Geopolitičko ponašanje Islamske republike u vremenima nakon revolucije

Muhamed-Reza Hafeznija

Central Treaty Organization (CENTO) je formiran 1955. godine u Bagdadu od strane Pakistana, Turske, Iraka i Velike Britanije a 1956. godine priključio mu se i Iran. Nakon puča Abdolkarima Qasema u Iraku 1959. godine, ova zemlja je istupila iz Bagdadskog sporazuma a on je dobio naziv CENTO. Nakon događanja Islamske revolucije, odmah na početku 13. marta 1979. godine, glasnogovornik privremene vlade Islamske republike Abbas Amir Entezam je objavio izlazak Irana iz CENTOA. Potom je Ministarstvo vanjskih poslova privremene vlade 26. marta  i službeno objavilo povlačenje privremene vlade IR Iran vladama Pakistana, Turske i Velike Britanije.

pdf

 

Sažetak
Central Treaty Organization (CENTO) je formiran 1955. godine u Bagdadu od strane Pakistana, Turske, Iraka i Velike Britanije a 1956. godine priključio mu se i Iran. Nakon puča Abdolkarima Qasema u Iraku 1959. godine, ova zemlja je istupila iz Bagdadskog sporazuma a on je dobio naziv CENTO. Nakon događanja Islamske revolucije, odmah na početku 13. marta 1979. godine, glasnogovornik privremene vlade Islamske republike Abbas Amir Entezam je objavio izlazak Irana iz CENTOA. Potom je Ministarstvo vanjskih poslova privremene vlade 26. marta i službeno objavilo povlačenje privremene vlade IR Iran vladama Pakistana, Turske i Velike Britanije.
Ključne riječi: CENTO, Islamska revolucija, Iran, Bagdadski sporazum


Pristupanje nesvrstanom pokretu
Nesvrstani pokret formiran je 1961. godine u jeku hladnoga rada i blokovske istočno-zapadne politike s ciljem ujedinjavanja država koje nisu pripadale ni ruskom ni bloku kapitalističkih zemalja. Prvi samit nesvrstanih održan je od 1.–6. septembra u Beogradu u prisustvu Josipa Broza Tita, tadašnjeg predsjednika SFRJ, u svojstvu domaćina, a prisustvovali su mu između ostalih Kwame Nkrumah, predsjednik Gane; Gamal Abdel Nasser, predsjednik Egipta; Jawaharlal Nehru, indijski premijer; Sukarno, predsjednik Indonezije i drugi. Iran tada, zbog toga što je Pahlevi vlast pristupila bagdadskom vojnom paktu, nije mogao prisustvovati prvom Samitu nesvrstanih i tada a i kasnije se nije razmatralo pitanje članstva Irana u ovom pokretu. Ali, 1979. godine nakon pobjede Islamske revolucije, na šestom zasjedanju nesvrstanih u Havani, Iran je zbog svog ne istočnog i ne zapadnog koncepta postao zemlja – članica Nesvrstanog pokreta.

Osvajanje američke ambasade
Osvajanje američke ambasade u Teheranu 4. novembra 1979. godine i držanje kao talaca 50 američkih državljana, od toga 28 diplomata, 20 administrativnih službenika i 2 američka državljanina, koje je trajalo 444 dana značilo je suprotstavljanje dinamičnog revolucionarnog sistema prvoj velesili u svijetu. Ako je početak sramote proistekle iz bilateralnih odnosa sa Amerikom, za Iran bio puč od 19. augusta 1953. godine, onda je ova sramota za Ameriku počela 4. Novembra 1979. godine, zauzimanjem američke ambasade u Teheranu. Duhovna težina ovog čina zauzimanja američke ambasade u Teheranu ogledala se u tome da je u djelo sprovedeno Božije obećanje o pobjedi obespravljenih nad moćnicima i silnicima.

Podrška oslobodilačkim pokretima
Oslobodilački pokreti predstavljaju jedan vid društvenih pokreta čiji je cilj promjena političkih struktura. Ono čemu teže članovi ovih pokreta jesu velike i brze, sveobuhvatne promjene koje su uglavnom praćene nasiljem. Stoga se ovi pokreti uglavnom okončavaju kao revolucije i mijenjaju strukturu društva. Oslobodilački pokreti se uglavnom formiraju kao odgovor na imperijalizam (oslobodilački pokret Alžira); nelegalne nacionalne vlade (Sandinistička fronta nacionalnog oslobođenja); nacionalna neovisnost (IRA) i diktaturu (M.U.R.). Iranska revolucija koja je po svojoj suštini pravednoljubiva, antidiktatorska i koja promovira neovisnost u tom smislu korespondira sa ostalim revolucijama i pokretima za oslobođenje. Na tragu toga, jedna od zadaća Islamske republike je podrška svjetskim oslobodilačkim pokretima u okviru strategije stvaranja revolucije. Imam Homeini je kazao: „Iznova izražavam podršku svim oslobodilačkim pokretima svijeta i nadam se da će uspjeti u ostvarenju svoga slobodnog društva. Nadati se da će im islamska vlada u pogodnom trenutku biti od pomoći.“ Imam je također kazao: „Vi, oslobodilački pokreti i grupe koje idete stazom sticanja nezavisnosti i slobode, ustanite i upozorite svoje narode i islamske narode da je pokoravanje nasilju gore i ružnije od samog nasilja i upozorite vlade da se izbave iz ponižavajuće pozicije; i upozorite sve da se vrate islamu i okrenu islamskom osjećaju bratstva.“
Zahvaljujući takvom pristupu Iran je postao središte revolucionara svijeta, a Teheran mjesto protoka predstavnika oslobodilačkih pokreta. Tako su lideri palestinskog oslobodilačkog pokreta odmah nakon pobjede Islamske revolucije, 17. februara došli u posjetu Teheranu i susreli se sa imamom Homeinijem. Tokom susreta Yasser Arafat je Imama nazvao prvim vođom i učiteljem Palestinaca i muslimana cijelog svijeta. Imam Homeini je također kazao kako čvrsto stoji na strani Palestine i da će nakon uklanjanja svih šteta i gubitaka koje je prouzročio šah ozbiljnije se posvetiti problemu Izraela. Također, 26. februara 1979. godine predstavnici pokreta Polisario susreli su se sa Imamom Homeinijem u njegovoj kući. Tom prilikom Imam Homeini je istakao da će Iranska revolucija uvijek štititi sve muslimanske narode svijeta. Članovi delegacije pokreta Polisario su tom prilikom kazali da je Iranska revolucija velika nada za sve narode koji se bore za nezavisnost i pravdu. Juna 1979. godine, Ahmed Naser, lider PFDJ-a pokreta za oslobođenje Eritreje, susreo se sa iranskim političkim dužnosnicima. Time je postojeća politička situacija u Iranu osigurala novo ozračje za oslobodilačke pokrete te su se veoma jednostavno posvetili političkom aktivizmu. Tako je prva godišnjica 5. juna obilježena prisustvom velikog broja predstavnika oslobodilačkih pokreta. Tom prilikom govore su održali predstavnici Palestinskog oslobodilačkog pokreta, Islamske afganistanske organizacije, Afganistanske organizacije Nasr, te Islamskog pokreta Filipina. Također, 03. januara 1980. godine, u Teheranu je održan prvi Samit oslobodilačkih pokreta svijeta. Samit su inicirali studenti koji su slijedili kurs Imama Homeinija pod sloganom „jedinstvo svih revolucija protiv nasilničkih režima i predstavljanje Islamske revolucije svijetu“. Samit je trajao sedam dana uz ušešće 16 lidera nacionalnih oslobodilačkih pokreta, između ostalih iz: Libana, Dhofara, Palestine, Argentine ... i drugih zemalja. Formiranje „Organizacije revolucionarnih masa Islamske republike“ i „Organizacije oslobodilačkih pokreta islamskoga svijeta“ jeste praktična podrška Irana ovim pokretima. Također, u nacrtu Islamske revolucionarne organizacije „Sapah“ u segmentu koji se odnosi na obaveze navodi se i potpora oslobodilačkim pokretima pod naslovom „podrška oslobodilačkim pokretima obespravljenih u svijetu koji traže svoja prava pod nadzorom revolucionarnog vođstva i uz konsultacije vlade“. Na temelju toga je pri „Sapahu“ formiran odjel za oslobodilačke pokrete. Ovi koraci su doveli do toga da su u Iranu svoja predstavništva oformili: Oslobodilački pokret arabljanskog poluotoka, Visoko vijeće islamske revolucije Iraka, Filipinski Moro, Afganistanski islamski pokret otpora, te Palestinska oslobodilačka organizacija. Ova politika je konzistentno održavana tokom tri decenije Islamske republike. O tome svjedoče i riječi Yedollaha Javaniya, šefa političkog ureda „Sapaha“: „Danas svjedočimo da su narodi na ivici strpljenja i da više ne mogu podnositi nedemokratske režime u islamskim državama. Ali, zadaća diplomatije u tom kontekstu, a na temelju Ustava, posvema je jasna. Jer u Ustavu se kaže da treba podržati oslobodilački pokret u bilo kojem kraju svijeta. I to treba da bude urnek diplomatskom aparatu zemlje imajući u vidu uvjete u kojima diktatorske vlade nastoje gospodariti nad muslimanskim narodima. Djelotvorna podrška IR Iran može biti propis jednog faktora koji spriječava gušenje naroda kako bi oni mogli što brže realizirati svoje oslobodilačke ciljeve. Ono što je od iznimne važnosti u ovome jeste da Islamska republika svoja iskustva prenese početnim pokretima kako bi to izazvalo nužnu svjesnost kod lidera te kako bi ostali sačuvani od devijantnih pravaca nametnutih od Amerike i Izraela. Za narode regionalne scene veoma je važno da svjedoče podršci iranskoga naroda i dužnosnika Islamske republike Irana njihovim pravednim pokretima... kako bi se, ako Bog da, urušili temelji diktatorskih režima i formirao veliki Bliski istok sa islamskim obrascem. I mi nedvojbeno moramo iskoristiti ovu šansu da djelujemo u skladu sa svojim nastojanjima i svi trebamo imati osjećaj obaveze prema ovome.“ Na tragu toga i Hossein Hamadani, zamjenik glavnokomandujućeg snaga „Basij“, je kazao da Iran „daje oružje oslobodilačim pokretima Bliskog istoka“ i da „regionalni oslobodilački pokreti dio svoga oružja nabavljaju od nas.“


Zaključak
Na geopolitičke promjene su snažno utjecale vladajuća misao i uvjerenja jedne zemlje. Iran je u vremenu režima Pahlevi II i nakon Drugog svjetskog rata zbog svoje geopolitičke pozicije slovio kao dio američkog „rimlanda“ kao bran prodoru komunizma. Stoga su iranska vanjska politika i geopolitičke strategije bile lišene iranskog misaonog temelja i iranskih potreba. Nakon revolucije je geopolitički aktivizam Irana doveo do toga da je veliki broj oslobodilačkih pokreta, napose u Aziji i Africi bio privučen Iranskom revolucijom. Iranska revolucija je sa geopolitičkog aspekta bila reakcija protesta na dvoblokovsku svjetsku geopolitiku. Iran je oslanjajući se na nove sadržaje, pojmovlje i instrumenta sebe predstavio kao treći blok globalne geopolitike. Cijelo vrijeme trajanja Islamske republike iranski lideri i dužnosnici su svojim riječima i pisanjima ukazivali na obespravljene narode svijeta i izražavali nadu da se svi narodi svijeta crpeći inspiraciju iz Iranske revolucije oslobode diktatora i njihovih međunarodnih pokrovitelja i dođu do slobode. Ovu geopolitičku strategiju Iran je započeo u formi pojma stvaranja revolucije i borbe sa tradicionalnim bliskoistočnim režimima i u svome Ustavu insistira na tome. U Ustavu Islamske republike Iran se kaže da je cilj formiranja islamske vlasti kretanje u pravcu pobjede svih obespravljenih nad moćnicima kako bi se osigurali preduvjeti kontinuiteta revolucije u zemlji i van nje te se utro put stvaranju jednog svjetskog Ummeta skupa s drugim islamskim i demokratskim pokretima i da se osigura kontinuitet borbe za spas obespravljenih naroda od silnika. Islamska revolucija je omogućila da se Iran koji je bio jedan od segmenata globalnog geopolitičkog sistema Amerike na Bliskom istoku, transformira u najmoćnijeg geopolitičkog neprijatelja ove zemlje. Na tragu toga, nakon Islamske revolucije najvažniji faktor utjecaja u promjeni geopolitičkog kursa Irana i temelj geopolitičkih relacija Irana sa regionalnim i globalnim geopolitičkim strukturama jeste misao i pojmovlje koje je produkt revolucije. Drugim riječima, geopolitika Irana je povezana s temeljima Islamske revolucije što je dovelo do širenja geopolitičkog ozračja Irana i na tragu toga do jačanja nacionalne moći. Islamska revolucija i njeni koncepti su kategorija koja je uspjela na geopolitičkoj ravni Iran izdići na ravan globalne velesile.

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 28 Januar 2019 13:28