Kriza uspostave države u Bosni i Hercegovini

Krize i izazovi oko uspostave države u Bosni i Hercegovini posljednjih su godina dostigli krajnju tačku. Ove krize koje se ciljano ispoljavaju u formi srpskog, hrvatskog i bošnjačkog etnonacionalizma sprečavaju jačanje misli o nacionalnim interesima i interesima država-nacija. Ovdje se radi o više kriza: filozofskoj, strukturalnoj, ekološkoj, o krizi jezika i komunikacije. Politička kriza “zaogrnula“ se u religijsko ruho i ovaj fakat onemogućava da se raskrinkaju etno struje a upravo zbog religijskih tendencija, sve ovo također je ozbiljna zapreka u uspostavi diskursa nacionalnih interesa.
Sadašnje krize država-nacija u BiH mogu se iskoristiti u pozitivnom smislu u rješavanju postojećih problema. Prema riječima Spragensa, kriza u jednom društvu, prepoznavanje njenih uzroka i puteva rješavanja glavni je začetnik političke misli. Platon koji je bio svjedokom haotične krize i neznanja svog doba kroz svoju političku filozofiju promovirao je državu kao odgojnu instituciju čija mladica nije kao kod Sokrata smežurana i suha već zelena i propupala. Hobbes je svoju političku teoriju razvio promatrajući krizu autoritarizma, neustrojenosti i pobuna u engleskom društvu. Kako je tumačio Hegel misao se uvijek pomalja poslije i predstavlja odgovor na krizu koja se dogodila prije. Bosanskohercegovačke krize javljaju se: u formi prijetnji od strane političara iz entiteta Republika Srpska a vezano za održavanje referenduma i eventualnog odvajanja od BiH; kriza Hrvata predstavlja nacrt formiranja trećeg entiteta kao nešto što je neprihvatljivo kada se radi o zaštiti ustavne jednakosti Hrvata unutar BiH a kriza Bošnjaka ogleda se u njihovim naporima da ospore zakonitost obilježavanja Dana republike Srpske te pokretanju revizije tužbe BiH protiv Srbije i odbijanjem Suda u Hagu. Sve su ovo krize uspostave država-nacija a kroz jedan široki dijalog u društvu može se formirati mišljenje o državi. Iz dubina ovih kriza treba pronaći put budućnosti i jednim kritičkim metodom kroz dijalog pomoći u rasvjetljavanju problema a to bi ujedno vodilo ka formiranju jedne kritičke političke kulture u društvu. Jedna od sadašnjih karakteristika “ustuknuća” države u bosanskom društvu je da političari nakon što proizvedu krizu, obično je nakon nekog vremena predaju zaboravu i time se praktično zatvara mogućnost eventualnog dijaloga i razgovora o problemu.
Veliki broj bosanskih intelektualaca uglavnom govore o miroljubivom suživotu naroda BiH u prošlosti i ističu kako je ondašnje bosanskohercegovačko društvo bilo idealan primjer suživota ii tolerancije. Neki se, naravno, pozivaju na bivšu Jugoslaviju i na dobre odnose među narodima. Elemenat religijsko-etničkog suživota, povijesno i kulturno, datira na ovim prostorima još od osmanskog doba. Taj je elemenat čvrst i nadilazi etničke nacionalističke tendencije. Taj elemenat definira duh bosanske nacije. Međutim, dobri odnosi među narodima u vrijeme Jugoslavije a i prije ne mogu biti potvrda za postojanje države-nacije u Bosni i Hercegovini. Pojam država-nacija u Bosni i Hercegovini je relativno nov i BiH će samo u slučaju formiranja jedne nezavisne vlasti dobiti priliku da uobliči ovaj pojam. Od 1990. godine do danas najveći bosanskohercegovački problem je u nedefiniranju ovog pojma, a njegovo definiranje iziskuje učešće građane ove teritorije.
Od XV stoljeća do raspada Jugoslavije teritorijom BiH su vladali drugi; čak i u doba Jugoslavije kada je BiH imala autonomiju Beograd i Srbi su posredstvom vladajućeg sistema jednostrano upravljali njome. U eri Jugoslavije marksistička ideologija i Titovo liderstvo odigrali su ključnu ulogu u uspostavi države i jugoslavenskog društva, ali stoga što je pojam države u doba socijalističke Jugoslavije bio ideološki determiniran slabljenjem ove ideologije i društvo se našlo pred slabljenjem i raspadom.
Sve dok se ne objasni pojam države neće biti moguća stabilizacija vlasti i kontinuiteta suživota među narodima. BiH je sada u tački povijesnog zaokreta, kako bi kazao Marks, kako bi na globalnoj političkoj sceni opstala kao nezavisna zemlja. U tom smislu je nužno definiranje države-nacije koje će voditi ka prevazilaženju kriza i izazova. Definicija država-nacija ima značenje jačanja nacionalnog interesa i suvereniteta a opadanje etničke moći u zemlji. Svi teorijski obrasci u kojima se BiH predstavlja kao multinacionalno društvo, teritorija sa miroljubivim suživotom pripadnika različitih religija i sl. sadrže pola istine, drugo pola je da država-nacija u BiH koja je formirana nakon raspada Jugoslavije predstavlja jednu modernu političku egzistenciju. U takvoj političkoj egzistenciji dva pojma “država” i “nacija” se trebaju redefinirati. U novoj političkoj egzistenciji nužna je koordinirana veza između države i nacije dok filozofski temelj objašnjenja ovog pojma država-nacija nije utvrđen a ako i jeste nije se transformirao u jedan opći diskurs. U sadašnjoj poziciji objašnjenje pojma države sa političko-filozofskog aspekta suočeno je sa nacionalističko-etničkim zaprekama. Možda u svemu ovome Bošnjaci iskazuju više tendencije ka pojmu država-nacija. Kakogod, ali dominacija diskursa etničkog nacionalizma je vidljiva kod tri glavne etničke skupine u BiH.
Uopće uzev, u fizičkom smislu država tj. Birokracija, dočim ministarstva i ostale institucije uglavnom dolaze kao potvrda u napretku nacrta država-nacija, a politička elita koja je većinom inspirirana etnonacionalističkom mišlju formiranje države i njihove poslove uzimaju kao argument za pozitivno funkcioniranje država-nacija. Pojam države kako ga tretiraju moderni filozofi nije fizički pojam i ne podrazumijeva brojnost ministarstava, ili velikih zgrada ili najmodernijih automobila. Država, tj. vjerovanje u pitanje predstavljanja naroda jedne teritorije. Prema tome, odnos države i naroda je jedan uzajaman odnos. Ako političari ne odslikavaju zahtjeve naroda i ako narod ne slijedi i ne pokorava se državi onda država i ne postoji. Na tragu toga, sa pojmom država treba imati filozofsko sučeljavanje. Postoji nešto namijenjeno ljudima koji dolaze i odlaze i što ima kontinuitet i to je apstraktna kategorija, a ta apstraktna kategorija jeste upravo onaj pojam države koji sada vlada političkom misli. Ovaj pojam prije svega treba biti analiziran u svijesti i misli stanovnika jedne zemlje kao stožer političkog egzistiranja. Ukoliko je pojam države lišen poimanja filozofske misli vlasti i političari djeluju prema vlastitom razumijevanju interesa i ne postoji generalno poimanje pojma nacionalnog interesa. Tako je i kriza u bosanskohercegovačkoj politici proistekla zbog nepostojanja apstraktnog objašnjenja pojma države.
Kada je riječ o pojmu država-nacija treba imati u vidu da BiH nije jedina zemlja koja se našla u krizi. I na globalnoj ravni su neke političke egzistencije suočene s krizom. Zemlje poput Libije, Sirije i Iraka su se zbog nepostojanja nacionalnog slaganja i slabljenja države u njenom filozofskom poimanju, tj. slabljenja unutarnjeg jedinstva i cjelovitosti veoma jednostavno raspale izložene utjecaju vanjskih pritisaka i utjecaja. Ovdje bi se moglo postaviti pitanje zašto ovakvi pritisci na zemlje poput Irana, Rusije, Kine, Turske ili Egipta ne mogu proizvesti raspad ovih društava? U ovim zemljama pojam države je definiran i kao takav se ustabilio i ne radi se ni o kakvom vještačkom niti ideološkom pojmu. U nekim drugim regionima, kao što je primjera radi Saudijska Arabija koja ima zavidnu ekonomsku moć, tamo pojam država-nacija ne egzistira u filozofskom niti modernom poimanju. I druge arapske zemlje Perzijskog zaljeva imaju sličnu sudbinu i niti u jednoj nema nacije. Akumulirane skupine na nekom mjestu ukoliko nemaju političko-povijesno, jezičko i duhovno zajedništvo ne mogu se smatrati nacijom. Ove države se oslanjaju na naftne prihode i jednog dana kada ti naftni prihodi opadnu mnoge zemlje Perzijskog zaljeva naći će se pred krizom identiteta i doći će do njihovog raspada.
Kriza država-nacija ispoljava se u raznim oblicima. Neki se upinju da umjesto vlastitog stvore predodžbu da pripadaju identitetu drugoga. Neki, pak umišljaju da bosanski muslimani, a nakon što je Bosna i Hercegovina stekla nezavisnost, predstavljaju dio islamskog ummeta te da se muslimani Bosne trebaju više okrenuti islamskom identitetu i ummetu. Islamski ummet je jedan veoma osjetljiv kulturološki pojam i nikada u povijesti islamskog ummeta nije egzistirao u značenju jednoće islamskoga svijeta. Neki su se kada se radi o primjeni pojma, ummet našli u misaonoj zbrci. Ummet je po svojoj suštini bila zajednica koja je formirana u Medini na temelju društvenog ugovora između stanovnika Medine i između ostalih, Jevreja. Specifikum ummeta je vođa kojeg slijedi narod a taj vođa posjeduje duhovno-etička svojstva. Skica pojma ummeta u bosanskohercegovačkom društvu je jedno pogrešno poimanje ovog pojma. BiH ne može biti dio ostalih muslimanskih zemalja i ne treba to ni pokušavati. Kako BiH misli da sa zemljama poput Turske, Saudijske Arabije ili Katara formira jedan ummet? Sa zemljama čija je vanjska politika u velikoj mjeri pod zapadnom dominacijom.
Osjećaj tuđeg identiteta se primjećuje kod svih bosanskohercegovačkih naroda. Neki svoj politički identitet poistovjećuju sa islamskim ummetom; neki svoj katolički identitet poistovjećuju sa hrvatskim identitetom ili svoj pravoslavni identitet poistovjećuju sa srbijanskim identitetom. U svim ovim slučajevima negira se vlastiti, povijesni, kulturni, politički, religijski bosanski identitet a uzima se tuđi identitet kao središnja identitetska os. Neki drugi koji snivaju o modernoj osmanskoj vlasti ili naftnim arapskim dolarima ne vode računa o bosanskohercegovačkoj poziciji i realnosti i svojim selefijsko-vehabijskim pristupom doprinose još većem zapetljavanju pitanja identiteta. Realnost je ta da nijedna muslimanska zemlja ne želi politizirati pojam islamskog ummeta. Kada jedan Hrvat, Srb ili Bošnjak svoj politički identitet poistovjećuju sa Hrvatskom, Srbijom ili Turskom oni rade protiv nacionalnog interesa. Kao što je za jednog iranskog, turskog ili egipatskog muslimana pojam domovine i nacije veoma bitan, i kao što se jedan Zagrepčanin ili Beograđan vezuju za Hrvatsku ili Srbiju tako i jedan Bosanac u slobodi svog političkog identiteta treba dati prednost racionalnom interpretiranju političkog identiteta utemeljenog na nacionalnim interesima nad etničkim identitetom koji počiva na emocijama.
Muslimanske zemlje Bliskog i Dalekog istoka, Srednje Azije i Afrike imaju svoje specifične nacionalne interese i vezanost za određenu teritoriju i ne samo da ne postoji jedinstvo među muslimanskim zemljama nego su proturiječnosti i tenzije među njima izraženije nego ikada. Čak i za zemlju kakva je Turska koja baštini osmanlijsko naslijeđe i govori o reviziji ovog političkog naslijeđa veliko tursko jedinstvo je važnije od pitanja ummeta. Turska država troši milione dolara za jedinstvo među Turcima od granica Istočne Evrope do kineskog Turkestana.
Sadašnju političku stvarnost BiH obilježava etnički nacionalizam kojeg sprovodi politička elita. Brass piše: „ Kada elita koja se protivi državi ne posjeduje oruđe moći ili sile kao djelotvornu konkurenciju državi tada se okreće uspostavi simbola. Ukoliko je ova elita ponikla iz etničkih grupa (kulturnih, jezičkih i vjerskih) tada će ona posegnuti za simboličkim izvorima na temelju kulturnih, jezičkih i vjerskih različitosti.“ Projekat „etno-simbolizma“ je oruđe nekih etničkih elita upereno protiv države a na temelju etničkih želja. Međutim, nije jasno da li ovakvi etnički zahtjevi imaju društveno uporište u narodnim masama ili ne! Etnička elita uglavnom svoje želje potura kao narodne a sva je mudrost u tome da u ovaj „falsifikat“ i ovu laž uvjere druge. Elite se natječu u procesu uspostave promjena u formama vrijednosti i obrasca ponašanja i njihovoj transformaciji u političke simbole kontrolišući pri tome odanost etničkih grupa ili teritoriju unutar etničke grupe. U tom animiranju etničkih skupina protiv one suparničke ili protiv centralne vlasti elite nastoje da višestruke grupne simbole svedu pod jednu formu argumentirajući to time da se pripadnici jedne grupe razlikuju od ostalih ne u jednom već sa više različitih aspekata a svi kulturološki elementi grupe samo pojačavaju ovu problematiku.
Korištenje religijskih kategorija, islamske i kršćanske, za davanje legaliteta etničkom nacionalizmu predstavlja instrumentaliziranje religije. Religije se ne bave političkim identitetom već motre na politiku i zajednicu sa etničkog aspekta i aspekta društvenih odgovornosti. Religije u društveno-političkoj sferi podupiru uspostavu etičkih vrijednosti, a kao prvu na toj ljestvici uspostavu pravde. Temeljem toga, ukoliko religijska misao postane sredstvom nacionalizma ili drugih ideologija ona svoje religijske vrijednosti žrtvuje tim ideologijama. Dakle, izbor vlasti je jedno racionalno humanističko pitanje pri čemu je nužna odbrana nacionalnih interesa pred etničkim nacionalizmom. I to je jedna sveobuhvatna nužnost. Ne mogu se građani jedne države dijeliti na: svoga ili drugoga. Država mora pokazivati jednakopravnost građana pred zakonom. Ovo je obrazac Poslanikovog medinskog društva u kojem su svi građani pa tako i Jevreji bili jednakopravni pred zakonom.
I javno mnijenje BiH je zalutalo u raspravama oko pitanja država-nacija. Javno mnijenje je aktivno poprište komunikacije između države i nacije i formiranja te relacije. Ukoliko postoji ovo poprište u jednoj prirodnoj i aktivnoj formi, tada će se formirati i ustrojena medijska komunikacija. Država će polučiti korist iz društvenog kapitala a u naciji će se formirati zajedničke vrijednosti kao što su povjerenje i zajedništvo što će u konačnici voditi „zajedničkom“ jeziku. Slabljenje javnog mnijenja vodi jačanju populizma. Ovo pitanje proistječe iz povijesnog slabljenja građanskog društva, nemoći dijaloga na teorijskoj i praktičnoj ravni i neposjedovanja sposobnosti dijaloga, pozicije javnog mnijenja te opće društvene klime. Sistem komuniciranja države i političara sa društvom je jednosmjeran, naredbodavni, vertikalan i utemeljen na propagandi s ciljem izrugivanja javnog mnijenja. U takvoj konstelaciji javno mnijenje se ne može afirmirati i stoga se javnom mnijenju posvećuje pažnja od slučaja do slučaja ili pred neka dešavanja kao što su izbori ili u slučaju pobune. Stoga se i kaže da se kontrola preobražava u važno sredstvo komunikacije između države i društva i prekomjerno se oslanja na sigurnosni sistem i političko kontroliranje. Kada nema formiranog javnog mnijenja to predstavlja jedan dodatni teret za medije i onda mislimo da mediji mogu djelovati umjesto civilnih i vladajućih institucija. Ono čemu svjedočimo jeste slabljenje državnih medija, federalnih i medija Republike Srpske što je posljedica komunikacijskog razmimoilaženja ovih vlada.
Veoma je važno pitanje na koji način društvo, država i mediji mogu doći do zajedničkog razumijevanja neke problematike te da se među njima uspostavi dijalog u cilju njenog rješavanja. U tom smislu mediji mogu doprinijeti uspostavi atmosfere zajedničkog razumijevanja. Koliko god možemo treba izbjegavati oblikovanje nasilnih i ekstremnih formi koje nastoje oslabiti konstrukciju društvenog dijaloga i međusobnog povjerenja što će naravno imati velikog utjecaja na formiranje slobodnog ozračja i službenog priznavanja različitosti i pluralizma.

 

Save