Zašto je kriza u Ukrajini greška Zapada? Liberalne zablude koje su isprovocirale Putina

John J. Mearsheimer

Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici su sada u Ukrajini suočeni sa izborom. Mogu nastaviti sa dosadašnjom politikom koja će pogoršati neprijateljstvo sa Rusijom i uništiti Ukrajinu u procesu – scenario u kojem bi svi završili kao gubitnici. Ili mogu preusmjeriti dosadašnji tok i raditi na stvaranju prosperitetne ali neutralne Ukrajine, one koja ne predstavlja prijetnju Rusiji i one koja dozvoljava Zapadu da obnovi odnose sa Moskvom. Ovakvim pristupom, sve strane bi izašle kao pobjednici.

pdf

Sažetak
Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici su sada u Ukrajini suočeni sa izborom. Mogu nastaviti sa dosadašnjom politikom koja će pogoršati neprijateljstvo sa Rusijom i uništiti Ukrajinu u procesu – scenario u kojem bi svi završili kao gubitnici. Ili mogu preusmjeriti dosadašnji tok i raditi na stvaranju prosperitetne ali neutralne Ukrajine, one koja ne predstavlja prijetnju Rusiji i one koja dozvoljava Zapadu da obnovi odnose sa Moskvom. Ovakvim pristupom, sve strane bi izašle kao pobjednici.
Ključne riječi: SAD, Rusija, neutralna Ukrajina

Sudeći po preovladavajućem diskursu na Zapadu, postojeća kriza u Ukrajini u potpunosti je zaslužna ruskoj agresiji. Kako glavni argument ovdje nalaže, ruski predsjednik Vladimir Putin aneksirao je Krim iz postojane želje da oživi sovjetsko carstvo, te bi eventualno mogao krenuti i na zauzimanje Ukrajine, kao i preostalih zemalja istočne Evrope. Prateći logiku ovakvog prosuđivanja, protjerani ukrajinski predsjednik Viktor Yanukovych je u februaru 2014. godine Putinu poslužio samo kao puka izlika za slanje ruskih snaga u zauzimanje dijela Ukrajine.
Međutim, ovakva procjena je pogrešna: Sjedinjene Američke Države i njene evropske saveznice dijele veliki dio odgovornosti za krizu. Glavno ishodište problema jeste NATO proširenje, centralni element šire strategije da se Ukrajina pomjeri iz Ruske orbite kako bi se integrirala Zapadu. U isto vrijeme, istočno proširenje EU i zapadnjačko podupiranje pro-demokratskog pokreta u Ukrajini – počevši sa Narandžastom revolucijom 2004. godine – također predstavljaju ključne elemente. Počevši od 1990-tih, ruski lideri su se odlučno suprotstavljali NATO proširenju. Posljednjih godina su naročito dali do znanja da neće samo nijemo stajati po strani dok se njihove strateški značajne susjedne zemlje pretvaraju u zapadni bastion. Kap koja je prelila čašu za Putina bilo je nelegalno rušenje demokratski izabranog i pro-ruskog predsjednika Ukrajine – stanje koje je on s pravom kategorisao kao puč. Odgovorio je zauzimanjem Krima, poluotoka za koji se pribojavao da će postati NATO pomorska baza, te kontinuiranom destabilizacijom Ukrajine sve dok ona ne odustane od pokušaja pridruživanja Zapadu.
Putinov kontraodgovor ne bi trebao biti naročito iznenađenje. Naposljetku, Zapad se primicao ruskom dvorištu prijeteći ključnom interesu Rusije, argument koji je Putin nedvojbeno i u više navrata ponovio. Američke i evropske elite zaslijepljene su dešavanjima jer su pobornici oskudnog razumijevanja međunarodne politike. Oni nerijetko vjeruju da je logika teorije realizma izgubila značaj u dvadeset i prvom vijeku, te da Evropa može opstati cjelovita i slobodna na osnovu liberalnih principa poput vladavine prava, ekonomske neovisnosti, i demokratije.
Međutim, taj se sveobuhvatni šablon pokazao pogrešnim u slučaju Ukrajine. Ukrajinska kriza pokazala je da je realpolitika još uvijek značajna, te da države koje isto ignorišu rade to na vlastitu štetu. Američki i evropski lideri pogriješili su u pokušaju da pretvore Ukrajinu u Zapadno uporište na ruskoj granici. Sada kada su posljedice objelodanjene, još veća greška bila bi nastaviti ovu nezakonitu politiku.

Uvreda Zapada
Po završetku Hladnog rata, tadašnji sovjetski lideri su ocijenili povoljnim da američke snage ostanu u Evropi te da NATO ostane intaktan, uređenje koje su smatrali korisnim za očuvanje ujedinjene Njemačke miroljubivom. Međutim, ni oni a ni njihovi ruski nasljednici nisu željeli NATO koji će se širiti prosuđujući da i zapadne diplomate imaju razumijevanja za njihovu zabrinutost. Klintonova administracija je očito imala drugačiji stav, te je sredinom 1990-ih počela vršiti pritisak ka proširenju NATO-a.
Prvi val proširenja desio se 1999. godine obuhvativši Češku Republiku, Mađarsku, i Poljsku. Drugi val desio se 2004. godine uključivši Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvaniju, Rumuniju, Slovačku, i Sloveniju. Moskva je od samog početka upućivala ogorčene pritužbe. Naprimjer, tijekom NATO bombardiranja bosanskih Srba 1995. godine, tadašnji ruski predsjednik Boris Jelcin rekao je: „Ovo je prvi znak onoga što se može dogoditi kada NATO dođe uz granicu Ruske Federacije... Plamen rata mogao bi buknuti diljem Evrope.“ Međutim, Rusi su u to vrijeme bili isuviše slabi da bi izbacili iz kolosijeka istočno proširenje NATO-a koje tada nije ni izgledalo toliko prijeteće uzimajući u obzir da države koje su pristupile NATO-u, izuzev malih baltičkih zemalja, nisu graničile sa Rusijom.
Tada je NATO započeo sa širim ambicijama prema istoku. Na samitu u Bukureštu u aprilu 2008. godine, NATO savez je razmatrao pridruživanje Gruzije i Ukrajine. Administracija George W. Busha podržala je ovaj korak, dok su se Francuska i Njemačka usprotivile iz straha da bi takav potez rezultirao daljim antagonizmom prema Rusiji. Najzad, NATO članice su postigle kompromis: Savez nije otpočeo formalni proces pridruživanja novih članica, ali je dao izjavu odobravanja aspiracija Gruzije i Ukrajine odvažno izjavljujući, „Ove države će postati NATO članice.“
Za Moskvu, međutim, ovakav ishod nije izgledao kao kompromis. Aleksandar Gruško, tadašnji zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova, izjavio je da je „pridruživanje Gruzije i Ukrajine NATO savezu ogromna greška koja bi imala najozbiljnije posljedice po paneuropsku sigurnost.“ Putin je zadržao stav da bi pridruženje ove dvije zemlje NATO-u predstavljalo „direktnu prijetnju“ Rusiji. Jedne ruske novine izvijestile su da je Putin u razgovoru sa Bushom „veoma izričito nagovijestio da ukoliko Ukrajina bude primljena u NATO, ona više neće postojati“.
Ruska invazija Gruzije u augustu 2008. godine raspršila je sve sumnje o Putinovoj odlučnosti u sprječavanju Gruzije i Ukrajine u njihovom pridruživanju NATO-u. Gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili, duboko posvećen pristupanju svoje zemlje u NATO savez, u ljeto 2008. godine odlučio je ponovno pripojiti dva separatistička regiona -  Abhaziju i Južnu Osetiju. Međutim, Putin je želio Gruziju koja je slaba, podijeljena, Gruziju koja je izvan NATO saveza. Nakon što su borbe izbile između gruzijske vlade i separatista Južne Osetije, ruske snage su zauzele kontrolu nad Abhazijom i Južnom Osetijom. Moskva je izjasnila svoje stanovište. Ipak, unatoč jasnom upozorenju, NATO nikada nije javno odstupio od cilja pridruživanja Gruzije i Ukrajine u Savez. NATO ekspanzija samo je nastavila marširati naprijed, sa Albanijom i Hrvatskom koje su kao članice Savezu pristupile 2009. godine.
I Evropska unija je također marširala prema istoku. U maju 2008. godine, ona je objelodanila svoju inicijativu za Istočno Partnerstvo, program koji ima za cilj gajiti prosperitet u zemljama poput Ukrajine, te integrisati takve države u ekonomiju Evropske unije. Ne iznenađuje da su ruski lideri ovaj plan smatrali kao neprijateljski prema vlastitim državnim interesima. Prošlog februara, prije no što je Janukovič bio primoran napustiti ured, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, optužio je EU za pokušaj stvaranja „sfere utjecaja“ u istočnoj Evropi. U očima ruskih lidera, EU proširenje je krinka za NATO proširenje.
Posljednji korak Zapada ka udaljavanju Kijeva od Moskve očitovao se u naporima širenja zapadnih vrijednosti i promoviranja demokratije u Ukrajini i postsovjetskim državama, plan koji nerijetko za sobom povlači finansiranje prozapadnih individua i organizacija. Victoria Nuland, pomoćnica državnog sekretara SAD-a za Evropu i Evroaziju, je u decembru 2013. godine procijenila da su Sjedinjene Američke Države od 1991. godine investirale više od 5 biliona dolara za pomoć Ukrajini u dostizanju „budućnosti kakvu zaslužuje“. U sklopu tih napora, američka vlada je novčano podupirala Nacionalnu zadužbinu za demokratiju. Ova neprofitna fondacija finansirala je više od 60 projekata sa ciljem promoviranja civilnog društva u Ukrajini, a predsjednik NZD-a, Carl Gershman, nazvao je tu zemlju „najvećom nagradom“. Nakon što je u februaru 2010. godine Janukovič odnio pobjedu na predsjedničkim izborima, NZD je uvidjela da je on potcjenjivao njihovu svrhu, te su pojačali napore da podrže opoziciju i ojačaju demokratske institucije.
Kada se ruski lideri osvrnu na Zapadni društveni inžinjering u Ukrajini, zabrinuti su da bi i njihova zemlja mogla biti sljedeća. A teško da su takvi strahovi neutemeljeni. U septembru 2013. godine, Gershman je napisao u The Washington Post-u,“ukrajinska odluka pridruživanja Evropi ubrzat će pad ideologije ruskog imperijalizma koju zastupa Putin.“ Dodao je: „Rusi su također suočeni sa izborom, Putin se može naći gubitnikom ne samo u bližem susjedstvu već i u samoj unutrašnjosti Rusije.“

Stvaranje krize
Zapadni paket trostrukih politika – NATO proširenje, EU proširenje, i promocija demokratije dodali su ulje na vatru koja je čekala da plane. Prva iskra stigla je u novembru 2013. godine kada je Janukovič odbio veoma značajan ekonomski dogovor na kojem je dugo pregovarao sa Evropskom unijom, te umjesto toga odlučio prihvatiti rusku ponudu vrijednu 15 biliona dolara. Ta je odluka rezultirala antivladinim prosvjedima koji su eskalirali tokom sljedeća tri mjeseca i koji su sredinom februara rezultirali smrću približno stotinu prosvjednika. Zapadni izaslanici hitro su odletjeli u Kijev da bi razriješili nastalu krizu. 21. februara vlada i opozicija postigli su dogovor koji je omogućio Janukoviču da ostane na vlasti do novih izbora. Dogovor je bio smjesta prekršen, a Janukovič je sljedećeg dana odletio u Rusiju. Nova vlada u Kijevu suštinski je bila prozapadnjačka i anti-ruska, a sačinjavala se od četiri visokopozicionirana člana koji su se opravdano mogli etiketirati kao neofašisti.
Iako američka umiješanost još nije dostigla punu razinu, evidentno je da je Vašington podupirao puč. Nuland i republikanski senator John McCain učestvovali su u antivladinim demonstracijama, a Džefri Piat, američki ambasador u Ukrajini je nakon pada Janukovičeve vlade izjavio da je to bio „dan za knjige historije“. Snimak telefonskog razgovora koji je procurio u javnost otkrio je da je Nuland zagovarala promjenu režima i da je željela da ukrajinski političar Arsenij Jacenjuk postane premijer nove vlade, što naposljetku i jeste. Nije onda začuđujuće da Rusi i nakon svih uvjeravanja smatraju da je Zapad odigrao ulogu u svrgavanju Janukoviča.
Vrijeme za Putinove poteze protiv Ukrajine i Zapada je stiglo. Nedugo nakon 22. februara, Putin je naredio ruskim snagama da zauzmu Krim od Ukrajine, nakon čega je Krim pripojio Rusiji. Ovaj se zadatak pokazao relativno laganim zahvaljujući hiljadama ruskih trupa koje su prethodno bile stacionirane u primorskoj bazi Krimske luke Sevastopolj. Pored toga, Krim je bio lagana meta s obzirom na to da etnički Rusi čine približno 60 odsto ukupne populacije Krima. Većina njih je željela izlaz iz Ukrajine.
Pored toga, Putin je vršio ogroman pritisak na novu vladu u Kijevu s ciljem obeshrabrivanja njihovog priklanjanja Zapadu nauštrb Rusije, stavljajući do znanja da je spreman prije uništiti Ukrajinu kao funkcionalnu državu nego dopustiti da ona postane uporište Zapada na samom pragu Rusije. S tim ciljem, Putin je obezbijedio savjetnike, naoružanje, i diplomatsku potporu ruskim separatistima u istočnoj Ukrajini koji svoju zemlju vode ka građanskom ratu. Nagomilao je ogromnu vojsku na ukrajinskoj granici prijeteći invazijom ukoliko se vlada okomi na pobunjenike. Oštro je povisio cijenu prirodnog gasa koji Rusija prodaje Ukrajini te je zahtijevao isplatu za prošle izvoze. Putin igra nemilosrdno.

Dijagnoza
Putinove postupke je lako shvatiti. Na prostranim ravnicama sa kojeg su napoleonska Francuska, carska Njemačka, i nacistička Njemačka napale upravo Rusiju, Ukrajina je za Rusiju poslužila kao tampon-zona od ogromnog strateškog značaja. Nijedan ruski lider ne bi tolerisao da se vojni savez, koji je donedavno Rusiji bio smrtni neprijatelj, kreće prema Ukrajini. Niti bi ijedan ruski lider dokono stajao postrani dok Zapad pokušava uspostaviti vladu odlučnu integrisanju Ukrajine Zapadu.
Vašington možda ne odobrava stajalište Moskve, ali bi trebao razumjeti logiku koja stoji iza njega. Radi se o osnovama geopolitike: moćne sile su uvijek osjetljive na potencijalne opasnosti u blizini vlastite teritorije. Naposljetku, Sjedinjene Američke Države ne tolerišu primjenu vojnih snaga dalekih sila bilo gdje u Zapadnoj Hemisferi, a kamoli na granicama. Zamislite gnjev Vašintona ukoliko bi Kina izgradila zavidan vojni savez i pokušala u isti uključiti Kanadu i Meksiko. Pored toga, ruski su se lideri u više navrata izjasnili svojim kolegama na Zapadu da gruzijsko i ukrajinsko pristupanje NATO članstvu smatraju neprihvatljivim, zajedno sa bilo kakvim naporima da se ove zemlje okrenu protiv Rusije – poruka koju je Rusko-gruzijski rat 2008. godine jasno pokazao.
Američki zvaničnici i njihove evropske saveznice tvrde da su učinili sve što je u njihovoj moći da ublaže ruske bojazni, te da bi Moskva trebala shvatiti da NATO nema pretenzije prema Rusiji. Pored kontinuiranog demantiranja da je proširenje usmjereno na uzdržavanje Rusije, Savez nikada nije razvio vojne snage u novim državama saveznicama. 2002. godine su u pokušaju promoviranja suradnje osnovali i tijelo pod nazivom NATO-rusko vijeće. Kako bi još više umirile Rusiju, Sjedinjene Američke Države su 2009. godine objavile da će, makar na početku, novi raketni sustav odbrane postaviti na vojne brodove evropskih voda, umjesto na češku i poljsku teritoriju. Međutim, ništa od ponuđenih mjera nije bilo efektivno; Rusi su istrajali u svom upornom suprotstavljanju NATO proširenju, naročito u Gruziji i Ukrajini. Najzad, upravo su Rusi, a ne Amerikanci, ti koji u konačnici odlučuju šta je za njih prijetnja a šta ne.
Da bi razumjeli zašto Zapad, a posebito Sjedinjene Američke Države, nisu shvatili da politika u Ukrajini priprema teren za ogroman sukob sa Rusijom, potrebno je vratiti se u prošlost, tačnije u period sredine 1990-ih kada je Clintonova administracija započela zalaganje za NATO proširenje. Stručnjaci su razvili raznovrsne argumente za i protiv proširenja, ali međusobnog dogovora o tome šta treba učiniti nije bilo. Naprimjer, većina evropskih migranata u Sjedinjenim Američkim Državama kao i njihovi članovi porodice, gromoglasno su podržavali proširenje jer su željeli da NATO zaštiti zemlje poput Mađarske i Poljske. Nekolicina pobornika realizma su također preferirali tu politiku jer su smatrali da Rusiju i dalje treba držati na oku.
Međutim, većina pobornika realizma se suprotstavljala proširenju vjerujući da ovu veliku silu čiji uticaj opada, sa stanovništvom koje stari i sa svojom jednodimenzijalnom ekonomijom zapravo nema razlga držati na oku. Pored toga pribojavali su se da bi NATO proširenje Moskvi samo pružilo podsticaj da izaziva nevolje u istočnoj Evropi. Američki dipomata George Kennan jasno je izrazio ovaj stav u intervjuu 1998. godine, nedugo nakon što je američki senator podržao prvi val NATO ekspanzije. „Smatram da će Rusi postepeno odgovoriti sa negativnim reakcijama“, rekao je. „Mislim da je to tragična greška. Nije bilo nikakvog povoda ovome. Niko nikome nije prijetio.“
S druge strane, većina liberala je podržavala proširenje, uključujući ključne članove Clintonove administracije. Vjerovali su da je kraj Hladnog rata iz temelja transformirao međunarodnu politiku te da je novi, poslijeratni svjetski poredak zamijenio logiku realizma koja je do tada vladala Evropom. Amerika nije bila samo „neizbježna nacija“, kako je to državna sekretarka Madeleine Albright izjavila; Amerika je bila i dobroćudni hegemon te ju zato ne pristaje okarakterizirati kao prijetnju Rusiji. Krajnji cilj, u suštini, bio je cijeli evropski kontinent urediti po modelu zapadne Evrope.
Tako da su Amerika i njene saveznice započele promociju demokratije u zemljama istočne Evrope, u povećavanju njihove međusobne ekonomske zavisnosti, te njihove integracije u međunarodne institucije. Završivši kao pobjednici debate u Americi, liberali nisu imali mnogo poteškoća oko uvjeravanja svojih evropskih saveznika da pruže podršku proširenju NATO-a. Naposljetku, s obzirom na postignuća Evropske Unije, Evropljani su više od Amerikanaca osjećali povezanost sa stanovištem da geopolitika više nije značajan faktor te da bi inkluzivan liberalni poredak mogao sačuvati mir u Evropi.
Liberali su tokom prve decenije ovog stoljeća uspjeli tako temeljito dominirati diskursom evropske sigurnosti da čak i onda kada je Savez prihvatio politiku otvorenih vrata, proširenje NATO-a nije naišlo na mnogo protivljenja od strane realista. Liberalni svjetonazor sada je prihvaćena dogma među američkim zvaničnicima. Naprimjer, predsjednik Obama je u martu održao govor u vezi sa Ukrajinom u kojem je u više navrata govorio o „idealima“ koji motiviraju američku politiku te o tome kako su ovi ideali „nerijetko bili pod prijetnjom starijeg, tradicionalnijeg nazora o moći.“ Odgovor državnog sekretara Johna Kerryja na krizu na Krimu jednako odražava ovaj pogled: „Jednostavno ne možete biti u dvadeset i prvom stoljeću a ponašati se u stilu devetnaestog okupiranjem druge zemlje pod potpuno izmišljenom izlikom.“
U suštini, dvije strane djeluju na osnovu dva različita priručnika: Putin i njegovi sunarodnjaci razmišljali su i djelovali na osnovu imperativa realizma, dok su se njihove kolege na Zapadu čvrsto držale liberalnih ideja o međunarodnoj politici. Ishod je bio takav da su Sjedinjene Američke Države i njene saveznice nesvjesno prouzrokovale ozbiljnu krizu u Ukrajini.

Igra okrivljavanja
U onom istom intervjuu iz 1998. godine, Kennan je predvidio da će proširenje NATO-a potaknuti krizu nakon koje će zagovarači proširenja reći „da smo vam mi uvijek govorili kako su Rusi takvi.“ I kao da je imao nagovještaj, većina zapadnih zvaničnika predstavljalo je Putina kao jedinog stvarnog krivca za neprilike u Ukrajini. Prema The New York Times časopisu iz marta, njemačka kancelarka Angela Merkel je u razgovoru sa Obamom implicirala kako je Putin nerazuman te kako je on „u nekom drugom svijetu“. Iako nema sumnje da Putin ima autokratske tendencije, ne postoje nikakvi dokazi koji bi ukazali na to da je on mentalno neuravnotežena osoba. Štaviše, on je prvoklasni strateg koji zaslužuje strahopoštovanje od svakog ko ga izaziva u vanjskoj politici.  
Drugi analitičari plauzibilnije izjavljuju kako Putin žali za padom Sovjetskog Saveza te da je odlučan u namjeri da ga povrati kroz ekspanziju ruskih granica. Prema ovoj interpretaciji, zauzevši Krim, Putin sada provjerava teren te promišlja da li je pravo vrijeme da osvoji Ukrajinu, ili barem njen istočni dio, nakon čega bi se agresivno ponio i prema ostalim zemljama u svom susjedstvu. Za pojedine u tom taboru, Putin je moderna verzija Adolfa Hitlera, te bi sklapanje bilo kakvog dogovora sa njim bilo ponavljanje greške u Minhenu. Prema tome, NATO savez mora priključiti Gruziju i Ukrajinu u svoje redove kako bi zaustavili Rusiju u njenom pothvatu da ostvari dominaciju nad susjednim zemljama i na taj način prijeti zapadnoj Evropi.
Međutim, takvi argumenti su neodrživi nakon bolje analize. Ukoliko je Putin zaista posvećen stvaranju Velike Rusije, pokazatelji takve namjere bi se zasigurno pokazali prije 22. februara. Ali nije postojao apsolutno nikakav dokaz da je Putin prije tog datuma bio riješen zauzeti Krim, još manje bilo koji drugi dio ukrajinske teritorije. Pa čak i zapadni lideri koji su podržavali NATO proširenje nisu to pokazivali iz straha od ruske upotrebe vojne sile. Putinov postupak na Krimu sve ih je dočekao nepripremljene i činilo se da je došao kao spontana reakcija svrgavanju Janukoviča. Ubrzo nakon toga, prije no što će u trenu promijeniti svoj stav, čak je i sam Putin izjavio da se protivi otcjepljenju Krima.
Pred toga, Rusija nema sposobnosti da osvoji i aneksira istočnu Ukrajinu, čak i da to želi. Približno 15 miliona ljudi – jedna trećina ukrajinskog stanovništva- živi između rijeke Dnieper koja presijeca zemlju, i granice sa Rusijom. Ogroman broj tih ljudi želi ostati dijelom Ukrajine te bi se nedvojbeno oduprijeli ruskoj okupaciji. Štaviše, ruska osrednja vojska koja je u nekoliko navrata pokazala da se pretvara u moderi Wehrmacht, ne bi imala šanse da drži cjelovitu Ukrajinu miroljubivom. Moskva je također u lošoj poziciji da bi podnijela cijenu okupacije; njihova slaba ekonomija pretrpjela bi još veći teret kada bi se suočila sa nadolazećim sankcijama.
Čak i da Rusija posjeduje moćnu vojnu tehnologiju i zavidnu ekonomiju, ona ipak ne bi mogla uspješno okupirati Ukrajinu. Neophodno je uzeti u obzir iskustvo SAD-a i Sovjetskog Saveza u Afganistanu, iskustvo Amerikanaca u Vijetnamu i Iraku, te iskustvo Rusije u Čečeniji da bi došli do zaključka da vojne okupacije obično završavaju loše. Putin svakako razumije da  je pokušaj potčinjavanja Ukrajine prevelik zalogaj. I sami njegovi odgovori bili su defanzivni, a ne ofanzivni.
Izlaz iz krize
S obzirom na to da zapadni lideri kontinuirano odbijaju prihvatiti da Putinovo ponašanje može biti motivirano legitimnim sigurnosnim interesima, nije iznenađujuće da su ga pokušali promijeniti umnožavanjem postojećih politika te da su pokušali kazniti Rusiju s ciljem sprječavanja dalje agresije. Iako je Keri zadržao stav da su „sve opcije moguće“, ni SAD a ni NATO nisu spremni koristiti silu u odbrani Ukrajine. Naprotiv, Zapad se oslanja na ekonomske sankcije koje bi prisilile Rusiju da okonča podršku ustanku u istočnoj Ukrajini. U julu su SAD i EU otpočele treću fazu ograničenih sankcija čija su meta bile visokopozicinirane osobe usko povezane sa ruskom vladom te pojedine prestižne banke, energetske kompanije, i odbrambene kompanije. Prijetili su, pored toga, i uvođenjem druge, oštrije faze sankcioniranja čija bi meta bili svi sektori ruske ekonomije.
Takve mjere imat će slab efekat. Oštre sankcije svakako nisu na meniju; zapadnoevropske zemlje, a naročito Njemačka, protivile su se uvođenju takvih sankcija iz straha da bi Rusija mogla naplatiti takav potez i izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu unutar Evropske Unije. Ali, čak i ukoliko bi SAD uspjela ubijediti svoje saveznike da uvedu oštrije mjere, Putin vjerovatno ne bi promijenio svoje odluke. Historija je pokazala da su zemlje spremne podnijeti ogromnu količinu kažnjavanja da bi zaštitile svoje ključne strateške interese. Nema razloga misliti da je Rusija izuzetak tome.
Zapadni lideri su se, pored toga, držali provocirajućih politika koje su prvobitno ubrzale krizu. Američki potpredsjednik Joe Biden se u aprilu susreo sa ukrajinskim zakonodavcima te im tom prilikom rekao, „ovo je druga šansa da se napravi nešto dobro od polaznog obećanja koje je dala Narandžasta Revolucija.“ John Brennan, direktor CIA-e, nije umnogome pomogao situaciji kada je tog istog mjeseca posjetio Kijev na putovanju koje je bilo usmjereno, kako je to Bijela Kuća izjavila, ka poboljšanju sigurnosne suradnje sa ukrajinskom vladom.
U međuvremenu, EU je nastavila promovirati Istočno Partnerstvo. Hoze Manuel Barroso, predsjednik Evropske Komisije, je u martu sumirao razmišljanje Evropske unije po pitanju Ukrajine, kada je rekao: „Mi imamo dužnost i obavezu solidarisanja sa tom zemljom, i uradit ćemo sve da nam bude što je bliže moguće.“ I zaista, 27. juna, EU i Ukrajina su potpisale ekonomski sporazum koji je Janukovič sedam mjeseci prije sudbonosno odbijao. Pored toga, u junu na sastanku ministara vanjskih poslova NATO saveza, odlučeno je da će Savez ostati otvoren za nove zemlje članice, iako su se ministri suzdržavali od spominjanja Ukrajine poimenično. „Nijedna treća zemlja nema pravo na veto o NATO proširenju,“ izjavio je Anders Fogh Rasmussen, generalni sekretar NATO-a. Ministri vanjskih poslova su se također složili da podrže raznovrsne mjere poboljšanja ukrajinskih vojnih sposobnosti u poljima kao što su komandovanje i kontrola, logistika, i sajber odbrana. Ruski lideri nisu ostali ravnodušni na ovakve poteze; a odgovor Zapada na krizu samo će od odveć loše situacije napraviti goru.
Međutim, rješenje za krizu u Ukrajini postoji, iako bi ono zahtijevalo da Zapad promisli o ovoj državi na temeljno drugačiji način. Sjedinjene Američke Države i njene saveznice bi trebale odustati od namjere da pozapadnjače Ukrajinu te se umjesto toga usmjeriti na plan da od nje naprave neutralnu zonu između NATO-a i Rusije, onu sličnu poziciji Austrije tokom Hladnog rata. Zapadni lideri bi trebali uvidjeti da je Ukrajina bitna Putinu, te da tamo ne mogu podržavati režim koji je antiruski. To ne znači da će buduća ukrajinska vlada morati biti proruska i anti-NATO. Naprotiv, cilj bi trebao biti suverena Ukrajina koja nije ni pod ruskim a ni pod zapadnim taborom.
Da bi postigli takav ishod, Sjedinjene Američke Države i njene saveznice bi trebale javno odbaciti pristupanje Gruzije i Ukrajine NATO savezu. Zapad bi, pored toga, trebao pomoći u oblikovanju plana za ekonomsko spasavanje Ukrajine koji bi bio finansiran zajedno sa Evropskom Unijom, Međunarodnim Monetarnim Fondom, Rusijom, i Sjedinjenim Američkim Državama – prijedlog koji bi Moskva trebala dočekati pozitivnim reakcijama s obzirom na vlastiti interes u prosperitetnoj i stabilnoj Ukrajini sa svoje zapadne strane. Zapad bi trebao znatno ograničiti društveni inžinjering unutar Ukrajine. Vrijeme je da se stavi tačka na podršku Zapada drugoj Narandžastoj Revoluciji. Štaviše, SAD i EU bi trebale podstaći Ukrajinu da poštuje prava manjina, naročito pravo na jezik njenog ruskog stanovništva.
Pojedini se drže stava da bi mijenjanje politike prema Ukrajini u ovako poodmakloj fazi ozbiljno narušilo kredibilitet SAD-a diljem svijeta. Iako bi nesumnjivo bilo određenih posljedica, cijena nastavljanja pogrešne strategije bila bi još veća. Osim toga, ostale zemlje će prije poštovati državu koja uči iz vlastitih grešaka i u konačnici konstruiše politiku koja će se efektivno boriti sa postojećim problemom. Ta je mogućnost za SAD zasigurno otvorena.
Nerijetko se čuju i argumenti da bi Ukrajina sama trebala odlučiti čiji će saveznik biti, te da Rusi nemaju pravo spriječavati Kijev od pridruživanja Zapadu. Ovo je za Ukrajinu veoma opasan način shvatanja odluka u okviru svoje vanjske politike. Nažalost, gorka istina jeste da je moć obično ekvivalent pravičnosti onda kada su velike sile u igri. Apstraktna prava poput samo-opredjeljenja uveliko su beznačajna kada moćne države ulaze u igru protiv slabijih. Da li je Kuba imala pravo oformiti vojni pakt sa Sovjetskim Savezom tijekom Hladnog rata? SAD zasigurno nije smatrala da jeste, a Rusi sada jednako misle i o ukrajinskom pridruživanju Zapadu. U interesu je Ukrajine da shvati ove činjenice i da oprezno kroči u odnose sa svojim uveliko moćnijim susjedom.
Međutim, čak i ako neko odbije ovu analizu vjerujući da Ukrajina ima pravo samostalnog odlučivanja o pridruživanju EU i NATO-u, činjenica preostaje da SAD i njene evropske saveznice imaju pravo odbiti takav zahtjev. Ne postoji razlog zašto bi se Zapad morao prilagoditi Ukrajini ukoliko ona nastavi voditi pogrešnu vanjsku politiku, posebito ukoliko odbrana Ukrajine za njih nije od vitalnog interesa. Povlađivanje snovima pojedinih Ukrajinaca nije vrijedno animoziteta i neslaganja koje bi to proizvelo, naročito za stanovništvo Ukrajine.
Naravno, pojedini analitičari bi se složili sa činjenicom da se NATO pokazao lošim u savladavanju odnosa sa Ukrajinom, dok bi drugi i dalje tvrdili da Rusija predstavlja neprijatelja koji će vremenom postajati samo gori, te da samim tim Zapad nema drugog izbora osim da nastavi sa dosadašnjom politikom. Međutim, takvo shvatanje je veoma pogrešno. Rusija je zemlja čija je moć u opadanju, i s vremenom će postajati samo slabija. Dapače, čak i ako Rusija jeste moćna sila u usponu, to opet ne bi ponudilo dovoljan razlog da Ukrajina pristupi NATO savezu. Razlog je jednostavan: SAD i EU ne smatraju da je Ukrajina od strateškog interesa, što su dokazali odbijajući da upotrijebe vojnu snagu u pomoći istoj. Dakle, bila bi čista ludost uvesti novu članicu NATO saveza koju ostale članice nemaju namjeru štititi. NATO se u prošlosti širio jer su liberali pretpostavili da nikada neće morati ispoštovati nove sigurnosne garancije, ali je nedavna ruska igra moći pokazala da bi pridruživanje Ukrajine NATO savezu moglo Rusiju i Zapad preusmjeriti na put razmeđa.
Pored toga, zadržavanje sadašnje politike bi zakompliciralo odnose Zapada i Moskve i na drugim poljima. SAD treba rusku potporu u povlačenju američke opreme iz Afganistana kroz rusku teritoriju, u dostizanju nuklearnog sporazuma sa Iranom, te u stabiliziranju situacije u Siriji. Dapače, Moskva je u prošlosti pomogla Vašingtonu na svim navedenim poljima; u ljeto 2013. godine Putin je bio taj koji je Obamu izvukao iz nevolje sklapanjem dogovora pod kojim je Sirija pristala predati hemijsko naoružanje i samim tim izbjeći američki vojni napad kojim je Obama prijetio. Pored toga, SAD će jednog dana trebati pomoć Rusije u ograničavanju Kine u njenom usponu. Međutim, ono što trenutna politika SAD-a čini samo vodi do zbližavanja odnosa između Rusije i Kine.
Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici su sada u Ukrajini suočeni sa izborom. Mogu nastaviti sa dosadašnjom politikom koja će pogoršati neprijateljstvo sa Rusijom i uništiti Ukrajinu u procesu – scenario u kojem bi svi završili kao gubitnici. Ili mogu preusmjeriti dosadašnji tok i raditi na stvaranju prosperitetne ali neutralne Ukrajine, one koja ne predstavlja prijetnju Rusiji i one koja dozvoljava Zapadu da obnovi odnose sa Moskvom. Ovakvim pristupom, sve strane bi izašle kao pobjednici.

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenpetak, 27 Januar 2017 11:19