Assad ili režim ratobornih džihadista

Graham E. Fuller

Kako bismo trebali protumačiti raketnu paljbu američkog predsjednika Donalda Trumpa na sirijsku zračnu bazu? S jedne strane, to bi mogao biti taktički trijumf njegove administracije: napadi krstarećim raketama su popularni među američkom javnošću kao način uzvraćanja, te su preusmjerili pažnju sa domaćih političkih natezanja. Po prvi put su pokazali predsjednikovu spremnost za suprotstavljanje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu u jednom od ključnih pitanja.

pdf

Sažetak
Kako bismo trebali protumačiti raketnu paljbu američkog predsjednika Donalda Trumpa na sirijsku zračnu bazu? S jedne strane, to bi mogao biti taktički trijumf njegove administracije: napadi krstarećim raketama su popularni među američkom javnošću kao način uzvraćanja, te su preusmjerili pažnju sa domaćih političkih natezanja. Po prvi put su pokazali predsjednikovu spremnost za suprotstavljanje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu u jednom od ključnih pitanja. To također pokazuje predsjedničku “odlučnost“ tokom posjete kineskog predsjednika Xi Jinpinga, te šalje poruku Sjevernoj Koreji. Konačno, omogućava jednoročnu priliku za supotstavljanje režimu sirijskog predsjednika Bašara Assada. Ovo su korisne prednosti za Trumpa, barem kako stoji situacija.
Ključne riječi: Donald Trump, krstareće rakete, Vladimir Putin, Sjeverna Koreja

Ipak, ako ova paljba označi novi raskorak u stvarnoj američkoj strategiji na Bliskom istoku, ona nas vodi u opasne vode. Sirijska agonija postavlja jasno strateško pitanje: šta je gore, Assad ili opozicija? Izbor između ove dvije brutalne strane je nezamisliv. Ali bitno je istaći da šaroliko grupisanje koje sačinjava naoružanu opziciju utiče na gotovo sve igrače mnogo gore nego nastavak Assadovog opasnog režima.
Pogledajte opoziciju. Sačinjena je od brojnih suparničkih i ratobornih strana, od kojih su brojni radikalni džihadisti. Jedna od najvećih takvih je ogranak Al-Qaede. Tužna realnost je takva da radikalni džihadisti općenito ratuju bolje od demokratskih, prozapadnih, reformskih sila. Ako Assada, sekularnog nacionalistu, poraze džihadističke snage, najvjerovatnije je da će na njegovo mjesto doći radikalni režim. Umjereniji političari koji bi mogli voditi državu su podijeljeni među sobom, slabi su i nemaju mogućnosti da dođu na vlast, sem uz intervenciju SAD-a; a i tada bi bili suočeni sa sunitsko-džihadskom i alevitskom opozicijom.
A onda moramo uzeti u obzir da pobjeda džihadista nad Assadom ne bi nužno okončala građanski rat. Ratoborne frakcije bi tokom godina vjerovatno podupirale dugotrajno sektaško čišćenje i održavale brutalni građanski sukob među sobom. Taj novi režim za cilj možda ne bi ni imao eliminaciju ISIL-a. Ne bi bio milostiv prema vlastitom narodu. U svakom mogućem scenariju bi se protivio SAD-u. Jedan od nusproizvoda ovog sukoba – masovno iseljavanje stanovništva – bi možda još ozbiljnije nastavilo da potresa evropsku političku stabilnost i ojačava tamošnje protofašističke sile.
Ako podržimo džihadiste protiv Assada, borit ćemo se dok ne padne zadnji Sirijac. Podrška koju Assadu pružaju Rusija, Iran i druge šiitske snage u regiji bi umnogome otežala rušenje njegove vlasti. Da li nas je briga o sirijskim životima i sirijskim gradovima? Teški uslovi u miru pod Assadovim režimom bi barem okončali ovaj rat. Tako elokventno govorimo o užasu žrtava hemijskog oružja, o pojedinostima i okolnostima koje su daleko od razjašnjenih, ali šta je sa posljedicama nekoliko godina rata? Ili su svi ti sirijski životi potrošna roba naših geopolitičkih ambicija?
Assad je uz pomoć svojih saveznika sada u procesu preuzimanja kontrole nad državom. Ko bi onda imao koristi od dugotrajnog ratnog stanja? Pitajte ljude na terenu? Mnogi sirijci koji mrze Assada se zapravo pribojavaju pobjede džihadista, i još više anarhije.
Ali istina je da u sirijskoj agoniji prvenstveno i nije riječ o Siriji ili njenom narodu. To je zapravo još jedan posrednički rat između mnogo jačih sila. Jemen, koji se trenutno kasapi i izgladnjuje, je drugi primjer, u ovom slučaju učestvuju Saudijska Arabija, Iran, Sjedinjene Države i Ujedinjeni Arapski Emirati. Stvarne geopolitičke implikacije sukoba u Jemenu su minimalne – iako stratezi u svojim foteljama u Washingtonu iznova nagađaju razloge zašto je Jemen “vitalan“ za američke interese.
Zaboravite na Assada. Posrednički rat je ono što o čemu se ovdje radi i to rat koji se vodi nad sirijskim tijelima. U stvarnosti, pravi ciljevi Washingtona su usredotočeni na Rusiju i Iran na Bliskom istoku. Sjedinjene Države su s pravom ogorčene zbog upotrebe hemijskog oružja – ali Washington se nije protivio njihovoj upotrebi kada ih je Sadddam Hussein ekstenzivno koristio u ratu protiv Irana. Američka priča o demokratiji i ljudskim pravima u biti omogućava pokriće za strateške vojne ciljeve poput poraza Rusije i Irana – bilo kakva priča o demokratiji ili ljudskim pravima je poprilično odsutna kada je riječ o američkim vlastitim stateškim vezama sa primjerice Saudijskom Arabijom ili Egiptom.
No koliko su zapravo Iran i Rusija smrtni neprijatelji Sjedinjenim Državama na Bliskom istoku? Washington, Moskva, Teheran i Peking svi dijele zajednički cilj uništavanja ISIL-a i sprečavanja radikalnih snaga širom svijeta – muslimanski pobunjenici direktno djeluju na Rusiju i Kinu na domaćoj sceni. Svi mi dijelimo očajničku potrebu za stabilnošću na Bliskom istoku kako bi omogućili toj regiji da se ohladi od gotovo dvije decenije katastrofalnih vojnih sukoba i ljudskih tragedija. I napokon, svi dijelimo istu želju za protokom nafte i plina ka globalnim potrošačima. To su značajni interesi. Demokratija kotira nisko, kao i sprečavanje gladi, uništenja i anarhije čijem su stvaranju pripomogle Sjedinjene Države.
No Washington još uvijek gleda na svijet kroz perspektivu jedine svjetske supersile. “Dominacija punog spektra“ je još uvijek prisutna u zvaničnoj Pentagonovoj globalnoj doktrini. Stoga, bilo kakav nagovještaj dobitne kombinacije za obje strane je formula koja provocira američko negodovanje i ukazuje na smanjivanje njihove unilateralne zaštite. Imajte na umu da su američki mainstream mediji osudili američkog državnog sekretara Rexa Tillersona zbog isticanja ove “win-win“ formule na nedavnoj konferenciji za štampu sa njegovim kolegom iz Kine; taj izraz navodno asocira na strani ili kineski koncept.
Trump administracija je, u jednom od njihovih racionalnijih trenutaka, nedavno predložila da Sjedinjene Države više ne postavljaju zbacivanje Assada s vlasti kao glavni prioritet. Obama je u zadnjim mjesecima svoje vlasti također počeo da uviđa potrebu za ublažavanja svojeg stajališta o Assadu.
Geopolitička stvarnost na Bliskom istoku danas je da Sjedinjene Države ne mogu više samostalno donositi odluke. Puno je važnih igrača koji također imaju svoje uloge tamo, što ne može biti zanemareno. Pored SAD-a još je devet učesnika u sukobu: Rusija, Turska, Iran, Kurdi, Sirijci, Saudijci, Izraelci, Al-Qaeda i ISIL. Rusija je - nakon intervala od 30 godina, koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza – ponovo na svjetskoj sceni. Rusija je stoljećima bila igrač na Bliskom istoku i dugo vremena je bila glavni zaštitnik pravoslavnih kršćana. Moskva neće nigdje otići. Zadržavanje dominantnog utjecaja u Siriji je manji strateški napredak u poređenju sa masivnom regionalnom dominacijom koju Washington još uvijek uživa u drugim zemljama Bliskog istoka.
Iran već 40 godina ima jako bliske odnose sa Sirijom. Njegov utjecaj u Siriji je samo pojačan ratom protiv Assada. Jednom kada se to završi, vojna prisutnost Irana, Hezbollaha i iračkih šiita će umnogome biti smanjena.
Pa šta se postiže pritiskom ove krstaške raketne paljbe? Da li se Washington vraća svojoj staroj neubjedljivoj igri dobrih i loših džihadista u Siriji, prioritetiziranjem Assadovog pada – i slijedom toga produžavanjem posredničkih ratova?
Za sada, čini se da je Trumpova odluka da bombarduje Siriju nešto više od ublažujuće mjere za suzbijanje rastućih pritisaka na njegovu administraciju. U vojnom žargonu, to je bila minimalna intervencija, čak iako je u tom trenutku poslužila taktičkoj svrsi. No ako to označi glavni strateški preokret ka većoj prisutnosti SAD-a u Siriji, to bi moglo biti katastrofalno.

 

 

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 08 Maj 2017 11:20