Duhovnost u islamskoj revoluciji s akcentom na misao Imama Homeinija

Naser Jamalzad, Mohammad Hosni Tebar

Otuđenost moći od duhovnosti u diskursu liberalne demokracije politiku je transformiralo u poprište sukoba kroz ekspanzionističke težnje uz tvrdnje o etičnosti. U islamu duhovnost je kretanje stazom 'božanstvenosti' (Bog kao krajnji cilj čemu prethodi spoznaja Boga). Demokratski religijski sistem ponikao iz islama i islamske revolucije smatra da ako islamska duhovnost kao jedan od izvora moći od jednog čisto individualnog i unutrašnjeg pitanja postane segment društvene ravni na način da pojedinac, društvo i država se odlikuju duhovnošću tada se javlja duhovna moć, u značenju da  pojedinac, društvo pa čak i država sa svim strukturama i državnim uposlenicima može biti prožeta 'božanskim'. Ukoliko se to dogodi onda moć ne samo da neće biti razarajuća nego će voditi ka uzvišenosti i sreći posjednika moći u prvoj fazi a potom i članova društva. Ovaj rad će se baviti pojmovnim kontekstom duhovne moći te će se višeaspektualnim hermeneutičkim metodom protumačiti misao i praksa Imama Homeinija (r.a.) čija ličnost predstavlja najbolji primjer utjelovljenja duhovnosti u individualnoj i društvenoj sferi. Duhovna moć ponikla iz islamske revolucije imajući u vidu njenu suštinu, izvore, tipove i primjenu ima nekoliko opsega i može u sadašnjim povijesnim kompliciranostima kroz diskurs meke moći transformirati se u dominantan diskurs. Napose, u sadašnjem vremenu kada se ne samo na Istoku već i u najateističnijim dijelovima zapadnih društava zapaža traganje za duhovnošću.

pdf

 

Sažetak
Otuđenost moći od duhovnosti u diskursu liberalne demokracije politiku je transformiralo u poprište sukoba kroz ekspanzionističke težnje uz tvrdnje o etičnosti. U islamu duhovnost je kretanje stazom 'božanstvenosti' (Bog kao krajnji cilj čemu prethodi spoznaja Boga). Demokratski religijski sistem ponikao iz islama i islamske revolucije smatra da ako islamska duhovnost kao jedan od izvora moći od jednog čisto individualnog i unutrašnjeg pitanja postane segment društvene ravni na način da pojedinac, društvo i država se odlikuju duhovnošću tada se javlja duhovna moć, u značenju da pojedinac, društvo pa čak i država sa svim strukturama i državnim uposlenicima može biti prožeta 'božanskim'. Ukoliko se to dogodi onda moć ne samo da neće biti razarajuća nego će voditi ka uzvišenosti i sreći posjednika moći u prvoj fazi a potom i članova društva. Ovaj rad će se baviti pojmovnim kontekstom duhovne moći te će se višeaspektualnim hermeneutičkim metodom protumačiti misao i praksa Imama Homeinija (r.a.) čija ličnost predstavlja najbolji primjer utjelovljenja duhovnosti u individualnoj i društvenoj sferi. Duhovna moć ponikla iz islamske revolucije imajući u vidu njenu suštinu, izvore, tipove i primjenu ima nekoliko opsega i može u sadašnjim povijesnim kompliciranostima kroz diskurs meke moći transformirati se u dominantan diskurs. Napose, u sadašnjem vremenu kada se ne samo na Istoku već i u najateističnijim dijelovima zapadnih društava zapaža traganje za duhovnošću.
Ključne riječi: islam, islamska revolucija, imam Homeini (r.a.), duhovnost, duhovna moć.


Uvod
Islam od svojih sljedbenika traži duhovnost u svim aspektima života. Duhovnost nije tek lična, individualna i unutrašnja kategorija. Na tragu toga, u islamu i moć i politika trebaju sadržavati duhovnost kako bi se na upravljanje društvom motrilo pogledom jednoće i Allahove boje (sebġatollāh). U skladu sa islamskim naučavanjem, čovjek-musliman u kakvoj god poziciji bio, na kakvom god mjestu i položaju, treba – prisjećajući se Božijeg prisustva (ne zaboravljajući na to) – biti dobar i etičan; treba svakoj svojoj nakani i djelu podariti Allahovu boju. Jednom riječju, treba biti produhovljen što se jasno razlikuje od bivanja etičnim, što je sinonim za bivanje čovjekom. O tome je prof. Motahhari kazao: „Jedan materijalizirani etični čovjek ne može biti istinski mirotvorac“ (Motahhari, 7/97). Na temelju ovog svjetopogleda nastaje duhovna moć u sferi politike. U takvoj društvenoj duhovnosti vladanje, vođenje politike i upravljanje nad ljudima odgovornog pojedinca neće se temeljiti na čisto izvanjskim kategorijama nego će osoba duboko i sveobuhvatno promišljati te čak može utjecati i na unutrašnje kategorije, kao primjera radi djelovati na ljudska srca, sa jedne strane, a sa druge stoga što u svim svojim odlukama ima u vidu Boga Uzvišenog oslanja se na Njega tako da se njegovi podređeni natječu u izvršavanju njegovih zapovjedi i politika. Ova dvostrana spona – upravljača i naroda – kontinuirano je prisutna u religijskom demokratskom sistemu imama Homeinija (r. a.) i imama Hamneija. Ali ovakva moć i ovakva država i duhovno društvo može se javiti samo onda kada je vladar, odgovorna osoba i upravljač prije svih i više od svih vezan za Boga i kada, zapravo živi duhovnost. U predajama Plemenitog Poslanika se ukazuje da je ponašanje vladara ključni faktor u popravljanju ili pokvarenosti ljudi (Harani, 1984: 35). Uz to, Imam Homeini (r. a.) je insistirao na tome da duhovnost treba iz čovjekova bića izaći na društvenu i političku ravan kako bi se realizirali uzvišeni ciljevi islama. Središnje pitanje ovoga rada je kakva je to duhovna moć kao ključ pobjede Islamske revolucije utemeljene na misli imama Homeinija (r. a.), koje su njene odlike i rezultati.
Imam Homeini (r. a.) kada govori o božanstvenosti ukazuje na „božanstvenost“: „Dijete moje, trudi se da na srednjem putu koji je put Allahov pa makar išao hramljući, da svakom svom srčanom i izvanjskom postupku daš boju duhovnosti“ (Emam Xomeini, 1991: 12). Imam duhovno sazrijevanje motri u postajanju „Božijim“: „Nadam se da će ova duhovnost sazrijevati i dovesti nas do konačnice, odnosno do toga da stignemo do Boga“ (Emam Xomeini, 1990: 17/178). Njegove riječi sadrže kur'anska značenja da pojava i očitovanje božanske svjetlosti u čovjeku je spoznaja njegovog božanskog ruha.
U kretanjima i tokovima duhovnosti na stupnjevima uzvišenijim od islama, vjerovanje i iskrenost mogu predočiti stupnjeve Božijih prijatelja koji snagom svoje duhovnosti (što je više moguće postati „Božijim“) koja nema konačnicu jer duhovnost uvijek može biti snažnija, stižu do stupnja bliskosti na kojem motre samo i jedino Boga. Oni svako svoje djelo posvećuju Bogu. Na ovom stupnju više nema govora o „motrenju“ i „utjecaju“ Boga, o povezanosti s izvanjskim Bogom, o iskrenom djelovanju za Boga. Na ovom stupnju čovjek, Božiji – duhovni, djeluje po Njegovom nalogu, reklo bi se da je „ruka Božija“ kojom On upravlja, oko kojim On gleda i uho kojim On sluša. Kada se dosegne ovaj duhovni stupanj tada se javlja duhovna moć koja se ne može uspoređivati s ovosvjetovnom moći jer su njena suština, bit, izvori i tragovi božanski i svjetlosni. Ko god ne postane produhovljen i prosvijetljen u kojoj je mjeri udaljen od Boga u tolikoj mjeri je upao u šejtansku zamku, odnosno šejtan dominira njegovom nutrinom, njegovim riječima i djelima. Ali kada neko na valjanim temeljima i ispravnim poimanjem gradi svoj odnos s Bogom Bog ravna njegovim životom koji je plodonosan i prožet duhovnošću.

Središnje mjesto religijskih vrijednosti u poimanju i djelovanju moći
„Kada smo se mi digli, digli smo se u ime islama“ (Emam Xomeini, 1983: 17/178). „Nijedna moć nema snagu vjere. Vojnici i političari većinom su pod djelovanjem vjere“ (Emam Xomeini, 1983: 4/200).

Duhovni odgoj posjednika moći
„Šejtan te obmanjuje da ti sada posjeduješ moć; da si ti posjednik toga i toga. Ko su i šta su drugi?... A to je sve zato da čovjek ne izgradi samog sebe“ (Emam Xomeini, 1990: 13/72).

Volja naroda u moći
„Ovdje upravlja glas naroda. Ovdje je narod taj koji ima vlast. Ove organe je narod odredio i nikome od nas nije dopušteno da prekrši volju naroda. To nema govora“ (Emam Xomeini, 1990: 14/10). U liberalno-demokratskim vlastima ne čuje se volja ni glas naroda. Tu se radi o volji pojedinaca u formi partija, kartela... posjednika moći i kapitala koji svoje želje stavljaju na pijedestal, a ne javne želje i volju naroda. Dakle, demokracija u značenju upravljanja naroda nad narodom je jedna velika laž.

Zadovoljstvo naroda u moći
„Ne radite ono čime ćete izazvati strah kod ljudi. Radite ono zbog čega će se ljudi okrenuti vama... Radite ono čime ćete pridobiti srca ljudi“ (Emam Xomeini, 1990: 7/253).
U ovom primjeru u obzir je uzet humani aspekt moći s akcentom na dva bitna elementa – volju i zadovoljstvo i duhovni aspekt moći s akcentom na odgoj i religijske vrijednosti i to predstavlja odgovarajući i efikasan spoj čijem obrascu svjedočimo u religijskoj demokraciji (Eftehari, 2009, 10-17).

Tipologija duhovne moći
Nakon što smo duhovnost definirali kao očitovanje svjetlosti u životu prožetom božanskim i ukazali na kvalitet utjecaja duhovnosti kao glavnog izvora i faktora duhovne moći u misli imama Homeinija (r. a.), nužno je osvrnuti se na vidove duhovne moći nastale iz duhovnosti. Stoga što se zajednica i politika osim kroz pojedinca mogu motriti i u odnosu na duhovnost može se govoriti o tri vida duhovne moći.

Individualna duhovna moć
Premda se od društva i države očekuje da osigura uvjete za duhovni uspon i procvat, to ne može biti izgovor za nedostatke i manjkavosti pojedinaca u odnosu na duhovnost jer, kako je kazano u Kur'anu Časnom, osoba kada je potpuno sama čak i kada je u dvoru faraona može težiti duhovnosti i biti na stupnju prijateljevanja s Bogom: „Allah je Prijatelj onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo“ (Al-Baqara: 257). „Prijatelj“ (veli) spomenut u ovom ajetu ima značenje „zaštitnika“ i „posjednika volje“ i On, tj. Allah je Svoje prijateljstvo i zaštitu namijenio za vjernike (Tayyeb, 1996, 3/22). Trag Božijeg prijateljstva ogleda se u tome da Bog izvodi vjernika iz tmina na svjetlo. Takva osoba nije zaodjenuta zastorom neznanja niti je njeno djelovanje prožeto nasiljem i zastranjivanjem (Amoli, 2000, 11/59).
Hazreti Imam (r. a.) smatra da duhovnost potencijalno egzistira u čovjekovoj prirodi i da svaki čovjek razvijajući taj duhovni potencijal može dosegnuti visoke stupnjeve, najvažniji rezultat toga procesa je duhovna moć. „Ono što nas sve odlikuje nad životinjama jeste duhovnost koja egzistira u čovjeku, potencijalno egzistira u njemu i treba se pretočiti u djelo. To je božanski duhovni udio koji egzistira u čovjeku i koji treba razvijati. Ako taj duhovni potencijal razvijete u sebi iako ste pojedinac vi ste poput bataljona. Zapravo, vi više niste pojedinac. 'Jedan' ima snagu ljudi. Jedna kap postane kao more“ (Emam Xomeini, 1990: 7/478).

Društvena duhovna moć
Bog Uzvišeni ovaj vid duhovnosti smatra odlikom grupe vjernika. Skupina koja vjeruje u Uzvišenog Boga i koja svoje vjerovanje ukrašava djelom koje čini na način da Bog njime bude zadovoljan. „Narod može sačuvati svoju zemlju. Narod može donijeti spas svojoj zemlji i naciji ako ima duhovnost. Ako u djelovanju nema duhovnosti i ako se sve svodi na materijalno onda svako mjesto postaje poput jasala za stoku i bolje im je da idu na te jasle koje je za njih napravila Amerika“ (Emam Xomeini, 1990: 7/463).
Takva grupa formira društvenu duhovnost i posredstvom njihovog društvenog djelovanja nastaje društvena prosvijetljenost u kojoj obitava Božija zaštita. „Sve računice su došle iz pogrešnog djelovanja. Oni govore sva ova oprema na jednu stranu, za tim su išle Amerika, SSSR, Engleska... Bog je dao takvu moć narodu da ovo nije slušao i sve njihove računice su propale. 'Ništavilo' je zavladalo svim. 'Ništavilo' u materijalnom smislu. Ali sve se mjeri duhovnošću. Duhovnost je nadvladala materijalno posredstvom Božijega puta koji je iznad svega“ (Emam Xomeini, 1990: 7/463).
Hazreti Imam (r. a.) simbol društvene duhovnosti vidi u unutarnjem aspektu mudrosti delovanja i islamskim odredbama te smatra da se u ovome krije ustrojstvo društva. Dakle, briga o islamskim društvenim propisima proizvodi društvenu duhovnost. „Uz islamsko obredoslovlje idu politika i ustroj društva. Naprimjer, namaz u džematu, okupljanje na hadždžu, džuma namaz kao primjeri sušte duhovnosti, etičnosti i uvjerenja ostavljaju i političkog traga“ (Emam Xomeini, 1991: 113).

Duhovna politička moć
Iz jedne duhovne vlasti na čijem je čelu ispravna i pravedna osoba i ima saradnike poput sebe; iz rukovođenja i upravljanja kojim se želi polučiti Božije zadovoljstvo nastaje politička i duhovna vlast. „Islamska vlast je takva vlast koja teži da se u svijetu uspostavi Božija vlast; ona želi da se muslimanski vojnici razlikuju od ostalih vojnika; želi da ti vojnici budu Božiji vojnici; da se muslimanski premijer razlikuje od premijera ostalih režima. To je Božija tvorevina. Svuda postoji neka vlast i gdje god mi idemo da se tamo čuje Božiji glas. Islam želi duhovni odgoj u cijelome svijetu“ (Emam Xomeini, 1990: 8/255).
Imam (r. a.) ima velika očekivanja od duhovne vlasti. Nije samo dovoljno da se neka vlast naziva islamskom. Ako su ljudi ustali u ime Islamske države onda je takva država dužna u svim segmentima strukture i u svim institucijama biti duhovnom. „Mi želimo da naša država bude jedna država utemeljena na Božijim zakonima. Da i naš Parlament bude takav: Da sve stvari budu takve. Kada se to dogodi onda sve dobija svojstvo duhovnosti, naravno putevi su različiti“ (Emam Xomeini, 1991: 249).
U Imamovom duhovnom svjetopogledu moć sama po sebi ne samo da nije izvor pokvarenosti nego ukoliko se transformira u duhovnu moć može osigurati uzvišene preduvjete za vladare, državne dužnosnike i članove društva. Moć kao odgojna komponenta u zapadnoj liberalnoj kulturi je nemoguća i nedostižna opcija. „Kadgod vlast i zapovijedanje bude sredstvo sprovođenja Božijih propisa i uspostave pravednog islamskog sistema, takva vlast je hvalevrijedna a njeni izvršitelji posjeduju duhovnost i vrednotu... Vjerski službenici i pravnici su dužni da sistem i institucije vlasti stave u funkciju sprovođenja Božijih odredbi i uspostave pravednog sistema islama i služenja narodu“ (Emam Xomeini, 1991: 55).

 

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 28 Januar 2019 13:27