Kosovo i region

Zlatko Dizdarević

Priča o osamostaljenju Kosova stara je koliko i Kosovo u Jugoslaviji. Vraćala se i zamirala vrlo često da bi potpuno isplivala na površinu raspadom SFRJ. Od pukog sna i čežnje kod Kosovara do polaganog navikavanja većine u Srbiji na to da „Kosovo više i nije Srbija“. Pri tome se činilo logičnim što je potpuno različit pogled u Prištini i u Beogradu na to šta ovakva realnost i praktično znači. U „procesu“ koji se odvija na mahove i u talasima vruće-hladno, svako od njih ima svoju verziju. Kao da je jedino u Briselu, odakle se navodno diriguje tzv. „Briselskim procesom“, potpuni nedostatak preciznosti u tumačenju osnovnog pitanja – šta doista treba konkretno učini da se ova priča dovede do kraja. I kako taj kraj treba da izgleda.

pdf

 

Sažetak
Priča o osamostaljenju Kosova stara je koliko i Kosovo u Jugoslaviji. Vraćala se i zamirala vrlo često da bi potpuno isplivala na površinu raspadom SFRJ. Od pukog sna i čežnje kod Kosovara do polaganog navikavanja većine u Srbiji na to da „Kosovo više i nije Srbija“. Pri tome se činilo logičnim što je potpuno različit pogled u Prištini i u Beogradu na to šta ovakva realnost i praktično znači. U „procesu“ koji se odvija na mahove i u talasima vruće-hladno, svako od njih ima svoju verziju. Kao da je jedino u Briselu, odakle se navodno diriguje tzv. „Briselskim procesom“, potpuni nedostatak preciznosti u tumačenju osnovnog pitanja – šta doista treba konkretno učini da se ova priča dovede do kraja. I kako taj kraj treba da izgleda.
Ključne riječi: Kosovo, Jugoslavija, Srbija, Brisel


Kao što to obično biva, uz notornu činjenicu da u politici najčešće nema nepopunjenog prostora, u stvoreni vakuum nedefinisanog srbijansko-kosovskog odnosa uglavili su se mnogi iz najbližeg, ali i onog malo daljeg komšiluka. Direktno ili indirektno. Svako polazeći od svojih interesa uz pozivanja na „principe“ koji se adresiraju na ime Beograda ili Prištine, a naplaćuju kao sjajan alibi za (zlo)upotrebu na domaćem terenu. I u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, sve do Grčke. Čak i među državama EU u kojima svaka ambicija spram teritorija iz susjedstva nije baš strana.
U svemu ovome, vidljivo je koliko se često baš i ne poznaje stvarno aktuelno stanje u osnovnoj priči, onoj o Srbiji i Kosovu mada tema ne silazi sa dnevnih redova politike i iz medijskih udarnih sadržaja. Mimo nebrojenih površnih i uglavnom navijačkih rasprava ovim povodom, uoči Nove godine u Beogradu je održana drugačijia, veoma zanimljiva konferencija o „Srbiji i Kosovu između prošlosti i budućnosti“. Kompetentni ljudi koji podosta o svemu znaju, racionalnih pristupa i neskloni podlijeganju jednostranim strastima, temeljito su analizirali tamošnju realnost, mogućnosti i prepreke na putu do suvislog rješenja. Organizator skupa je bio Forum za etničke odnose iz Beograda, a osnov za razgovor njihov „Izvještaj o monitoringu unutrašnjeg dijaloga o Kosovu“.
U slobodnoj interpretaciji, dominantne ocjene u raspravi su bile: Unutrašnji dijalog između Beograda i Prištine praktično je prekinut; Vlada kosovskog premijera Haradinija radikalizirala je cijeli proces uvođenjem taksi od 100 % na robe uvezene iz Srbije i BiH; Proglašeno je formiranje „Vojske Kosova“ praktično samo zamjenom imena postojećim bezbjednosnim snagama Kosova; Briselski proces je usporen i neefikasan do kritične tačke; EU pokazuje nedostatak volje i kapaciteta da energičnije „dinamizira“ proces makar do minimalne neophodnosti; Obadvije strane kupuju vrijeme i pripremaju se za vanredne izbore kako bi stvorili novu realnost u 2019. godini; Predsjednik Vučić sa najužim rukovodstvom svoje stranke i države iz procesa je potpuno isključio javnost u Srbiji i odlučivanja zatvorio u uski krug oko sebe; U Prištini glasno pa i trijumfalistički računaju sa još snažnijom podrškom SAD u procesu njihovog konačnog međunarodnog priznanja i „odvajanja“ od Srbije; Višestruki pokušaji sa vrha EU da Kosovo ukine nametnute takse Srbiji (BiH je tu kolaterala tragom odnosa Srbije i Republike Srpske) su propali, a odgovor Haradinija je: Kad Srbija zvanično prizna Kosovo kao državu, razgovarat ćemo o taksama!
Nakon niza stvarnih i lažnih napora da se napravi koji korak bliže cilju, temeljem unutrašnjeg i primjenom Briselskog dijaloga, broj opcija o rješenju problema odnosa Srbije i Kosova sveden je na slijedeće tri: Razgraničenje između Srba i Albanaca, Status quo kao politika odnosno „zamrznuti konflikt“, ili normalizacija odnosa Srbije i Kosova.
Dva predsjednika, Vučić i Tači u prvi mah „razumjeli“ su se povodom ideje o razgraničenju i „razmjeni teritorija“ sjevera Kosova za neke opštine na jugu Srbije. Ipak, i mimo podrške njihovom slaganju o ovome sa raznih strana, čak i od dijela struktura u EU, analize su pokazale da su jači argumenti koji su protiv razmjene teritorija a za nastavak pokušaja „normalizacije“. Malo se ko usuđuje i danas jasno da kaže šta se pod tim podrazumijeva, očigledno zato što se mnogo toga redovno tumači na sasvim različit način. Otud i status quo kao poželjnija opcija. U tom kretanju ukrug, za javnost su date i navodno zajedničke „Preporuke za izlazak iz blokade dijaloga“. One, u najkraćem, polaze od slijedećeg: Iz perspektive predstavnika EU, „nedovoljno je angažovanje strana u primjeni dogovorenog“. Tipična formulacija „odlučnih“ birokrata iz Brisela. Iz perspektive javnosti, Briselski dijalog je u „kritičnoj fazi“ i trebalo bi ga oživjeti. Naravno, to traži početak rješavanja brojnih političkih, ekonomskih i bezbjednosnih problema koji su nastali i ranije i tokom tzv. krize dijaloga. Naprimjer, pitanja registarskih tablica za vozila, uređivanje prelaza, pitanje raznih sertifikata, deklaracija, dozvola i slično, aktiviranje policijskih snaga i tužilaštva u sprovođenju vladavine prava... sve ono što je ostalo nerealizovano.
Ovakvo otezanje već je dovelo do „nove realnosti“. Stanovište promatrača sa strane je kako vlasti Kosova računaju da je to u njihovu korist, a promatrači skloniji slobodnijem iznošenju zaključaka, uz malu dozu cinizma konstatuju da „to sve zajedno nije mrsko ni Vučiću!“ U svakom slučaju izvjesno je da ovakva situacija udaljava Srbiju i Kosovo od dogovora, produbljuje nepovjerenje ali i provocira iznova optužbe „druge strane“. Da se o novim ekonomskim i bezbjednosnim problemima i ne govori.
Ovakvo ponašanje jednih i odgovori drugih u već stvorenoj krizi i odnosima nepovjerenja nose u sebi najmanje dvije bitne opasnosti. Jedna se već prepoznaje u uticaju „kosovske krize“ na dodatno komplikovanje ionako kompleksnih odnosa među ostalim državama u regionu. I drugo, ova kriza može da izmakne kontroli i da se prelije u bezbjednosne incidente i sukobe širih razmjera. Srbija i Kosovo mogu otići u izolaciju ali, mogu postati i upaljač za ozbiljnu destabilizaciju cijelog prostora u kojem su isprepleteni interesi NATO-a, Amerike, Rusije, Evropske unije pa i Turske, gdje svako ima svoje interese.
Krizu koja je u toku, Srbija i Kosovo nikako ne mogu jednostrano riješiti. U tome se slažu svi koji racionalno prosuđuju situaciju. Realnost u ovom času jeste da Kosovo ne može iz ove krize izaći sa priznanjem državnosti od strane Srbije, ali i da Srbija ne može mnogo da učini za srpsku zajednicu na Kosovu (ako je to doista primarni cilj), ukoliko ne sarađuje s vlastima Kosova. I mimo toga, očigledno, nije realno očekivati da će se u završnu fazu dijaloga ući prije EU izbora i novog saziva Evropske komisije.
Dugo je već jasno da vođstvo Srbije mora nedvosmisleno da se opredijeli o svojoj „evropskoj budućnosti“, a time i oko onoga što se može smatrati daljim ozbiljnim učešćem u Briselskom dijalogu. Na osnovu svih prethodnih analiza sugerira se opredjeljivanje za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova i – uz uslov da je riječ o istom poimanju stvari – ozbiljan nastavak procesa integracije Srbije u EU. Podjednako tako, obnavljanje Briselskog dijaloga na novi način bez dileme mora značiti i uključivanje u dnevni red onih tema koje su se već nametnule tokom dosadašnjeg perioda, a to su: pitanje priznanja Kosova od strane Srbije uz određivanje državnih granica/administrativne linije.
Jasni su i stavovi stručnjaka u razjašnjavanju pitanja priznanja nezavisnosti Kosova. Proces od početka jeste podržan i od EU i SAD ali razlike postoje povodom načina realizacije tog procesa. Što se Srbije tiče, danas su u igri dva moguća rješenja: Prvo je formalno i potpuno priznanje Republike Kosovo od strane Republike Srbije. Drugo, suženi oblik priznanja koji bi pratio Osnovni sporazum između Zapadne i Istočne Nemačke iz 1972. godine (poznat kao model „Dvije Njemačke“).
Nije naodmet podsjetiti da u pitanjima rješavanja ključnih problema u Evropi skoro nikada nije postojao „jedan glas“ iz Brisela i Vašingtona. Nema ga ni danas u slučaju Srbije i Kosova. Prema mišljenju direktora Foruma za etničke odnose Dušana Janjića jedan od razloga za to je što dolaskom predsjednika Donalda Trampa na čelo SAD američka administracija primjenjuje novi pristup tzv. „fleksibilnosti“, odnosno da Beogradu i Prištini daju prostora za postizanje „najboljeg mogućeg sporazuma“. Ovakav stav poslužio je političko-propagandnoj mašineriji vlasti Srbije da u javnosti stvaraju atmosferu kako SAD podržavaju korekciju granica Kosova ukoliko se dvije strane dogovore o tome. Međutim, takva reakcija nije i na Kosovu. S druge strane EU je, a posebno Njemačka, ostala dosljedna principu teritorijalnog integriteta.
Jasno je da Vučić još uvijek ne odustaje od zakulisnih pokušaja da se izbjegne potpuno i formalno međunarodno priznanje Kosova u postojećim granicama. Namjera je da se i dalje traže razna druga rješenja koja ujedno neće onemogućiti Srbiju na putu prema EU. Kosovo bez imalo dileme teži tom punom priznanju – po svaku cijenu. Čak i bez obzira na njihov dalji put prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju kao prvom koraku prema EU. Oni ne kriju da tu očekuju punu podršku SAD i Trumpa. Evropska komisija u ovom sazivu i pored javnih deklaracija nema ni jedinstven stav ni snage da istraje na (vlastitom) Briselskom dijalogu. Ukratko, svi se nadaju izborima i otvaranju novog dužeg i većeg prostora za nastavak procesa. Uz sve moguće nove rizike i za stanje odnosa između Srbije i Kosova, ali i za cijeli region.
U ovom času, međutim, „stanje u regionu“ kao jedan od bitnih elemenata priče o Beogradu i Prištini, poput spojenih sudova sa igrarijama tamo, interesom SAD i nemoći EU, već uznemirava javnost i proizvodi efekte koji su ciljano u funkciji pripremanja „naroda“ za teritorijalna preslagivanja koja sa početnim upaljačem i ne moraju imati direktne veze: Vučić uz poznatu slatkorječivost da eto nikome na kraj pameti ne padne iole loša namjera Beograda, saziva „predstavnike svih Srba sa našeg dijela Balkana“, od Republike Srpske, Hrvatske, Makedonije do Crne Gore...I podvlači prezadovoljan kako je „postignut nivo sloge sa predstavnicima Srba u regionu kakve nije bilo decenijama“. Uz njega je sa „Srbima iz regiona“ i predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić. Dodik egzaltirano daje do znanja svima da je „Republika Srpska sinonim za slobodu, a Srbija za naš život, tako se ponašamo i želimo da legalizujemo takav pristup...“ Predsjednik Vučić se i ovom prilikom kune u Dejton, pa tako i neupitnu BiH, a samo koji dan prije ministar spoljnih poslova Dačić javno izjavljuje kako im je „Republika Srpska važnija od Kosova“. Premijerka Brnabić otvara vizije i dalje, glatko povezujući Kosovo i BiH još znakovitijom izjavom: „Očigledno su granice na stolu i sada imamo da za neke (Kosovo i Albanija) mogu da budu, a za Republiku Srpsku ne mogu...“ Je li to Kosova radi ili Srbije, dilema je. Koji dan kasnije, u Banjaluci, premijerki se uručuje visoki orden RS-a, svojevremeno uručen i Karadžiću, Mladiću i sličnima.
Provokacija je bila inspirisana glasinama o ukidanju granica između Albanije i Kosova. Čula se čak i vijest o „proširenju“ ovog scenarija i na Makedoniju, vjerovatno i na Crnu Goru. U Makedoniji je jedva splasnula panika povodom prijetnje tamošnje albanske stranke Besa od čijih nekoliko glasova ovise ishodi glasanja u Sobranju, da neće glasati za ratifikaciju dogovora Skoplja i Atine o promjeni imena Makedonije i ulasku u NATO ako u Ustav ne uđe formulacija o državotvornosti Albanaca u Makedoniji. Dobili su ne baš „državotvornost“, ali jesu u obećanoj promjeni da u Ustav ulaze kao „svi narodi koji žive u Makedoniji“. Ipak, još je važnija formulacija po kojoj se Makedonija graniči sa „državom Kosovo“. Veliki poen za Kosovo ali i Albance cijelog regiona.
„Kosovsko pitanje“ potresa i Crnu Goru. Tamošnji odnos vlasti i opozicije krajnje je krhak, a uticaj Albanaca posebno na jugu zemlje odavno dobro utvrđen. Za Bosnu i Hercegovinu bi, krajnje opasno bilo svako otvaranje granica u regionu, a glasovi u vezi sa time nisu baš slabašni. Hrvatska ne dovršava identifikaciju ganice sa de facto svim susjedima, ali etnička izborna „teritorijalizacija“ kao uvod u radikalnije ideje o promjeni teritorija kuca na vrata. O tome je Čović sigurno kao viđeni gost RS-a čavrljao u Banjaluci sa Dodikom, gdje je lider HDZBiH ne po prvi put bio dragi gost na proslavi 9. januara, dana „državnosti“ entiteta koji – nije država. Što bi kazala Jadranka Kosor, bivša premijerka Hrvatske, „niko ga zbog toga neće proglasiti personom non grata“. Ko čuva dignitet, čuva.
Pomenuto je već ovdje da je ukupna destabilizacija situacije na prostoru u krvi rasturene Jugoslavije, sve do nastavka te destrukcije evo i u pojedinim novonastalim državama, jedna od poluga za dostizanje krajnjeg cilja Vučića i Haradinaja. Ovog prvog da potpuno onemogući konačno priznanje Kosova uz nastavak puta ka EU. A ovog drugog da po svaku cijenu, koliko danas bude međunarodno priznat, makar se i ne približio Evropi u dogledno vrijeme. Nažalost, niko istinski moćan sa strane u svemu ovome ne pokazuje dovoljno volje i energije da prekine ovu opasnu igrariju. Naivno bi bilo vjerovati da je to tako zato što se ne može. Više sluti na onu goru varijantu – možda opet treba „otvoriti“ Balkan kao nedovršenu priču. Svakako se, eno, Bliski istok „zatvara“. Ako je tako, ne čudi proizvodnja animoziteta, mržnje i straha. Tako to ide. Ostalo je poznato, ako ne bude nekoga ko će to spriječiti. Za sada se još može, ali šansa neće dugo biti na stolu.

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 28 Januar 2019 13:29