Sjedinjene Države su odgovorne za masakar Palestinaca u Bejrutu 1982. godine

Rashid Khalidi

Ovo je bio tek jedan od neočekivanih udaraca loše osmišljenih i moralno pogrešnih odluka koje su američki kreatori politike načinili tokom rata 1982. godine. Decenijama kasnije, Sjedinjene Države nastavljaju da ponavljaju slične greške na Bliskom istoku, sa ilegalnim invazijama, intervencijama, okupacijama koje koštaju hiljade stotina života, te kroz njihovu slijepu podršku i naoružavanje najzloglasnijih režima u regiji. 

pdf

Sažetak
Ovo je bio tek jedan od neočekivanih udaraca loše osmišljenih i moralno pogrešnih odluka koje su američki kreatori politike načinili tokom rata 1982. godine. Decenijama kasnije, Sjedinjene Države nastavljaju da ponavljaju slične greške na Bliskom istoku, sa ilegalnim invazijama, intervencijama, okupacijama koje koštaju hiljade stotina života, te kroz njihovu slijepu podršku i naoružavanje najzloglasnijih režima u regiji.
Ključne riječi: SAD, Bliski istok, invazija, intervencija, naoružavanje


Washington im je jasno zagarantovao sigurnost – a nedavno otkriveni dokumenti ukazuju na to da je Izrael obavijestio SAD o tome šta su oni i njihovi saveznici namjeravali da učine.
U noći 16. septembra, 1982. godine, moj mlađi brat i ja smo zapanjeno posmatrali desetine izraelskih signalnih raketa koje su nadlijetale južne dijelove Bejruta, što se činilo da traje cijelu vječnost. Znali smo da je izraelska vojska prije dva dana okupirala zapadni dio grada. No, signalne rakete se koriste da bi osvijetlile bojište, a pošto su PLO borci, koji su pružali otpor izraelskoj vojsci tokom višemjesečne opsade grada, već bili evakuisani iz Bejruta, otišli smo u krevet zbunjeni, pitajući se kakvi su to neprijatelji ostali da ih sada vojska goni.
Ovo je bilo prije nešto više od mjesec dana, nakon primirja iz 12. avgusta, koje je navodno okončalo rat, nakon čega je uslijedilo povlačenje PLO snaga iz grada. Okidač za izraelsku okupaciju zapadnog Bejruta bio je atentat iz 14. septembra na jednog od bliskih saveznika Izraela, budućeg libanskog predsjednika, vođe Libanske milicije i lidera fašistički zamišljene Falangističke partije, Bashira Gemayela.
Ono što smo vidjeli noć prije nam je postalo jasno kada smo 17. septembra sreli dva američka novinara. Oni su upravo posjetili scenu neprekidnih masakara u izbjegličkim kampovima u Sabri i Shatili, koji su bili dom hiljadama raseljenih Palestinaca, kao i velikom broju Libanaca. Odveli su ih u kamp mladog američkog diplomate, Ryana Crockera, koji je bio prvi američki zvaničnik koji je podnio prijavu na osnovu onoga što je vidio. Od njih smo saznali da je izraelska vojska prethodne noći koristila signalne rakete kako bi osvijetlila put libanskoj desničarskoj miliciji koju su Izraelci poslali u Shabru i Shatilu. Prema historičaru Byanu al-Houtu, od 16. do 18. septembra, ovi vojnici su ubili preko 1.300 palestinskih i libanskih civila (za više o tome vidjeti prerađenu verziju moje knjige Pod opsadom: proces donošenja odluka u PLO tokom rata 1982.).
„Ubit ćemo ih. Oni neće ostati tu. Vi ih nećete spasiti.“ – riječi Airela Sharona posebnom američkom izaslaniku Morrisu Draperu, 17. 9. 1982. godine.
Dokumenti sa kojih je nedavno skinuta oznaka povjerljivosti u Izraelskoj državnoj arhivi govore nam da se američka vlada baš i nije slagala sa onime što su Izraelci i njihovi saveznici namjeravali uraditi. Posebni izaslanik Morris Draper, koji je imao instrukcije da osigura povlačenje izraelske vojske iz zapadnog Bejruta, susreo se 17. septembra sa izraelskim zvaničnicima u Jerusalemu. Tamo mu je izraelski ministar vanjskih poslova rekao da je u zapadnom Bejrutu ostalo 2.000 naoružanih „terorista“. Ministar odbrane Ariel Sharon je iz toga tipično iskonstruisao i zakomplikovao situaciju. „U Bejrutu je trenutno nekoliko hiljada terorista“, rekao je američkom izaslaniku, izazivajući njegov zahtjev za povlačenje izraelskih trupa: „Da li je u vašem interesu da oni ostanu tu?“ Sudeći po transkriptima, Draper nije uspio da opovrgne Sharonove lažne tvrdnje o prisustvu više hiljada „terorista“, no kada je blago osporio neke druge njegove tvrdnje, ministar odbrane je postao još oštriji, izjavljujući: „Stoga ćemo ih mi ubiti. Oni neće ostati tu. Vi ih nećete spasiti. Nećete spasiti ove grupacije međunarodnog terorizma.“ Ponovo, Draper nije uputio prigovor na ove hladnokrvne riječi, koje su bile zasnovane na lažima.
Kada se izmoreni američki izaslanik napokon obratio okupljenim izraelskim zvaničnicima: „Mi nismo mislili da ćete vi doći u zapadni Bejrut. Niste se trebali miješati“ - Sharonov ton je postao još više zapovjednički. „Mislili ste ili niste mislili. Kada je riječ o našoj sigurnosti, mi nikada nismo pitali za mišljenje. Niti ćemo ikada pitati. Kada je riječ o našem postojanju i sigurnosti, to je naša lična odgovornost i nikada nećemo drugima dopustiti da odlučuju za nas.“
Ono što nije bilo poznato Draperu, jeste da je upravo dok se vodio ovaj razgovor, libanska milicija, koju je Sharon poslao u izbjegličke kampove, tamo činila gnusne radnje, tamo gdje je nepotrebno reći da nije bilo više hiljada dobro naoružanih PLO boraca. Sharon nije mogao biti brutalnije iskren kada je svojim američkim sagovornicima rekao da će ubiti „teroriste“. Činjenica da je pravo ubijanje bilo djelo izraelskih posrednika, koje su Sharonove snage obučavale, naoružavale i slale da urade prljav posao za njih (radije nego da to bude djelo izraelskih vojnika), nije mnogo promijenila sveukupnu moralnu računicu kada je u pitanju ovaj zločin. Sljedeće godine, izraelska istražna komisija je otkrila da je Sharon, kao ministar odbrane, snosio „vlastitu odgovornost“ za masakar, te je preporučeno da ga se otpusti sa njegove ministarske pozicije.
Američka odgovornost za ove i druge ishode izraelske invazije Libana seže mnogo dublje čak i od činjenice da je državni sekretar Alexander Haig dao zeleno svjetlo za ovaj pokolj, što je sada već potvrđeno. A to ne samo da je povezano sa nabavkom brojnih američkih sistema smrtonosnog oružja, koje je bilo korišteno u očitom kršenju namjene u odbrambene svrhe za koje je oružje bilo predviđeno po američkom zakonu. Sharon je eksplicitno upozorio američke zvaničnike da će se to desiti. Prema Draperu, Sharon je ranije rekao Haigu i drugim Amerikancima da očekuju „da ćemo se pobrinuti da američko oružje bude izbačeno iz američkih aviona na Liban, te da će civili biti ubijeni.“ S obzirom na sve ove faktore, američka odgovornost je očito prevazišla puku umiješanost, te sugerira na to da su bili u dosluhu sa Izraelcima.
Njihova odgovornost seže još dublje, do neuspjelog pokušaja da zaštite više od 1.300 palestinskih i libanskih žrtava septembarskog masakra u Sabri i Shatili. Amerikanci su im vrlo jasno zagarantovali zaštitu, koju je PLO mukotrpno ispregovarao sa američkim diplomatima tokom pregovora o primirju. Pokolj koji se desio u Sabri i Shatili je stoga bio rezultat ne samo akcija anti-palestinske desničarske libanske milicije koja ga je sprovela, već i odluka Sharona te drugih koji su poslali miliciju u izbjegličke kampove, te onih koji su im pružili podršku. U svjetlu stvari na koje se SAD pismeno obavezala PLO-u kako bi se osigurala evakuacija iz Bejruta mjesec dana prije, ove žrtve su bile i izravna odgovornost Reaganove administracije.
„Preostalim nenaoružanim Palestincima u Bejrutu koji poštuju zakon... bit će odobreno da žive u miru i sigurnosti. Libanska i američka vlada će osigurati dovoljne sigurnosne uslove...“ – stajalo je na zvaničnoj poruci američkog izaslanika Philipa Habiba upućenoj libanskoj vladi i PLO-u.
Specijalni predsjednički izaslanik Philip Habib je svečano prisegnuo u ovoj poruci, koja je bila poslana PLO-u putem libanskog premijera Shafika Wazzana. Isto to je bilo zajamčeno u prepisci sa libanskom vladom. Na prvoj od ovih poruka, iz 4. 8. 1982. godine, pisalo je sljedeće: „Mi također potvrđujemo jamstvo Sjedinjenih Država u pogledu sigurnosti izbjegličkih kampova u Bejrutu.“ Američka poruka iz 18. 8. upućena libanskom ministru vanjskih poslova je glasila:
„Preostalim nenaoružanim Palestincima koji poštuju zakon, uključujući i porodicama onih koji su se već premjestili, bit će dozvoljeno da žive u miru i sigurnosti. Libanska i američka vlada će pružiti potrebne sigurnosne uslove... bazirane na jamstvu vlade Izraela i lidera određenih libanskih grupa sa kojima su bili u kontaktu.“
Ispostavilo se da je ovo jamstvo bilo potpuno bezvrijedno, jer Washington nije bio spreman da isto osigura na multilateralnoj i međunarodnoj razini, niti je osigurao angažovanje međunarodnih snaga, što je tražio PLO i odbio Habib, a što je bilo neophodno za zaštitu tih nevinih ljudi.
Ubrzo nakon ovih masakra, američke i francuske trupe su se vratile u Bejrut sa loše zamišljenom misijom, te su se Sjedinjene Države upetljale u krvavi sukob u Libanu. Iz takve zbrke je nastao Hezbollah, koji je postao smrtni neprijatelj Sjedinjenim Državama i Izraelu. Vrijedi se podsjetiti da su se mnogi od onih koji su finansirali ovu grupu borili u PLO-u tokom 1982., te su svjedočili masakru Palestinaca i Libanaca u Sabri i Shatili. Oni se sjećaju ovih užasnih dešavanja, čak iako su Amerikanci to zaboravili. Stoga su brojni uposlenici koji su bili ubijeni kada je američka ambasada uništena u proljeće 1983. godine, te marinici koji su poginuli kada su njihove kasarne eksplodirale kasnije te godine, kao i mnogi Amerikanci koji su oteti ili ubijeni u Bejrutu tokom sljedećih godina, zapravo bile žrtve stvarnog i očitog dosluha u kojem su bile SAD i izraleski okupatori.
Ovo je bio tek jedan od neočekivanih udaraca loše osmišljenih i moralno pogrešnih odluka koje su američki kreatori politike načinili tokom rata 1982. godine. Decenijama kasnije, Sjedinjene Države nastavljaju da ponavljaju slične greške na Bliskom istoku, sa ilegalnim invazijama, intervencijama, okupacijama koje koštaju hiljade stotina života, te kroz njihovu slijepu podršku i naoružavanje najzloglasnijih režima u regiji.

 

 

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenpetak, 13 Oktobar 2017 08:10