Koliko se Turska okreće od Zapada

Hajrudin Somun

Potezi koje Turska vlast pod vođstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoǧana povlači na šahovskoj tabli Srednjeg istoka nameću pitanje da li Turska skreće sa strateškog opredjeljenja prema Zapadu, koje je prvih godina kemalističke republike uspostavio njen prvi predsjednik Mustafa Kemal Ataturk. Protekle 2017. godine očitovale su se jasno sva složenost, teškoće i proturječnosti turske vanjske politike. Koliko je kurdsko pitanje suštinsko za unutrašnju politiku Turske, a u budućnosti možda i za njen integritet, ono je sa sirijskim ratom isto toliko postalo „motorna snaga“ njene aktuelne vanjske politike i indikator odnosa s regionalnim zemljama, SAD-om i Rusijom.

pdf

Sažetak
Potezi koje Turska vlast pod vođstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoǧana povlači na šahovskoj tabli Srednjeg istoka nameću pitanje da li Turska skreće sa strateškog opredjeljenja prema Zapadu, koje je prvih godina kemalističke republike uspostavio njen prvi predsjednik Mustafa Kemal Ataturk. Protekle 2017. godine očitovale su se jasno sva složenost, teškoće i proturječnosti turske vanjske politike. Koliko je kurdsko pitanje suštinsko za unutrašnju politiku Turske, a u budućnosti možda i za njen integritet, ono je sa sirijskim ratom isto toliko postalo „motorna snaga“ njene aktuelne vanjske politike i indikator odnosa s regionalnim zemljama, SAD-om i Rusijom.
Ključne riječi: Turska vlast, Erdoǧan, Zapad, kurdsko pitanje, SAD, Rusija


Turska se prije pet-šest godina izborila za mjesto među desetak najmoćnijih zemalja multipolarnog svijeta. Postigla je značajan ugled u globalnoj geopolitici i neoliberalnoj ekonomiji. Postala je nezaobilazan, ali i uticajan faktor zbivanja na prostorima širim od Srednjeg istoka. U stanju koje joj ostavlja prethodna 2017. god., sa propašću tzv. Islamske države Iraka, Sirije i Levanta (ISIL) i sa zaustavljenim ratom u Siriji, Turska je u 2018. godinu ušla izolovanija i ranjivija nego ikada otkako je krenula u pohod za stvaranje nove, nekemalističke države. Vizija o panislamističkoj ulozi te nove, postsekularne države doživjela je slikovit neuspjeh upravo posljednjih dana 2017. godine, na samitu Islamske konferencije (OIC) koji je Turska sazvala u Istanbulu povodom odluke predsjednika SAD Donalda Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela. Iako se radilo o pitanju zbog kojeg je OIC osnovana, na konferenciju u Istanbul je došlo samo 18 šefova država, a dvadesetak od 57 članica nije učestvovalo. Izostali su vođe Egipta i Saudijske Arabije, država od kojih uveliko zavisi sudbina Palestine i Jerusalema.
Možda bi se u ovoj i narednim godinama, pogotovo sa smirivanjem sukoba na Srednjem istoku, međunarodni ugled i položaj Turske popravio, ali ostaje pitanje daljeg usmjerenja njene vanjske politike. Na osnovu poteza koje povlači na šahovskoj tabli Srednjeg istoka njena vlast pod vođstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoǧana uveliko se postavlja pitanje da li Turska skreće sa strateškog opredjeljenja prema Zapadu, koje je prvih godina kemalističke republike uspostavio njen prvi predsjednik Mustafa Kemal Ataturk. Prošireno dalje, pitanje je da li je to skretanje taktičke ili strateške prirode? I još dalje, ako jeste strateško kuda može voditi i odvesti Tursku u narednim godinama i decenijama? Ako i nije konačan raskid s opredjeljenjem i savezništvom sa zapadnim alijansama jeste ozbiljno odmicanje od tog istorijskog opredjeljenja i skretanje u pravcu punom rizika i neizvjesnosti po stabilnost Turske, pa čak i njen unutrašnji integritet.
Nesumnjiv je veliki uspon turske politike i ekonomije prvih desetak godina vlasti Partije pravde i napretka (AKP) i njenog lidera Erdogana. U talasu demokratskih i društvenih promjena koji je zahvatio neke zemlje Srednjeg istoka, nazvanom „arapsko proljeće“, mnogi su Arapi u Turskoj vidjeli uzor društvenog uređenja koje kombinuje izbornu demokratiju i principe sunitskog islamskog pravca za razliku od islamske revolucije u Iranu zasnovane na šiitskim načelima islamske vjere, koja je od svojih početaka nailazila na simpatije i poticaj za promjene u širokim arapskim masama, ali je uticaj Irana kao države svodila na manjinske šiitske zajednice.
Nešto je, međutim, krenulo naopako, gotovo istovremeno unutar Turske i na njenim južnim granicama. Turska se nije snašla u sirijskom ratu u koji se njeno „arapsko proljeće“ izrodilo prije nego što je i počelo. Kada se učine prvi pogrešni koraci teško ih je ispraviti. Bacajući svu krivicu za takvo stanje na vladu Bešara al-Asada, Turska je podržavala i pomagala čas jednu, čas drugu ili treću opozicionu grupaciju pod uvjetom da rade na obaranju režima u Damasku. Dozvoljavajući radikalnim pobunjeničkim grupacijama da prelaze njenu 900 kilometara dugu granicu sa Sirijom i snabdijevaju se s njenog tla naoružanjem, novcem, pa i ljudstvom, turske obavještajne i sigurnosne snage doprinosile su još više tamošnjem haosu iz kojeg će se ubrzo i lako izroditi ISIL, u tom svijetu poznatiji po arapskoj skraćenici Daeš. Na turskoj unutrašnjoj sceni, pošto je, s nekoliko montiranih sudskih procesa koji su u zatvore odveli desetine generala i stotine oficira, „obezglavljen“ armijski vrh, izbile su demonstracije koje je policija sprečavala pendrecima, a u samoj vladi otkrivena je korupcionaška afera u koju je upetljano nekoliko ministara.
Ono što je nadilazilo sve te vanjske i unutrašnje faktore bilo je pucanje šavova u savezu između stranke AKP i široko obrazovnog pokreta Hizmet, koji je činio ideološku okosnicu cijelog političkog sistema na kojoj se gradila tzv. „nova Turska“ poslije 2002. godine. Bio je to raskid između lidera prvog bloka Tayyipa Erdogana i vođe drugog, samozvanog teološkog autoriteta Fethullaha Gulena, koji je, plašeći se reperkusija, još u vrijeme posljednje sekularne vlade emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Ta dva bloka prethodno su činila temelje jedinstvenog političkog, društvenog i ideološkog zdanja, a prvi, Erdoganov AKP, ne bi bez drugog, Gulenovog, mogao doći na vlast ni postići ono što je postigao. Do konačnog raskida došlo je krajem 2013. godine, upravo kada je izišla u javnost korupcija u vrhu vlasti. Tada predsjednik vlade Erdogan još vjeruje da se oslobodio tog unutrašnjeg glavnog oponenta, a istovremeno i korektiva. U narednoj godini on ne skriva namjeru da postane šef države s većim ovlastima. To mu i uspijeva 2015. godine uz podršku već tradicionalnog izbornog tijela gotovo polovine siromašnije i pobožnije Turske, ali i Kurda. Predsjednik Turgut Ozal s početka 1990-ih je prvi odškrinuo, ali je Erdogan šire otvorio vrata priznanja kurdskih nacionalnih i kulturnih prava koja su negirale, osporavale i silom gušile sve prethodne vlasti. Ono što je bilo nezamislivo je da je čak otpočeo mirovne pregovore sa Abdulahom Ocalanom, zatočenim liderom kurdske separatističke organizacije PKK.
Koliko je to sve Erdogan činio da sačuva vlast AKP, a koliko da učvrsti svoju ličnu nije predmet ovog osvrta. Ali za pozadinu njegovog ponašanja van okvira Turske potrebno je istaći da je upravo tih godina bio pritisnut i bremenom sirijskog rata u koji se vojno involviraju ne samo regionalne, nego i velike sile Amerika i Rusija, prilivom gotovo tri miliona izbjeglica od tog rata, kao i obnovom rata sa PKK, uz koje je pristajalo mnogo više turskih Kurda nezadovoljnih iznevjerenim obećanjima o nacionalnim pravima. Vrhunac unutrašnjih potresa bio je neuspjeli vojni udar krajem jula 2016. godine, iza kojeg je, u šta je uvjeren predsjednik Erdogan, stajao lično Fethullah Gulen sa sjedištem u SAD.

Fokus na budućnost Sirije
Protekle 2017. godine očitovale su se jasno sva složenost, teškoće i proturječnosti turske vanjske politike. Glavni fokus Turske bila je budućnost Sirije, a glavna zabrinutost da se na sirijskim sjevernim granicama ne uspostavi neprekinuti lanac kurdskog vojnog prisustva i autonomna kurdska oblast slična iračkoj kurdskoj regionalnoj vladi (KRG). Koliko je kurdsko pitanje suštinsko za unutrašnju politiku Turske, a u budućnosti možda i za njen integritet, ono je sa sirijskim ratom isto toliko postalo „motorna snaga“ njene aktuelne vanjske politike i indikator odnosa s regionalnim zemljama, SAD-om i Rusijom.
Sirijski mirovni proces vodi se na dvije trake. Na široj međunarodnoj konferenciji u Ženevi još nije postignut vidan napredak. Otvorena 23. februara 2017. god., konferencija ni poslije osam rundi nije uspjela da približi sve učesnike krize. Na užoj traci je trojni mirovni proces Rusije, Irana i Turske započet istog dana kada i konferencija u Ženevi u kazahastanskoj prijetolnici Astani. Cijelo prošlo ljeto trajale su pripreme za sastanak na vrhu i uzajamne posjete vrhovnih komandanata armija tri zemlje. Oni su u Astani razrađivali dogovorene četiri zone vojne deeskalacije u Siriji. Boravak načelnika generalštaba iranske armije generala Bagerija u Ankari, npr., bio je prvi izlazak takve vrste iz zemlje nakon islamske revolucije 1979. god., a ruskog kolege Gerasimova u jednoj NATO prijestolnici izazvao je sumnje u Vašingtonu. Konačno, 22. novembra u ruskom Sočiju su se sastali predsjednici tri zemlje, Vladimir Putin, Hasan Ruhani i Tayyip Erdogan. Oni su pozvali predstavnike sirijskog režima i opozicione grupacije koje podržavaju cjelovitost zemlje na kongres nacionalnog dijaloga Sirije koji bi trebalo da se održi krajem januara 2018. god., također, u Sočiju. U zajedničkom saopćenju samita podržava se suverenost, nezavisnost i teritorijalni integritet Sirije. Predsjednik Putin izjavio je da bez izuzetno važne uloge turskih i iranskih lidera ne bi bilo moguće okončati vojni proces u Siriji.
Sastanak u Sočiju predsjednik Erdogan je hvalio, što ne znači da su prestale njegove bojazni za sigurnost na granici sa budućom Sirijom. Na povratku iz Sočija rekao je: „Naš osnovni cilj je da dođemo do respektabilnog političkog rješenja prihvatljivog za sirijski narod.“. Nije jasno da li je pod „sirijskim narodom“ podrazumijevao i sirijske Kurde koji su jedna od glavnih „zaraćenih strana“ i koji se nadaju da će u budućoj Siriji imati svoju autonomnu oblast Rodžavu. Većina sirijskih Kurda, naime, podržava Stranku demokratskog jedinstva (PYD) čije su se vojne jedinice (YPG) hrabro borile protiv Daeša i prve ušle u njihov samoproglašeni glavni grad Daku, označavajući tako kraj tzv. Islamske države. Turska smatra da je PYD samo ogranak turske terorističke organizacije PKK s kojom je u ratu od 1980-ih godina. PKK je i za Amerikance teroristička organizacija, ali ne i PYD, jer su joj u ratu protiv ISIL-a slale vojne savjetnike, snabdijevale s 3.500 šlepera naoružanja i municije, te štitile avijacijom u bitkama. Ukoliko Amerikanci ostave sirijske Kurde na cjedilu, kao što su to činili i sa iračkim Kurdima, pa ih prestanu vojno pomagati – a takav ishod se može pretpostaviti nakon dugog telefonskog razgovora predsjednika Trumpa i Erdogana – oni će biti prepušteni na milost i nemilost turske armije koja neće prezati da interveniše ukoliko bi PYD proglasila autonomiju. „Oni moraju naći načine“, tvrdi stručnjak za kurdsko pitanje David Romano, „da dobiju podršku Vašingtona i / ili Asadovog režima za malo autonomnog prostora na sjeveru Sirije, bez obzira na stav Turske. To neće biti lako – ali nije bila ni odbrana Kobane ili poraz ISIL-a u Siriji“.
Turska bi vjerovatno, kao cijenu za povlačenje podrške Amerikanaca i uz garancije Rusije, mogla prihvatiti neka autonomna prava Kurda u okviru jedinstvene Sirije, ali ne i stranku PYD, koju smatra ispostavom PKK. Zbog toga se protivi i učešću PYD-a na planiranom svesirijskom kongresu u Sočiju, što je otvoreno rekao njen ministar inostranih poslova Čavušolu (Cavusoglu). Kurdi bi, dakle, mogli platiti cijenu i za očit pristanak predsjednika Erdogana da predsjednik Asad privremeno ostane na vlasti, do nekih budućih izbora za koje Turci vjeruju da će ih izgubiti. Erdogan nije imao kud nego da popusti, pošto je Asad dan prije trojnog samita bio u Sočiju, gdje ga je predsjednik Putin dočekao srdačno, posredno poručujući i Erdoganu da bez Asada nema rješenja sirijskog čvora. Portparol stranke AKP Mahir Unal je rekao poslije Sočija da „Asad ne može ostati politički akter na političkoj sceni (Sirije) poslije tranzicijskog perioda“. Predsjednik Erdogan nije mogao ni toliko javno izgovoriti pošto je svakome upućenom detaljnije u sirijska zbivanja poznato da je samo godinu dana ranije govorio: „Asad je ubica 600.000 svojih grđana. On je okupator u zemlji u kojoj je 12 miliona ljudi rastavljeno od svoje domovine. On je neko ko je sprovodio državni terorizam...Ja vjerujem da se čovječanstvo mora riješiti Asada“.
Kurdi su, dakle, čvor aktuelne turske vanjske politike, pa je predsjednik Erdogan spreman prešutjeti, ako ne i oprostiti, Asadu sve grijehe ako se s njim složi oko kurdskog pitanja i daljeg jačanja kurdskog entiteta Rodžave koja je prijetnja sirijskom, kao i turskom integritetu. Ko zna, možda će jednog dana ponovo, kao što je to činio prije „Arapskog proljeća“, sa Asadom obnoviti prijateljstvo i zajedno s njim ići na odmor u sirijska ljetovališta.
Kurdski faktor je, bar dok se kroji sudbina buduće Sirije, važan i za odnose Turske sa SAD-om, ali je mnogo značajnije njeno približavanje Rusiji koje može potrajati duže od pregovora u Sočiju i Ženevi. Iako nikad nisu cvjetali kao istinsko prijateljstvo, rijetko je kada kao posljednjih godinu-dvije bilo toliko nesporazuma, nerazumijevanja i uzajamnog nepovjerenja između predsjednika SAD-a i Turske. Ni toliko izliva antiamerikanizma u turskoj javnosti koji je krenuo kada je vlada u Vašingtonu odbila da izruči Fethullaha Gulena, optuženog za državni udar i pokušaj ubistva predsjednika Erdogana. U Erdoganovoj stranci AKP i izbornoj bazi, ali i među sekularnim nacionalistima koji su stali uz AKP kada se radi o kurdskom problemu, bilo u Turskoj ili na njenim granicama, poraslo je nezadovoljstvo zbog američke podrške sirijskim Kurdima. Ono se nastavilo s novim „otkrićima“ o korupciji u vrhu turske vlasti koje je pred njujorškim sudom iznosio Reza Zarab, iranski trgovac zlatom, optužen da je organizovao šverc zlatom u Iran za vrijeme sankcija protiv te zemlje.
To s korpucijom je posebno osjetljiva tačka u politici AKP posljednje tri godine, pa je svako njeno oživljavanje popraćeno novim teorijama o „zapadnim zavjerama“ protiv „islamske Turske“. Tako su protumačene i Zarabove tvrdnje pred američkim sudom kako je dobio saglasnost turske vlade za operaciju transfera zlata putem Halkbanke i kako se oko toga dogovarao o milionskoj naknadi, odnosno mitu, s tadašnjim ministrom ekonomije Zaferom Caglayanom. Zarab je, naime, svjedočio na suđenju zamjeniku generalnog direktora turske Halkbanke Mehmetu Hakanu Atilli, koji je u martu 2017. uhapšen u Njujorku, a prvih dana 2018. proglašen krivim zbog kršenja američkih sankcija prema Iranu. Zamjenik turskog premijera Bekir Bozdag izjavio je da se radi o „političkom procesu“ i, kao i sve što se događalo poslije neuspjelog julskog puča 2016. godine, povezao sa Gulenovim „terorističkim pokretom“, popularno nazvanim FETO. „Ovaj proces je konkretan dokaz saradnje FETO-a, CIA-e, FBI-a i američkog pravosuđa. Uhvaćeni su na djelu“, poručio je Bozdag. „Ironično je“, komentarisala je indijska Eurasia Review, „da se mediji koje kontroliše vlada u Turskoj – printani i elektronski – prave slijepim pred slučajem Zarab ili promovišu narativ negiranja, prikazujući ga kao još jednu 'zapadnu laž' koja se širi uz pomoć Erdoganovog glavnog rivala, Fethullaha Gulena, sufijskog učenjaka koji živi u samoizgnanstvu u SAD.“ Prema anketama raspoloženja javnosti, 72% Turaka u Americi vidi svog neprijatelja broj jedan.
Trumpova administracija, s druge strane, bila je nezadovoljna kampanjom koju je turski predsjednik Erdogan poveo u muslimanskom svijetu povodom američkog priznanja Jerusalema kao glavnog grada Izraela i zakazivanja samita OIC u Istanbulu tim povodom. Najviše je protesta u toj administraciji, ali i zabrinutosti, izazvalo zaključenje ugovora o nabavci ruskog odbrambenog raketnog sistema S-400 iz Rusije, najveći posao jedne članice NATO te vrste s Rusijom. Nezadovoljstvo je morala izazvati i vojna saradnja s Iranom i zajednički nastup Turske sa Rusijom i Iranom na sirijskom ratištu dogovoren u Astani i u Sočiju.
Kritika u američkoj vladi i javnosti kršenja ljudskih prava u Turskoj doprinijela je, također, općem pogoršanju odnosa SAD-a i Turske. Interes zadržavanja te zemlje u sistemu NATO, posebno u fazi agresivnog djelovanja Rusije na njegovom istočnom krilu – građanski rat u Ukrajini i invazija Krima – prevagnuo je nad tim kritikama, pa je predsjednik Trump pred kraj 2017. god. ublažio ton nezadovoljstva zbog ranijih Erdoganovih optužbi da „podržava terorizam na našim granicama“. Obećao je da će američka armija prestati snabdijevati naoružanjem sirijske Kurde. Bez obzira na to, kako pod naslovom „Osmrtnica: tursko-američko partnerstvo“ piše turski analitičar Omer Taspinar s adresom u SAD, „vrijeme je da se prizna da su Turska i SAD stigle na kraj puta pouzdanog partnerstva. Nije puno ostalo od onoga što je nekad bilo strateški savez. Neki bi mogli reći da se njihovo partnerstvo danas pretvorilo u brak iz interesa. Ali je sve teže i teže u tom braku naći nešto što je prikladno“. A u američkom magazinu Foreign Affairs pisalo je, povodom posjete ruskog i iranskog načelnika generalštaba Ankari: „Energičnost s kojom se Turska okreće Iranu i Rusiji, prema dvoje istorijskih rivala, mora da namršti Bijelu kuću predsjednika Trumpa. To ne samo da je signal značajnog skretanja u vanjskoj politici, nego je i indikator da se Ankara odriče Vašingtona“.

„Brak iz interesa“ s Rusijom
„Brak iz interesa“ bi se, prije nego na Ameriku, mogao primijeniti na odnose Erdoganove Turske s Putinovom Rusijom s još jednom razlikom od suštinskog značaja: što onaj s Amerikom traje toliko dugo i što se u njega toliko investiralo i uložilo truda, muke i razmirica – baš kao u pravom braku među ljudima – da ga je teško raskinuti bez bolnih posljedica. A ovaj aktuelni brak s Rusijom je, također, dug ali je opterećen memorijom na petnaestak međusobnih ratova. Labaviji je, često na ivici sloma, rastavljan pa ponovo sastavljan i do srži proračunat interesima. Tako se dogodilo da je u manje od godinu dana turska avijacija oborila ruski borbeni avion nad tursko-sirijskoj granici, zbog čega su politički i ekonomski odnosi dvije zemlje bili svedeni gotovo na nulu, da bi, poslije izvinjenja predsjednika Erdogana, Moskva otopila rasploženje prema Ankari, dozvolila trgovcima da idu u Istanbul, a turistima na mediteranska ljetovališta. Prećutno je čak zataškano i ubistvo ruskog ambasadora usred Ankare.
Danas je Rusija Turskoj nužni saveznik u traženju izlaza iz sirijskog pakla koji bi se mogao, ako bi još potrajao, lako preliti preko cijelog Srednjeg istoka, ali i preko njenih granica. Da nije bilo američke, ali i ruske avijacije, Daeš bi još sijao strah po Turskoj. Predsjednik Erdogan je u Sočiju pristao čak na privremeni ostanak Asadovog režima u Damasku uz obećanje predsjednika Putina da se neće dozvoliti prerastanje Rodžave u polunezavisnu pokrajinu sličnu iračkom Kurdistanu i da će se vojne formacije PYD-a integrisati u sirijsku armiju. Potrebna mu je Rusija i da ublaži ogorčenost na Ameriku i da joj napakosti zbog odbijanja da izruči Fethulaha Gulena, za koga je uvjeren da mu je radio o glavi. Uplata prve rate 2,5 milijarde dolara vrijednog ugovora s Rusijom o raketnom sistemu S-400 završni je čin izazova Americi, glavnom političkom i sigurnosnom savezniku Turske, ali je to čin koji prevazilazi lične simpatije predsjednika Erdogana prema predsjedniku Putinu i njegovu zahvalnost što mu je Rusija prišla u pomoć kad je ostavljen po strani od tradicionalnih turskih političkih i sigurnosnih saveznika.
Da, kupovina sistema S-400 zadire u temeljno sigurnosno i vojno savezništvo Turske i njeno članstvo u NATO paktu na koji se ona oslanja od prvih godina Hladnog rata. Da nije do tog deala došlo u vrijeme opšteg pogoršanja odnosa Turske sa Zapadom, možda se u NATO ne bi toliko uzbuđivali kao u ovom slučaju, jer Grčka, također, članica alijanse, već godinama koristi od Rusije isporučen antiraketni sistem S-300. Predsjednik Erdogan nije nalazio razloge zašto bi se u NATO stvarale tenzije. Na sastanku s gradonačelnicima iz stranke AKP u Ankari istakao je: „Mi ćemo uraditi sve što je potrebno da bi ovu zemlju sačuvali živom...“, a za reakcije u NATO je rekao, ne imenujući nijednu njenu članicu posebno: „Oni su poludjeli zato što smo mi postigli S-400 deal. Šta je trebalo da radimo? Da čekamo na vas?“ Podsjetio je da Turskoj nije bilo omogućeno da u okviru NATO saveza napravi takav posao.
Nije trebalo da potraje dugo do formulacije ideje o napuštanju NATO, inspirisane tim riječima predsjednika Erdogana, ali i njegovom daljem gubljenju povjerenja u evroatlantsku alijansu, posebno izazvanim incidentom na vojnim manevrima u Norveškoj, novembra 2017. Na manevarsku listu neprijatelja, naime, bili su stavljeni Erdogan i osnivač turske republike Ataturk, zbog čega je turska jedinica protestvovala i povukla se sa vježbe NATO snaga. „U času kada je prijetnja na našu zemlju iz Sirije dostigla vrhunac, NATO je povukao svoj raketni sistem, pružajući utisak da ne bi preduzeo nikakvu akciju ukoliko bi se dogodio napad na Tursku“, rekao je predsjednik Erdogan u Rizeu, na Crnom Moru, gdje se zatekao tih dana. A njegov viši savjetnik i bivši ministar kulture i sporta Yalcin Topcu je izjavio da „turski parlament mora razmotriti povlačenje zemlje iz članstva u NATO“, dodavši: „NATO stoji iza svakog vojnog udara (u Turskoj) i zavisnosti njene vojne industrije. Vrijeme je došlo da se preispita naše članstvo. NATO nije vojni pakt, nego savremena forma neokolonijalizma. To je politička i ekonomska zavisnost.“
Povodom poziva savjetnika Topcua turskom parlamentu da preispita članstvo Turske u NATO, švedski SCF sumira podršku na koju je ta incijativa naišla u provladinim medijima, pa i vođstvu turskih tradicionalnih nacionalista. Tako Ardan Zenturk u dnevniku Star piše o „iskrsavanju Istoka“ poslije sporazuma Erdogan–Putin, a da će, „ako se nastavi imperijalistički napad, prvi uspjeh te pojave biti hitno zatvaranje vojne baze Indžirlik“. On, također, predviđa da će se Turska „boriti protiv NATO“, a da oni koji ne prihvate tu borbu „moraju odmah napustiti zemlju“. Yeni Safak čak tvrdi da NATO planira napasti Tursku već 2018. godine. A da i „islamistički i ultranacionalističko / evroazijski krugovi“ vrše pritisak da se zatvori „natovsko / američka“ baza Indžirlik, SCF ilustruje izjavom lidera nacionalističke Partije nacionalnog pokreta (MHP) Devleta Bahcelija povodom incidenta na manevrima u Norveškoj: „Vrijeme je da preispitamo članstvo Turske u alijansi. Mi smo bili ovdje i kad nije bilo NATO-a. Neće biti kraj svijeta ako je potrebno da napustimo tu organizaciju.“
Predsjedniku Putinu moralo je goditi sve to što se događa između Turske i SAD-a, odnosno NATO-a, dosadašnjeg glavnog oslonca i garanta njene sigurnosti i stabilnosti. Putin ne može predvidjeti poteze koje bi američki predsjednik Trump, vođen svojim avanturističkim vizijama, mogao preduzeti u svijetu, niti im se suprotstaviti, ali može demonstrirati političku odlučnost i vojnu moć, ako zatreba, u svom neposrednom ili daljem okruženju. U prvom je to pokazao s Ukrajinom i aneksijom Krima. U drugom krugu, kojem pripada i Srednji istok, savezništvom s Iranom, a sada i s Turskom, koristi se u svrhu vlastitih interesa – ekonomska i vojna saradnja, poput sistema S-400 – ali i globalnih interesa nadmetanja s Amerikom i zapadnoevropskim alijansama. U taj krug Putin uspješno uvlači i nesigurnog turskog predsjednika, pa mu odgovara svaki novi klin koji može zabiti u savezništvo Turske s njenim glavnim zapadnim partnerima.
Iako su od propasti komunističke Rusije protekle gotovo tri decenije, ni Putinova Rusija se još dugo neće moći osloboditi nekih sovjetskih metoda u propagandnoj borbi protiv Zapada i Amerike, pa ni u nastojanju da podrije odnose svojih novih političkih partnera sa zapadnim alijansama. Tako je i u odnose s Turskom upetljan ruski ultranacionalist Aleksandar Dugin, bliski Putinov čovjek, koji svojom ulogom i izgledom podsjeća na čuvenog Rasputina s kraja ruskog carstva. On se sam hvali posredovanjem u Putinove odnose s Amerikom i Turskom, što su, prema Bloombergu, potvrdili i ruski izvori. Njegove američke veze „dozvolile su Putinu da zaobiđe Obaminu administraciju i skrene plimu u sirijskom građanskom ratu prema Bašaru al-Asadu“, a njegove ideje „pokrenule su Rusiju korak bliže ostvarenju njegove vizije labavljenja Amerikom vođenog svjetskog poretka, djelimično i odvraćanjem Turske od NATO-a i kreiranjem 'rusko-islamskog pakta’ koji uključuje i Iran.“
Već je klasična upotreba zavjereničke američke agencije CIA, kao što je u suprotnom taboru bila ruska KGB. CIA stoji iza svega što je protiv Turske, a prije svega iza Fethullaha Gulena i neuspjelog udara 2016. godine. „Ruski propagandni izvori pokušavaju da odvuku Tursku dalje od Zapada još više ubjeđujući već paranoidni turski stav o podlim zavjerama koje vrši CIA“, piše Mustafa Akyol, turski novinar s adresom u SAD-u. Podsjećajući na ranija pozivanja ruske propagande kako je Ekumenijski patrijarhat u Istanbulu kao „Trojanski konj“ pomogao organizatorima državnog udara, što je navodno otkrio neki bivši američki ambasador ili čak na telefonski intervju u kojem je Zbigniew Brzezinski optužio CIA-u za „veliku grešku“ što je organizovala neuspjeli puč u Turskoj, Akyol zaključuje: „Vi bi normalno očekivali da se SAD alarmiraju zbog svega toga. Ali aktuelno američko vođstvo ne brine ni budući svjetski poredak ni u njemu rastući ruski uticaj. Zato je to samo savršena oluja. U njenoj sredini leži Turska koja se svakog dana odvlači dalje od svojih dva vijeka trajnih aspiracija da bude dio liberalnog Zapada, u nepoznate vode neliberalnog Istoka.“

Baška Amerika, baška Evropa
Vraćajući se najaktuelnijim i najranjivijim tačkama vanjske politike Turske, još bih naveo veterana turskog žurnalizma Cengiza Candara, koji, također, više ne živi u Turskoj. On kaže: „Turska, to jeste Erdoganova sirijska politika izgleda više nego ikada pritisnuta između američkog čekića i ruskog nakovanja. A kurdsko pitanje je samo jedan od katalizatora koji ukazuju na oslabljeni položaj Turske, posebno u Siriji, na Srednjem istoku, ali i u svijetu.“
U tom „oslabljenom položaju“ Turske prema Zapadu namjerno sam zapostavio mjesto Evrope, a više postora posvetio ključnom akteru, Americi. U turskoj vanjskoj politici od Drugog svjetskog rata kao da važi pravilo, izraženo turskom riječju ostalom iza Osmanlija na Balkanu: „Baška Evropa, baška Amerika“. U ovom času čini se da su ambicije Turske da postane punopravna članica Evropske unije zauvijek „završena priča“. Niti je hoće Evropa u uniji, niti uniju žele Turci, bar ona polovina na čijim glasovima se već deceniju i po održava aktuelna vlast.
Nekoliko primjera iz posljednjih godinu-dvije jasno pokazuju uzajamno nepovjerenje između Erdoganove Turske i većine evropskih zemalja. Kancelarka Njemačke Angela Merkel, smatrajući „apslutno neprihvatljivom situacijom ljudskih prava“ u Turskoj, saglasila se s ostalim članicama EU da se sreže finansijska pomoć koja je bila namijenjena toj zemlji radi priprema za moguće članstvo u evropskoj zajednici. Njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, nakon hapšenja jedne tursko-njemačke novinarke u Istanbulu, februara 2017., najavio je da bi njegova zemlja mogla zaustaviti sve vojne isporuke Turskoj. Predsjednik Erdogan nazvao je vodeće njemačke političare „neprijateljima Turske“. Norveška je ogorčila pedsjednika Erdogana zbog incidenta na manevrima NATO, ali još više kada je njena vlada dala politički azil petorici turskih oficira zaposlenih u mehanizmu NATO koji su odbili da se vrate u zemlju poslije neuspjelog puča 2016. godine. Holandske vlasti nisu dozvolile ulazak u zemlju jednom turskom ministru koji je namjeravao da govori na predizbornom skupu turskih građana. U Austriji, posebno nakon ulaska u vladu radikalno desničarskih stranaka, isključuje se bilo kakva mogućnost ulaska Turske u EU.
Pri odnosima Turske s Evropom, za razliku od Amerike, potrebno je mati u vidu historijsku komponentu otpora prema Osmanskom carstvu i islamu. Ona je prisutna i prije i poslije propasti te imperije prije stotinu godina, ali više izbija na površinu svijesti, pa i konkretnih odnosa, u kriznim situacijama. Bivši francuski predsjednik Valéry Giscard D’Estaing bio je jedini evropski lider koji je otvoreno i jasno, još 2002. godine, rekao da Turska nikada ne bi smjela postati članica Evropske unije. „Prihvatiti tu ogromnu muslimansku, neevropsku državu“, rekao je, „značio bi kraj EU“.
Da prizivanje „duhova prošlosti“ nije samo evropski običaj, pokazao je predsjednik Erdogan prilikom posjete Grčkoj, početkom prošlog decembra. Iako je kao predsjednik vlade bio u Atini 2010., ovo je bila prva posjeta susjednoj zemlji turskog šefa države od 1952. godine, pa je s pravom smatrana „historijskom“. Predsjednik Erdogan je, međutim, učinio i „historijsku grešku“ prije nego što je stigao u Atinu. U intervjuu listu Katimerini, na popularnom SKAI televizijskom kanalu, 6. decembra, a sutradan na konferenciji za medije s predsjednikom Prokopisom Pavlopoulosom, on je ponovio svoju tezu o potrebi revizije Lozanskog sporazuma iz 1923., kojim je međunarodno priznata pobjeda kemalista u Ratu za nezavisnost Turske. Smatrajući da su neka ostrva nepravedno pripala Grčkoj, predsjednik Erdogan je tražio da se ponovo uradi demarkacija zajedničke granice i ispravi status manjine Turaka u Zapadnoj Trakiji, koje Grci, pozivajući se na Lozanu, smatraju „muslimanskom manjinom“.
Da nije spominjao Lozanu iz 1923. god., Erdogan bi imao dovoljno razloga da uspješno produži liniju stabilnih odnosa Turske i Grčke koje posljednjih nekoliko godina nisu poremetili ni emigrantska kriza ni grčki finansijski kolaps. Bilo bi lakše postići dogovor o eventualnoj ekstradiciji osam turskih oficira koji su pobjegli u Grčku poslije neuspjelog puča i utvrditi zajednički projekt prolaska kroz dvije zemlje „južnog koridora“ kojim će da poteče plin s obala Kaspijskog mora prema Evropi. Ovako je, kako ističe Dimitar Bechev iz Atlantskog savjeta, „propuštena prilika“, a to je „tim više nesretno što je čitava buka oko granica nešto više od retoričkog hvalisanja“. „Lozanski sporazum je“, ističe, „multilateralni instrument s Velikom Britanijom, Francuskom, Italijom, čak i Sovjetskim Savezom i Japanom kao potpisnicima. Njega ne mogu otkazati ni Grčka ni Turska, čak i da se slože oko toga (što je nevjerovatno), a kamoli Erdogan.“


Ništa bez Irana
Grci bi imali više razloga od Turaka da se žale na Lozanski sporazum – jer im je Ataturk „oduzeo“ okupirane anadolske teritorije. S druge strane, Turska sa svojim istočnim susjedom Iranom nema graničnih problema još od 1639. Tada je u graničnom mjestu Kasre Širin potpisan Zohab sporazum između Osmanske imperije i Safavidskog carstva. Uz u tom dugom međuvremenu obavljene demarkacije, to je vjerovatno najduže nepromijena granica na svijetu. Iako je malo zemalja koje imaju tako burnu uzajamnu prošlost – Osmanlije su 120 godina pokušavali da osvoje Perziju – i tako različite etničke i kulturne korijene, pa i pripadnost suprotstavljenim svjetskim politikama i zavađenim islamskim pravcima, Turska i Iran i danas održavaju balans, kolebljivih ali normalnih političkih odnosa i ekonomske saradnje koja se mjeri desetinama miliona dolara.
Haotično stanje u koje su rat u Siriji i pojava fantomske Islamske države bacili cijeli Srednji istok udaljavalo je i približavalo Tursku i Iran, da bi ih na kraju dovelo za zajednički mirovni sto s Rusijom. Turska i iranska „sirijska politika“ razilazile su se oko ključnih pitanja, kao što je opstanak predsjednika Bešara al-Asada na vlasti u Damasku, ili njegovo obaranje po svaku cijenu, na čemu je posebno insistirao predsjednik Erdogan. Uz avijaciju na nebu i savjetnike na zemlji Amerike i Rusije i pored sirijske vojske i raznih oružanih formacija pobunjenika, obje zemlje bile su, također, vojno involvirane u rat u Siriji. Turska s vojnim jedinicama i tenkovima, Iran s Revolucionarnom gardom, naoružanjem i vojnom opremom, pa je pravo čudo kako nije dolazilo do incidenata među svim tim vojskama i paravojskama. Za razliku od zalivskih i drugih ratova na Srednjem istoku, u kojima se znalo ko koga napada i kojoj strani ili koaliciji pripada, ovaj sirijski bio je i u tom pogledu najkomplikovaniji.
Što se tiče Turske i Irana, tokom rata njihove su se pozicije i ciljevi znali, pa jedna drugoj nisu „smetale“. Pojednostavljeno – iako u tom ratu ništa nije bilo jednostavno: Iran je pomagao legitimnu sirijsku vlast i vojsku kako bi sačuvao stratešku liniju svog geopolitičkog prisustva i uticaja u regionu. A Turskoj je bilo najvažnije da zaštiti svoje granice, a što se rat više razvijao i primicao kraju, to je sve više značilo da spriječi prelivanje sve jačeg „kurdskog elementa“ na svoj jugoistok, gdje je ponovo izbio rat sa separatističkom PKK. Turski PKK i njegove sestrinske organizacije i vojne formacije u Siriji, pa i irački Kurdi, jedan su od faktora trajnog uzajamnog razumijevanja između Turske i Irana, koji, takođe, sa svojim Kurdima ima problema, iako daleko manje nego Turska i Irak. Solidarnost se posebno ispoljava kad se Kurdi pobune i „dignu glavu“ u Turskoj, Siriji ili Iraku. Poslije razgovora koje je predsjednik Erdogan imao u Teheranu početkom oktobra 2017. god., predsjednik Rohani je rekao: „Nećemo prihvatiti mijenjanje granica u regionu“. Bilo je to samo sedmicu poslije referenduma o nezavisnosti Kurdistana 25. septembra, koji je, uprkos protivljenju sa svih strana, zakazao lider iračkih Kurda Masud Barzani i koji je bio neposredan povod Erdoganove posjete Iranu. On je tada referendum nazvao ilegalnim i najavio da će „od ovog momenta pa nadalje“ preduzimati odlučne mjere „i još teže korake“ da izoluje KRG, kurdsku vladu u Erbilu. Primajući predsjednika Erdogana, iranski vrhovni vođa Ajatollah Ali Hamenei pridružio se osudama kurdskog referenduma, opisujući ga kao „akt izdaje prema cijelom regionu“. Pozvao je Tursku da zajednički preduzmu mjere protiv „kurdske secesije“ i optužio „Ameriku i strane sile“ da, podržavajući Kurde, „nastoje da stvore novi Izrael“ na Srednjem istoku. Tih dana su iranska i turska armija održale manevre blizu granice s iračkim Kurdistanom, prve od islamske revolucije u Iranu 1979. godine.
Kada se rat u Siriji privodi kraju i kada je fantomski Daeš sahranjen u sirijskoj i iračkoj pustinji, za Tursku nastupaju brige koje je mogu više udaljiti nego približiti Iranu, bez obzira na njihovo učešće u mirovnoj inicijativi zajedno s Rusijom. Kako se postaviti prema mogućim novim svrstavanjima na Srednjem istoku bit će veća briga za Tursku nego za Iran čiji je regionalni položaj ostao neokrnjen, ako ne i osnažen, poslije američkog povlačenja iz Iraka i tokom rata u Siriji. To je prepoznala Putinova Rusija, a posredno priznala i Obamina administracija uviđajući da se bez Irana ne može više ništa riješiti u tom regionu. S dolaskom predsjednika Trumpa na čelo SAD bit će teže zamisliti dalja politička kretanja na Srednjem istoku. Ofanzivnije djelovanje američko-izraelskog projekta o destabilizaciji islamskog iranskog sistema poslije pobjede nad ISIL-om još je u okviru pretpostavki, ali ne i nemogućnosti.


Novi regionalni poredak
Pozicija Turske je, međutim, već poljuljana njenim konkretnim propustima i neuspješnim ambicijama da se nametne kao regionalna, čak vodeća sila. Prema Al-Jezeeri, „Saudijsko-emiratsko-egipatska osovina se trudi da uspostavi novi regionalni poredak, podržan od strane Trumpove administracije i Izraela, i podržan u zemljama poput Jordana. Logična druga strana tog saveza je politički islam, i u produžetku Turska, a javno obznanjen neprijatelj je Iran. Prema tome, novi regionalni poredak, ako bude nametnut, bit će nauštrb interesa obje regionalne sile, pošto su se i Turska i Iran suprotstavile bloku koji su Saudijci poveli protiv Katara.“ Zbog toga je ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) Anvar Gargaš pozvao na „jačanje arapskog jedinstva“ kako bi se spriječilo da arapskim svijetom dominiraju Iran i Turska... Arapskim svijetom neće vladati Teheran i Ankara.“ Ako je to bilo tako u vrijeme izbijanja krize oko Katara, stav Irana je mogao biti pravdan činjenicom da se ta zalivska zemlja opirala kampanji koju je vodila Saudijska Arabija protiv Irana. Ali je teško, ako se isključi sektaško-sunitska veza s Muslimanskom braćom, razumjeti zašto je Turska, čiji se predsjednik prije toga u Rijadu grlio sa saudijskim kraljem i govorio o strateškom prijateljstvu, u dalekom Kataru formirao čak i vojnu bazu? Bivši turski ambasador i zamjenik ministra vanjskih poslova Ali Tuygan, pitajući se kome je bila potrebna vojna baza u Kataru i zašto se turskoj javnosti nije objasnila njena svrha, kaže: „Ako su dvije zemlje (Turska i Katar) bile suočene sa zajedničkim prijetnjama, koje su to bile prijetnje? U ovom času Katar ne može biti jedan i jedini prijatelj Ankare u svijetu i Ankara se ne može angažovati u sve više i više bitki.“
Ima još primjera potpune nedosljednosti odnosa Turske prema zbivanjima na Srednjem istoku i preko noći potpuno preokrenutog stava. Toplo dočekan u Bagdadu, on se malo zatim obrušio na premijera Hajdara al-Abadija zbog njegovog otpora ulasku turskih trupa na iračku teritoriju, ponižavajući ga kao niže vrijednog čovjeka, da bi mu ubrzo nudio zajednički otpor, ako treba i vojni, protiv Kurda poslije septembarskog referenduma. Kada Al-Bagdadi jedva sastavlja kraj s krajem iračke države, u turskom islamističko-nacionalističkom bloku, kao da se čeka njen raspad, oživljavaju se neoosmanske pretenzije na Kirkuk i Mosul, navodno nepravedno otete u Lozani 1923. godine, kao i grčka egejska ostrva. Odluka predsjednika Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela bila je novi povod za novo zaoštravanje retorike protiv vlade u Tel Avivu i optužbi protiv njenog premijera Benyamina Netanyahua, ali nije bilo ni prijetnje da će se prekinuti diplomatski odnosi. To je, da se podsjeti, Erdoganova vlada učinila s Damaskom kada joj se Al-Asad više nije sviđao, zatvorivši diplomatska vrata koja će sada biti teško otvarati. Još za podsjećanje je da su Irak i Iran 1980-ih nekoliko godina ratovali ne prekidajući diplomatske odnose.
Ništa, ili gotovo ništa, dakle, od ushićenja Ahmeta Davutoglua koji je 2012. godine, kao tadašnji ministar vanjskih poslova, rekao: „U svim srednjoistočnim društvima u Tursku se danas gleda ne samo kao u prijateljsku i bratsku naciju, nego i kao zemlju koja ima snagu da vodi jednu novu ideju i novi regionalni poredak.“ A jedan drugi bivši ministar vanjskih poslova, Yasar Yakis će poslije pet godina, sumirajući rezultate turske vanjske politike u 2017. godini, napisati: „U cjelini, izolacija Turske u međunarodnoj zajednici nastavljena je u 2017. godini. Rusija se pojavila u Siriji kao glavni igrač, game-maker, a Iran izbio kao glavni akter u regionu.“
Ako se i prihvati novi pretpostavljeni „strateški poredak“ na Srednjem istoku, gdje je u njemu mjesto Turske? Očito da se ona ne uklapa ni u preovlađujuću tezu zastupnika podjele regiona na dva bloka, sunitski, koji se teško može zamisliti bez Turske, i šiitski, koji predvodi Iran. Trojna saradnja Turske, Irana i Rusije teško da će, ako ne i nemoguće, iz sirijske mirovne inicijative prerasti u trajniji savez. Razlike između Turske i Irana nisu još prevaziđene ni u Siriji. One će, kao i do sada, sarađivati kao „ne baš neprijatelji, ali manje nego prijatelji“. A Rusiji – koja se preko američkih grešaka i kolebanja spustila u Siriju i dalje spušta u arapski svijet, kao nekad Sovjeti u Naserovo doba – trenutno je prioritetni cilj da naudi Zapadu, ohrabrujući predsjednika Erdogana da napusti NATO. Ili se možda u Moskvi ide tako daleko da se upravo ove dvije zemlje Srednjeg istoka, Turska i Iran, vežu za Rusiju kao što je Amerika 1950-ih godina radila pomoću kratkotrajnog Bagdadskog, pa CENTO pakta.
Ima i izraelski pogled na „post-isilski uzdrmani“ Srednji istok, u kojem se proruskoj grupi pridružuju Saudijci. Prema konzervativnom Jerusalem Postu „odsustvo snažnog prisustva i angažmana Zapada u regionu znači da u sljedećoj rundi može izbiti nešto što Saudijska Arabija, Turska, Iran i Rusija odluče. U mnogo čemu ovaj post-isilski period liči na Evropu poslije 1945. godine. Što se sada dogodi bit će ključ budućnosti regiona...Potreba novog poretka i nove stabilnosti u regionu uhvatili su SAD nesvjesne, dok Turska, Iran i Rusija počinju stvarati nezvanični novi blok. To ostavlja Izrael sputanim, jer je zaglavljen u konflikt s Iranom.“

Taktičko ili strateško skretanje
Sve su to dileme o kojima se danas može raspravljati, ali ne i donositi sigurniji sud. Turci kojima je stalo do jedinstva svoje zemlje, njene snage, ekonomskog napretka, aktivne uloge u smirivanju regiona i respektabilnog mjesta u međunarodnoj zajednici, ali istovremeno demokratskog, sekularnog društva, nisu sigurni kuda ih vodi vlast predsjednika Erdogana i njegove stranke AKP. Njima nije drago što se ona odmiče od Evrope kojoj na razne načine pripada vijekovima. Ali kuda se odmiče? Jedna je teza „evroazijska“, da se okreće prema centralnoj i daljoj Aziji, koju iz svega što čini predsjednik Erdogan izvlači Cengiz Candar. „Griješe svi oni koji postepeno tursko-rusko približavanje vide kao taktički potez predsjednika Erdogana kako bi pokazao svoje nezadovoljstvo s politikom Vašingtona“, tvrdi on. „Takvi ne mogu da shvate novu konfiguraciju moći poslije pokušaja puča 15. jula 2016. god. Raste uvjerenje da je Erdogan figura ili u najbolju ruku glasnogovornik koalicije neonacionalista, tradicionalnih nacionalista i muslimanskih nacionalista. Sve komponente te nove konfiguracije su antizapadne i žestoko evroazijske. Evroazijanizam kao vanjskopolitička škola u Turskoj je poznata po tome što je proruska, proiranska i konačno prokineska, a protiv zvaničnih i institucionalnih veza sa zapadnim svijetom, počeviši od NATO-a do Evropske unije. Prema tome, vjerovatno je iluzija misliti da je Erdoganovo flertovanje s Rusijom taktički potez i da se on pokušava time koristiti kao polugom protiv Vašingtona i EU.“
Da nije taktičko, nego strateško – ili bolje reći dugoročno – skretanje Turske s njenog isključivog opredjeljenja prema Zapadu iz vremena kemalizma, složio bih se, ali ne i s pravcem tog skretanja. Prostori centralne Azije koji pripadaju širem turskom kulturnom krugu – koji se na Zapadu naziva Turkic – nisu bili u sastavu Osmanskog carstva i odavno su zadržali samo kulturološku komponentu zajedničkog etničkog i lingvističkog porijekla. Osjećaj njihovog pripadanja zajedničkoj, islamskoj vjeri, izblijedilo je dok su bili u sastavu sovjetske Rusije i teško se oživljava poslije pada komunizma. Pod Putinom osnažena, pa još pravoslavna kršćanska Rusija ne bi rado imala suviše blizu jednu tako moćnu zemlju sa islamističkom vlašću. Vjerovatno bi se zadovoljila samo sa kratkoročnijim savezništvom s Turskom, kao što je sadašnji mirovni proces u Siriji ili ekonomska saradnja u okviru tzv. Šangajske grupe. Turska je i prije dolaska AKP na vlast, a poslije raspada Sovjetskog Saveza, užurbano uspostavljala političke i ekonomske veze sa zakavkaskim novim državama, kemalistički nacionalisti sanjali o njenom širenju na prostore gdje god ima turskog traga, a islamistički pokret Fethullaha Gulena otvarao škole u kojima se na turskom jeziku izučavali islamski principi. Danas se te zemlje sve više vraćaju u političku, ekonomsku i kulturnu uticajnu sferu Rusije.
Bliži sam mnogo turskim analitičarima i prijateljima koji smatraju da predsjednik Erdogan Tursku vidi kao jednu od najuticajnijih država svijeta islama, s perspektivom da jednog dana i predvodi taj svijet koji se pruža od Indonezije do Bosne, kako je govorio Imam Homeini. Nešto slično je pokušavao i njegov prethodnik i učitelj Necmettin Erbakan iz čije je Rafah stranke proizišla i Erdoganova AKP. Njegova ideja vodilja bila je ekonomsko povezivanje većinskih muslimanskih zemalja, ali ne manje i ideološka. I turske i svjetske okolnosti su prevazišle njegove suviše konzervativne metode, ali im je ostao trag u strpljivijoj i pragmatičnijoj Erdoganovoj politici. On se koristi svakom prilikom – a posljednja je bila odluka predsjednika Trumpa o Jerusalemu kao glavnom gradu Izraela – da se Turcima, ali i cijelom muslimanskom svijetu, predstavi kao zaštitnik i voditelj tog svijeta. Islamski samit koji je sazvao u Istanbulu služio je podjednako i jednom i drugom cilju. O tome je Yavuz Baydar, istaknuti analitičar turskih prilika, pisao: „Erdogan je majstorski čitalac raspoloženja svog naroda. On zna da antisemitizam i antiamerikanizam ujedinjuju velike otkose turskog konzervativnog i lijevo-orijentisanog mišljenja... Zahvaljujući Amerikancima pojačana pozicija Izraela pruža priliku Erdoganu da pokaže kako je pravi kurs približavanje Iranu i Rusiji i postepeno razilaženje sa zapadnim alijansama. Međunarodni događaji idu na ruku Erdoganu. Pitanje Jerusalema je korisna karta na koju može igrati kod islamske izborne baze, ali i vani. Sutradan poslije razgovora o Jerusalemu s jordanskim kraljem, Erdogan je o istoj temi govorio s ruskim predsjednikom Putinom. O tome se oba, kao i kad se radi o antiamerikanizmu, nalaze na istoj strani.“
Tačno je da se mase turskih vjernika, osjetljivih na trajni palestinski i druge manje i povremene probleme sa kojima se suočavaju muslimani širom svijeta mogu pridobiti da glasaju na izborima za AKP i predsjednika Erdogana kada se on oglasi snažno, stilom koji te mase razumiju, posebno protiv Izraela i Amerike. Tako je, pored čestih i žestokih antiizraelskih izjava, podržao flotilu Mavi Marmara koja je 2010. krenula da razbije blokadu Gaze, a prošle godine poslao suprugu u Bangladeš da preda pomoć muslimanskim izbjeglicama protjeranim iz Mijanmara. Erdoganova propalestinska, antiizraelska i antiamerička retorika nailazi takođe na širok odjek među muslimanima u svijetu. On zna da je Jerusalem simbol oko kojeg su muslimani gradili otpor prema zapadnom kolonijalnom i imperijalističkom svijetu i da je u njemu palestinski muftija Al-Husejni početkom 1930-ih sazvao prvi kongres tadašnjih muslimanskih država i zajednica, pa je zato među prvim muslimanskim liderima osudio potez predsjednika Trumpa.
Kada se radi o većinskim muslimanskim državama i vladama, međutim, pa i vjerskim zajednicama, svari stoje drukčije. Iran je, npr., na inicijativu Imama Homeinija 1979. godine, upravo Jerusalem uzeo kao povod za proglašenje posljednjeg petka svakog mjeseca ramazana Danom Kudsa. Taj dan muslimanske solidarnosti s palestinskim narodom naširoko se obilježava u Iranu i među šiitskim zajednicama u svijetu, ali znatno manje u većinskom sunitskom svijetu islama. U propagandi vehabijsko-selefijske interpretacije islama ili organizacija Muslimanske braće sunitskim muslimanima u svijetu, pa i na Balkanu, poručuje se da je Dan Kudsa „velika parada i podvala šiitskog licemjerstva za naivne sunite“. U aktuelnoj situaciji zaoštrene ideološke podjele među muslimanima i pojednostavljenog svođenja svih zbivanja na Srednjem istoku na sektaški sukob između sunitskog i šiitskog pravca islama, teško da bi se jedan muslimanski lider mogao nametnuti kao vođa svih muslimana. Pogotovo ako se neki od njih identifikuju s jednim od ta dva pravca, pa još u okviru njega na specifičnu varijantu političkog islama, kakva su Muslimanska braća – a to je upravo slučaj predsjednika Erdogana. On pruža, javno i snažno, podršku političarima koji se jasno deklarišu kao pripadnici pokreta Muslimanska braća ili zemljama gdje oni vladaju ili imaju jako uporište. Među ličnostima najočitiji primjer je svrgnuti egipatski predsjednik Mursi, a među zemljama Sudan i Katar. Ili palestinska Gaza.

„Securatisation“ kao varijanta
Izgledi da se predsjednik Erdogan prihvati kao njihov muslimanski lider veoma su mali među Arapima, koji nikad ne mogu do kraja oprostiti turskim sultanima što su hilafet muslimana prebacili u Istanbul. A još su manji, ako ne i nemogući, u Saudijskoj Arabiji i njoj sklonih zalivskih zemalja, bar dok su tamo na vlasti postojeći monarhistički sistemi koji kao svoju duhovnu potku još njeguju vehabijsko-selefijsko tumačenje islama. Saudijski kraljevi pod svojom titulom „čuvara dva sveta mjesta“, Meke i Medine, podrazumijevaju da je, poslije sloma osmanlijskog hilafeta, centar islama na njihovu dvoru. Među ostalim varljivim pretpostavkama obnavljanja duhovnog vođstva muslimana u Turskoj je i nepoznanica – bar dokle sam uspio da saznam pripremajući se za ovaj rad – kako se prema takvoj ideji odnose muslimanski lideri i intelektualci u Aziji gdje je nastanjena glavnina pripadnika islama.
Prvi put sam, međutim, naišao na jednu ideju koja bi mogla biti valjana za tumačenje politike predsjednika Erdogana i vladajuće stranke AKP u fazi pogoršanja odnosa sa Zapadom, ali i kao moguća dugoročnija orijentacija Turske. Iznio je bivši turski ambasador Unal Cevikoz i direktor Ankara Policy centra, prošle jeseni kada je turska vojska vršila nenajavljene vojne vježbe na granici s Irakom, uoči referenduma o nezavisnosti u Kurdistanu. On kaže: „Što se sada događa je 'securatisation’ (izvedeno od engleskog security, ali teško prevodivo, možda: sigurnizacija, securitizacija) turske vanjske politike. Turska gleda da promijeni svoju vanjsku politiku. Vlada razmatra prijetnju upotrebe sile i korištenje silom kao održive opcije realizacije ciljeva svoje vanjske politike, i to je opasno. Upotreba vojnih mišica se podvlači prilikom planiranja posjete šefa turske armije Akara Teheranu... Devedesetih godina turska vanjska politika i turska sigurnosna politika bile su veoma isprepletene.“ Bilo je to 1990-ih kada se vodio rat s PKK na jugoistoku zemlje, a ja bih dodao da je uloga armije u turskoj politici, unutrašnjoj i vanjskoj, bila dominantna od prvih do posljednjih godina vladavine kemalizma. Armija je, na specifičan turski način, igrala ulogu religije, sve dok je vlast AKP nije vratila u kasarne.
Da li je, onda, moguće da armija – naravno pročišćena od progulenovih, pučističkih kadrova - ponovo postane glavni oslonac vlasti, kako bi se osigurala „sekuritizacija“ zemlje kada je unutrašnji „kurdski terorizam“ ponovo počeo da se rješava silom, još se turske trupe nalaze u Siriji, a nije prestao alarm ni od isilovskog terorizma samim tim što je pobijeđen Daeš. Moguće je da dolazi do nove simbioze erdoganovskog islamizma i radikalnog sekularnog nacionalizma, kojem je armija temelj i garant snage i integriteta Turske, a ako bude potrebno, i njenog angažiranja izvan zemlje. Nacionalizam, uostalom, nije stran ni islamističkoj AKP ni sekularnoj ljevici. Da se ponovo obratim jednom bivšem turskom ambasadoru koji je služio u vrijeme vlasti AKP, Ulucu Ozulkeru, za podršku ovom stavu: „AKP-ov pogled na svijet“, kaže on, „baziran je na onome što je poznato kao 'nacionalna vizija’, koja je islamski zasnovana i okreće se prema nazoru i shvaćanju Muslimanske braće.“ Vodeća nacionalistička stranka MHP prišla je bliže AKP i vjerovatno će podržati predsjednika Erdogana na predsjedničkim izborima 2019. godine. Kada su došli u pitanje integritet Sirije, na vrhuncu rata, i Iraka, kada zamalo nije podijeljen na tri državice, nacionalistički jurišnici iz MHP digli su glave i tražili da im se vrati Kirkuk i Mosul, koje je Ataturk u Lozani morao da prepusti Iraku, i Hataj, odnosno Iskenderun, koji je pred Drugi svjetski rat trampom prepušten francuskoj mandatnoj Siriji. A da slične revandikacije nisu bile strane ni Erdoganu, pokazao je kada je od Grka tražio reviziju Lozanskog sporazuma.
Ko zna, možda bi oslonac na sigurnost, na neku ublaženu varijantu militarizma – ali ne upotrijebljenog da bi se silom rješavalo kurdsko pitanje i išlo u avanture preko granica zemlje – mogao biti spas od lutanja i precijenjenih ambicija vanjske politike Turske, a istovremeno očuvanja njene izbalansirane, nezavisne pozicije na Srednjem istoku. Pri tome Turska ne bi morala da napušta NATO, jer ni saveznicima iz NATO-a nije stalo da se ona približava Rusiji. Amerikancima, a uostalom ni Rusima, nije važno ko je na vlasti u Ankari, koliko krši ljudska prava i da li je više ili manje tamo autoritarna vlast. Važno je da se uklapa u njihove regionalne interese. Ne bi Turska morala ni da se udaljava od Evrope – makar nikad ne postala članica EU – ni da se lišava privilegija koje joj ona carinskim sporazumom daje u ekonomiji i trgovini. Turska je, iako institucionalno i vojno povezana sa Zapadom postala i održala se gotovo vijek kao najveća muslimanska zemlja demokratskog, višepartijskog i sekularnog sistema, u kojoj su se redovno održavali izbori i mirno smjenjivale vlade od kraja Drugog svjetskog rata. I s takvim strateškim usmjerenjem i vanjskom politikom postala je šesnaesta ekonomska sila na svijetu. Ako još zapadni saveznici uvaže Erdoganov zahtjev da se poštuje nezavisnost zemlje u smislu njegovih riječi: „Do sada je Turska bila istočni žandar NATO, ali više neće biti“, sve drugo, svi drugi pravci kojima bi da krene njegova Turska, već unaprijed nose više opasnosti i izolacije, u kojoj je završila 2017. godinu.

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjensrijeda, 31 Januar 2018 12:54