuelu, u tešku poziciju.
Šta bi se onda moglo uraditi da se suzbije ekonomska nejednakost. Thomas Piketty i Branko Milanović pružaju detaljna rješenja. Piketty predlaže taksu na prihode bogatih, koja bi se provodila uz određeni dogovor među državama. Fond prikupljen provođenjem ovakvih oporezivanja bi dalje služio za implementaciju mjera koje bi pomogle u smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih. Milanović smatra da bi se nejednakost mogla suzbiti transferom prihoda bogatih država u siromašne, ili migracijom siromašnih ljudi u bogate države. Piketty predlaže da se njegova taksa razmatra na demokratski način, te da se onda donese kroz politički koncenzus. Ovo se doima naivnim jer sama pojava ekonomske nejednakosti isključuje mogućnost demokratske debate. Milanović je skeptičan po pitanju njegovih očekivanja. Priznaje da današnja politička klima čini njegove prijedloge nerealističnim. I u samom slučaju migracija velikih razmjera, one bi samo prepravile tržišta sa niskim primanjima, smanjujući prihode svih siromašnih radnika, dok bi sami imigranti trpili razne vrste eksploatacije, te ne bi bili u mogućnosti da poboljšaju niti svoje niti životne izglede svoje djece.
Ono što se treba desiti je masivni otpor unutar svih država, te maksimalna solidarnost među radnicima i seljacima, i u bogatim i u siromašnim državama. Solidarnost među ovim grupama stanovništva je ključna za bilo kakve promjene.
U svijetlu današnjeg globalnog nasilja, siromaštva i nepravde, teško je gajiti bilo kakvu nadu u budućnost bez kapitalizma. Ali ako realnost globalne nejednakosti inspiriše ono što je Antonio Gramsci poznato nazvao „pesimizmom intelekta“, pravi rad mora otpočeti sa onim što je za njega „optimizam volje“ – neustrašiva posvećenost koja podstiče radikalne promjene.

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenpetak, 27 Januar 2017 11:16