Da li bezuvjetna podrška Izraelu ugrožava izraelske glasove razuma

Gideon Levy

Izrael i Sjedinjene Države dijele iste vrijednosti, ta dva režima s kojima imamo posla nemaju nikakve veze sa idejom demokratije. Mi do danas imamo posla sa enigmom, jer ništa ne može objasniti kako to da administracija za administracijom, zakonodavac za zakonodavcem, slijede jedan isti pravac u politici, što je toliko protivno svim američkim interesima, svim međunarodnim pravima, ljudskim pravima, moralnim vrijednostima. Zadnji rat u Gazi nas je naučio da Izrael, možda jedna od rijetkih država na svijetu sa tri režima, jedan koji se primjenjuje za Jevreje, jedan za Arape, te jedan za narod na Zapadnoj obali, koji je među najbrutalnijim tiranijama na svijetu, ima demokratiju koja nije fasada, no ona je isključivo namijenjena za jevrejsko stanovništvo koje razmišlja poput većine.

pdf

Sažetak
Izrael i Sjedinjene Države dijele iste vrijednosti, ta dva režima s kojima imamo posla nemaju nikakve veze sa idejom demokratije. Mi do danas imamo posla sa enigmom, jer ništa ne može objasniti kako to da administracija za administracijom, zakonodavac za zakonodavcem, slijede jedan isti pravac u politici, što je toliko protivno svim američkim interesima, svim međunarodnim pravima, ljudskim pravima, moralnim vrijednostima. Zadnji rat u Gazi nas je naučio da Izrael, možda jedna od rijetkih država na svijetu sa tri režima, jedan koji se primjenjuje za Jevreje, jedan za Arape, te jedan za narod na Zapadnoj obali, koji je među najbrutalnijim tiranijama na svijetu, ima demokratiju koja nije fasada, no ona je isključivo namijenjena za jevrejsko stanovništvo koje razmišlja poput većine.
Ključne riječi: Izrael, SAD, rat, Gaza, Zapadna obala

Nikada nisam bio više uvjeren da Izrael i Sjedinjene Države zaista dijele iste vrijednosti, ta dva režima s kojima imamo posla nemaju nikakve veze sa idejom demokratije. Rođen sam u Tel Avivu, gdje sam i odrastao, kao jako uzoran dječak. Služio sam u izraelskoj vojsci, čak sam učinio nešto još sramotnije od toga, tokom 70-tih i 80-tih sam radio sa Shimonom Peresom, tadašnjim vođom izraleske opozicije. Tek kasnih 80-tih, kada sam, igrom slučaja, počeo da putujem u okupiranu zonu kao novinar, shvatio sam da se istinska drama u Izraelu odvijala tek pola sata daleko od nas, u našem tmurnom dvorištu, sa svim tim strašnim zločinima, za koje mi Izraleci nismo znali, nismo željeli da znamo, te koji nas nadasve nisu ni zanimali. Trebalo mi je nekoliko godina da to shvatim, kako je to moguće; mnogi od vas poznaju Izraelce, oni nisu čudovišta, Izrael je prvi koji šalje pomoć i spasilačke timove kada se desi bilo kakva prirodna katastrofa, mnogi Izraelci bi pomogli starici da pređe ulicu, mnogo puta čak i ako ona ne želi da pređe tu istu ulicu.
Kako to da ovakvi ljudi, sa tako visokim vrijednostima, žive sa toliko malo moralnih sumnji. Kako to da je većina Izraelaca uvjerena da su IDF (Izraelske domokratske snage) najdemokratičnija vojska na svijetu. Pokušajte to dovesti u sumnju i Izraelci će vam odgovoriti ovako: „Pa dobro, možda ne prva na svijetu, tu je vojska Luksemburga, no definitivno smo drugo mjesto, ako Luksemburg uopće ima vojsku.“ Kako to da živimo tako mirnim životom, kada je ta surova realnost odmah tu prekoputa, ne preko okeana? Kako to da ne pružamo gotovo nikakav otpor. I reći ću to ovdje i sada, mislim da je riječ o pokvarenom prijateljstvu. Izrael bi danas bio puno bolje mjesto da nema izraelskog lobija, kao što važi i za same Sjedinjene Države.
No, mi do danas imamo posla sa enigmom, jer ništa ne može objasniti kako to da administracija za administracijom, zakonodavac za zakonodavcem, slijede jedan isti pravac u politici, što je toliko protivno svim američkim interesima, svim međunarodnim pravima, ljudskim pravima, moralnim vrijednostima. Da li je za sve odgovorna ova mala grupa (izraelskih lobista), zaista sumnjam u to, no ostavljam vam da vi to presudite. Nama u Izraelu sve je već kristalno jasno.
Zamislite da imate prijatelja, koji je, ne daj Bože, ovisnik o drogama, u tom slučaju dva su načina kako mu pomoći. Jedan način je da mu date novac, nakon čega će on otići i kupiti nove zalihe, i bit će vam jako zahvalan, cijenit će vas i upućivati vam riječi hvale. Drugi način je da ga pošaljete u centar za rehabilitaciju, a tada će biti jako ljut na vas. No šta je prava ljubav, prava briga i prijateljstvo. I da li iko uopće sumnja u izraelsku ovisnost okupacijom.
Stoga je ovaj razgovor za mene jako bitan, jer se moramo suočiti sa stvarnošću, a stvarnost je ta da nema izgleda za promjenu unutar izraelskog društva. Ako je to slučaj, onda jedina nada preostaje u međunarodnoj intervenciji, koja bi uslijedila iz UN-a, Washingtona, te Evropske Unije. I to je jedina nada. Zbog toga što je um izraelskog društva već sada isuviše ispran, a život u Izraelu je isuviše dobar, Izrael kao društvo živi u poricanju. Potpuno je izgubilo svaki dodir sa stvarnošću. Ja bih preporučio ili liječenje ili hospitalizaciju, jer ljudi koji gube vezu sa stvarnošću mogu postati jako opasni, sami za sebe, no i za cijelo društvo. A izraelsko društvo je potpuno izgubilo dodir sa stvarnošću, dodir sa stvarnosti koja se odvija u njihovom dvorištu, dodir sa međunarodnom zajednicom. Mišljenje da znaju bolje, da 5 miliona Jevreja zna bolje od 6 milijardi ljudi na svijetu, misao da 5 miliona Jevreja može zauvijek da živi sa takvim pokoljem, da je u 21. stoljeću zaista prihvatljivo da se zanemaruje međunarodoni zakon i međunarodna zajednica, te da se jedino oslanjaju na Sjedinjene Države i Mikroneziju, ne zaboravimo prijatelje u Mikroneziji, kojima se nedavno priključila Češka republika i naravno Kanada, vaš susjed. Da li je to ikada funkcionisalo tako? Stoga je za ljude poput mene jako bitno da se desi bilo kakva promjena.
Kada je Obama izabran za predsjednika, sa suzama u očima sam pomislio da je to to. Ali to nije bilo to. Izrael je za sada izgubljen slučaj, država koja je samu sebe okružila ratovima, ne samo u fizičkom smislu, već mentalnim ratovima. Neću se puno baviti time, no objasnit ću nekoliko principa koji su nama, Izraelcima, omogućili da živimo tako mirno, unatoč svim brutalnostima koje se odvijaju. Prvo, većina nas Izraelaca čvrsto vjeruje da smo mi izabrani narod, te da, ako je to slučaj, imamo pravo da činimo šta želimo. Bilo je i gorih okupacija pored ove, iako je i izraelska okupacija za sobom ostavila pozamašna postignuća, no nikada se u historiji okupacija okupator nije predstavljao kao žrtva, i to ne samo žrtva, već jedina žrtva. To je jedan od razloga zbog kojeg Izraelci ne mogu živjeti u miru, jer mi smo žrtve. Profesor Falc je govorio o ovoj dvojnoj strategiji Izraela, na jednoj strani se pretvaraju da su žrtve, na drugoj strani vješto manipulišu. Nakon napada u Parizu i Briselu Natanyahu je došao na ideju da svi Jevreji trebaju doći u Izrael, najsigurnije mjesto na svijetu, utočište za sve Jevreje na svijetu. Što nije istina, Izrael je zapravo jedno od najopasnijih mjesta za Jevreje, no o tome ćemo kasnije.
Nakon 24 sata Natanyahu izjavljuje da izraelskom postojanju konstantno prijeti „iranska bomba“. I pitam se, kako se neko može usuditi da pozove Jevreje u Izrael i samoubilačku misiju ako nas Iranci upravo namjeravaju bombardovati. No u Izraelu sve prolazi, stoga je i ovaj prijedlog naišao na odobravanja.
Došao sam do trećeg razloga koji omogućava Izraelcima da mirno žive pored okupacije, i to je možda i najvažniji od svih razloga. Prva je viktimizacija, potom ideja o izabranom narodu što ne prolazi bez spominjanja Holokausta. Treći, najopasniji razlog, jeste dehumanizacija Palestinaca, koja nama Izralecima omogućava da živimo u potpunom miru, jer ako oni nisu ljudska bića poput nas, onda to nije stvar kršenja ljudskih prava. I zaista, ako se zavučete pod kožu nekog Izraelca, doznat ćete da niko ne tretira Palestince kao ljudska bića koja su jednaka svima nama. Jednom sam napisao članak o tome kako se prema Palestincima odnosimo kao prema životinjama i dobio sam toliko žalbi iz organizacija za zaštitu životinja. No na kraju dana, koliko je Izraelaca zaista probalo da se nađe na mjestu Palestinaca, barem na jedan trenutak? Gotovo nijedan.
Dat ću vam dva primjera. Prije nešto od dvadeset godina, imao sam priliku da intervjuišem tadašnjeg kandidata za izraelskog premijera, Ehuda Baraka. Postavio sam mu pitanje koje sam postavljao svim zvaničnicima: „Gospodine Barak, što bi se desilo da ste se rodili u Palestini?“ On mi je na to iskreno odgovorio da bi se priključio terorističkoj organizaciji. Šta je drugo mogao reći? Nije mogao postati pjesnik jer ne zna da piše pjesme, nije mogao postati pijanista jer nije znao svirati klavir, a sumnjam da bi se priklonio izraelskoj vladi jer on jeste borac. Taj intervju se pretvorio u skandal, jer zaboga, kako sam mogao pitati Ehuda Baraka da se postavi na mjesto Palestinaca. Drugi primjer je iz grada Jenina pri samoj obali, koji je bio pod potpunom opsadom. Izlazim iz Jenina, došao sam do razgraničenja, palestinska vozila hitne pomoći prolaze ispred, crvena svjetla su upaljena, no ja čekam, jer znam da niko ne može ući ili izaći bez odobrenja. Vojnici su unutra i igraju karata. Poznavajući samog sebe znam da je bolje da ne ulazim u sukob sa vojnicima jer se to može završiti jako loše. Stoga sam ostao u autu, čekao 40 minuta, no nakon toga više nisam mogao izdržati pa sam izašao iz vozila. Prvo sam otišao do palestinskog vozača i pitao ga šta se dešava. On mi je odgovorio da je to uobičajeno, puste ga da čeka sat vremena i onda tek dođu i odobre mu ulaz. No, ja to više nisam mogao podnijeti. Otišao sam do vojnika i ušao u sukob sa njima, no pitanje koje ih je zaista natjeralo da upere oružje u mene bilo je sljedeće: „Šta bi se desilo da je vaš otac ležao u ovim kolima?“ To ih je toliko razbjesnilo da su izgubili kontrolu. Kako se ja usuđujem da poredim njihove očeve sa Palestincem koji je ležao u kolima.
Upravo ovaj skup uvjerenja, koji ih tjera da misle da Palestinci nisu ljudska bića poput nas, omogućava nama, Izraelcima, da živimo u tolikom miru, unatoč svim tim zločinima koji se dešavaju pred nama. Polahko gubimo dodir sa humanošću. Ljudi govore o jevrejskim vrijednostima, da budem potpuno iskren sa vama, ne znam koje su jevrejske vrijednosti, no znam šta su univerzalne ljudske vrijednosti. Nemojmo sada početi o njima. Te univerzalne vrijednosti su veoma jasne, kao što je jasno i međunarodno pravo, koje je bitno mnogim Izraelcima, ali ne kada je riječ o Izraelu, jer je Izrael poseban slučaj. Zašto je to tako? Ponovo dolazimo do istih uvjerenja, koje nas drže u poricanju. Stoga se želim vratiti pravoj temi, da li je izraelski lobi dobar za nas. Naravno da nije, jer će prije svega Palestinci nastradati kao direktne žrtve takvog postupanja. Naposljetku, šta će biti od Izraela nakon toga, već je svakog dana situacija sve gora i gora. Polažem sve manje nade u to da će doći do promjena unutar Izraela, jer kao što i znate, stvari sve više idu nacionalističkom, ideološkom putanjom. Jer, zašto bi se Izraelci opredjelili za promjenu, koji motiv bi imali, zašto bi se uopće trudili. Život je dobar. Trebali ste vidjeti Izrael onda kada je Gaza bila bombardovana. Plaže su bile krcate, dok su helikopteri kružili okolo Gaze, izraelske televizije su rijetko pravile reportaže iz Gaze, novine gotovo nisu ništa pisale o tome. Ja sam napisao jedan članak o krivici pilota, i zbog toga sam morao izlaziti iz kuće u pratnji dva tjelohranitelja. Problem je bio taj da su tjelohranitelji bili izraelski naseljenici, stoga sam čitav dan tvrdio da bi bio sigurniji bez njih nego sa njima.
Zadnji rat u Gazi nas je naučio da Izrael, možda jedna od rijetkih država na svijetu sa tri režima, jedan koji se primjenjuje za Jevreje, jedan za Arape, te jedan za narod na Zapadnoj obali, koji je među najbrutalnijim tiranijama na svijetu, ima demokratiju koja nije fasada, no ona je isključivo namijenjena za jevrejsko stanovništvo koje razmišlja poput većine. Stoga, nekolicina nas, jako mali broj, sa nadom gleda u Sjedinjene Države i Evropu, jer smo izgubili svaku nadu u Izrael.

 

 

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjenpetak, 13 Oktobar 2017 08:20
Više iz kategorije: « Zapad i međunarodni terorizam