Prijetnja Zapada u interpretaciji Rusije i ukrajinska kriza

Seyyed Jalal Dahqani, Firuz Abadi, Menočehr Moradi

Rusija smatra da je američka vlada okončanjem „hladnoga rata“ ne samo sačuvala svoju evropsku poziciju već je proširenjem NATO-a i proširila svoj utjecaj u Istočnoj Evropi, a sve s ciljem ograničavanja sfere ruskog utjecaja. To se dešavalo u vrijeme kada su lideri bivših sovjetskih republika – u godinama okončanja „hladnoga rata“ – postigli saglasnost sa njemačkom unijom s ciljem spriječavanja proširenja NATO-a. Rusi su vjerovali da zapadni lideri razumiju rusku zabrinutost za svoju sigurnost te da će se držati dogovora ali su Bill Clinton i njegovi vojni savjetnici imali drugačiju predodžbu i smatrali ključnim proširenje NATO-a prema Istoku.

pdf

Sažetak
Rusija smatra da je američka vlada okončanjem „hladnoga rata“ ne samo sačuvala svoju evropsku poziciju već je proširenjem NATO-a i proširila svoj utjecaj u Istočnoj Evropi, a sve s ciljem ograničavanja sfere ruskog utjecaja. To se dešavalo u vrijeme kada su lideri bivših sovjetskih republika – u godinama okončanja „hladnoga rata“ – postigli saglasnost sa njemačkom unijom s ciljem spriječavanja proširenja NATO-a. Rusi su vjerovali da zapadni lideri razumiju rusku zabrinutost za svoju sigurnost te da će se držati dogovora ali su Bill Clinton i njegovi vojni savjetnici imali drugačiju predodžbu i smatrali ključnim proširenje NATO-a prema Istoku.
Ključne riječi: Rusija, Hladni rat, NATO, Istočna Evropa

U prvom talasu proširenja, NATO-u su se priključile Češka Republika, Mađarska i Poljska 1999. godine, te Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunjska, Slovačka i Slovenija 2004. godine. Ovaj proces je naišao na žestoko protivljenje Rusije. Proširenje NATO-a 2004. godine za Rusiju je bilo mnogo bolnije od onoga 1999. godine jer su u članstvo NATO-a tada ušle i tri baltičke republike. Ono što je izazvalo još veću zabrinutost Moskve jeste mogućnost gubitka i ostalih bivših sovjetskih republika, posebno Ukrajine, Bjelorusije i Gruzije što je bilo ravno geopolitičkoj tragediji. Uprkos tome NATO nije usporio svoje kretanje ka Istoku i na zasjedanju lidera NATO-a održanom aprila 2008. godine u Bukureštu razgovarano je o članstvu Ukrajine i Gruzije. Članstvo je podržao George W. Bush ali su Francuska i Njemačka odbacile prijedlog pravdajući svoju odluku mogućom ruskom reakcijom. Na koncu su članice postigle dogovor da se ne započinje službeni proces priključenja NATO-u za ove dvije zemlje ali da se u saopćenju izrazi podrška željama Ukrajine i Gruzije da pristupe NATO-u. Naravno, ovaj korak Nato-a je izazvao kritike Rusije. Napad Rusije na Gruziju, augusta 2008. godine, uklonio je svaku sumnju u Putinove namjere da spriječi članstvo Ukrajine i Gruzije u NATO-u. Uprkos tome, dužnosnici NATO-a prihvatanjem članstva Albanije i Hrvatske 2009. godine potvrdili su svoju namjeru o proširenju NATO-a u Evropi.
Na temelju ovoga, rusko interpretiranje da proširenje NATO-a predstavlja ozbiljnu prijetnju i ruski strah da će biti okruženi vojnim NATO bazama predstavljaju najvažnije razloge zbog kojih je Rusija ušla u sukob sa Gruzijom i zbog kojih je došlo do otcjepljenja Osetije i Abhazije od Gruzije jer nije postojala nikakva garancija da NATO – u slučaju proširenja- neće sprovoditi vojne akcije protiv Rusije. Osim toga, zajednički koraci Amerike i NATO-a u stacioniranju antiraketnog sistema u Istočnoj Evropi te suzdržavanje od objavljivanja bilo kakvog dokumenta da ovaj sistem neće biti upotrijebljen protiv Rusije dodatno je povećao zabrinutost Moskve.
NATO-ovo prisustvo se dobro osjetilo i u posljednjoj ukrajinskoj krizi. Alexander Vershbow, bivši američki ambasador u Rusiji i drugi čovjek NATO-a, početkom maja 2014. godine izjavio je kako Rusija više ne predstavlja partnera i saradnika već se može smatrati neprijateljem. U izjavi za novinare Vershbow je kazao kako je NATO „digao ruke“ od toga da sa Rusijom približi stavove te da će uskoro znatan broj borbenih snaga stacionirati u Istočnoj Evropi (Roberts, 2014: 2). Prema najnovijim izvještajima Amerika je za ovo namijenila sumu veću od jedne milijarde dolara (Zamani, 903: 1392).
U junu 2014. godine na zasjedanju članica NATO-a šefovi diplomatija, ne spominjući Ukrajinu, izjavili su kako su vrata NATO-a otvorena za nove članice. Anders Fogh Rasmussen, generalni sekretar NATO-a, implicite se obratio Rusiji kazavši da nijedna treća zemlja ne može biti zapreka ulasku u NATO. Na spomenutom zasjedanju postignuta je saglasnost da se poduzmu mjere s ciljem jačanja borbene gotovosti Ukrajine u sferi zapovjedi i kontrole, logistike i cyber odbrane. Prirodno je da su ruski dužnosnici reagirali na ovo.
Uporedo sa koracima NATO-a i Evropska unija se pokrenula u pravcu Istoka i 2008. godine predstavila inicijativu istočnoevropskog učešća s ciljem integracije u Uniju zemalja kao što su Ukrajina i Gruzija. Ruski lideri su ovu inicijativu ocijenili kao neprijateljski korak usmjeren protiv njihovih interesa jer Rusija smatra da proširenje Evropske unije predstavlja prvi korak u proširenju NATO-a. Sergey Lavrov je čak prije pada Janukovyča optužio Evropsku uniju kako želi uspostaviti sferu svog utjecaja u istočnoj Evropi (Mearsheimer, 2014: 3).
Uz Ameriku i Evropska unija je bila snažno prisutna u ukrajinskoj krizi premda se to negativno odrazilo na trgovinske odnose Unije sa Rusijom. U martu 2014. godine Jose Manuel Barroso, predsjednik evropske komisije, ovako je iskazao mišljenje Evropske unije o Ukrajini: „Mi imamo jedan dug a to je povezanost sa ovom zemljom (Ukrajina). Ulagat ćemo napore za njeno što čvršće približavanje nama“. 27. juna 2014. godine Evropska unija i Ukrajina potpisale su sporazum od kojeg se Janukovyč suzdržao sedam mjeseci ranije.
Jedan od načina kojima je Zapad želio udaljiti Ukrajinu od Moskve jeste i program demokratskog napretka te promoviranje zapadnih vrijednosti u ovoj zemlji. Victoria Nuland, asistent američkog ministra vanjskih poslova za evropska i evroazijska pitanja, u decembru 2013. godine je objavila da je Amerika namijenila više od 5 milijardi dolara pomoći Ukrajini kako bi imala budućnost kakvu zaslužuje (Mearsheimer, 2014:4). Ovo je bitno stoga što Moskva ovu „vještinu Zapada“ u Ukrajini smatra uvertirom koja bi se mogla ponoviti i u Rusiji. Također, Rusija smatra ukoliko bi Ukrajina pala u ruke jednoj zapadnjačkoj vlasti da bi to značilo ne samo gubitak ruskog utjecaja u Kijevu već bi predstavljalo obrazac prema kojem bi se slična dešavanja ponovila i u ostalim regionalnim državama, kao što su Gruzija, Bjelorusija, Moldavija i Armenija. Važnost Ukrajine za Rusiju bi se mogla promatrati i iz jednog drugog ugla, a to je stalnovažeća uloga Ukrajine kao glavne karike u formiranju i stabilnosti regionalnih političko-ekonomskih integracija (sa Rusijom kao središnjicom), kao što su Carinska unija, Evroazijska ekonomska unija i sl.
Ono što se dešava u Ukrajini za ruske lidere i dužnosnike, te sigurnosne izvore ove zemlje predstavlja urotu Zapada koja ima za cilj podrivanje ruske sigurnosne situacije uspostavljanjem ideološkog neprijatelja duž ruske granice. U svom obraćanju ruskoj Dumi 18. marta 2014. godine ruski predsjednik Putin kazao je: „Oni (Zapad) ulažu kontinuirane napore u cilju izoliranja Rusije... U Ukrajini su naši zapadni takmaci prešli crvenu liniju i djeluju krajnje neprofesionalno i neodgovorno ...“ (Isna, 27. Esfand, 1392). Također, tokom konferencije o sigurnosti u Moskvi održanoj 30. maja 2014. godine visoki vojno-politički dužnosnici Rusije, kao Sergey Lavrov, ministar vanjskih poslova, Sergey Shoygu, ruski ministar odbrane, te Valery Gerasimov, zapovjednik generalštaba ruske armije, izrazili su zabrinutost podrškom Zapada, posebno SAD-a, ukrajinskim demonstrantima koji su tražili promjenu vlasti (Gorenburg, 2014).
U dokumentima o strategiji ruske nacionalne sigurnosti objavljenim 2015. godine stoji: „Američka i podrška Evropske unije nelegalnom puču u Ukrajini dovest će do otvorenog dubokog rascjepa ukrajinskog društva i početka oružanih sukoba. Jačanje nacionalističke ekstremne desnice ciljano u svijesti ljudi stvara predodžbu o Rusiji kao o neprijatelju Ukrajine te se polažu otvorene nade u agresivno rješenje unutarnjih protivrječnosti i duboke društveno-ekonomske krize u Ukrajini što će Ukrajinu za jedan duži vremenski period preobraziti u izvor nestabilnosti u Evropi i nadomak ruske granice“ (Russia's National Security, 31 decembar 2001, Strategy Approved).
Sve ovo ukazuje da Moskva ukrajinske promjene doživljava kao ozbiljnu prijetnju što iziskuje kategoričan odgovor (Yuhas, 2014). Pad proruske Janukovyčeve vlasti praktično je Rusiji otvorilo dvije mogućnosti: predaju (prihvatanjem svih posljedica koje bi se odrazile na njen autoritet i geopolitiku) ili borbu za prestiž i ostvarenje interesa; a Rusija je, naravno, odabrala drugu mogućnost. Naravno ovu opciju slijedi većina društveno-političkih snaga koje predvodi Vladimir Putin jer kako smatra Sergey Karaganov, dekan fakulteta za ekonomiju i globalnu politiku na Visokom ruskom sveučilištu: „Otprilike 2015. godine svi ruski intelektualci su shvatili da sučeljavanje sa Zapadom nije slučajnost već da vuče korijene iz historije te da će se, nužno, nastaviti i dalje. Uprkos očekivanjima onih koji žele integraciju sa Zapadom uz istovremeno očuvanje nezavisnosti i suvereniteta Rusije, zemlja će biti primorana da živi jednu drugu realnost.“  Naravno, Karaganov kada govori o ruskom ponašanju uvjeren je kako je Rusija primorana presjeći širenje zapadnih savezništava i umjesto sporazuma koji se temelje na uzajamnom poštivanju ispoljiti žešću politiku. Time će pokazati da suprotna strana ne želi da razumije drugačiji jezik od ovoga (Karaganov, 1394).
Kako je i kazao Karaganov, Rusija je, jer nije bila suočena sa „mehkom silom“, na geopolitičkoj sceni i u sferi sigurnosti zemlje žestokim političkim kursom dala jasan odgovor američkom konfliktnom ponašanju. To je upravo ono o čemu je vezano za rusko ponašanje u Ukrajini govorio i Stephen Walt: „Vladimir Putin je možda pokrenuo veliku stijenu ali velesile obično ne prezaju ni od čega kada u pitanje dođe njihova sigurnost“ (Walt, 2014 b).
Posljednjih godina Rusija je pokazala da ne želi biti samo promatrač ulaska svog „trabanta“ i susjeda u sferu zapadnog utjecaja. Za Rusiju svrgavanje Janukovyča predstavlja jedan nelegalan i pučistički čin institucionalno sproveden od strane Zapada budući da su američki i evropski lideri nastojali Ukrajinu napraviti važnom vojnom bazom Zapada na granici Rusije. Mearsheimer ovakvu politiku smatra velikom greškom ali je njen nastavak – po njemu – još veća greška (Mearsheimer, 2014).

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenpetak, 27 Januar 2017 11:17