Činjenice o Korejskom ratu: UN-ovo Vijeće bezbjednosti, instrument u ratovima koje predvodi Amerika, očito je pristrano u slučaju Sjeverne Koreje

Carla Stea

Rezolucija 2371 nanosi ekonomsku torturu Sjevernoj Koreji. Rezolucija Vijeća bezbjednosti je protivna svakoj logici: uvodi zabranu na izvoz ribe kako bi spriječila razvoj nukelarnog naoružanja Sjeverne Koreje.

pdf

Rezolucija 2371 nanosi ekonomsku torturu Sjevernoj Koreji. Rezolucija Vijeća bezbjednosti je protivna svakoj logici: uvodi zabranu na izvoz ribe kako bi spriječila razvoj nukelarnog naoružanja Sjeverne Koreje.

Obnavljanje znanja o Korejskom ratu
Novembar 7, 1950. godine: „Upravo onda kada je došlo do zatišja u borbi i kada se činilo da je mir moguć, general MacArthur je scenirao ogromni, ubilački napad koji je krenuo izravno sa kineskog fronta, uništavajući većinu gradova u područjima u kojima je bombardovanje bilo zabranjeno radi sprečavanja narušavanja mira na granici.“ „Dolazile su vijesti da je general MacArthur naredio prva bombardovanja bez odobrenja iz Washingtona“ rečeno je 15. oktobra u New York Timesu. General Stratemeyer, komandant zračnih snaga na Dalekom istoku je opisao napad: „Tada su borilački avioni pomeli područje sa mitraljezima, raketama i zgusnutim benzinskim bombama. Iza njih, uslijedile su eksplozivne bombe teške 450 kilograma na željezničku prugu i mostove na rijeci Yalu. Nakon toga, ostali avioni su koristili zapaljive materijale na području duž jugoistočne obale rijeke dugo četiri kilometra. Zračne snage su tvrdile da je više od 90 % grada uništeno...“ Između ovih linija se može uočiti ravnodušnost prema ljudskoj patnji, koja mene kao Amerikanca čini duboko posramljenim zbog onoga što je toga dana bilo počinjeno u regiji Sinujiu...
Masovno bombardovanje Sinujiua 8. novembra bilo je početak utrke između mira i provokacije. Užasna kazna je prijetila narodima Zapadnog svijeta, koji su s takvom lakoćom prihvatili da ti činovi budu počinjeni u njihovo ime. Jer piromani su se nadali da će na taj način zapaliti svijet.“

I. F. Stone, Skrivena historija Korejskog rata, str. 178–179.
Uvod: Izdaja Osnivača Ujedinjenih naroda, američkog predsjednika Franklina Delano Roosevelta
Sve akcije UN-ovog Vijeća bezbjednosti protiv Sjeverne Koreje su osnovane na ilegalnoj i nemilosrdnoj izdaji prvobitne namjere predsjednika Sjedinjenih Država, Franklina Delano Roosevelta, osnivača Ujedinjenih naroda, omiljene mu organizacije, koju je osnovao kako bi očuvao mir u svijetu. Možda je jedna od najskandaloznijih izdaja predsjednika Roosevelta bila kada je Vijeće bezbjednosti odobrilo napad na Sjevernu Koreju. Ovo je historijski kontekst trenutnih podmuklih i pristrasnih akcija UN-a protiv Sjeverne Koreje. Prilikom kreiranja Ujedinjenih naroda, predsjednik Franklin Delano Roosevelt je zatražio da se sve bezbjedonosne akcije usvajaju koncenzusom, i jedino koncenzusom. Predsjednik Roosevelt je obaveznim proglasio da Sjedinjene Države i Sovjetski Savez moraju biti u saglasnosti kako bi se bilo kakav potez proglasio legitimnim. Kao što je izložio u svom pismu Vijeću bezbjednosti iz 13. jula 1950. godine, zamjenik sovjetskog ministra za vanjske poslove Andrei Gromyko je otkrio da je „Vijeće bezbjednosti sa odlukom iz 27. jula 1950. godine prekršilo najvažniji princip organizacije Ujedinjenih naroda.“
Posljedica ove ilegalne rezolucije, te naknadnih rezolucija o Sjevernoj Koreji, jeste pokušaj racističkog genocida na narod Sjeverne Koreje zbog kojeg je zamalo počeo Treći svjetski rat.

1. dio: Historija, 1950 – 1953.
13. 07. 1950. godine, pismo zamjenika sovjetskog ministra za vanjske poslove, Andrei Gromyka, generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, Trygve Lieu:
„Ilegalna rezolucija iz 27. juna 1950. godine, koju je Vijeće prihvatilo pod pritiskom vlade Sjedinjenih Država, pokazuje da Vijeće bezbjednosti nije postupilo kao tijelo čija je glavna odgovornost očuvanje mira, već kao alat kojim se koriste vladajući krugovi Sjedinjenih Država radi započinjanja ratova. Ova rezolucija Vijeća bezbjednosti predstavlja nasilan čin protiv mira. Ako je Vijeće bezbjednosti cijenilo pozive na mir, trebalo je da pokuša da pomiri zaraćene strane u Koreji prije nego što je usvojilo tako skandaloznu rezoluciju. Jedino su Vijeće bezbjednosti i Generalni sekretar bili u stanju da to učine. Ipak, nisu načinili taj korak, očito imajući u vidu da takva mirovna nastojanja proturječe planovima agresora. Nemoguće je ne primijetiti neumjesnu ulogu koju je generalni sekretar, Trgye Lie, imao tokom ovih dešavanja. Njegova odgovornost, temeljem njegovog poziva, bila je da osigura sigurnu provedbu Povelje Ujedinjenih naroda. Naprotiv, Generalni sekretar je, tokom razgovora o Korejskom pitanju u Vijeću bezbjednosti, unizno pomogao pri ozbiljnom kršenju Povelje od strane Sjedinjenih Država, te drugih država članica Vijeća bezbjednosti. Stoga je Generalni sekretar pokazao da nije toliko posvećen jačanju organizacije Ujedinjenih naroda i promovisanju mira, koliko je zainteresovan za pomoć vladajućih krugova u Sjedinjenim Državama, kako bi proveo njihove agresivne agende vezane za Sjevernu Koreju.“
Ono što je Vijeće bezbjednosti kriminalno zanemarilo u cijeloj stvari oko krize u Koreji jeste pismo iz 7 decembra 1950. godine, koje je ministar vanjskih poslova Sjeverne Koreje Pak Hen En poslao iz Sinujia, opisujući monstruozno klanje kojem je narod Sjeverne Koreje bio izložen, što je prethodno potvrđeno i od generala Stratemeyera.
„Ne samo da vode rat protiv oružanih snaga već pored toga najvećim dijelom napadaju civile. Metodama kojima se služe civilizovani barbari, američke oružane snage bombardiraju iz zraka, iz mora, te na druge načine, uništavajući velika industrijska postrojenja, brišući male i velike gradove sa lica zemlje, uništavajući sela, a sada sa dolaskom zime, počeli su da rade na sistematskom uništavanju preostalih naselja. Američki ratni avioni su dnevno znali izvršiti hiljade bombardovanja sjevernokorejskih gradova i naselja. Koristeći stategiju „spaljena zemlja“, američke zračne snage su bombardovale gradove i sela u kojima nije bilo nikakvih vojnih meta, uništavajući kuće i privatne posjede mirnih stanovnika, za sobom ostavljajući milione beskućnika u neimaštini i oskudici. Ovo sistematsko bombardovanje preostalih naseljenih mjesta je bilo najintenzivnije u drugoj polovini oktobra. Američki avion je bombardovao i uništio gradove Sunchon, Kzachen, Gudyan, Hichen, Denchen i Koin. U novembru su to bili gradovi Kanggye, Sinujiu, Yideyu, Senchen, Gusen, Tmichen, Cholsan, Buktin, Kosan, Manpo, Tyugandin, Hweren te drugi. U gradu Kanggye od 8000 zgrada ostalo je samo 500, u Sinujiu od 12 000 ostalo je oko 1000, u Chiannmpou od 1500 ostalo je oko 200 zgrada. Američki intervencionisti su spremni da unište svako živo biće kako bi od Sjeverne Koreje ostala samo pustinja na kojoj bi mogli da provedu svoje gramzljive planove porobljavanja korejskog naroda. Američki imperijalisti su pred korejski narod postavili prešutni ultimatum, ili se predajte dominaciji američkog imperijalizma ili ćemo uništiti svaku živu stvar u vašoj državi.“
Američki državni sekretar Dean Rusk je rekao da su SAD bombardovale „sve što se kreće u Sjevernoj Koreji, svaki mogući pedalj.“ Nakon što su iscrpili urbane mete, američki bombarderi su u kasnijim fazama rata uništili hidroelektrične brane i sisteme za navodnjavanje, poplavljajući poljoprivredna zemljišta i usjeve, te na taj način izgladnjujući i ubijajući ogroman broj stanovnika u Sjevernoj Koreji.

2. dio: Trenutna kriza
Danas, nakon 67 godina, još uvijek nije potpisan niti jedan mirovni sporazum između SAD-a i Sjeverne Koreje. Sjeverna Koreja očajno pokušava da se zaštiti od ponavljanja uništenja i pokolja koje su iskusili u prvom ratu.
Na sastanku Vijeća bezbjednosti UN-a, 5. avgusta 2017. godine, kineski ambasador Liu je pozvao na:
„Uspostavljanje mirovnog mehanizma osnovanog na suspenziji incijative suspenzije, koja poziva Sjevernu Koreju da obustavi svoja nuklearna i raketna postrojenja, te da Sjedinjene Države i Južna Koreja obustave sve opsežne vojne vježbe. Jačanje vojne prisutnosti na poluotoku je nauštrb ostvarivanja procesa denuklearizacije i očuvanja mira i stabilnosti u regiji.“
U isto vrijeme, ruski ambasador Nebenzia je izjavio sljedeće:
„Svi moraju razumjeti da će biti teško postići napredak u procesu denuklearizacije korejskog poluotoka sve dok Sjeverna Koreja osjeti direktnu prijetnju po svoju nacionalnu sigurnost. Jer tako Sjeverna Koreja posmatra rast vojnih aktivnosti u regiji, koje uključuju opsežne vojne vježbe SAD-a i obučavanja, angažovanja pomorskih snaga i aviona. Nadamo se da je obećanje Državnog sekretara Sjedinjenih Država bilo iskreno, te da Sjedinjene Države ne pokušavaju da zbace trenutni režim u Sjevernoj Koreji, prisilno ujedine poluotok, ili da izvrše vojnu intervenciju u državi. Sankcije ne smiju biti korištene za ekonomsko gušenje Sjeverne Koreje, ili za namjerno pogoršavanje humanitarne situacije. Takve sankcije mogu dovesti do značajnog opadanja životnih uvjeta kod naroda Sjeverne Koreje – na šta, uzgredno, upozoravaju i UN-ove humanitarne agencije.“
Rezolucija 2371, usvojena na ovom sastanku, može jedino biti opisana kao vid namjerne sadističke akcije od strane autora iste rezolucije.
U njoj se navodi:
„10. Odlučeno je da Sjeverna Koreja neće moći nabavljati, prodavati, niti prevoziti, direktno ili indirektno, sa svoje teritorije niti uz pomoć svojih državljana, niti pomoću brodova ili aviona, morsku hranu (uključujući ribu, rakove, školjke, te druge morske proizvode), a Sjedinjene Države će državljanima Sjeverne Koreje zabraniti izvoz ovakvih proizvoda iz Sjeverne Koreje, bilo da oni vode porijeklo iz Sjeverne Koreje ili ne, a za naknadne odluke o prodaji i transportaciji morske hrane (uključujući ribu, rakove, školjke, te druge morske proizvode) za koje su pismeni ugovori već finalizirani prije usvajanja ove rezolucije, sve države mogu dozvoliti da te pošiljke budu isporučene na njihove destinacije u roku od 30 dana od datuma usvajanja ove rezolucije sa napomenom Komiteta u kojoj su sadržani detalji o tim uvozima ne kasnije od 45 dana nakon datuma usvajanja ove rezolucije.“
18 avgusta, Associated Press je izvijestio iz Pekinga:
„Bijesni kineski biznismeni su rekli da će odluka Pekinga da primijeni UN-ove sankcije na uvoze morske hrane iz Sjeverne Koreje osakatiti ekonomiju mnogih gradova na sjeveroistoku Kine, što je izazvalo rijetke javne proteste nakon što je šokantni korak odjednom zaustavio trgovinu na granici. U gradu Hunchin, koji je dom hiljadama fabrika za procesiranje morske hrane, poraslo je nezadovoljstvo nakon što je Peking u utorak zabranio ulazak kamionima koji su prenosili tone morske hrane iz Sjeverne Koreje.“
Čini se da su trenutne neprekidne provokacije Sjeverne Koreje osmišljene kako bi razbjesnile Sjevernu Koreju, te za namjeru imaju da ovjekovječe neslaganje, što je obrazac koji uznemiravajuće podsjeća na prvi Korejski rat, koji su Ujedinjeni narodi podržali uz sumnjive odluke.
Generalni sekretar UN-a je 16. avgusta održao obraćanje pred UN-ovim novinarima, te je započeo govoreći da je u Koreji ubijeno više od tri miliona ljudi, „sa stopom civilnih žrtava većom od one u Drugom svjetskom ratu. Korejski poluotok je ostavljen u ruševinama.“ Dopisnik Reutersa je pitao sljedeće:
„Uoči zajedničkih vojnih vježbi između Sjedinjenih Država i Južne Koreje, koje Sjeverna Koreja posmatra kao eskalaciju tenzija, šta bi bila vaša poruka lideru Sjeverne Koreje te predsjedniku Trumpu?“
Dopisnik Reutersa je sročio pitanje smisleno, kako bi Generalnom sekretaru omogućio smislen, nepristan odgovor. Iznenađujuće, Generalni sekretar nije pokušao da pozove sve strane da obrate važnost na potrebu za deeskalacijom, te je umjesto toga odgovorio kriveći samo jednu stranu:
„Sve je počelo sa razvojem potencijalnih nuklearnih kapaciteta i velikog broja raketa koje imaju takve kapacitete.“
Njegovo optuživanje Sjeverne Koreje za odgovornost u kritičnoj situaciji na korejskom poluotoku je iskrivljavanje činjenica. Da li je on nesvjestan izjave sjevernokorejskog ambasadora Paka na zasjedanju Vijeća bezbjednosti, 14. oktobra 2006. godine:
„Demokratska narodna republika Koreja je još jednom pojasnila da ne bi imala potrebu da posjeduje niti jedno nuklearno naoružanje da se nije osjećala izloženom prijetnjama SAD-a, te [ova potreba za nuklearnim naoružanjem postoji sve] dok se SAD ne odrekne svoje neprijateljske politike prema Sjevernoj Koreji i dok se ne izgradi povjerenje među dvjema državama.“
Odgovor Generalnog sekretara bi možda udovoljio SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj, ali on je očito zanemario izjave Kine i Rusije, dvije države koje imaju jednako pravo glasa u slučaju krize na poluotoku. Generalni sekretar se nije osvrnuo ni na prijetnju koju predstavlja sistem proturaketnog štita THAAD koje su Sjedinjene Države postavile u Južnoj Koreji, te za koji su i Rusija i Kina izjavile nekoliko puta da predstavlja egzistencijalnu prijetnju za njihov vlastiti opstanak, što bi moglo da destabilizira cijeli evroazijski kontinent.
I neizbježno, usljed ovih dešavanja, dok je kinesko-ruski poziv za „suspenzijom suspenzije“ zanemaren bez kažnjavanja SAD-a i Južne Koreje, ove dvije države su 24. avgusta održale zajedničke vojne vježbe, koje su često provokacijski nazivane „Odrubljivanje glave države“, te „Invazija Pjongjanga“. Sjeverna Koreja je slijedom toga 28. avgusta lansirala novu balističku raketu, isprovocirana vojnim vježbama koje su započele ovaj zluradi krug.
Očekivano, servilno Vijeće bezbjednosti, nije održalo hitno zasjedanje na kojem bi osudilo vojne provokacije SAD-a i Južne Koreje, već je uz punu pompu održalo hitno zasjedanje 29. avgusta „osuđujući Sjevernu Koreju zbog lansiranja balističkih raketa.“ Ipak, na nesvjestan i iznenađujuće interesantan način, otkrili su svoju barbarsku okrutnost prema Sjeveroj Koreji izlistavanjem barbarskih rezolucija o sankcijama: Rezolucija 1675 (2006.), 1718 (2016.), 1874 (2009.), 2087 (2013.), 2094 (2013.), 2094 (2013.), 2270 (2016.), 2321 (2016.), 2356 (2017.), 2371 (2017.). Najnovija rezolucija je otkrila sadističke i zlurade namjere ovih sankcija, jer riba nema nikakve veze sa gradnjom nuklearnih postrojenja, a zabrana prodaje ribe, jednog od nezamjenjivih izvora prihoda za nevini narod Sjeverne Koreje, jedna je od okrutnosti koja za namjeru ima da izgladni taj narod, te da slomi njihov duh. No njihova hrabrost i integritet posramljuje oportunizam, pohlepu i psihopatologiju kojima se definiše ponašanje njihovih mučitelja.

 

 

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenpetak, 13 Oktobar 2017 08:14