Vrijeme je da probijemo led kada je riječ o Palestini

Michelle Alexander

Martin Luther Jr. je hrabro osudio rat u Vijetnamu. Moramo učiniti isto kada je riječ o ovoj ogromnoj nepravdi našeg vremena.

pdf

 

Tačno jednu godinu prije njegovog ubistva, 4. aprila 1967. godine, Martin Luther King je stao na podij crkve Riverside u Manhattanu. Sjedinjene Države su učestvovale u aktivnom sukobu u Vijetnamu dvije godine, desetine hiljada ljudi je ubijeno, uključujući i oko 10,000 američkih trupa. Politička vlast – i ljevica i desnica – podržavali su rat, te je više od 400.000 američkih dužnosnika bilo u Vijetnamu i dovelo svoje živote na kocku.
Mnogi od Kingovih najjačih saveznika su ga pritiskali da šuti po tom pitanju ili da barem ublaži ton kada je riječ o kritikovanju. Znali su da bi, u slučaju da je izrekao cijelu istinu o nepravednom i katastrofalnom ratu, bio etiketiran kao komunista, što bi utjecalo na negativne reakcije među njegovim pristalicama i šire. To bi dalje i ugrozilo krhki napredak koji je postigao pokret građanskih prava.
King je odbio sve dobronamjerne savjete i rekao je: „Došao sam u ovu veličanstvenu Božiju kuću jer mi moja savijest ne ostavlja drugog izbora.“ Rekao je sljedeće: „Došlo je vrijeme kada je tišina izdaja“, te dodao, „to vrijeme je došlo i za nas kada je riječ o Vijetnamu“.
Bio je to jako osamljeno moralno gledište. I to ga je koštalo. Ali je postavilo primjer poštovanja koje se očekuje od nas prema najvećim vrijednostima u teškim vremenima, čak kada bi tišina bolje poslužila našim ličnim interesima, ili zajednicama i pokretima koje držimo k srcu. To je ono o čemu mislim kada prelazim preko izgovora i opravdanja koja su me većinom nagonila na tišinu tokom jednog od velikih moralnih izazova našeg vremena: izraelsko-palestinske krize.
Sve donedavno, cijeli Kongres je uglavnom ćutao kada je riječ o užasnom gaženju ljudskih prava koje se odvijalo na okupiranim teritorijama. Naši izabrani predstavnici, koji operiraju u političkom okruženju gdje izraelski politički lobi drži odveć dokumentovanu moć, neprestano minimiziraju i odvraćaju kritike upućene Izraelu, čak su postali još odvažniji u naporima da okupiraju palestinsku teritoriju, te su usvojili neke prakse vrlo slične aparthejdu u Južnoj Africi i Jim Crow segregaciji u Sjedinjenim Državama.
Mnogi aktivisti i organizacije pokreta za građanska prava su takođe ćutali, ne zbog toga što brinu ili se ne suosjećaju sa palestinskim narodom, već zbog toga što se boje gubitka fondova iz njihovih matičnih organizacija, te lažnih optužbi za anti-semitizam. Brinu se, kao što sam i ja nekada, da će njihovi vrijedni napori na polju borbe za ljudska prava biti kompromitovani ili diskreditovani.
Isto tako, mnogi studenti se plaše izražavanja podrške palestinskim pravima, zbog mekartijevskih taktika tajnih organizacija poput Kanarinske misije, koja na crnu listu stavlja sve one koji se usude da javno podrže bojkotovanje Izraela, ugrožavajući njihove šanse za zapošljavanje i buduće karijere.
King tvrdi da, kada je riječ o Vijetnamu, čak i „onda kada problemi izgledaju previše komplikovani kao što je obično slučaj u ovom strašnom sukobu“, ne smijemo biti poneseni nesigurnošću. “Moramo pričati sa poniznošću prikladnom za naše ograničeno poimanje, ali moramo pričati“.
I tako, ako ćemo da štujemo Kingovu poruku i ne samo čovjeka, moramo osuditi postupke Izraela: neprestano kršenje međunarodnog prava, stalna okupacija Zapadne obale, Istočnog Jerusalema i Gaze, razaranje kuća i oduzimanje zemljišta. Moramo progovoriti protiv postupanja prema Palestincima na kontrolnim punktovima, protiv rutinskih pretraga njihovih domova i ograničavanja kretanja, te užasno ograničenog pristupa pristojnom smještaju, školama, hrani, bolnicama i vodi, s kojima se mnogi od njih suočavaju.

Uspon Zlatnog šakala
Ne smijemo tolerisati odbijanje Izraela da čak i razgovara o pravima palestinskih izbjeglica da se vrate svojim kućama, kao što je navedeno u rezolucijama Ujedinjenih Naroda, te trebamo da propitujemo fondove američke vlade koji su finansirali brojne sukobe i hiljade žrtava u Gazi, kao i 38 biliona dolara koje je američka vlada predodredila u svrhu vojne podrške Izraelu.
I naposljetku, moramo, sa mnogo hrabrosti i uvjerenja da smo sposobni, progovoriti protiv sistema legalne diskriminacije koja postoji unutar Izraela, sistema koji se prema Adalahu, Legalnom centru za prava arapske manjine u Izraelu, sastoji od više od 50 zakona koji diskriminiraju Palestince – poput novog zakona koji eksplicitno kaže da samo jevrejski izraelci imaju pravo na samoopredjeljenje, ignorišući prava arapske manjine koja čini 21% stanovništva.
Naravno, tu su i oni koji kažu da ne možemo zasigurno znati šta bi King uradio ili mislio u vezi izraelsko-palestinskog konflikta. To je istina. Kingov stav o Izraelu je prije komplikovan i kontradiktoran.
Iako je Studentski nenasilni koordinacijski odbor osudio postupke Izraela protiv Palestinaca, King se poslije našao u dvojbi. Kao i mnogi crnački lideri svoga vremena, prepoznao je izganstvo evropskih Jevreja, te njihovu želju da izgrade vlastitu naciju, te je htio da pokaže solidarnost sa jevrejskom zajednicom, koja je bila uistinu važan saveznik u borbi za građanska prava.
Na kraju, King je otkazao hodoćašće u Izrael 1967. godine, nakon što je Izrael zauzeo Zapadnu obalu. Tokom telefonskog razgovora o posjeti sa svojim savjetnicima rekao je: „Mislim da, ako odem, arapski svijet, kao i Afrika i Azija, protumačiti će to kao promicanje svega što je Izrael ikada učinio, a imam vlastitih sumnji po tom pitanju.“
Nastavio je da podržava pravo Izraela da postoji, ali je također na državnoj televiziji izjavio da će biti potrebno da Izrael vrati nazad dijelove okupirane teritorije kako bi uspostavili istinski mir i sigurnost, te izbjegli pogoršanje konflikta. Nema načina na koji je King mogao pomiriti svoju posvećenost nenasilju i borbu za pravdu za sve ljude, svugdje.
Danas možemo samo pretpostavljati koji bi bio Kingov stav. Da je King imao šansu da prouči trenutnu situaciju, na isti način na koji je studirao Vijetnam, „njegova opozicija nasilju, kolonijalizmu, rasizmu i militarizmu bi ga učinila neosporivim kritičarom izraelskoj trenutnoj politici.“
Zaista, Kingovi pogledi su se razvili iz brojnih drugih duhovnih mislilaca, poput Rabbija Briana Walta, koji su javno progovorili o razlozima zbog kojih je napustio vjeru u ono što je smatrao političkim cionizmom. Za njega, kao što mi je nedavno objasnio, liberalni cionizam je značio da je vjerovao u stvaranje jevrejske države koja je nužno potrebno utočište i kulturni centar za jevrejski narod širom svijeta, „državu koja bi odražavala kao i njegovala najviše ideale jevrejske tradicije.“ Rekao je da je odrastao u Južnoj Africi, u porodici koja je dijelila iste poglede kao i liberalni cionisti, sve dok ga njegova iskustva u okupiranim teritorijama nisu zauvijek promijenila.
Tokom više od 20 posjeta Zapadnoj obali i Gazi, vidio je užasna gaženja ljudskih prava, poput palestinskih domova koji su sravnjivani sa zemljom dok su ljudi plakali i dječije igračke ostajale razasute nad devastiranim kućištima – da bi se ustupilo mjesto novim, ilegalnim naseljima koje finansira izraelska vlada. Prekretnica za njega je bila legalizirana diskriminacija protiv Palestinaca – uključujući i ulice koje su bila namijenjene samo Jevrejima – koje je, kao što je rekao, na neki način bile gore i od onoga što je vidio odrastajući u Južnoj Africi.
I svi bi trebali nastojati da govorimo što hrabrije i sigurnije protiv nepravdi iza naših granica, posebice onih koje se finansiraju kroz našu vladu. Zauzvrat treba stati u solidarnost sa patnjama i naporima koji se ulažu u demokratiju i slobodu. Moja savjest mi ne ostavlja drugog izbora.

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 28 Januar 2019 13:32