NATO-ov monetarni rat protiv Turske: Primjeri otpora i rješenja

Ian Pye

Turska je na udaru anglo-američkih finansijera što je kazna za Ankarino očito nepoštivanje NATO-vih geostrateških ciljeva. Uprkos tome što Stranka za pravdu i razvoj (AKP), koja je pod vodstvom predsjednika i nekadašnjeg premijera Recepa Tayyipa Erdogana, već skoro jednu i pol deceniju upravlja sa nekoliko uspješnih ekonomskih tržišta u razvoju, u isto vrijeme trpeći brojne prijetnje; za tursku ekonomiju se sada jednoglasno može zaključiti da je u velikim poteškoćama zbog bankarskih moćnika iz Londona i New Yorka, te njihovih medijskih doušnika.

pdf

Sažetak
Turska je na udaru anglo-američkih finansijera što je kazna za Ankarino očito nepoštivanje NATO-vih geostrateških ciljeva. Uprkos tome što Stranka za pravdu i razvoj (AKP), koja je pod vodstvom predsjednika i nekadašnjeg premijera Recepa Tayyipa Erdogana, već skoro jednu i pol deceniju upravlja sa nekoliko uspješnih ekonomskih tržišta u razvoju, u isto vrijeme trpeći brojne prijetnje; za tursku ekonomiju se sada jednoglasno može zaključiti da je u velikim poteškoćama zbog bankarskih moćnika iz Londona i New Yorka, te njihovih medijskih doušnika. Uprkos obrazloženjima Zapada o tome zašto je nacionalna valuta – lira – u naglom padu, Turska uspijeva da podnese ovu nametnutu situaciju zbog profesionalnih, disciplinovanih, ekonomskih mjera unutrašnje bezbjednosti i zbog dosljednih odnosa sa Kinom, Rusijom i Iranom.
Ključne riječi: Turska, NATO, AKP, lira

U očima Zapada, nezavisna Turska je godinama previše naginjala ka ovim povezanim evroazijskim partnerima i njihovom rastućem interkontinentalnom ekonomskom, političkom i bezbjednosnom koridoru, dok je u isto vrijeme pokušavala da izbalansira zapadne interese. No, sudeći prema ozbiljno spekulativnim napadima na liru kao i pokušaju puča u julu 2016. godine, te učestalim terorističkim napadima unutar turskih granica, počinje biti jasno da „atlantističke“ nacije neće tolerirati dijeljenje onih država na koje oni gledaju kao na strateški vitalne klijentelističke države.
Sa novom godinom put kojim se kreće lira je opisan kao gotovo najgori u cijeloj deceniji, dok je anglo-američki bankarski sektor ozbiljno okrivio vladu Erdogana za smanjivanje kamatnih stopa, za sigurnosnu nestabilnost zbog terorističkih napada, te općenitije zbog Ankarinih pokušaja da vertikalno integriše vlast, kako bi, ironično, umanjili prijetnje turskoj stabilnosti. Slijedom toga, lira je od južnoafričkog randa očito preuzela titulu „najnestalnije valute na svijetu“.
Turski predsjednik Erdogan je izjavio da su poteškoće kroz koje lira prolazi uglavnom rezultat napada špekulanata i finansijskih „terorista“ izvana. Ipak su ovakve optužbe bile metom kritika na Zapadu kao paranoične u najmanju ruku, te kao neefikasne i štetne u najgorem slučaju. Objektivan pogled na aktere koji su uključeni i na historiju ovakvih ratova oko valuta država koje su pod udarom anglo-američkih ekonomskih sila, otkriva uočljiv obrazac koji opravdava Ankarin neustrašivi i stvarni pogled na situaciju. To se dešava kada se valute suverenih država suočavaju sa rizicima u svjetskoj ekonomiji, kojom još uvijek upravlja hegemonija američkog dolara. Srećom, na osnovu jasnih saznanja o svjetskim pitanjima, kao i upućenosti u monetarnu historiju, turska vlada je svjesna i radi ka alternativnim preuređivanjima procjene valute, koji bi omogućili potrebne mjere zaštite protiv monetarnih ratovanja sa stranim akterima, kao i potrebne mjere za druge nacije koje se suočavaju, ili će se suočiti sa sličnim ekonomskim napadima.
Koji su razlozi zbog kojih su „atlantisti“ napali liru? Rusija i Kina su s vremenom podsticale Tursku da što više naginje ka istočnoj hemisferi, na načine koji su zasigurno uključivali i određene ekonomske mjere. Turska se vidi kao voljan učesnik u ogromnim, multimilijardnim kineskim projektima poput onog Jedan pojas, jedna cesta i Novi put svile. Taj osjećaj je zasigurno uzajaman. Turska je također isposlovala značajne bilateralne, energetske dogovore sa Rusijom oko plinovoda. Plinovod Turkstreama, koji bi trebao da zamijeni otkazani projekat South Stream, je najprije objavio ruski predsjednik Vladimir Putin u decembru 2014. godine, čime se ispostavilo da NATO-vo okretanje leđa Erdoganu nije samo slučajnost.
Još jedan razlog preneraženosti Zapada zbog Ankare ima veze sa trgovinskom i monetarnom pomoći koju im pruža Iran i to uprkos američkim sankcijama protiv Teherana. Turska je godinama razmjenjivala zlatne poluge kako bi zauzvrat dobila iranski plin, plan koji ne samo da je izbjegao korištenje američkih dolara, već je i pomogao rastu osnovnog iranskog kapitala, omogućavajući čvrstu valutu potrebnu Iranu za transakciju dobara, i u suštini što je najvažnije da je ponovo uveo zlato kao novac u svjetske finansije. Iako je ova praksa nezamjetna u poređenju sa mnogo većim svjetskim tržištima, pogotovo sa hegemonijom američkog dolara, i pored toga je značajna kao čin zajedničkog otpora Irana i Turske, kao i model borbe protiv spomenute hegemonije za druge nacije.
Konačno, zapadni finansijski instrumenti su već decenijama korišteni protiv drugih „nevaljalih“ nacija. Među takvim nacijama ubrajamo Iran, Rusiju, Venecuelu, Zimbabve, Egipat, te čak i zapadne „saveznike“ poput Indije i Filipina.

Turska ekonomija nije garantovano uzrok naglog pada valute
Uprkos povezanom trudu anglo-američkog bankarstva, novinara i agencija za kreditni rejting koji su objavljivali netačne finansijske podatke, generalno stanje turske ekonomije samo po sebi se ne može okarakterisati kao razlog pada valute. Situacija „ukupnog bruto duga“ u Turskoj nije tako neizvjesna kao što se misli, na osnovu omjera turskog duga prema GDP-u, on prelazi mnoge vodeće industrijalizirane zapadne države. Bez obzira na to, Ankara je prikazana kao da je na samom rubu kolapsa, barem u fiskalnom smislu i u bankarskim krugovima. Predsjednik Erdogan je pronicljivo došao do zaključka da su u suštini neprijatelji Turske isti oni koji su iza obje vrste nedavnih napada, pokušaja puča kao i ekonomskih prijetnji.
Profesor Kerem Alkin sa Univerziteta Istanbul Medipol je nedavno izjavio da „ako je ekonomija zaista bila u poteškoćama, onda bi devizni kursevi i kreditne izvedenice (CDS), premije za rizik turskih trezorskih zaliha, bile u naglom porastu.“ Alkin je također opazio da poslovanje na turskoj nacionalnoj berzi nije značajno opalo i da se kamatne stope sa drugih tržišta nisu povećavale. Proturječnosti u ovim ozbiljnim, pomno proučavanim indikatorima i pomenute optužbe zapadnih analitičara u najmanju ruku pozivaju na uzdržano ponovno propitivanje tvrdnji sa Zapada. Pored toga, kada je riječ o kredibilnosti, bitno je istaći da su velike američke agencije za kreditni rejting poput agencije Moody's, Fitch i Standard & Poor „po potrebi“ ozloglašeno ispolitizirane (kao što su to pokazale okolnosti uoči finansijskog kraha iz 2008. godine), te se rutinski koriste za svrhe ekonomskih propagandi, a Turska je samo jedan od primjera.

Postojeća i predložena rješenja
Kako bi se u isto vrijeme očuvala turska ekonomija, a i njena nezavisnost, vlada Erdogana je već poduzela nekoliko uvjerljivih koraka, koji su dijelom zasnovani na njihovom iskustvu sa monetarnim izazovima kao i općenitom modernom monetarnom historijom. Vlada, kao i Centralna banka Turske, odgovorile su sa određenim političkim mjerama kako bi sačuvali liru i borili se protiv prijetnji turskoj ekonomiji. Ankara bi trebala – i vjerovatno hoće – razmotriti i druge korake kao i uključivanje drugih istočnih partnera. Kako bi uvjerio javnost u postojanost lire i ekonomsku stabilnost, Erdogan je zastupao ekonomski nacionalizam, protiveći se dominaciji drugih, stranih valuta koje za cilj imaju da „unište“ Tursku. Smanjio je kamatne stope centralne banke kako bi podstaknuo porast – i prkosio traženim porastima stopa od strane anglo-američkih finansijera – što bi uz fiskalne instrumente za sprečavanje nasilnog porasta kurseva, također moglo pomoći u smirivanju oluje.
Jedan od najuvjerljivijih koraka koje je poduzela Ankara kao odgovor na monetarni rat je Suvereni fond vrijedan 8 milijardi dolara, koji je osnovan odmah nakon propalog pokušaja puča 15. jula - sa samo 13 miliona zadužbine. Ovo je očiti pokazatelj ekonomskog nacionalizma. To je u isti mah i metod odbrane i pružanja zaštite državnoj imovini kao i ofanziva koja se ogleda u rapoređivanju turskih korporativnih resursa radi pristupa boljim uslovima finansiranja. Pitanje je da li je ovaj fond nastao kao rezultat prijateljskih, inovativnijih i kolaborativnih poziva Kine, Rusije i Irana, te drugih evroazijskih partnera Turske, koji nastavljaju da sarađuju sa Ankarom na raznim poljima.
Još jedna od trenutnih odbrambenih strategija Turske uključuje suprotstavljanje nemilosrdnim špekulantima globalnih deviza, direktnim smanjenjem maksimalnog nivoa pologa na računima poput Forexa, kao i istovremeno povećanje minimalnih zahtjeva za depozit kada je riječ o takvim oblicima trgovanja.
Naposlijetku, tu je i referendum o ustavu koji je zakazan za 15. april. Vlada je predložila pomenuti referendum kako bi Erdoganu dala veća predsjednička ovlašćenja, dajući mu potencijalno širi prostor za rukovanje sa ekonomijom i razvojnim putem države, koji bi bio iskombinovan sa Suverenim fondom i njegovim kapacitetima.
Pored toga, Erdogan je istočnim zemljama partnerima, Rusiji, Kini i Iranu, ponudio šansu za korištenje bilateralnih valuta u trgovanju, gdje bi svaka država trgovala sa Turskom koristeći samo valute tih dviju nacija. Ovaj koncept „valutnih parova“ siguno nije poznat samo Turskoj, jer su Iran i Rusija ojačali takvu vrstu saradnje prilikom sastanka u Moskvi. Iako trpi razne vrste sankcija i drugih vrsta ekonomskog pritiska, Iran je strpljivo izdržao, te je tako trijumfalno pokazao disciplinu, i sada predstavlja impresivan primjer tržišta koje je u rastu. Stoga, Iran umnogome služi kao primjer Turskoj, pogotovo kada je riječ o efikasnom povezivanju sa rastućim evroazijskim silama, najprije Kinom i Rusijom. Prema analitičaru Dimitriju Bokarevu „Kina je jedan od razloga zašto je iranska ekonomija uopće preživjela ta teška vremena (sankcija).“ Sa ambicioznim kineskim projektima poput Novog svilenog puta ili OBOR-a, očekuje se da Iran s vremenom postane imun na američke ili evropske sankcije.

 

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 08 Maj 2017 11:37