Jemen u procjepu rivalstva između Saudijske Arabije i Irana – refleksija na sukob u Jemenu

Izet Bijedić

U regionu gdje su u prvoj polovini prošlog stoljeća granice iscrtavali britanski i francuski  kolonizatori, politika sile ni do danas nije dala nikakve ustupke kulturi dijaloga saradnje ili političke integracije. Glavnim protagonistima, državama sa viškom ambicija, nerijetko se ukaže praznog prostora poput: Libana, Afganistana, Iraka i Sirije. Od većeg broja epicentara dva su posebno zanimljiva – Iran i Saudijska Arabija, islamska republika ili apsolutna monarhija, perzijska ili arapska imperija, šiije ili vehabije?

pdf

Sažetak
U regionu gdje su u prvoj polovini prošlog stoljeća granice iscrtavali britanski i francuski kolonizatori, politika sile ni do danas nije dala nikakve ustupke kulturi dijaloga saradnje ili političke integracije. Glavnim protagonistima, državama sa viškom ambicija, nerijetko se ukaže praznog prostora poput: Libana, Afganistana, Iraka i Sirije. Od većeg broja epicentara dva su posebno zanimljiva – Iran i Saudijska Arabija, islamska republika ili apsolutna monarhija, perzijska ili arapska imperija, šiije ili vehabije? To je bliskoistočna geopolitička scena u borbi za prevlast i dominaciju na Bliskom istoku.
Ključne riječi: Liban, Afganistan, Irak, Sirija, Bliski istok, šiije, vehabije

Iran, Saudijska Arabija, pa i Irak imaju pretenzije na dominaciju u islamskom svijetu – tačnije vjerskim pravcima u okviru islama šiija i sunija. Saudijska Arabija je saveznik SAD-a, dok Iran to nije, ali vodi mudru spoljnu politiku sa istom. Iran na Bliskom istoku preferira regionalni pristup sigurnosti, Saudijska Arabija odbacuje asimetričnu podjelu vanjskog uticaja i preferira američku zaštitu, od završetka Drugog svjetskog rata do danas. Temelji saudijsko-američkog razumijevanja definisani su na američkom brodu USS Qincy, usidrenom u Sueckom kanalu 1945. godine.
Tada su dvojica lidera, predsjednik Franklin Ruzvelt i kralj Abdul Aziz ibn Saud, na zaprepaštenje Winstona Čerčila dogovorili strateško savezništvo.
„Sve dok budete respektovali našu nezavisnost, Saudijska Arabija će biti vjerni američki partner“, rekao je suveren iz Rijada. (Jens Wibrandt 2004. A, Brief History of Saudi Arabia; New York facts on file. str, 197-198.)
Saudijska Arabija ima karakterističnu strategijsku geopolitičku lokaciju, historijsku, kulturnu i vrlo važnu ulogu u arapskom svijetu. Prema popisu iz 2012. godine u Saudijskoj Arabiji živi 27.136.977 stanovnika. Saudijska Arabija graniči: istok – Crveno more; zapad – Arapsko more, Ujedinjeni Arapski emirati i Katar; sjever – Kuvajt, Irak i Jemen; jug – Jemen sa većinskim sunijskim stanovništvom, dok je sjever sa većinskim šiijskim stanovništvom i sultanatom Omanom. Jedno od načela vanjske politike ove zemlje u protekla tri desetljeća jeste da ova zemlja postane aktivan subjekt u regionu (Piruz Modžtehizade, Harajer, Dekmedžjan, Džonbešha-ye eslami dar džahan-e arab, str. 136). Saudijska Arabija da bi ostvarila svoj cilj računa na svoju veliku moć i sposobnost proizvodnje nafte kao i na moćnu ulogu koju ima u OPEC-u. Zatim na najsvetija mjesta muslimana, koja se nalaze na njenoj teritoriji, gradove Mekku i Medinu i na kraju na geografsku poziciju koju zauzima na Arapskom polutoku.
Današnja ambicija Saudijske Arabije da ostvari status regionalne sile savršeno se uklapa u američku geostratešku koncepciju balansa sa Iranom. Njeno odbijanje da dijeli sigurnosni aranžman sa Iranom proizilazi iz činjenice što Saudijska Arabija ne pristaje na poziciju nižeg u svojoj moći u takvoj šemi. Zbog asimetričnog odnosa izraženog u vojnom potencijalu Irana, ili njegovoj većoj populaciji Saudijska Arabija zna da neće imati status jednakog partnera. Osim pomenutog Saudijska Arabija odlučno želi spriječiti stvaranje novog neovisnog režima u Jemenu jer bi to značilo gubitak uticaja nad geostrateškom tačkom u području Babul- Mendeba između Jemena i Džibutija gdje se Crveno more spaja sa Adenskim zaljevom.
Iran afirmira politiku nemiješanja stranih sila na regionalne poslove. Svoj status regionalne sile bazira na sljedećim elementima. Iran je pravo mjesto sukoba atlantističkog i evoroazijskog pola. On je ranije bio mjesto susretanja dvaju koncepata pomenutih sila na strateškom nivou. Iran u Perzijskom zaljevu svojom južnom pozicijom dio je najbogatijeg prostora na svijetu. Njegov planinski sjever dio je Kavkaza i Kaspijske regije, drugog regiona po bogatstvu naftom južno od „Vrata naroda, Vrata centralne Rusije“, on predstavlja južnu kapiju (ili njen dio) Srca svijeta. Teheran poslije ukidanja sankcija koje su nametnute za nuklearni program bez valjanih razloga ima povećanu geopolitičku relevanciju na Bliskom istoku. Prema pisanju poznatog američkog geopolitičara, geopolitički stožeri su one države čiji značaj se ne izvodi iz njihove moći i motivacije već prije iz njihovog osjetljivog položaja. Njihovo potencijalno ranjivo stanje može po njegovim riječima izazvati posljedice na ponašanje geopolitičkih i geostrateških igrača. Geopolitički stožeri se najčešće određuju na osnovu svog geografskog položaja. Povoljan geografski položaj daje im u pojedinim slučajevima posebnu ulogu i zbog omogućavanja pristupa važnim oblastima ili zbog odbijanja pristupa resursima značajnih igrača. U njegovoj nomenklaturi glavnih geostrateških stožera nalaze se zemlje Euroazije: Rusija, Kina, Njemačka, Francuska, Iran, Indija, Japan, Velika Britanija, Indonezija, Turska, Azerbejdžan i Južna Koreja.
Iran je ovdje spomenut kao geopolitički stožer, ne samo po svom geografskom položaju, nego i po svom angažmanu na uspostavljanju uticaja prije svega u regionu Kaspijskog jezera i srednje Azije. Iranci će demokratizacijom odnosa u svojoj zemlji oslobađanjem od nametnutih sankcija dobiti još značajniju ulogu na cijelom evroazijskom prostoru. Glavni suparnici Iranu u širenju svog uticaja su Rusija i Turska. Iran predstavlja i stabilizacioni faktor za nove, još uvijek moguće, političke razlike i promjene u srednjoj Aziji. On dominira geografski važnom istočnom obalom Perzijskog zaliva. Prije pobjede Islamske revolucije Iran je težio da igra superiornu ulogu u regionu, međutim nakon pobjede Revolucije, a posebno tokom posljednjih godina Iran je mnogo puta naglašavao da ne želi igrati dežurnog policajca u regionu, već da isključivo želi sudjelovati u odlukama vezanim za bezbjednost regiona, zahtjevajući isključivo da njegova uloga u odlučivanju bude primjerena potencijalnoj snazi te države. I ova kratka geopolitička analiza ukazuje da Iran nema geopolitičke pretenzije prema Jemenu, kako zbog pomenute uloge u srednjoj Aziji tako i zbog svoje geografske udaljenosti od Jemena:
1 Vojni aspekt i relativno dobra opremljenost vojske zajedno sa izuzetnom brojnošću, te izuzetnom motivisanosti u slučaju odbrambenog rata.
2. Strateški savez sa Rusijom, energetski savez sa Kinom i Indijom (sa dvjema silama izuzetno energetski zavisnim sa velikim ulaganjima u istu) čine da svaki potencijalni agresor makar to bila i supersila pažljivo vlada posljedicom svoje akcije.
3. Strateški položaj – izlazak na Hormuški tjesnac i njegova djelimična vojna kontrola raketnim naoružanjem koje Iran posjeduje, eventulanim zatvaranjem istog snabdjevanjem energentima ugrozilo bi kako samog agresora tako i EU.
Hormuški tjesnac sa geopolitičkog aspekta jedan je od najvažnijih geostrateških objekata na svijetu uz Babul-Mendeb, Suec, Gibraltarski i Panamski kanal. Razlog tome je manje-više poznat, jer kroz ovu dodirnu tačku Islamske Republike Iran, sultanata Oman i Ujedinjenih Arapskih Emirata u svijet odlazi preko 20% svjetske nafte i oko 35% sve nafte koja se prevozi morskim putem. Prosječno kroz ovaj moreuz naftu preveze 14 tankera noseći pri tome 17 miliona barela nafte. Većina te nafte (85%) završi u Japanu, Indiji, Južnoj Koreji i Kini.
Hormuški tjesnac jedini je ulaz i izlaz u Perzijski zaljev, gdje je stacionirana i Peta flota u Bahreinu. Okosnica je trgovine i vojne kontrole: Irana, Iraka, Bahreina, Kuvajta, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Radi toga je Hormuz plijenio pažnju svjetske javnosti i bio je u centru ratnih zbivanja.
Posljedice velike opasnosti po brodovlje u Hormuškom moreuzu bile su prisutne i u vrijeme Iračko-iranskog rata tokom većeg dijela osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su komercijalni i vojni brodovi bili napadnuti s obje strane.
S nedavnim rastom tenzija između Saudijske Arabije i Irana, Rijad nastoji što više promijeniti trgovačke pravce na svoje pomorske luke u Crvenom moru. Na taj način Saudijska Arabija nastoji zaobići i Babul-Mendeb jer nije sigurna u svoje ukupne potencijale, koji su sada u funkciji geopolitike SAD.
Uz to, ko kontroliše Hormuški tjesnac zapravo kontroliše iransku naftnu industriju, unatoč idejama o izgradnji naftovoda i plinovoda preko Turske i Azerbejdžana.
Iran ima tri puta veći broj stanovnika od Saudijske Arabije i približno jednako nafte i plina te cvjetajuću sigurnost i trgovinski savez sa Kinom i Rusijom. Državu karakteriziraju vrlo mlado stanovništvo, od kojeg više od dvije trećine ima ispod trideset godina. Samo 5% stanovništva je starije od 65 godina. Početkom 20. stoljeća samo oko 10% stanovništva živjelo je u gradovima, a 2006. godine taj postotak iznosio je 67%. Trend urbanizacije se i dalje nastavlja: stopa rasta stanovništva u gradovima iznosi 1.8% godišnje, a stopa pada stanovništva u ruralnim naseljima iznosi 0.7% godišnje. Etnički sastav stanovništva Irana je veoma heterogen. Najveću etničku grupu čine Perzijanci 61%; Azeri 15%; Kurdi 10%; Luri 6%; Baloki 2%; Arapi 2%, dok turkmenistanska i turska plemena čine preostalih 2%. Kurdi naseljavaju sjeverozapadne dijelove Irana, i to provincije; Kurdestan, Kermanšah i provinciju Zapadni Azerbejdžan, koji se nalazi na granici sa Irakom.
Razmišljajući o prethodno iznijetim činjenicama jasno nam se ukazuje saznanje da je upravo geografska pozicija Iran stavila u izvanredno značajan položaj u regionu i to je realnost koju su potvrdili historičari i istraživači od davnih vremena pa sve do danas, a dešavanja tokom posljednjih nekoliko desetljeća su to pokazala na još konkretniji način. Glavni zadatak iranskih političara je poduzimanje one regionalne politike koja će uvažavati međunarodne odnose globalnih dimenzija i njih povezati sa regijom, koristeći se geostrateškom pozicijom svoje zemlje. Prema riječima Abbasa Manučehrija u knjizi Politički sistem Irana, u izdanju Dobre knjige, str. 304, navodi se sljedeće:
„U posljednja tri desetljeća čelnici Irana u okviru svoje politike svoju pažnju su više usmjerili ka dva osnovna područja: jedno područje je jug a drugo sjever. Glavna osa iranske vanjske politike na jugu su Perzijski zaljev i pitanja vezana za njega, dok na sjeveru tu osu čine Kavkaz i Centralna Azija. Potrebno je ukazati na činjenicu da od vremena raspada Sovjetskog Saveza pa do danas, Iran mnogo više pažnje poklanja ovom području zbog različitih ekonomskih, bezbjedonosnih i kulturnih razloga, dok je prije raspada Sovjetskog Saveza ta pažnja bila isključivo bezbjedonosnog karaktera samo zbog velike dužine granice koju je Iran imao sa Sovjetskim Savezom“.
Sve prethodno rečeno uklapa se u spoljnu politiku Irana koja u suštini nije osvajačke prirode i takve namjere nema u Jemenu.
Saudijska Arabija nema drugog puta do potpune poslušnosti SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, što je dovodi u potpunu ovisnost od istih bez ikakve mogućnosti promjene spoljnopolitičke orijentacije.
Republika Jemen sa svojom burnom historijom našla se na meti agresije od strane Saudijske Arabije sa jedne i moćnog Irana sa druge strane koji želi svoj geopolitički uticaj proširiti i na Jemen u formi šiizma. Za to ima objektivne pretpostavke jer u zadnjem sukobu šiija i sunija 1994. godine pobijedile su šiije, a trenutno najveće zalihe nafte nalaze se u Jemenu na prostorima gdje žive šiije.
Jemen zbog svog geopolitičkog položaja, kao i zbog svojih „zaliha nafte“ kao geopolitički igrač manjeg obima, u poziciji je geopolitičke laboratorije moćnog Zapada (čiji je politički eksponent Saudijska Arabija) i trgovniskog saveza Kine, Irana i Rusije.
Islamska Republika Iran je formalno u savezništvu sa Rusijom i Kinom, obzirom na njen status posmatrača u Šangajskoj organizaciji za saradnju.
Saudijska Arabija i pet zaljevskih zemalja nastoje se osloboditi zavisnosti od moreuza Babul-Mendeb pa su još od prije 40 godina krenuli u realizaciju naftovoda koji će direktno preko Saudijske Arabije izlaziti u luke u Crvenom moru. Jedan takav naftovod u dužini od 1250 km je već realiziran.
Hormuški moreuz i Babul-Mendeb bi na taj način djelimično izgubili geostrateški značaj a Saudijska Arabija i zaljevske zemlje bi imale sigurniji i brži transport nafte prema svjetskim destinacijama.
Prema analizi uvaženog diplomate Zlatka Dizdarevića o Jemenu:
„Jemen čudovišna zemlja juga Arabije, vrelog poluotoka punog pijeska i nafte, uz brda kiše i zelenila, prastare kulture i civilizacije – napadnuta jer je optužena za terorizam šiija 'novog Isil-a' ili nečeg istog samo šiijskog. Protjerani general – predsjednik, i njegova svita 'sunije su za avio koaliciju ispravni'. No na istoku se ne ide 'narandžasto' preko NGO-a, fašista i banaka, veća na relaciji šiije i sunije. Tamo se u tok kuhinji planski izluđuju narodi, plemena, kulture i civilizacije.“
Citat iz navedene knjige nedvojbeno jasno i argumentovano odslikava geopolitiku sukoba u Jemenu, kao i manipulaciju naroda u Jemenu na bazi geopolitike trilaterale odnosno ekonomske svjetske globalizacije, tačnije neoliberalnog kapitalizma.
Na sceni nije sukob šiija i sunija jer je Jemen kolijevka prastare kulture i civilizacije. Osim toga, Jemen se spominje u Kur'anu i sunnetu gdje Uzvišeni Allah kaže: „Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kojem su živjeli: vrtove zdesna i slijeva. Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta“ (Saba, 15)
U analizi nedobronamjernih autora Jemen se spominje kao nova žrtva iranskih geostrateških ciljeva. Znamo da u Jemenu figuriraju vjerska struja zejdije, šiijska frakcija koja je isključivo vezana za Jemen, a ne za Iran. Oni se u mnogo čemu razlikuju od duodecimalnih šiija koji su glavna struja u Iranu. Čak su se prema dostupnim informacijama međusobno proglašavali nevjernicima. To znači da povezivanje zejdija sa Iranom u nakani da šiije ovladaju Jemenom čisto je populistička priča koja odgovara geostrateškim aspiracijama Saudijske Arabije u režiji SAD.
Da bi neka zemlja imala geopolitičke aspiracije prema drugoj, za to mora biti ispunjeno više pretpostavki i to: da posjeduje vojnu i ekonomsku moć, da je ukupna njena moć više od regionalne sile i da neposredno graniči sa zemljom prema kojoj želi proširiti svoj životni prostor na bazi darvinizma. Ovaj posljednji je najvažniji pa je Iran trenutno država koja je više od regionalne sile, ne graniči sa Jemenom nego je morskim putem udaljena od istog na hiljade milja. Ovo je još jedan dokaz propagandne mašinerije Saudijske Arabije na planu opravdavanja agresije na Republiku Jemen.
Pored pomenutog, ostvarivanje bilo kakvih geostrateških interesa se ne može odrađivati bez direktne vojne pomoći. Vojna pomoć Irana šiijama u Jemenu je u značajnoj mjeri ograničena jer sve pomorske puteve dobro kontrolišu zapadnjaci na čelu sa SAD-om. Pomoć koja bi eventualno dolazila kopnenim putem preko Omana, opet mora da dođe do obala morskim putem, a znamo da sultanat Oman iako je u relativno dobrim odnosima sa Iranom, vodi da kažem poznatim rječnikom nesvrstanu politiku, tačnije politiku balansiranja čak i između Saudijske Arabije i Jemena.
Konstatacija o širenju šiija na prostor Jemena, kao i ovladavanja Irakom, Bahreinom i Afganistanom je potpuno netačna i argumenti su sljedeći:
Iran, Irak i Bahrein su jedine države sa većinskim šiijskim stanovništvom. S obzirom da je Irak okupiran i da je na vlasti koaliciona vlada ne može se govoriti o šiijskoj upravi u toj zemlji. Bahreinom vlada sunijska dinastija Al-Kalifa. Zanimljivo je da su šiije manjina u Saudijskoj Arabiji, približno između 10-12% od ukupnog broja stanovnika, a žive na sjeveroistoku te zemlje, dijelu najbogatijim s naftom.
Izučavajući iransku historiju, civilizaciju i kulturu došao sam do zaključka da isti od 1739. godine nije pokrenuo niti jednu agresiju na svoje političke susjede. Iran nikada nije vodio osvajačku politiku. On je u 18. i 19. stoljeću uspješno očuvao nezavisnost unatoč istovremenim ratovima protiv Osmanskog, Ruskog i Britanskog carstva. Iranska Revolucija iz 1979. godine smatra se najvažnijom u povijesti, nakon francuske i boljševičke. Da je Iran dovoljno velika zemlja kako po prostranstvu tako i po broju stanovnika, prirodnom bogatstvu, da nema nikakvog razloga za geopolitičkim aspiracijama prema susjedima ili prema drugim zemljama u bližem okruženju. Iran kao što je već rečeno, a u kontekstu ove teme, je četvrti proizvođač nafte i plina na svjetskom nivou.
Iran je osma zemlja u svijetu po broju studenata a osamnaesta po broju stanovnika. Isto tako važno je spomenuti da Iran ima više studenata od pet vodećih evropskih zemalja (Njemačka, Britanija, Francuska, Italija i Španjolska). Treba napomenuti i to da 69% Perzijanaca u SAD-u ima završen fakultet što ih čini najobrazovanijom manjinom. Iran je država koja jedina u regiji proizvodi superkompjutere. On je država koja posjeduje tehnologiju za lansiranje satelita u svemir, i jedina svemirska sila koja nije doživjela neuspjeh u lansiranju raketa.
Iran proizvodi podmornice, razarače i putničke zrakoplove. Treba isto tako napomenuti da su prilikom progona armenski i gruzijski kršćani utočište pronašli u susjednom šiijskom Iranu, a ne susjednoj kršćanskoj Rusiji. Postoje podaci da je nastajanje kršćanskog reda franjevaca inspirirano sufijskim pokretom. Da je katedrala Vank u Isfahanu podignuta u iransko-armenskom stilu i smatra se najvećim kršćanskim arihtektonskim remek djelom izvan Evrope.
Sve navedeno je samo dio iranske kulture i civilizacije poštivanja drugog i drugačijeg, uvažavanja svih religija i njihove zaštite na njenom državnom prostoru. Sve ovo što smo prethodno spomenuli je temelj koji još jednom potvrđuje da ista nema nikakve pretenzije prema drugim, posebno muslimanskim državama, i da ne nameće nikome svoj šiijski islam. Politika islama jeste zasnovana na panislamizmu kao političko-religioznom pokretu za ujedinjavanje svih muslimana bez obzira na vjerske pravce. Na toj platformi koju je promovisao Ajatollah Homeini, a nastavili svi ajatollasi koji su došli poslije njega, sukobi u Jemenu nisu proizvod iranskih geopolitičkih opservacija sa ciljem povećavanja životnog prostora šiija (Darvinizam).
Da bi na interdisciplinaran način još detaljnije obrazložili razloge agresije Saudijske Arabije na Jemen a opet u kontekstu borbe između Irana i iste kao svjetskih lidera Muslimana napravit ćemo određene paralele između dva različita politička sistema i dvije različite političke kulture. Iran je prema prethodnim navodima svoje prvo demokratsko iskustvo stekao održavanjem nacionalnih izbora 1906. godine. Nakon prve sjednice iranskog parlamenta 7. oktobra, usvojen je ustav po belgijskom modelu 30. decembra te godine. Poseban pečat ovoj demokratiji dala je tada islamska ulema. Ovo je nezabilježeno u svjetskoj historiji.
Za razliku od arapskih monarhija, iranska politička struktura disperzirana je na veći broj centara odlučivanja. Tačno je da vrhovni lider ima najveće ovlasti u političkoj hijerarhiji Irana. Tačno je i to da iranski ustav omogućava predsjedniku da smijeni ministre, ali i Parlament (Medžlis) ima zadnju riječ, a također i sami poslanici u Parlamentu imaju mogućnost opozvati ministre.
Arapska imperija se urušila u 12. stoljeću prodorom mongola i padom Abesinijskog hilafeta. Od tada se njezino teritorijalno jedinstvo nikada nije obnovilo. Perzija je svoje carstvo obnovila u 16. stoljeću sa šiijskim islamom kao državnom religijom.
Prema geopolitičkim procjenama sukob između Saudijske Arabije i snaga plemena Huti će se nastaviti ali ne sa učešćem kopnenih snaga Saudijske Arabije, nego djelovanjem poznatim u novoj strategiji NATO pakta udar sa distance, što može odužiti ishod ratnih djejstava, što odgovara i SAD-u radi daljnje prodaje naoružanja.
Međunarodna krizna grupa (MKG) u jednoj svojoj studiji utvrđuje da Huti dobijaju podršku Irana i Libanskog Hezbollaha, ali da ta podrška nije odlučujuća za borbenu snagu Huta i da je znatno slabija od podrške koju države Perzijskog zaljeva pružaju protivnicima Huta u Jemenu. Dodaje se da Huti uglavnom barataju oružjem i drugom vojnom opremom, koje su sami oteli od Jemenskog državnog arsenala.
MKG citira jednog iranskog službenika, koji je htio ostati anoniman, kako je iranski uticaj u Jemenu precijenjen.
„On je doista minimalan i to znaju i Saudijci. Osim toga Jemen je veoma udaljen od naše obale, da bi se moglo poslati oružje.“
Saudijska Arabija je na bombardovanje u Jemenu potrošila milijarde dolara, a prema neprovjerenim podacima svaki dan njenih borbenih aktivnosti istu košta 750 miliona dolara. Saudijska Arabija je prema pisanju www.strijelainfo i prema izvorima iz državne televizije na granici prema Jemenu poslala oko 150.000 vojnika od ukupno 250.000 koliko ih ima u državi sa najmodernijim oružjem.
Najveći problem vojske Saudijske Arabije su loša obučenost te nedostatak vojno-obavještajnog sektora.
Problem je što Saudijska Arabija na terenu u Jemenu nema saveznika! Može računati tek na dio vojske. Sunije su podijeljene. Velika plemenska konfederacija Hached pridružena je Muslimanskom bratstvu, koje Saudijska Arabija smatra smrtnim neprijateljem. Neprijatelj je i Al-Qaeda, a već određeno vrijeme se pojavio i ISIL, koji saudijsku dinastiju smatra nevjernicima koje treba uništiti. Postoji opasnost da se znatan broj sunijskog stanovništva pobuni bude li previše civilnih žrtava. Zato Rijad ograničava vojnu akciju na zračne napade koji su već oslabili hutuistički obruč oko Adena.
Interesantno je da međunarodna zajednica šuti kada je rat u Jemenu u pitanju, uprkos upornom kršenju Ženevske konvencije, koja se puno drastičnije krši nego u drugim ratovima koje je zapad podržavao: Iraku, Siriji, Libiji i Gazi.

 

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 08 Maj 2017 13:51