Iranska islamska revolucija i međunarodni poredak

Mahmoud Qetab, Samed Qelantari

Uvid u pisanu ostavštinu iranske islamske revolucije pokazuje nam da su neka od pomenutih djela insistirala na tome da je politička situacija u Iranu bila uvjetovana specifičnim stanjem međunarodnog poretka. Nekih petnaestak godina prije revolucije, dakle u vrijeme bijele revolucije početkom '60-tih, u javnosti na Zapadu o Šahu je stvorena slika kao o lideru novog doba i reformatoru koji procesima upravlja oštro i beskompromisno. Sva dokumentacija iz perioda islamske revolucije dokazuje da su SAD poduzele sve, u svim fazama revolucije, kako bi podržale Šahov režim i pomogli u gašenju narodnog ustanka.

pdf

Sažetak
Uvid u pisanu ostavštinu iranske islamske revolucije pokazuje nam da su neka od pomenutih djela insistirala na tome da je politička situacija u Iranu bila uvjetovana specifičnim stanjem međunarodnog poretka. Nekih petnaestak godina prije revolucije, dakle u vrijeme bijele revolucije početkom '60-tih, u javnosti na Zapadu o Šahu je stvorena slika kao o lideru novog doba i reformatoru koji procesima upravlja oštro i beskompromisno. Sva dokumentacija iz perioda islamske revolucije dokazuje da su SAD poduzele sve, u svim fazama revolucije, kako bi podržale Šahov režim i pomogli u gašenju narodnog ustanka.
Ključne riječi: Iranska islamska revolucija, Šah, SAD


Uvid u pisanu ostavštinu iranske islamske revolucije pokazuje nam da su neka od pomenutih djela insistirala na tome da je politička situacija u Iranu bila uvjetovana specifičnim stanjem međunarodnog poretka. U ovim djelima, koja se bave analizom prilika u vrijeme islamske revolucije, pokazano je da su uvjeti na međunarodnoj sceni, poput ekonomske stagnacije i ponajviše stroge konkurencije između glavnih svjetskih sila, išli u prilog revoluciji. U takvoj situaciji, međunarodni poredak postao je fleksibilniji i, kako ukazuje Richard Cottam, kao rezultat te fleksibilnosti, glavna zemlja sa „gušećim režimom“ (SAD), morala je popustiti stisak, a to je onda ostavilo prostora revolucionarima za djelovanje koje će dovesti do pobjede revolucije. (Cottam, 1988:120)
U tom pogledu, on se slaže da je situacija na međunarodnoj sceni sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila takva da je iranska revolucija mogla polučiti pobjedu. Londonski Amnesty International ukazivao je da je stanje ljudskih prava u Iranu u tom razdoblju bilo itekako, iako pod neizravnim, utjecajem žestoke konkurencije dva svjetska pola moći, dakle SAD-a i SSSR-a, što je utjecalo i na političku klimu u zemlji.
Početkom 1975. godine, Amnesty International, koji se dotad uglavnom bavio zatvorenicima u zemljama istočnog bloka, okreće se i ka nekomunističkim zemljama, pa tako označava Iran kao „najvećeg kršitelja ljudskih prava u svijetu“. Sljedstveno tome, OHCHR, kao organizacija pod okriljem UN-a, uputio je tadašnjim iranskim vlastima, odnosno Šahu, otvoreno pismo u kojem se optužuje režim za žestoka kršenja ljudskih prava i od njega se traži da „sredi užasnu situaciju u pogledu ljudskih prava“. (Abrahamiyan, 1377:460) Ovakva situacija, uporedo sa od Cartera proklamiranom borbom za zaštitu ljudskih prava, navela je cijeli niz intelektualaca da otvoreno i javno progovore o ovom problemu u Iranu.
Iako Carterova politika odbrane ljudskih prava, zahvaljujući djelovanju određenih američkih političara, u Iranu nije imala naročitog odjeka, politička atmosfera je od 1977. godine, Šahovim insistiranjem, postala značajno otvorenija. Iako su na takav Šahov pristup utjecale i međunarodne prilike, Šah je ustvari želio jednim udarcem ubiti dvije muhe: utišati unutarnju opoziciju i udovoljiti Carteru. (Furan, 1378:581) Tako je došlo do oslobađanja 357 političkih zatvorenika, ublažena su maltretiranja u zatvorima, u dvadeset njih je sada pristupa imao i Crveni križ, a novim zakonom su ograničene ingerencije vojnih sudova. Reakcija društva na sve to nije ipak bila blagonaklona prema vlastima onako kako je očekivano, što samo pokazuje pod kakvom represijom je iransko društvo živjelo u periodu između 1953. i 1977. godine. (Ibid, 558)
Ono što se, međutim, može zamjeriti Furanovoj teoriji svjetskog poretka jeste preveliko insistiranje na ulozi Amerike u relaksaciji političkog života u Iranu i manjak pažnje spram unutarnjih faktora, kao i stav kako je ova velika sila ostala pasivna spram revolucionarnih dešavanja u Iranu. U vezi s tim, može se iznijeti sljedeće prigovore:
1 – Ne postoji nikakav uvjerljiv dokaz da je „vodeći svjetski poredak“ (dakle SAD) vršio bilo kakav ozbiljan pritisak na Šaha da stvori otvorenije političko ozračje. Carterova politika zagovaranja ljudskih prava jeste imala svojih refleksija na zbivanja u Iranu, no pritom se nipošto ne smije zanemariti uloga unutarnjih činilaca;
2 – Furan tvrdi da revolucionari nikad ne bi uspjeli oboriti postojeći politički sistem da je Amerika, kao najstabilniji svjetski poredak, pružila otvorenu podršku Šahu i pomogla mu konkretnim potezima u obračunu s oponentima. No, za razliku od njegovih tvrdnji, „stvarnost iranske revolucije bila je drugačija, o čemu svjedoče dokumenti zaplijenjeni u američkom špijunskom gnijezdu kao i memoarska literatura pisana od strane tadašnjih američkih političara, a SAD u vrijeme revolucije nisu prezale ni od čega kako bi se ugušilo taj pokret, nikada nisu uskratile svoju potporu Šahu niti su pokušale zaustaviti krvavi obračun s narodom.“ (Šodžaiyan, 1382:127) Kako bismo dodatno pojasnili ono o čemu govorimo i iznijeli potrebne argumente za svoje stavove, u nastavku teksta pozabavit ćemo se s dva važna pitanja.

Uloga SAD-a u relaksaciji političke atmosfere u Iranu
Na temelju brojnih svjedočanstava i dokaza može se ustanoviti da Šahovo otvaranje političke scene u Iranu nije imalo direktne veze sa Carterovom politikom ljudskih prava niti je u tom pogledu na Šaha vršen bilo kakav pritisak od strane američkih vlasti. Štaviše, Carterova administracija izuzela je Iran kad je riječ o općenitom provođenju ljudskih prava. Tako, Anthony Parsons, tadašnji britanski ambasador u Iranu, piše: „Mnogi govore kako su ove slobode rezultat izravnog pritiska Carterove administracije na Šaha... Nisam se slagao s takvim stavovima, niti ih danas smatram tačnim. Prvi promplasaji slobode javili su se krajem 1976. godine, dakle tri mjeseca prije Carterove predsjedničke inauguracije. Nemam nikakve sumnje u to da se Šah ovim potezima ustvari unaprijed htio umiliti novom američkom predsjedniku.“ (1363:890)
Nodin i Lewis također pišu: „Radi se o tome da politika ljudskih prava tokom tadašnje predsjedničke kampanje nije bila nikakva taktika, maska ili povlačenje, već su Jimmy Carter i njegovi demokrati naprosto uzjahali na val očekivanja američke javnosti.“ (1981:79)
Što je još važnije, Carter je obećao da će se u svojim ekonomskim, političkim i vojnim odnosima s drugim državama kao kriterija držati nivoa poštivanja ljudskih prava u tim zemljama. No, u konkretnom slučaju, zanemareno je ovo temeljno načelo Carterove politike i Iran je posmatran kao izuzetak.
U pogledu ekonomske razmjene i vojne pomoći, ta izuzetnost ogledala se u tome što je iranski izvoz bio viši nego ikada prije. Za vrijeme Carterove vlasti, iranski izvoz dosegao je cifru od 3,6 milijardi dolara, a Carter je uz sve to dogovorio sa Šahom investiciju vrijednu nekoliko milijardi dolara, a radilo se o izgradnji pet nuklearnih elektrana. (Ivanidis, 1984:17)
I Zibakalam potvrđuje rečenu situaciju govoreći o američkom stavu kad je riječ o prodaji oružja i vojnoj pomoći Iranu, unatoč proklamiranim stavovima Bijele kuće. Kako Zibakalam kaže: „Tako je Amerika, zahvaljujući ovakvim sporazumima, prodavala godišnje (na svjetskoj razini) oružja u vrijednosti od 8,6 milijardi dolara.“ (1372:170)
Tako je novoproklamovana politika uglavnom ostala na riječima. Za Carterovog mandata, prodaja oružja ne samo da nije smanjena, nego je već prve godine njegove vlasti Amerika zabilježila novi rekord u prodaji naoružanja, sada u iznosu od 12 milijardi dolara. (Ibid, 171)
I zbilja, govoreći o tadašnjim relativnim promjenama u političkom životu zemlje, u obzir treba uzeti sljedeće unutarnje faktore:
A – Djelovanje političkih grupa i opozicionih stranaka tokom '60-tih i '70-tih;
B – Specifičnosti Šahovog karaktera i psihološkog profila.
Nekih petnaestak godina prije revolucije, dakle u vrijeme bijele revolucije početkom '60-tih, u javnosti na Zapadu o Šahu je stvorena slika kao o lideru novog doba i reformatoru koji procesima upravlja oštro i beskompromisno... On je doživljavan kao neko ko ne ostavlja previše prostora svojim oponentima i, kao što kaže Gary Sick, član Carterove administracije: „Vladalo je toliko uvjerenje da Šah svojom zemljom vlada neprikosnoveno i da njegove oponente ne treba uzimati za ozbiljno da se na godinu prije revolucije, kad je već bilo očito šta se sprema, uopće (kod američkih vlasti) nije raspravljalo o iranskoj opoziciji.“ (1985:49)
Ti zagovornici ljudskih prava znali su da moćni iranski Šah, koji je raspolagao enormnim bogatstvom, uživa bespogovornu podršku do zuba naoružane armije od 400.000 ljudi, te su vjerovali kako, uz toliku silu i određeno popuštanje kad je riječ o pitanjima ljudskih prava, nikako ne može zapasti u probleme.

Neosnovanost stava o američkoj pasivnosti tokom iranske islamske revolucije
Za razliku od Furanovog stava, sva dokumentacija iz perioda islamske revolucije dokazuje da su SAD poduzele sve, u svim fazama revolucije, kako bi podržale Šahov režim i pomogli u gašenju narodnog ustanka.
Američki predsjednički izbori 1976. godine i Carterovo stupanje na vlast predstavljali su za Šaha period velikih sumnji i briga. S jedne strane, Carter je na sva zvona pričao o ljudskim pravima, ali je, s druge strane, za Šaha imao samo riječi hvale i nazivao ga je „čuvarem postojanog ostrva“. Korijene Šahovih sumnji trebalo bi sigurno tražiti u njegovom osjećaju nesigurnosti. On nikad nije imao povjerenja u američke predsjednike koji su dolazili iz redova demokrata, jednostavno zato što su ga podsjećali na doba Kennedyijeve vlasti i iskustvo premijerske epohe Alija Aminija. Moglo bi se, ustvari, kazati da su Šahove zebnje u pogledu Carterovog zagovaranja ljudskih prava bile bezrazložne. Naime, „Carterova administracija nikada se nije pokolebala u svojoj javnoj podršci Šahu.“ (1980:72)
Naprijed navedenu činjenicu potvrdili su brojni strani politički komentatori, kao i domaći i strani mediji. Prema izvještajima Stempela, političkog analitičara američke ambasade u Teheranu, „Šah se 1977. godine toliko približio SAD-u da se činilo kako su mu američki interesi važniji od iranskih.“ (1377:115) Istovremeno, u zvaničnom izvještaju Amnesty Internationala za 1976. godinu kaže se:
„Nema zemlje u svijetu u kojoj je situacija u pogledu ljudskih prava tužnija nego u Iranu.“ Nakon događaja koje opozicija u iranu naziva crnim petkom (misli se na 8. septembar 1978.), Bijela kuća izdala je saopštenje u kojem se potvrđuje prisne i prijateljske odnose između Irana i SAD-a te se naglašava značaj dalje saradnje Irana sa Zapadom. Brzezinski je lično nazvao Šaha i poručio mu „da učini sve što je potrebno kako bi se sačuvalo postojeći poredak.“ (Stempel, 169)
Nastavljajući pružati podršku Pahlevijevom režimu i njegovom premijeru Bahtijaru (posljednjem premijeru kojeg je imenovao Šah), američki Državni sekretarijat poručio je da će Bahtijar uživati njihovu podršku ostao Šah u zemlji ili ne. Amerikanci su sve svoje organizacije obavijestili da će SAD podržati svakog premijera koji je imenova od strane Šaha. (Ibid, 224)
Kako Stanfield Turner, tadašnji direktor CIA-e, priznaje, CIA nije ispravno predvidjela žestinu političkih nemira u Iranu. No, nijedna druga obavještajna agencija nije u tom pogledu bila ništa uspješnija od CIA-e. On kaže: „Nismo mogli predvidjeti da će jedan starac od 76 godina, ajatollah koji je četrnaest godina proveo u izgnanstvu, uspjeti ujediniti sve male požare u jedinstven veliki požar koji će prerasti u revoluciju.“ (Keyhan, 10. bahman 1357)

 

 

 

 

 

Zadnji put promjenjensrijeda, 31 Januar 2018 13:20