Ishodi iranske revolucije

Tyler Cullis

U izvještaju iz 2013. god., UNDP, koji prati dugoročni društveni napredak širom svijeta, ocijenio je da je u pogledu životnog vijeka, zdravstva, obrazovanja i životnih standarda „Iran načinio značajan napredak u ljudskom razvoju tokom posljednje 32 godine.“ Sve to je postignuto pod stalnom ekonomskom blokadom i vojnim prijetnjama. Napredak Irana nije tek puka sreća već direktni rezultat specifičnih politika islamske republike. Islamska Republika Iran uspjela je da započne jednu od najimpresivnijih šema ruralnog razvoja u modernoj historiji, iako je bila pod žestokim napadom iračkih snaga koje su primale podršku od Zapada i pod ekonomskim napadom od strane glavne svjetske sile. Prouzrokovala je duboku kulturnu revoluciju koja je uključila žene u napore rekonstruiranja društva od samih temelja, čime su se riješile okova koji su ih toliko dugo držali uz njihove porodice.  Pored štete koja je načinjena pogrešnom procjenom historije Irana, propusti u prihvatanju istinskih postignuća Islamske Republike – uključujući i način na koji su cijele skupine stanovništva reintegrisane u društvo nakon decenija marginalizacije (ruralna siromašna populacija, vjerske manjine, itd.) – šire rizik od neograničenog neznanja o ovoj državi u Sjednjenim Američkim Državama.

pdf

Sažetak
U izvještaju iz 2013. god., UNDP, koji prati dugoročni društveni napredak širom svijeta, ocijenio je da je u pogledu životnog vijeka, zdravstva, obrazovanja i životnih standarda „Iran načinio značajan napredak u ljudskom razvoju tokom posljednje 32 godine.“ Sve to je postignuto pod stalnom ekonomskom blokadom i vojnim prijetnjama. Napredak Irana nije tek puka sreća već direktni rezultat specifičnih politika islamske republike. Islamska Republika Iran uspjela je da započne jednu od najimpresivnijih šema ruralnog razvoja u modernoj historiji, iako je bila pod žestokim napadom iračkih snaga koje su primale podršku od Zapada i pod ekonomskim napadom od strane glavne svjetske sile. Prouzrokovala je duboku kulturnu revoluciju koja je uključila žene u napore rekonstruiranja društva od samih temelja, čime su se riješile okova koji su ih toliko dugo držali uz njihove porodice. Pored štete koja je načinjena pogrešnom procjenom historije Irana, propusti u prihvatanju istinskih postignuća Islamske Republike – uključujući i način na koji su cijele skupine stanovništva reintegrisane u društvo nakon decenija marginalizacije (ruralna siromašna populacija, vjerske manjine, itd.) – šire rizik od neograničenog neznanja o ovoj državi u Sjednjenim Američkim Državama.
Ključne riječi: Islamska Republika Iran, kulturna revolucija, napredak

U februaru 2014. god. obilježena je 35. godišnjica iranske revolucije – epohalnog događaja čiji je krajnji značaj još uvijek nepoznat. Poznata je i kao „posljednja velika revolucija“, ona koja je preokrenula iranski politički, ekonomski, društveni i kulturni poredak, a Iranci neprekidno propituju i diskutuju o njenim posljedicama, koje su uskoro dovele do klerikalne vladavine. Ipak, jako malo je onih koji žale zbog same revolucije. Čak i za one koji su najžešći protivnici vladavine u Islamskoj Republici, revolucija ostaje izvor neizmjernog ponosa – živi dokaz volje i odlučnosti naroda da se riješi okova i obznani svoju nezavisnost.
Ipak, u Sjedinjenim Američkim Državama iranska revolucija ima potpuno drugo značenje. Prije svega, ona predstavlja pad jednog od vjerovatno najbližih saveznika SAD-a na Bliskom istoku, šaha Mohammeda Reze Pahlavija, te nastanak deklarativne i revizonističke države – Islamske Republike Iran – koja nije bila puno zainteresirana za podržavanje američkih interesa u regionu. Daleko od toga da se simpatiziraju sa Irancima koji su odbacili jarmu diktature, Sjedinjene Američke Države su gledale na revoluciju kao na zbunjujući, haotični izliv vjerskog fanatizma – što je nadolazeće mjesece učinilo još više prijetećim kada su revolucionarni studenti zauzeli američku ambasadu u Teheranu, nakon što je svrgnuti iranski Šah bio primljen na liječenje u SAD.
Tokom sljedeće tri i po decenije, ovi događaji – te politička i medijska reakcija na njih – bili su katalizatori američkog shvatanja Irana, iranske vlade i naroda. Opisujući izvještavanja medija o Iranu za vrijeme talačke krize, pokojni Edward Said je opazio sljedeće: „Klišei, karikature, neznanje, neograničeni etnocentrizam i nedosljednost su bili nadavse prisutni... što je za posljedicu iznijelo svojstvene kontinuitete i diskontinuitete koje iranski revolucionarni put nikada u stvarnosti nije proizveo.“ Npr., izvještavanje The New York Timesa, prema Saidu, oformilo je „skup stavova koji su prikazivani u korist sumnjičavih i preplašenih čitatelja“.
Drugim riječima, narod u Sjedinjenim Državama je promatrao događaje iz 1979. god. u Iranu kroz njihovu svojstvenu prizmu, koja je bila daleko od – i vrlo često antagonistična prema – stvarnih težnji i zahtjeva revolucionarnog naroda. Teško je tvrditi da se nešto značajno promijenilo u međuvremenu: bilo je to 35 godina demonizacije, nepovjerenja i poricanja, koje su oblikovale američki diskurs o revoluciji, te njenom nasljedniku, Islamskoj Republici Iran. Kao posljedica, vjeran i nepristrasan pristup brojnim i značajnim postignućima revolucije se pokazao kao nedostižan, ako ne i nemoguć. U međuvremenu, prikazivanje nedostataka revolucije i neželjenih posljedica (poput iračke invazije 1980. god.) je postalo ustaljeno, vodeći do preuveličavanja i izrabljivanja.
Čak i sada, nekoliko decenija nakon revolucije, američki mediji pružaju prednost i medijsku pažnju onim Irancima koji govore o revoluciji na osnovu onoga što Amerikanci očekuju da čuju. Oni sa prezirom govore o nemirima iz 1979, žaleći ta dešavanja, ili oplakujući užasno stanje do kojeg je revolucija dovela Iran. Većim dijelom, njihove tvrdnje prolaze bez opovrgavanja ili bilo kakvog potkrepljenja činjenicama – narativ koji preovladava uz sve nepoželjnosti koje sa sobom nosi historijska činjenica. Poštena procjena je očigledno rijetka u 2014. god. isto kao što je to bilo 1979. godine.

Prekrojavanje historije
Dva skorašnja slučaja su potcrtala ovaj fenomen. U oktobru 2014. godine Afshin Molavi, saradnik u fondaciji New America, i na inicijativi John Hopkins' Foreign Policy, je izjavio da, iako je iranska revolucija „donijela novi regionalni i svjetski poredak u geopolitici, te pružila nadu, inspiraciju, radost, užas, očaj i razočarenje... jedna stvar koju nije postigla je ta da nije poboljšala životne standarde.“
Camelia Entekabifard, autorica porijeklom iz Irana, podržala je ovu tvrdnju, te je napisala sljedeće o naslijeđu iranske revolucije:
„Ajatollah Khomeini je obećao svojim sljedbenicima besplatnu struju i novac od naftnih rezervi. ...Danas su siromaštvo, nezaposlenost, inflacija i visoki troškovi života ono što većina ljudi, sa kojima sam ja razgovarala, vjeruju da im je revolucija donijela.“
Onda je u članku The New York Timesa, uoči godišnjice revolucije, izrekla još jače tvrdnje: „U pokušaju da eliminira ono što je smatrano kao zapadna korupcija, ajatollah Khomeini je pogrešno rukovodio ekonomijom, što je nazadovalo razvoj i proširilo jaz između bogatih i siromašnih – te je uplelo Iran u razarajući osmogodišnji rat sa Irakom.“ (Entekhabifardi vrlo zgodno odbacuje u stranu dvije osnovne činjenice koje obaraju njene argumente: prvo, Iran je bio podvrgnut sankcijama koje su SAD nametnule još od 1979, a drugo, Irak je bio agresor tokom iransko-iračkog rata, kao što je istaknuto i u izvještaju UN-ovog generalnog sekretara 1991. godine).
Za oba autora, iranska revolucija – uprkos bilo kakvim obećanjima koja je nudila – učinila je Irance utučenima i očajnima, što je gore od stanja prije 1979. godine. No, ova priča koliko god da je ubjedljiva, miješa činjenice i fikciju, zanemaruje historijske podatke o životnom standardu Iranaca, te stoga prekrojava historiju. Nadalje, neprestano etiketiranje revolucije kao neko zastarjelo prihvaćanje srednjevjekovne teologije i tvrdoglavo odbijanje modernizacije i razvoja umogome odmaže stvarnosti (i neredu) u Islamskoj Republici Iran, te nas tjera da propitujemo krajnji integritet samih pisaca.

Decenije razvoja
Nije potrebno puno da se potkopa Molavijeva tvrdnja da iranska revolucija nije uspjela da „poboljša životni standard naroda“, niti argument Entekhabifard o tome da je Islamska Republika Iran donijela „nazadni razvoj“. U izvještaju iz 2013. god., npr., UNDP, koji prati dugoročni društveni napredak širom svijeta, ocijenio je da je u pogledu životnog vijeka, zdravstva, obrazovanja i životnih standarda „Iran načinio značajan napredak u ljudskom razvoju tokom posljednje 32 godine.“ Sve to je postignuto pod stalnom ekonomskom blokadom i vojnim prijetnjama.
Ne samo da je Islamska Republika Iran smatrana područjem „Visokog ljudskog razvoja“, prema UN-ovom Indeksu ljudskog razvoja (HDI), već je „između 1980. i 2012. godine ovaj indeks u Iranu porastao za 67% što je praktično dvostruko od godišnjeg rasta drugih zemalja u istoj kategoriji i što je više od dvostrukog svjetskog indeksa. UN ističe da je „u pogledu ljudskog razvoja, tokom perioda između 1980–2012. god., iranska politika proizvela značajna i prikladna poboljšanja u ljudskom razvoju.“ Drugim riječima, napredak Irana nije tek puka sreća već direktni rezultat specifičnih politika islamske republike

 

Iran od 1980 (UNDP)
Ovim se umanjuje preovladavajući narativ koji je suptilno iznesen u radovima oba spomenuta autora o tome da bi bez neliberalne domaće politike, koja je otuđila Irance, Šah mogao provesti svoju šemu modernizacije i tako ostaviti Iran u puno boljem stanju nego danas. (Narativ može i objasniti zašto mediji praktički šute o razaranjima Šahove diktatorske vladavine, brutalnosti njegove tajne policije SAVAK, koju su obučavali CIA i Mosad, prismotre, korupcije i mučenja koja su bila stalna tokom njegove vladavine.) Čak danas, priče o iranskim granicama u vrijeme Šaha su hagiografske - njegova socijalna politika je naširoko slavljena zbog „modernih“ ideja na koje se tvrdi da je nalikovala. Iako Entekhabifard, npr., žali zbog onoga što ona smatra destrukcijom iranskog predrevolucijskog „pluralističkog društva“ od strane vjerskog poglavarstva, neki, poput mislilaca Shahrzada Mojaba i Amira Haspoura, tvrde drugačije i navode da je „tokom čitave vladavine Pahlavi dinastije, posjedovanje kurdskih, turskih, balučkih izdanja, gramofonskih ploča, ili čak ručno pisanih poema bio dokaz „secesionizma“ političkih zatvorenika. Prednosti Šahovog „pluralizma“, čini se, bile su jako malog broja.
U njegovoj studiji iz 1989. god., pod nazivom Društveni korijeni iranske revolucije, Misagh Parsa je opisao stvarne životne uvjete s kojima su se siromašni iranski građani suočavali prije 1979. godine:
„Tokom 1960-tih i 1970-tih, iransko društvo je bilo suočeno sa neriješenim stambenim pitanjima, spekulacijom zemljišta i značajnim socijalnim i ekonomskim nejednakostima. Vlada je ubrzala razvojnu politiku, čija je strategija služila interese viših klasa i bogatijih skupina, koje su većinom bile odgovorne za ove probleme...“
„Uprkos povećanoj potrošnji, nedostatak stambenih prostora je ostao neriješen za radničku klasu i siromašne. Dio razloga je bio taj što je većina vladinih investicija finansirala izgradnju vojnih i 'državnih' zgrada.“
Parsa dodaje: „Uoči revolucije, čak 42% stanovnika u Teheranu su imali neadekvatan smještaj.“ Nadalje:
„Dok je 80% gradskog budžeta bilo raspodijeljeno kako bi se omogućile javne službe za bogate stanovnike sjevernog Teherana, siromašne četvrti nisu imale tekuću vodu, struju, javni prevoz, komunalne usluge, zdravstvo, obrazovanje i druge usluge. Kontrast između ovih četvrti i visokih nebodera bogatih bio je ljaga režima koji je obećao nastanak 'velike civilizacije'. Dok se broj siromašnih četvrti povećavao, vlada ih je proglašavala nezakonitima. Naposljetku, sredinom 1977. godine, vlada je u brojne gradove, uključujući i Teheran, poslala buldožere da unište ovakve nastambe.“
Izvan Teherana i drugih većih gradova situacija je bila još gora. U ruralnim provincijama, javne službe nisu bile dostupne, stope pismenosti su bile na zastrašujućem nivou, zdravstvene usluge su, također, bile nedostupne u većini područja, a škole su bile u užasnim stanjima. Kao što je Ervand Abrahamian zabilježio u svojoj magistarskoj studiji Iran između dvije revolucije, izvještaj Međunarodne organizacije za rad iz 1972. godine nazvao je Iran „jednom od najneegalitarnijih društava na svijetu“. Kakve god njegove namjere bile, iranski Ataturk se tada pokazao znatno nesposobnim, ili jednostavno nezainteresiranim za zadovoljavanje potreba i želja svoga naroda.
Islamska Republika Iran uspjela je da započne jednu od najimpresivnijih šema ruralnog razvoja u modernoj historiji, iako je bila pod žestokim napadom iračkih snaga koje su primale podršku od Zapada i pod ekonomskim napadom od strane glavne svjetske sile. No postupajući tako, Islamska Republika je prouzrokovala duboku kulturnu revoluciju koja je uključila žene u napore rekonstruiranja društva od samih temelja, čime su se riješile okova koji su ih toliko dugo držali uz njihove porodice – što je činjenica koju su proučavatelji rodne politike Irana počeli da primjećuju.
Ishode možemo uočiti i kada obratimo pažnju na statističke podatke. U dvije decenije između 1984. i 2004. godine, u najsiromašnijih 25% ruralnih područja je zabilježen porast u pristupu struji od 37% do 94%, te tekućoj vodi od 31% do 79%, čime je značajno istaknut povećani pristup uslugama javnih službi za iransko stanovništvo u ruralnim, siromašnim područjima.
Iranci imaju duže i zdravije živote nego što su ih imali pod Šahom, njihov životni vijek se povećao preko dvije decenije (51–73 godine)
Poboljšanja u zdravstvu su jednako isto impresivna. Tokom Šahove vladavine, pristup zdravstvenim uslugama je bio zgražavajući, a ruralno stanovništvo je najviše patilo. Pored nedostatka bolnica i doktora, Parsa otkriva da je „stopa smrtnosti kod novorođenčadi u ruralnim sredinama bila 120 (naspram 1000 koji prežive), jedna od najviših u svijetu...“ Neuhranjenost je bila raširena u mnogim dijelovima države, a anemija je gotovo bila uobičajena.
„Stvarni problem“ zaključuje Parsa, „jeste nesposobnost režima da izdvoji dovoljna sredstva kako bi se zadovoljile potrebe stanovništva. Umjesto toga, sredstva su se trošila, ili prije rasipala, na izgradnju vojne industrije“ – što je činjenica koja je promakla brojnim koji su širili histeriju zbog skromnih izdvajanja sredstava Islamske Republike za vojne potrebe.
Ipak, danas Iranci žive duže i sretnije živote nego što su to mogli za vrijeme Šaha. Stopa smrtnosti kod novorođenčadi i porodilja je dramatično opala. Tokom svakih 100.000 poroda, tek 21 žena umre zbog uzroka povezanih sa trudnoćom. (Prosjek u drugim državama sa visokim HDI-jem je 47.)
„Dječija paraliza je skoro pa iskorijenjena, a vakcinacija za djecu i trudnice je redovna“ prenosi UNICEF. „Pristup pitkoj vodi je omogućen za preko 90% ruralne i urbane populacije Irana. Više od 80% stanovništva ima pristup sanitarijama.“

Više od 85% ruralne i najranjivije populacije Irana sada ima besplatan pristup zdravstvenim uslugama, kroz impresivan sistem „kuća zdravlja“, koje je Svjetska zdravstvena organizacija ocijenila kao „izvanredno remek djelo“ i replicirala za ranjivu populaciju u području delte Mississipija.
Iako su ljudi poput Entekhabifard skloni naglašavanju da u Iranu još uvijek postoji ogroman jaz u prihodima između ruralnih i urbanih područja, istovremeno zaboravljaju napomenuti, kao što to Džavad Salehi-Isfahani čini, da je od kraja iransko-iračkog rata „siromaštvo doživjelo stabilni pad do razine kakvu danas imaju države u razvoju sa srednjim prihodima“.
Iranski programi opismenjavanja stanovništva su se, također, pokazali jako efikasnim. Godine 1975 65% odraslih Iranaca je bilo nepismeno, a tek 35% žena je bilo pismeno, dok su se stope pismenosti u najsiromašnijim područjima Irana obično kretale oko 25%. Ipak, danas je pismenost gotovo univerzalna, zahvaljujući intenzivnim programima opismenjavanja koji su započeti brzo nakon revolucije (od kojih ništa manje nije bitna Organizacija pokretanja pismenosti, koja je nastala iz zalaganja ljevičarskih studenata u periodu od 1979.–1981.). Žene i ljudi u siromašnim ruralnim područjima su imali velike koristi od ovakvih programa. Zbog toga danas, primjerice, više od 60% univerzitetskih studenata u Iranu čine žene, a mnoge od njih studiraju naučne discipline.
Tvrdnje da iranska revolucija predstavlja ideološko odbijanje modernizacije su još teže za potkrijepiti, uzimajući u obzir to da je naučni časopis New Scientist 2010. prenio da je „znanstveni doprinos Irana porastao 11 puta brže u odnosu na globalni prosjek, što je brže nego i u jednoj državi.“ Štaviše, znanstveno izdavaštvo u „nuklearnom inženjerstvu je poraslo 250 puta brže nego u ostatku svijeta, a medicinska i poljoprivredna istraživanja su također zabilježila značajan rast.“ Iako su iranski lideri poznati kao nepismena, zaostala, vladajuća elita, oni su zapravo visoko obrazovani: iranska vlada zapošljava više ljudi sa američkim doktoratom nego što je to činila Obamina Bijela kuća.

Nastavak revolucije
Prihvatanje ovih osnovnih činjenica (kojih ima puno više), nikako ne znači osudu jako realne represije koja postoji u Islamskoj Republici, niti sukoba vrijednosti sadržanim u samom imenu Islamske Republike. Potpuno je tačno da su Iranci suočeni sa ozbiljnim ograničenjima u pogledu njihove mogućnosti da učestvuju u političkom, društvenom i kulturnom životu; da su, uprkos porastu u obrazovnim i zdravstvenim standardima žena, rodne nejednakosti još uvijek čvrsto ukorijenjene u Islamskoj Republici, te da bi jedino dalja transformacija kulturnih vrijednosti mogla zamijeniti duboku misoginiju koja podupire veći dio zvaničnog odnosa prema ženama; da je pristup informacijama u Iranu ograničen zbog vladinog cenzuriranja; i da je zaštita ljudskih prava još uvijek ključna za poboljšanje ugleda Islamske Republike, kako u samoj državi, tako i u svijetu.
Ali fiktivna predstavljanja Islamske Republike ne donose nikakvu korist Irancima, koji se bore za pravedniji i jednakiji položaj u društvu u njihovoj voljenoj domovini, te ovo omalovažava one koji se, nakon što su zbacili diktatora marionetu, trude da poboljšaju živote svojih državljana. Zapravo, kao što su istaknuti analitičari primijetili, veći dio skorijeg aktivizma u Iranu – uključujući i Zeleni pokret – dešava se zahvaljujući proširenoj srednjoj klasi, „čije ojačanje proizlazi iz razvojnih napora Islamske Republike tokom protekle dvije decenije.“ Drugim riječima, rast iranskog reformskog pokreta dijelom ima korijene u „modernizirajućim naporima same post-revolucionarne države“. Ovo nije analiza koja se može pronaći u popularnim diskursima o Iranu.
Pored štete koja je načinjena pogrešnom procjenom historije Irana, propusti u prihvatanju istinskih postignuća Islamske Republike – uključujući i način na koji su cijele skupine stanovništva reintegrisane u društvo nakon decenija marginalizacije (ruralna siromašna populacija, vjerske manjine, itd.) – šire rizik od neograničenog neznanja o ovoj državi u Sjednjenim Američkim Državama, što jedino dalje kultivira razorno manihejsko shvatanje Irana koje je toliko prisutno u našoj politici i medijima.
Štaviše, ignoriranje postignuća Islamske Republike ugrožava bolju i obećavajuću budućnost za sve Irance – što je greška iz koje još uvijek nismo ništa naučili. Tačan pristup ishodima Iranske revolucije ne samo da poštuje vrijednost istine, već i volju i odlučnost iranskog naroda u odbacivanju okova autokracije i nastavljanju njihove duge revolucije.

 

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjensrijeda, 31 Januar 2018 12:42