Od demokratije do despotizma

Pitanje reformi turskoga ustava posljednjih dana je postalo jedno od najosjetljivijih pitanja ne samo na unutrašnjoj turskoj sceni već je dovelo do pojačanih tenzija u relacijama Turske sa evropskim zemljama. Tenzije se ogledaju i u činjenici da su Njemačka i Holandija zabranile održavanje političkih skupova Turaka a vezano za ustavna pitanja što je izazvalo žestoke reakcije turskih dužnosnika. I sve što se više približavamo 16. aprilu, tenzije sve više eskaliraju.
    Turski narod na referendumu treba odlučivati o izmjenama člana 21 turskog ustava. Ove reforme predstavljaju jednu dugotrajnu politiku stranke Adalet i napredak njenog utemeljitelja Reccepa Tayyipa Erdogana. Reforma predviđa uspostavu predsjedničkog sistema umjesto dosadašnjeg parlamentarnog, ukidanje pozicije premijera, povećanje parlamentarnih zastupništava sa 550 na 600 te reforme u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. Nacrt ustavnih reformi koji je na Erdoganov zahtjev od strane vlade upućen Parlamentu sadrži 18 stavki koji povećavanjem izvršnih ovlasti Predsjednika republike parlamentarni vladajući sistem transformiraju u predsjednički. Ovaj je nacrt nakon sedmica razmatranja pri čemu je u nekoliko navrata dolazilo i do fizičkog obračuna između zastupnika pristalica i oponenata reformi na koncu usvojen sa 339 glasova „za“ i 142 „protiv“ dok se 5 zastupnika uzdržalo od glasanja.
    Radi se o slijedećim ustavnim reformama: Predsjednik države formira vladu a osim ministara bira i zamjenika, odnosno zamjenike predsjednika države; Ukida se politička neutralnost predsjednika države i on može biti pripadnik neke stranke; Parlament može u slučaju izglasavanja polovine parlamentarnih zastupnika osigurati preduvjete za upit predsjednika države ali predstavnici vlade ne moraju odgovarati na upit Parlamenta;Predsjednik države ima posebna ovlaštenja u nadgledanju djelovanja Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i on bira više od polovine visokih sudskih dužnosnika; Predsjednik države ima ovlaštenja u donošenju izvršnih cirkularnih pisama i donošenju državnih zakona.  Predsjednički i mandat parlamentarnih zastupnika sa sadašnjih četiri povećan je na pet godina. Broj poslaničkih mjesta je sa sadašnjih 550 povećan na 600; Najmanja starosna dob parlamentarnih zastupnika je pomjerena sa 25 na 18 godina.
Ako ustavne reforme prođu na referendumu bit ćemo svjedoci jačanja predsjedničke moći u izvršnoj sferi i direktnog svrgavanja državnih dužnosnika, među kojima i ministara. Predsjednik države će moći birati jednog ili više zamjenika te će se ukinuti funkcija premijera. Na taj način će u Turskoj parlamentarni sistem biti zamijenjen predsjedničkim sistemom. Sadašnji ustav koji je donesen 1982. godine je garantirao neovisnost sudstva od političke vlasti. Međutim, prema predloženom nacrtu novog ustava predsjednik države će se moći direktno uplitati u pravosudni sistem. Tako će se pod znakom pitanja u Turskoj naći jedan od najvažnijih temelja demokracije a to je neovisno sudstvo. Predsjednik države i Parlament će tako moći uz uzajamnu saradnju birati četiri člana sudskog i tužilačkog vijeća.  Ovo vijeće predstavlja ključni organ koji može postavljati i svrgavati sudske uposlenike.
Također, predsjednik države će imati ovlasti da proglašava vanredno stanje u zemlji.
Ukoliko novi ustav bude usvojen naredni izbori će se održati u novembru 2019. godine.  Ali razmatra se mogućnost da ukoliko Erdogan ponovo bude izabran to će biti kao da je izabran po prvi puta a on trenutno obavlja jedan od dva moguća mandata. Dakle, postoji mogućnost da ukoliko bude izglasan novi ustav i Erdogan odnese glasove na narednim izborima to će mu osigurati vlast još narednih 12 godina. Naravno, ovo još uvijek nije posve jasno i turski predsjednik je obećao da će rasvijetliti ovo pitanje.
    Do sada su svoje neslaganje sa ustavnim reformama izrazile: Republikanska narodna stranka, Demokratska stranka naroda, Domovinska stranka te Islamistička stranka Saadet, dok su Stranka nacionalnog pokreta, Slobodarska stranka, Turska nezavisna stranka i stranka Adalet iznijeli pozitivan stav o referendumu.
    Sadašnji turski ustav je nastao iz vojnog puča 80-ih godina prošlog stoljeća da bi 2010. godine doživio reforme u kojima je do izvjesne mjere bio ograničen vojni upliv u politiku i vlast. Novi ustav, čini se,  ima glavni cilj oduzeti moć vojsci. Posljednji puč u Turskoj bio je važan poticaj za reformu ustava. Zabrana kandidiranja na izborima pripadnika vojske i određivanje predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika snaga dva su primjera napora uloženih za isključivanje vojnika sa političke scene. Ovo predstavlja upotpunjavanje ustava reformiranog 2010. godine u kojem se ukida imunitet pripadnicima oružanih snaga kada se radi o izricanju civilnih i pravnih kazni na općim sudovima.
    Ukidanje premijerske funkcije i prenošenje premijerskih ovlasti na predsjednika Republike prema novom turskom ustavu naišlo je na žestoke reakcije. U zapadnim evropskim zemljama pozicija predsjednika države je uglavnom protokolarna dočim stvarnu moć ima premijer. Erdogan postupa suprotno uobičajenom metodu zapadnoevropskih država. Sa jedne strane prelazak iz parlamentarnog na predsjednički sistem slabi demokraciju u Turskoj što vodi ka jačanju autoritarizma predsjednika Republike. Slabljenje uloge parlamenta može doprinijeti pojavi autoritarnog sistema.
    Jedna od slabosti predloženog ustava je i način svrgavanja i postavljanja ministara od strane predsjednika Republike te nadziranje predsjednika Republike od strane Parlamenta. Mada predsjednički sistem ima u vidu uklanjanje vojske iz politike i slabljenje njene moći što je pozitivan aspekt ali potpune predsjedničke ovlasti u svrgavanju i postavljanju ministara te komplicirani proces nadziranja predsjednika Republike od strane Parlamenta je nešto što, čini se, naginje diktaturi. Odvajanje vlastī koje su predvidjeli kreatori ovih reformi a bez uzimanja u obzir nadziranja Parlamenta nad kabinetom i predsjednikom Republike, te uz to pravo predsjednika Republike da raspušta Parlament, nestabilnost proisteklu iz parlamentarizma transformiraće u mračnu i drhtavu diktatorsku stabilnost. Istovremeni predsjednički i parlamentarni izbori predviđeni novim ustavom mogu utjecati na jačanje moći predsjednika Republike. Kada su izbori istovremeni glasači ako biraju predsjednika države iz jedne stranke bez sumnje da će i parlamentarne zastupnike birati upravo iz te stranke. Realno, bit ćemo svjedocima uvođenja dvije vlasti, zakonodavne i izvršne koja će u najmanjoj mogućoj mjeri kontrolirati vladu.
    Stavljanje pravosudnog sistema pod kontrolu utrt će put političkoj diktaturi. Jer prema predviđenim reformama, predsjednik Republike imat će ovlasti da dovede polovinu članova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća u Turskoj, dok će drugu polovinu birati Parlament. Tako će se sudska vlast naći pod dominacijom zakonodavne i izvršne vlasti. Rezultat svega je da budući da je vojska već isključena iz ove sfere ustavom iz 1919. godine ukoliko se ovi zakoni izglasaju na predstojećem ustavu bit ćemo svjedocima dominacije jedne slavodobitne stranke nad sve tri vlasti: zakonodavnom, sudskom i izvršnom što će, zapravo, voditi ka formiranju jedne stranačke diktature.

 

Save