Turbulencije u američkoj bliskoistočnoj politici

Saeid Abedpour

U svojoj knjizi Turbulence in World Politics, objavljenoj 1990. godine, James N. Rosenau izlaže teoriju koja u dobroj mjeri odslikava aktuelnu situaciju na međunarodnoj sceni. On kaže: „Možda je život čovječanstva ušao u fazu turbulencija kakve nismo vidjeli kroz protekla tri stoljeća. Današnja svjetska politika odbacila je poznate nam i tradicionalne granice, pa lekcije iz prošlosti i klasični stavovi više ne definiraju tekuće procese.“ Ključni Rosenauov stav jeste da turbulentnost svjetske politike ukazuje na stvarnost poznatu kao promjena te on govori o stvaranju osjetljivosti spram tih promjena.

pdf

Sažetak
U svojoj knjizi Turbulence in World Politics, objavljenoj 1990. godine, James N. Rosenau izlaže teoriju koja u dobroj mjeri odslikava aktuelnu situaciju na međunarodnoj sceni. On kaže: „Možda je život čovječanstva ušao u fazu turbulencija kakve nismo vidjeli kroz protekla tri stoljeća. Današnja svjetska politika odbacila je poznate nam i tradicionalne granice, pa lekcije iz prošlosti i klasični stavovi više ne definiraju tekuće procese.“ Ključni Rosenauov stav jeste da turbulentnost svjetske politike ukazuje na stvarnost poznatu kao promjena te on govori o stvaranju osjetljivosti spram tih promjena.
Ključne riječi: James N. Rosenau, međunarodna scena, turbulencija, svjetska politika, promjene


U prilog teoriji turbulencije, on navodi tri teze: tumačenje naše epohe kao historijski osjetljive tačke; dualizacija globalne makroekonomije i oblikovanje dva politička svijeta; analitičke i emocionalne vještine odraslih osoba u svim zemljama su u porastu. Prema Rosenauovom viđenju, uzevši u obzir kombinaciju dva tipa struktura i građanstva koje se odlikuje osnaženim vještinama, skupa s utjecajem novih tehnologija koje uzrokuju veću međusobnu ovisnost u svijetu, sve to dovodi do većih transformacija svjetske politike i sugerira da historijske lekcije više nisu korisne i upotrebljive.
U takvim uvjetima, postojeće paradigme doimaju se prevaziđenim i zastarjelim te posmatrač, za razliku od onog što je ranije bilo uobičajeno, više ne može promjenjive pojave smatrati abnormalnostima, jer te abnormalnosti postale su uobičajenije i zastupljenije od ponavljanih obrazaca i diskontinuitet je prisutniji nego kontinuitet. Prema tome, osjeća se potreba za novim teoretiziranjem. S obzirom na brzinu i širinu promjena, ne može se, i ne treba, koristiti poznate nam koncepte međunarodne politike, budući da je, kroz jedan očit proces, znatno porasla konzistencija interakcije u svjetskoj politici, a koja se dešava bez direktnog učešća naroda i država. Stoga je nužno koristiti novu terminologiju kako bi se definiralo i postojanje novih struktura i stvorilo prostora za nove strukturalne promjene, pa se otud postmeđunarodna politika nadaje kao upotrebljiv termin.
U vezi s tim, Rosenau kaže: „Kako bismo označili epohu koja počinje od kraja Drugog svjetskog rata i traje do danas koristit ćemo izraz postmeđunarodna politika.“ U nastavku, on ukazuje na širenje i transformaciju identiteta te brojnost kolektivnih aktera. Spominje pet ishodišta odnosno faktora promjena u globalnoj politici, i to: prelazak iz industrijskog u postindustrijski poredak, što je posljedica tehnološkog razvoja, osobito tehnologija koje se tiču mikroelektorničke revolucije, umanjenje društvenih, ekonomskih i političkih razlika, kao i, naravno, ubrzanje razmjene ideja, brži protok informacija i novca, te, kao rezultat svega toga, veću međusobnu ovisnost između ljudi i dešavanja. Pojava pitanja kao što su zagađenost zraka, terorizam, trgovina drogama, monetarne krize i AIDS izravna su posljedica novih tehnologija i intenzivnije povezanosti svijeta. Tu je i smanjenje sposobnosti država da iznalaze odgovarajuća i zadovoljavajuća rješenja za aktuelne probleme, rast koherentnosti i produktivnosti sub-sistema i promocija tendencija koja odvlače od centra ka periferiji. Implikacija svih tih faktora ogleda se u porastu vještina i orijentacije odraslih stanovnika svijeta.
Rosenau ističe da, među tih pet faktora, snaženje sposobnosti građana i njihove pozicije na mikro planu predstavlja glavni preduvjet za globalne turbulencije. On, također, promjenu pozicije država i vlada vidi kao rezultat transformacija na mikro razini i vjeruje da ljudi postaju pristalicama decentralizacije, što je u biti rezultat rasta njihove sposobnosti da bolje razumiju vlastite interese.
Naravno, autor Turbulencija u svjetskoj politici vjeruje u otpor nabrojanim faktorima turbulencija, pa kaže: „Politička previranja nisu toliko moćna da bi bez ikakvog otpora poništila postojeće temeljne kulturne obrasce.“ Rosenau sa skepsom govori o budućim posljedicama turbulencija po blagostanje ljudi cijeloga svijeta i smatra nužnim prevladati štetne posljedice kroz formuliranje i provođenje odgovarajućih politika. Prema njegovom mišljenju, neprepoznavanje turbulencija i neupravljanje njima moglo bi imati velikih i nepopravljivih posljedica po čovječanstvo. Premda su turbulencije potaknute brojnim faktorima, nastavak tih turbulencija bi dugoročno doveo do promjena koje bi dovele do transformacije analitičkih vještina i sposobnosti utjecaja kod ljudi u cijelome svijetu. Otud se korijene dobrog dijela turbulencija u postmeđunarodnoj politici može tražiti u ponašanju građana i konkretnih organa vlasti.
Rosenau je, pored toga što stalno ukazuje na to da je potrebno obratiti mnogo više pažnje na mogućnosti i rizike od turbulencija u svijetu, uvjeren da samo insistiranje na neočekivanim i neprijatnim krizama uprave i autoriteta i kolapsu javnog poretka dovodi u sumnju i neizvjesnost, pa bi takva nepostojanost, praćena promjenom parametara, bila toliko žalosna da bi nas nužno vodila ka iznalaženju načina da se okonča turbulencije. Međutim, pridavanje pažnje širenju vještina pojedinaca i njihovih sve izraženijih zahtjeva za svome poslu vičnijim liderima dovest će do zadovoljstva promjenama i oni će stoga tražiti načina da se te promjene nastave. Samoprocjenjivanje relativnosti postojećeg javnog poretka i širenje pluralizma, uz oslanjanje na vlastito samosvjesno građanstvo, on smatra poželjnim i vjeruje da procjenjivanje normativa mora počivati na nastojanju da se jasno označi puteve na koje će, vjerovatno, svjetska politika biti fokusirana i usredotočena u trećem mileniju.
No, kako na temelju Rosenauove teorije haosa i turbulencije tumačiti dešavanja na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi tokom posljednja dva desetljeća? Pitanje je da li su haos i turbulencije na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi nastali spontano, samoizazvano i bez utjecaja velikih sila, ili su nestabilnost i haotičnost potaknuti od strane SAD-a i njihovih saveznika kako bi na tim prostorima nametnuli poredak koji je po njihovoj volji? Da li haos i nezadovoljstvo postojećim strukturama idu u prilog zemljama Zapada?
Raspadom SSSR-a krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, nastao je prelazni period s dvije tendencije. Jedna tendencija bila je stvaranje hegemonije koja bi proistekla iz onoga što je nekad predstavljalo jedan od polova moći, a druga je težila uspostavi poretka zasnovanog na međunarodnoj saradnji, sa koorporativnim obrascima, prema kojim bi se ostale zemlje povinovale tendencijama evropskih država izraženim kroz stvaranje Europske unije. Radi se, ustvari, o modelu građanskog društva na širokoj međunarodnoj razini koji bi trebalo da predstavlja idealni obrazac za savremeni svjetski poredak.
Doktrina sukoba civilizacija i novog svjetskog poretka, promovirana od strane Amerikanaca, stvorila je odgovarajuće mentalno ozračje za poticanje američkih hegemonističkih ambicija u tom periodu, a 11. septembar očito je stvorio uvjete u kojima se moglo preći na uspostavu novog svjetskog poretka onakvog kakvim ga vidi Amerika. Definirajući terorizam, za koji je pružena jako sporna interpretacija nastala u jednom netransparentnom diskursu, kao glavnog strateškog neprijatelja SAD-a, Amerikanci su uložili vidan napor da na međunarodnoj sceni zamijene „organičene obrasce modelom modernog imperijalizma“.
Pritom treba naglasiti da Amerikanci nisu rodonačelnici ideje o novom svjetskom poretku. Ideja o takvom poretku razmatrana je već u Evropi, Kini, Rusiji i od strane nesvrstanih zemalja, ali su SAD, tvrdeći da predvode novi svjetski poredak, stekli važno sredstvo za nametanje svoje hegemonističke vladavine. U američkom diskursu, novi svjetski poredak karakterizira vidna diskrepancija između deklarativnih politika i praktičnih postupaka država. Zagovara se novi svjetski poredak, ali ga se nastoji uspostaviti uz imperijalističku egocentričnost i uz izražen nacionalni naboj, a ta kontradikcija je vidljiva i iz javnih istupa američkih lidera koji otvoreno pozivaju na uspostavu tog novog poretka. Tako je, prilikom svog obraćanja Kongresu SAD-a u avgustu 1992. godine, George W. Bush definirao novi svjetski poredak kao poredak u kojem se politika, na unutarnjoj i vanjskoj razini, odlikuje sadržajima poput „slobode od terora, većom sposobnošću za uspostavu pravde i više sigurnosti u uspostavi mira“, što bi dalje vodilo uspostavi „sreće i harmonije“. Vladavina prava bi tako zamijenila zakon džungle i odgovornost za nju ležala bi na svim državama. No, nesklad između teorije i prakse uskoro je postao jasan. U praksi, rušilački pohodi na Kuvajt i Irak, promjena režima u Panami i samovoljna intevencija u Somaliji pokazali su da, pod sloganom novog svjetskog poretka, Bush nastoji prvenstveno osigurati američke interese. On u svojim javnim istupima čak nije niti krio takve nakane, kazavši naprimjer: „Kažem da je pred nama američko stoljeće, a novi svjetski poredak je podređen američkom vodstvu, moći i vrijednostima.“
Istovremeno, s gledišta Evrope i ostalih naroda svijeta, novi svjetski poredak predstavlja paradigmu otpora i protivljenja američkoj verziji modernog ustroja svijeta. U neameričkom viđenju, novi svjetski poredak se pomjera od teksta ka kontekstu. U toj perspektivi, novi svjetski poredak kazuje nam o istovremenoj pojavi dva međusobno oprečna pokreta ka globalizaciji društava kao konteksta čovječanstva i važnosti ljudskog individualizma kao teksta. S jedne strane, novi svjetski poredak jeste manifestacija sve veće autonomije i sposobnosti pojedinca da utječe na globalna zbivanja. U tom smislu, širenjem utjecaja, adekvatnosti i sposobnosti pojedinca naspram pritisaka okruženja kreiranih snagom totalitarnih vlada u imperijalnim državama, režimima liberalno-demokratskih nacionalnih država osporava se bijeg od odgovornosti, uz sve posljedice koje proizilaze iz nekoordiniranosti totalitarnih autoritativnih režima, čime dolazi do opadanja uloge vlasti u kontroliranju i upravljanju pojedinca. Kod liberalno-demokratskih režima, nacionalna država, svojim prihvatanjem da se ikoliko miješa u privatni život pojedinca i društva, donekle ograničava sferu utjecaja pojednica na društvenoj sceni i ne dopušta samostalni nastup pojedinca prema vani. U novom svjetskom poretku odražena je sposobnost pojedinca da dođe do moći kojom može kontrolirati moćne autoritativne vlasti ili da barem, uz pomoć ostalih građana, izbjegne da bude kontroliran i upravljan od njih. Ljudska bića su naprosto stekla sposobnost da svojim utjecajem nadiđu ograničenu razinu nacionalnih država.
Osmotrimo li Bliski Istok u skladu sa stavovima Rosenaua, odnosno njegovom teorijom „politike i sigurnosti u turbulentnom svijetu“, u novom dobu suočavamo se sa nekontroliranim sučeljavanjima. U regionalnom i međunarodnom poretku mijenja se priroda moći i sukoba, a novi akteri u stanju su utjecati na jednačinu moći, i upravo takva politička i sigurnosna situacija uobličila se na Bliskom Istoku. Prema tome, američka sigurnosna politika je uravnotežena i efikasna samo u stabilnim uvjetima, tamo gdje postoji mogućnost angažmana zasnovanog na balansu moći i zajedničkim interesima sa regionalnim akterima. Budući da u godinama pred nama takvi uvjeti neće biti mogući, regionalna sigurnost će i dalje predstavljati problem. Takva situacija otežava i buduće studije koje bi se usredsrijedile na multilateralni angažman i saradnju. Vanjska politika SAD-a na Bliskom Istoku proizilazi iz stalne isprepletenosti američkih i izraelskih interesa u regionu. Ovakav pristup vanjskoj politici od strane američkih vlasti kritiziran je s pozicija realizma od strane ličnosti kao što su Kissinger, Brzezinski i Farid Zakaria. Zagovornici realističnog balansa smatraju da bi ponašanje Amerikanaca na Bliskom Istoku trebalo biti postavljeno u skadu sa značajkama regionalne ravnoteže.
Trenutno ponašanje SAD-a na Bliskom Istoku moglo bi se opisati kao haos koji prethodi uspostavi sistema. Američke težnje da vojno okupiraju Afganistan, svrgnu Sadama Huseina u Iraku, Gadafija u Libiji i Asada u Siriji doveli su do haosa i nereda na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi. Sve to za rezultat je imalo migracije miliona ljudi, a usljed vojnih intervencija Zapada došlo je do nastanka terorističkih skupina koje su odgovorne za smrt mnoštva ljudi, a dobar dio infrastrukture i energetskih resursa u ovim zemljama su uništeni. Stvoren je haos iz kojega bi SAD željele uspostaviti novi poredak.
Iz haosa i nereda stvorenog u ovim područjima sasvim je jasno da Amerika, najblaže kazano, ne razumije Bliski Istok i Sjevernu Afriku. Sada kad američki lideri insistiraju na nužnosti uspostave vladavine ljudskih prava i demokratije na Bliskom Istoku, naglasak je opet na zaštiti američkih interesa, pa je otud jasno da su ljudska prava i demokratija tek instrumenti američke spoljne politike.Greške koje je Amerika počinila u ovom razdoblju mogle bi se usporediti s pogrešnom odlukom Japana da napadne Pearl Harbour ili krivom procjenom nacističke Njemačke da izvrši invaziju na SSSR.
Vojna invazija SAD-a na Afganistan iz 2001. godine, koja je za cilj imala svrgavanje talibanske vlasti u Kabulu, šesnaest godina kasnije pretvorila se u noćnu moru. Ne samo da radikalnih islamista nije nestalo, nego su dodatno osnažili, a Afganistan se našao u situaciji da ima ili prihvati vojnu okupaciju od strane NATO-a ili ekstremiste. U pograničnim područjima između Afganistana i Pakistana, Amerikanci su koristili dronove u svrhu likvidacije svojih pretpostavljenih ili deklariranih neprijatelja. Rezultat toga je svojevrsni robotizirani rat protiv tamošnjih civila i nedužnog svijeta, a terorističke grupacije, nastale ponajviše kao rezultat američke intervencije, sad su našle sigurna utočišta ne samo u Afganistanu, već i u Iraku, Siriji, Čadu, Libanu, Libiji, Maliju, Nigeriji, Pakistanu, Somaliji, Jemenu i na Sinaju, područjima pogođenim ovim previranjima. Oni ne samo da imaju svojih gorljivih sljedbenika među evropskim muslimanima, već su prodrli i u američku muslimansku zajednicu. Kao što je kazao bivši američki državni sekretar Donald Rumsfeld: „Za Amerikance je ovo predstavljalo mirovnu misiju, ali proizveli smo više terorista nego što smo ih uspjeli ukloniti.“
Američka invazija na Irak, koja je dovela do haosa i potom novouspostavljenog poretka, prvenstveno je rasplamsala vatru sukoba između vjerskih sljedbi, a njen plamen raširio se diljem muslimanskih društava, dakle kroz jednu četvrtinu čovječanstva. Okupacija Iraka od strane vojske SAD-a, koju samo neko ratnohuškački raspoložen može opisati kao pobjedu, proteklih godina je za žrtve imala više od 700.000 Iračana. Dovela je do stvaranja mnoštva terorističkih skupina, među njima i ISIL-a, što je Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi proteklih godina donijelo samo mržnju, krvoprolića i destrukciju, a ISIL se kao požar proširio Sjevernom Afrikom, još je prisutan i u Afganistanu, a izgleda i u jugoistočnoj Aziji. ISIL je prirodni rezultat američke vojne intervencije u Iraku, zemlji koja gubi svoje historijsko naslijeđe, građansko društvo i suživot.
Ipak, najveća greška SAD-a na Bliskom Istoku ogleda se u bezrezervnoj podršci Izraelu. Održanje izraelske vojne premoći posredstvom Amerike dovelo je do izraženih tendencija u Izraelu da se civilnu sigurnost ne može osigurati drukčije nego vojnim putem. U situaciji kad Amerika dugoročno garantira vojnu supremaciju Izraela u odnosu na njegove oponente i kad protiv njih koristi oštre političke i ekonomske mjere, nema više nikakve logike očekivati da će Izrael svoju sigurnost nastojati ostvariti kroz pregovore sa Palestincima i ostalim svojim arapskim susjedima. To je, kratkoročno, samo ohrabrilo Izrael da intenzivnije otima teritorije i podiže na njima naselja za doseljenike. Izrael ne mari za posljedice okupacije palestinskih teritorija i izgradnje novih naselja na Zapadnoj obali, kao što je, recimo, vojna opsada Gaze i upotreba sile u odgovoru na zahtjeve Palestinaca za miroljubivim rješenjem palestinskog pitanja, što sve, naravno, pod znak pitanja stavlja dugoročni opstanak Izraela.
Sve što je to uplitanje donijelo kao rezultat jeste rastrojenost Bliskog Istoka. Dugogodišnji arapski saveznici Zapada, umjesto da se pozabave gorućim pitanjima vlastitih nacija, svoje bogatstvo troše na kupovinu oružja, proslijeđujući tako svoj novac Zapadu. Milijarde dolara iz tih bogatih riznica troši se na promociju vehabizma, srednjovjekovne ideologije mržnje i samoizolacije, od Dalekog istoka do Amerike. Oni podržavaju nevladine organizacije koje zagovaraju nekakve, rušilačke i krvave, osvetničke pohode, terorizam i građanske ratove, poput onog u Afganistanu. Štaviše, Saudijska Arabija i UAE su dvije od jedine tri države u svijetu koje su zvanično priznale vlast talibana u Afganistanu.
Ipak, američke vlasti prave se da ne vide to obilato finansiranje ideologije koja je stvorila Al-Kaidu i njene nove ogranke poput ISIL-a, Jabhat al-Nusre, Ahrar al-Shama, Jaysh al-Islama, Boko Harama, Al-Shababa i sličnih, u biti istih onih koji su izveli najteži napad na američko tlo još od Pearl Harboura. Danas, svrha američkog vojnog prisustva u regionu nije samo da zaštiti interese SAD-a, već i da se suprostavi terorističkoj prijetnji koju podržavaju upravo njihovi saveznici, a koja sada za metu uzima i evropske i američke gradove.
Shodno izvještaju kojeg je prošle godine objavio National Security Council: „Geopolitičke perspektive narednih godina na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi donose nastavak širenja nasilja, građanskih ratova, vakuuma moći i humanitarnih kriza, tako da nije za očekivati stvaranje sigurnosnih okvira na Bliskom Istoku.“ Otud se predviđa da će se države i nevladine organizacije uključiti u dešavanja, a rezultat tog procesa bit će porast nasilja, etničkih i sektaških sukoba u tim zemljama, što će dovesti do okončanja američke posthladnoratovske supremacije.
Amerika na Bliskom Istoku više ne posjeduje nekadašnju moć i utjecaj, a sklapanje ugovora o naoružavanju sa Saudijskom Arabijom, UAE i Katarom te bezuvjetna podrška Izraelu samo povećavaju nezadovoljstvo američkom politikom i potiču angažman drugih aktera u regionu, poput Rusije, Irana, Tuske i Francuske. Ideja o kreiranju haosa iz kojeg bi se stvorilo novi poredak odnosno veliki američki Bliski Istok suočena je s neuspjehom. Neoliberalna ekonomija koju SAD naturaju Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi izaziva nezadovoljstvo narodnih masa spram njihovih vlada. To stanje haosa i potencijal za nemire, kao dio generalnog plana o kreiranju nestabilnosti, ne ostavlja mjesta dijalogu, a sve nade Zapada, prvenstveno Amerike, svode se na uspostavu novog poretka na širim prostorima Bliskog Istoka, koji bi za posljedicu imao rušenje vlada, krvoprolića, migracije milionskih masa i prisvajanje energetskih resursa.

 

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjensrijeda, 31 Januar 2018 11:17