Neprijatelji Amerike, ko je na listi? Očekivanja i pogledi

James Petras

Već skoro dvije decenije Sjedinjene Američke Države vrše hajku nad listom „neprijateljskih država“, kako bi ih napadale, oslabljivale ili rušile. Ova imperijalistička misija za rušenjem „neprijateljskih država“ se odvijala na nivoima različitog intenziteta, oviseći o dva faktora: nivou prioriteta i stepenu izloženosti prema operaciji promjene režima.

pdf

Sažetak
Već skoro dvije decenije Sjedinjene Američke Države vrše hajku nad listom „neprijateljskih država“, kako bi ih napadale, oslabljivale ili rušile. Ova imperijalistička misija za rušenjem „neprijateljskih država“ se odvijala na nivoima različitog intenziteta, oviseći o dva faktora: nivou prioriteta i stepenu izloženosti prema operaciji promjene režima.
Ključne riječi: SAD, neprijateljske države, promjene režima


Prioritetiziranje suparnika Sjedinjenih Američkih Država
Prilikom određivanja visoko prioritetnih suparnika, imperijalistički stratezi u obzir uzimaju vojne, ekonomske i političke kriterije. Sljedeće države su visoko na američkoj „listi neprijatelja“:
Rusija, koja je zbog svoje vojne moći nuklearna protuteža američkoj globalnoj dominaciji. Posjeduje ogromne, dobro opremljene oružane snage koje su prisutne u Evropi, Aziji i na Bliskom istoku. Rusija ima velike rezerve nafte i plina koje je štite od američkog ekonomskog ucjenjivanja, a njeni sve jači geopolitički savezi ograničavaju američku ekspanziju.
Kina, zbog svoje globalne ekonomske moći i sve većeg obima trgovine, investicija i tehnoloških mreža. Sve jača odbrambena vojna moć Kine, posebice u pogledu zaštite kineskih interesa u Južno-kineskom moru pomaže u suprotstavljanju američkoj dominaciji u Aziji.
Sjeverna Koreja, koja je zbog svoje nuklearne moći i balističkih projektila, snažno nezavisne vanjske politike i strateških geopolitičkih lokacija posmatrana kao prijetnja američkim vojnim bazama te regionalnim saveznicima Washingtona i država posrednica.
Venecuela, koja zbog svojih naftnih rezervi i socijalne politike prkosi neoliberalnim modelima u Latinskoj Americi, mahom orijentisanih ka Sjedinjenim Američkim Državama.
Iran, koji zbog svojih naftnih rezervi, političke nezavisnosti i geopolitičkih saveza na Bliskom istoku prkosi regionalnoj dominaciji Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Saudijske Arabije, te predstavlja nezavisnu alternativu.
Sirija, koja zbog svoje strateške pozicije na Bliskom istoku, sekularne nacionalne vodeće partije i svog savezništva sa Iranom, Palestinom, Irakom i Rusijom predstavlja protutežu američko-izraelskim planovima balkaniziranja Bliskog Istoka u etno-plemenske države koje ratuju među sobom.
Srednje pozicionirani američki suparnici:
Kuba, koja zbog svoje nezavisne vanjske politike i alternativnog socio-ekonomskog sistema predstavlja kontrast američki orijentisanim, neoliberalnim režimima u Karibima, Centralnoj i Južnoj Americi.
Liban, zbog svoje strateške lokacije na Mediteranu i dogovora koalicijske vlade o raspodjeli moći sa političkom partijom Hezbollah, koja je sve više utjecajna u libanskom građanskom društvu, dijelom zbog dokazane sposobnosti svoje milicije u zaštiti libanske nacionalne suverenosti, kroz potiskivanje izraelske vojske i doprinosa u poražavanju ISIL-ovih i Al-Qaedinih plaćenika u susjednoj Siriji.
Jemen, zbog svog nezavisnog, nacionalističkog pokreta Husi, koji je prkosio saudijskoj marionetskoj vladi, kao i zbog svojih odnosa sa Iranom.
Nisko pozicionirani neprijatelji:
Bolivija, zbog svoje nezavisne vanjske politike, podrške čavističkoj vladi Venecuele, te zagovaranja mješovite ekonomije; kao i rudnih bogatstava te zaštite teritorijalnih prava autohtonih naroda.
Nikaragva, zbog svoje nezavisne vanjske politike, te kritike prema američkoj agresiji Kube i Venecuele.
Sjedinjene Američke Države iskazuju svoje neprijateljstvo prema glavnim metama kroz ekonomske sankcije, vojno okruživanje, provokaciju i intenzivne propagandne ratove protiv Sjeverne Koreje, Rusije, Venecuele, Irana i Sirije.
Zbog jakih veza koje Kina posjeduje na globalnom tržištu, SAD nisu mogle upotrijebiti puno sankcija. Umjesto toga, oslonile su se na vojno okruživanje, separatističke provokacije i intenzivnu propagandu.

Prioritetni suparnici, mala izloženost i nestvarna očekivanja
Izuzev Venecuele, visoko prioritetne mete Washingtona su ograničile svoje strateške izloženosti. Venecuela je najizloženija zbog svoje velike ovisnosti o naftnim rezervama, jer se njene glavne naftne rafinerije nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i zbog velike zaduženosti koja može dovesti do sveopće nestašice. Pored toga, u državi postoje različite opozicijske grupe, koje djeluju kao sateliti SAD-u, uzrokujući sve veću izolaciju Karakasa unutar Latinske Amerike, zbog orkestriranih tenzija sa važnim američkim državama klijentima, poput Argentine, Brazila, Kolumbije i Meksika.
Iran je daleko manje izložen: on je snažna strateška regionalna vojna sila, povezana sa susjednim državama i sličnim vjerskim i nacionalnim pokretima. Uprkos ovisnosti o izvozu nafte, Iran je razvio alternativno tržište prema državama poput Kine, koja je slobodna od američkog ucjenjivanja, te je relativno sigurna od američkih ili evropskih kreditorskih napada.
Sjeverna Koreja, uprkos teškim sankcijama koje su nametnute režimu i građanima ove države, ima „bombu“ koja odvraća SAD od napada, te pokazuje spremnost za samoodbranom. Za razliku od Venecuele, ni Iran, ni Sjeverna Koreja se ne suočavaju sa značajnijim unutrašnjim napadima američki finansirane ili naoružane domaće opozicije.
Rusija ima punu vojnu spremu – nuklearno naoružanje, interkontinentalne balističke projektile, te ogromne i dobro obučene vojne snage – kako bi odvratila bilo kakvu direktnu američku vojnu prijetnju. Moskva je politički izložena propagandi koju podržava i finansira SAD, opozicijskim političkim partijama i nevladinim organizacijama koje finansira Zapad. Ruski oligarsi, koji imaju veze sa Londonom i Wall Streetom, postavljaju određeni pritisak na nezavisne ekonomske incijative.
U određenoj mjeri, američke sankcije su iskorištavale prijašnju rusku ovisnost o Zapadnim tržištima, no, od uvođenja novog niza drakonskih sankcija Obamine administracije, Moskva je uspjela da uspješno odgovori napadima Washingtona kroz proširivanje svoga tržišta u Aziju i jačanje državne samoodrživosti u domenima poljoprivrede, industrije i visoke tehnologije.
Kina se odlikuje ekonomijom na svjetskoj razini, te je na putu da postane svjetski ekonomski lider. Nemoćne prijetnje „sankcioniranja“ Kine su samo otkrile slabost Washingtona, bez toga da preplaše Peking. Kina je odgovorila na američke vojne provokacije i prijetnje širenjem ekonomske moći svoga tržišta, povećavanjem strateških vojnih kapaciteta i odbacivanjem ovisnosti o američkom dolaru.
Washingtonove mete visokog prioriteta nisu izložene frontalnim napadima: one zadržavaju ili jačaju svoj nacionalni integritet i ekonomske odnose, unapređujući svoje vojne kapacitete kako bi direktni američki napad nosio neprihvatljivu cijenu. Za posljedicu, američki lideri su prisiljeni da se oslanjaju na postepene, periferijske i posredničke napade koji imaju ograničen domet protiv suparnika visokog prioriteta.
Washington će pojačati sankcije na Sjevernu Koreju i Venecuelu, što će značiti sumnjive izglede za uspjeh u prvom slučaju, te moguću Pirovu pobjedu u slučaju Karakasa. Iran i Rusija mogu vrlo lahko nadvladati posredničke intervencije. Američki saveznici, poput Saudijske Arabije i Izraela, mogu nasrtati, koristeći propagandu i zavađanje iranskog naroda, ali njihovi strahovi o mogućnosti otvorenog sukoba sa Iranom, koji bi ubrzo uništili Rijad i Tel Aviv, tjeraju ih da rade u tandemu, podstićući korumpiranu američku političku vlast da navodi na rat, što je protivno nastojanjima američke vojske i stanovništva umornih od ratovanja. Saudijci i Izraleci mogu bombardirati i izgladnjivati stanovništvo Jemena i Gaze, koji nemaju kapaciteta da odgovore na te napade, ali Teheran je druga priča.
Ukratko, kada je riječ o globalnom nivou, prioritetne američke mete su nedostižne i neizložene. Usljed stalnih borbi elite unutar SAD-a, možda bi bilo previše nadati se pojavi bilo kakvih racionalnih glasova u Washingtonu koji bi mogli iznova promisliti o strateškim prioritetima i umjeriti američku politiku kako bi prevazišli zajednička neslaganja i zauzeli odgovarajući položaj u globalnoj stvarnosti.

Ostali prioriteti, izloženost i očekivanja
Washington može intervenirati, te čak nanijeti značajnu štetu državama srednjeg i niskog prioriteta. Ipak, postoje određene prepreke za napad punih razmjera.
Jemen, Kuba, Liban, Bolivija i Sirija kao države nisu sposobne da oblikuju globalne političke i ekonomske tokove. Najviše što su Sjedinjene Američke Države mogle osigurati u ovim izloženim državama su destruktivne promjene režima koje rezultiraju velikim gubicima života, uništavanjem infrastrukture i života miliona očajnih izbjeglica ... što dolazi sa velikom političkom cijenom, produženom nestabilnošću i ozbiljnim ekonomskim gubicima.

Jemen
Amerika može zagovarati potpunu pobjedu Saudijske kraljevine nad izgladnjelim narodom Jemena, koji pati od kolere. No ko ima koristi od toga? Saudijska Arabija se našla usred dvorske pobune te nema sposobnost da provodi hegemoniju, uprkos stotinama milijardi dolara koje dolaze od američkog / NATO oružja, obuka i vojnih baza. Kolonijalne okupacije su skupe, te donose tek mali, ili nepostojeći broj ekonomskih prednosti, posebno kada je slučaj o siromašnoj, geografski izoliranoj državi poput Jemena.

Kuba
Kuba ima snažnu i visoko razvijenu profesionalnu vojsku koju podržava milicija od milion pripadnika. Oni su sposobni da pruže dugotrajni otpor, te mogu računati na međunarodnu podršku. Američka invazija Kube bi podrazumijevala dugotrajnu okupaciju i teške gubitke. Decenije ekonomskih sankcija nisu bile uspješne, a Trump sa njihovim ponovnim uvođenjem nije naštetio ključnom sektoru za razvoj turizma.
„Simbolično neprijateljstvo“ predsjednika Trumpa ne sprječava glavne američke poljoprivredne konglomerate koji posmatraju Kubu kao tržište. Preko polovine tzv. „prekomorskih Kubanaca“ se sada suprotstavlja direktnoj američkoj intervenciji.
Nevladine organizacije koje finansira SAD plasiraju određene marginalne propagandne ideje, ali one ne mogu promijeniti sveopću podršku prema kubanskoj mješovitoj „socijalnoj“ ekonomiji, izvrsnom javnom sistemu obrazovanja i zdravstvene zaštite, te nezavisnoj vanjskoj politici.

Liban
Udružena američko-saudijska ekonomska blokada i izraelske bombe mogu destabilizirati Liban. No, izraelska invazija bi koštala mnogo izraelskih života, te bi mogla potaknuti nemire unutar države. Hezbollah posjeduje rakete kojima se mogu suprotstaviti izraelskim bombama. Saudijska ekonomska blokada bi radikalizirala libanske nacionaliste, posebice među šiitskim i kršćanskim stanovništvom. Washingtonova „invazija“ Libije, u kojoj život nije izgubio niti jedan američki vojnik, ukazuje na to da razarajuće invazije mogu prerasti u dugotrajni haos koji će se proširiti širom kontinenta.
Američko-izralesko-saudijski rat bi potpuno uništio Liban, ali bi i destablizirao cijeli region, te pogoršao sukobe u susjednim državama – Siriji, Iranu i Iraku. A Evropa bi ponovo bila preplavljenja milionima očajnih izbjeglica.

Sirija
Američko-saudijski posrednički rat u Siriji je doveo do ozbiljnih poraza i gubitka političke moći. Rusija je izgradila utjecaj, baze i savezništva. Sirija je zadržala svoju suverenost i oformila vojne snage, ojačane u borbi. Washington može sankcionirati Siriju, oduzeti im nekoliko baza u tzv. „kurdskim enklavama“, no ne može ići dalje od mrtve tačke, jer tada svi gledaju na njih kao na okupatore.
Sirija je izložena te još uvijek predstavlja metu srednjeg dometa na američkoj listi neprijatelja, ali nudi male izglede za širenje američke imperijalne moći, pored tankih veza koje imaju sa nestabilnom kurdskom enklavom, koja je podložna unutarnjim sukobima, te riskira mogućnost turskih protunapada.

Bolivija i Nikaragva
Bolivija i Nikaragva su manje smetnje na američkoj listi neprijatelja. Sjedinjene Američke Države uviđaju da niti jedna država ne posjeduje globalnu, ili čak regionalnu moć. Štaviše, oba režima su odbila provođenje radikalnih mjera, te pokušavaju da koegzistiraju sa moćnim i utjecajnim lokalnim oligarsima, te međunarodnim multinacionalnim kompanijama, povezanim sa SAD-om.
Njihove kritike vanjske politike, koje su većinom zbog domaće potrošnje, neutralizirane su skoro potpunim američkim utjecajem OAS-a (Organizacije američkih država) i vodećih neoliberalnih režima u Latinskoj Americi. Čini se da će Sjedinjene Američke Države radije ugoditi ovim marginaliziranim suparnicima koji se služe retorikom, nego riskirati izazivanje bilo kakvog buđenja radikalnih nacionalističkih ili socijalističkih masovnih pokreta u La Pazu ili Managui.
Zaključak
Kratki pregled Washingtonove „liste neprijatelja“ otkriva da su izgledi za uspjeh jako mali, čak i kada je riječ o najizloženijim metama. Očito je da u trenutnoj preraspodjeli svjetske moći američki novac i tržišta neće imati utjecaj kao nekada.
Američki saveznici, poput Saudijske Arabije, troše ogromne svote novca na napadanje razrušenih država, ali u isto vrijeme štete svojim tržištima. Moćni protivnici, poput Kine, Rusije i Irana, nisu izloženi i pružaju Pentagonu jako male izglede za vojna osvajanja u bliskoj budućnosti.
Sankcije i ekonomski ratovi nisu uspjeli da pokore protivnike u Sjevernoj Koreji, Rusiji, Kubi i Iranu. „Lista neprijatelja“ je koštala SAD njihovog prestiža, novca i tržišta – doista jedinstveno stanje na imperijalističkom računu. Rusija je sada ispred SAD-a u proizvodnji i izvozu pšenice. Davno su minuli dani kada su američki poljoprivredni izvozi dominirali svjetskim tržištima.
Liste neprijatelja je lahko sastaviti, ali učinkovite politike je teško implementirati, ako za suparnike imate dinamične ekonomije te snažne i spremne vojne snage.
Sjedinjene Američke Države bi mogle povratiti dio povjerenja kada bi djelovale u skladu sa globalnim stvarnostima i pridržavale se agende koja nosi obostranu korist.
Razumni lideri mogu ispregovarati bilateralne trgovinske ugovore sa Kinom, što bi pomoglo razvoju visoke tehnologije, finansija i poljoprivredno-trgovinskih veza za proizvođačima i uslužnim sektorom. Razumni lideri bi mogli razviti zajedničke mirovne i ekonomske ugovore sa Bliskim istokom, prihvatajući stvarnost rusko-iransko-libanskog i sirijskog savezništva.
Kako stvari stoje, Washingtonova „lista neprijatelja“ je još uvijek u rukama nerazumnih, pro-izraelskih manijaka i rusofoba u Demokratskoj partiji – koji ne uviđaju trenutne stvarnosti.
Amerikancima je ova lista neprijatelja već odavno poznata, no ono što nam nedostaje je građansko i političko vodstvo koje bi zamijenilo niz propalih lidera.

 

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjensrijeda, 31 Januar 2018 13:00