Islamistički faktor u 14. parlamentarnim izborima Malezije

Ahmad Fauzi Abdul Hamid

Malezijski 14. opći parlamentarni izbori karakteristični su po tri različita ali ipak međuovisna islamistička modela koje su biračima ponudile tri političke koalicije koje su se nadmetale za povjerenje malezijskih građana. Prva koalicija je Nacionalni front – Barisan Nasional (BN) koji je predvodio u to vrijeme aktuelni premijer Najib Razak. Druga koalicija je Pakt nade – Pakatan Harapan (PH) čiji je lider bivši i sada ponovo novi premijer dr. Mahathir Mohamad.  Treći savez je “Gagasan Sejahtera” ili “Ideja prosperiteta” koji je predvodio Haji Abdul Hadi Awang, lider Pan-Malezijske islamske partije (PAS). Svaka od pomenute tri političke grupacije ponudile su svoju viziju islamizma sa različitim stupnjem i modelom inkluzivnosti nemuslimana kao sastavnog dijela političkog prostora kojim dominiraju muslimani. Kao što su rezultati izbora pokazali niti jedan od tri islamistička modela nije potpuno odbačen. Iako su na federalnom nivou – nivo države Malezije u cjelini – Malezijci odlučili da svrgnu šest decenija dugu kontinuiranu vlast koalicije Barisan Nasional u korist etnički diversificiranijoj kolaciji nade – PH, dvije malezijske federalne države, Pahang i Perlis ostale su lojalne prethodnoj vladi, dok su druge dvije države, Kelantan i Terengganu izabrale administraciju koju predvodi konzervativno-tradicionalna Islamska partija PAS. U središtu nacionalne rasprave glede korupcije i zloupotrebe vlasti, različite koncepcije islamističke vlasti zadržale su svoju relevantnost među biračima koji su 9. maja 2018. godine izašli na izbore. Ovaj rad upravo analizira islamistički faktor dinamike proteklih izbora.

pdf

 

Sažetak
Malezijski 14. opći parlamentarni izbori karakteristični su po tri različita ali ipak međuovisna islamistička modela koje su biračima ponudile tri političke koalicije koje su se nadmetale za povjerenje malezijskih građana. Prva koalicija je Nacionalni front – Barisan Nasional (BN) koji je predvodio u to vrijeme aktuelni premijer Najib Razak. Druga koalicija je Pakt nade – Pakatan Harapan (PH) čiji je lider bivši i sada ponovo novi premijer dr. Mahathir Mohamad. Treći savez je “Gagasan Sejahtera” ili “Ideja prosperiteta” koji je predvodio Haji Abdul Hadi Awang, lider Pan-Malezijske islamske partije (PAS). Svaka od pomenute tri političke grupacije ponudile su svoju viziju islamizma sa različitim stupnjem i modelom inkluzivnosti nemuslimana kao sastavnog dijela političkog prostora kojim dominiraju muslimani. Kao što su rezultati izbora pokazali niti jedan od tri islamistička modela nije potpuno odbačen. Iako su na federalnom nivou – nivo države Malezije u cjelini – Malezijci odlučili da svrgnu šest decenija dugu kontinuiranu vlast koalicije Barisan Nasional u korist etnički diversificiranijoj kolaciji nade – PH, dvije malezijske federalne države, Pahang i Perlis ostale su lojalne prethodnoj vladi, dok su druge dvije države, Kelantan i Terengganu izabrale administraciju koju predvodi konzervativno-tradicionalna Islamska partija PAS. U središtu nacionalne rasprave glede korupcije i zloupotrebe vlasti, različite koncepcije islamističke vlasti zadržale su svoju relevantnost među biračima koji su 9. maja 2018. godine izašli na izbore. Ovaj rad upravo analizira islamistički faktor dinamike proteklih izbora.
Ključne riječi: Malezija, izbori, islam, islamizam, šerijat, hudud

Uvod

Islam je igrao centralnu ulogu u malezijskim 14. parlamentarnim izborima (GE14) održanim 9. maja 2018. godine koji su proizveli prvu promjenu vlasti u povijesti Malezije. Malezija je federacija bivših britanskih kolonija. Federacija Malaje, danas poznata kao Zapadna Malezija ili Malajski poluotok, dobila je nezavisnost od Velike Britanije 1957. godine. Kasnije se udružila sa tri britanske kolonije i protektoratima Saravakom, Sabahom i Singapurom, i tako je nastala današnja Malezija. Dvije godine kasnije Singapur je izbačen iz federacije zbog političkih nesuglasica vladajućih elita Malaje i Singapura. Malezijom od 1955. godine kontinuirano vlada Ujedinjena malajska nacionalna organizacija UMNO i njeni saveznici koji nisu Malajci. Koalicija se u početku nazivala Partije alijanse, da bi nakon što se proširila 1974. godine preimenovana u BN.
Multietnička vladajuća koalicija Nacionalni front (Barisan Nasional, BN), koji predvodi Ujedinjena malajska nacionalna organizacija (UMNO) protežira birokratski islamizam. Iako multietnička koalicija, nova vladajuća koalicija, Alijansa nade (Pakatan Harapan, PH) posebno njene najjače konstitutivne partije – Narodna partija pravde (Parti Keadilan Rakyat, PKR), zatim Partija nacionalnog povjerenja – National Trust Party (Parti Amanah Negara, koju ćemo u nastavku nazivati Amanah) i Malezijska ujedinjena domoljubna partija (Parti Pribumi Bersatu Malaysia, odsada kao Bersatu) – su udomile mnoge islamiste druge generacije koji vjeruju u kompatibilnost između islama i univerzalnih vrijednosti. I konačno, Pan-Malezijska islamska partija (Parti Islam Se-Malaysia, dalje kao PAS), koja je činila okosnicu koalicije nade – Gagasan Sejahtera – GS, često se prevodi kao Pokret za ili kao Ideja prosperiteta. Druge dvije članice GS-a su Pan-Malezijski islamski front (Barisan Jemaah Islamiah SeMalaysia, (Berjasa) i Malezijska nacionalna partija alijanse (Parti Ikatan Bangsa Malaysia, (Ikatan), obje na nacionalnom nivou posve irelevantne partije. Ova koalicija se zalaže za ortodoksni islamizam i insistira na formiranju islamske države bazirane na šerijatu i to u punom smislu.

Iako je islam od davnina zauzimao važnu ulogu u svim malezijskim izborima postavši posebno prominentnim u vrijeme islamskog buđenja tokom osamdesetih godina, njegov politički značaj u izbornom smislu varira u zavisnosti od regije i to kao odgovor na lokalni etničko-kulturološki kontekst. Islam kao religija stoljećima je tretiran kao sastavna karakteristika malajstva – pored malajskog jezika i monarhističke prakse u dijelu poluotočne Malezije.
Ali, islamizam ne uživa popularnost u državama Sabah i Sarawak na otoku Borneo – Sarawak je jedina država koja nema službene religije.
BN je uspio dobiti samo 34% glasova u ove dvije države i to isključivo od malajske populacije – i zadržao je vlast samo u dvije od 12 država u kojima su se izbori održali simultano, u Perlisu i Pahangu. PAS je dobro prošao samo na sjeveru Malezijskog poluotoka osvojivši vlast u dvije države na sjeveroistoku Kelantanu i Terengganuu, dok PH u potpunosti dominira drugim multietničkim državama na Malajskom poluotoku. Za manje od mjesec dana nakon poraza Nacionalnog fronta BN, ogranak ove političke koalicije u Saravaku, koji predvodi Udružena partija nacionalnog naslijeđa (Parti Pesaka Bumiputera Bersatu, PBB) uporedo sa drugim komponentama na Saravaku, Narodna partija Saravaka (Parti Rakyat Sarawak, PRS), (SUPP) i Napredna demokratska partija (PDP) koje su 2016. godine pobijedile na lokalnim izborima, napustile su vladajuću malezijsku koaliciju BN i promijenile ime u Savez partija Saravaka (Gabungan Parti Sarawak, GPS). BN je i u susjednom Sabahu izgubio vlast a pobijedila je Koalicija nade – Pakatan Harapana PH i lokalni koalicioni partner ove alijanse Partija naslijeđa Sabaha – (Parti Warisan Sabah, dalje kao Warisan).

Rast Islamizma u izbornoj politici Malezije

Malezijski ustav je islam proglasio državnom religijom Malezijske federacije. Malezijski političari islam često označavaju “službenom” religijom. I službenom religijom u svim državama osim jedne. Islam stoga predstavlja glavno poprište oko čijeg značaja i uloge se nadmeću suprotstavljene političke partije i koalicije koje se bore za vlast i povjerenje većinskog malajskog muslimanskog izbornog tijela a koji čine 60% populacije. Tradicionalno islam ili islamizam kao politička varijanta islama u Maleziji tokom novije povijesti uglavnom se politički manifestirao u dva suprotstavljena politička tabora kroz dvije suprotstavljene političke opcije, sekularno-nacionalistički UMNO s jedne, i Pan-Malezijsku islamsku partiju PAS s druge strane. Potonja je prošla kroz nekoliko transformativnih faza razvoja, praktično od vjerskog krila UMNO-a, na samom početku 1951. godine, političke partije koja je ujedinila islam i malajski etnički nacionalizam tokom šezdesetih godina, preko fundamentalističke partije u periodu nakon Islamske revolucije u Iranu osamdesetih godina, pa sve do glavne komponente dvije opozicione koalicije nakon reformskog pokreta koji je Maleziju potresao 1988. godine. PAS je sudjelovala kao članica Alternativnog Fronta (Barisan Alternatif, BA) (1999–2004.) preteče Pakta nade PH (Pakatan Rakyat, PR) (2008–2015.)
Joseph Liow, koji je proučavao islamistički fenomen u Maleziji, islamizam konceptualno definira kao političku ideologiju koja od prakticirajućih muslimana zahtijeva da rade na uspostavi ustavne islamske države kojom će upravljati šerijatski zakon. i. e. islamsko pravo u širem smislu, kako bi se primijenili ideali islama kao sveobuhvatnog modela življenja. Štaviše, prema Salwai Ismail, a u pogledu primjera koji se uglavnom odnosi na Egipat, ne bi trebalo olako razdvajati islamske ideale poput zagovaranja političkih projekata od reislamizacije u društvenoj i kulturnoj sferi a što se manifestira u znakovima i simbolima koji su povezani sa islamskim stilom života. Islamizam je postao konačno obilježje malezijskog islama nakon vjerske obnove u periodu između 1970–1980. godine, kada su islamske vrijednosti, norme, ličnosti i institucije postigle široko rasprostranjenu prihvatljivost u Maleziji, a koje su zapravo transformisale prirodu i međuvjerskih i unutarislamskih odnosa i s njima povezane politike. Sve do danas islamistička politika Malezije prilično je raznovrsna po svojoj ulozi, pojavi i ponovnoj obnovi različitih nevladinih organizacija (NVOs) koje ne sudjeluju izravno u izbornoj politici, ali koje umjesto toga svoje ciljeve “stvarne islamske države ili islamske politeje” nastoje ostvariti djelujući u okviru sve popularnijeg malezijskog civilnog društva.
Tokom cijele povijesti međugrupnih političkih nadmetanja i podmetanja, PAS je predvodio Vlade država Kelantan (1959–1978., 1990.), Terengganu (1959–1961., 1999–2004., 2018.) i Kedah (2008–2013.), a nakratko je dao i prvog ministra (Menteri Besar). Jezički “veliki ministar”, Menteri Besar je poglavar vlade onih malezijskih država u kojima su državni poglavari heriditarni sultani. U onim malezijskim državama koje nemaju sultana, ekvivalentna uloga Menteri Besara pripada funkcioneru Ketua Menteri ili glavnom ministru – premijeru, kao što se desilo u slučaju države Perak od 2008–2009. godine uprkos manjinskoj državnoj vladi koalicije Narodni pakt - PR. Pod okriljem Alternativnog fronta - BA, 1999. godine PAS je surađivao sa Strankom demokratske akcije (DAP) kojom dominiraju etnički Kinezi a PKR-ov prethodnik, Nacionalna stranka pravde (Parti Keadilan Nasional, ili Keadilan). Geneza stranke Keadilan seže ka reformskom pokretu koji se pojavio kao masovni ustanak koji je počeo uličnim protestima i demonstracijama u periodu 1998–1999. godine a čiji je cilj bio borba za pravdu za Anwara Ibrahima neposredno nakon što ga je premijer Mahathir Mohamed isključio iz vlade i pozicije u vladajućoj UMNO partiji u septembru 1998. godine.
Nakon prljavog sudskog procesa Anwaru, za koje mnogi smatraju da je bazirano na izmišljenim optužbama, Anwar je 1999. godine proglašen krivim za korupciju i sodomiju. U zatvoru je proveo sve do septembra 2004. godine. Tokom 2003. godine došlo je do ujedinjenja Anwarove partije Keadilan i socijalistički-orijentirane Radničke partije Malezije (PRM: Parti Rakyat Malaysia) koje su formirale Narodnu partiju pravde (PKR: Parti Keadilan Rakyat) koju je predvodila Wan Azizah Wan Ismail, izabrana za predsjednicu partije. Wan Azizah je supruga dugogodišnje islamističke ikone i bivšeg vicepremijera Anwara Ibrahima.
Sve dok nije pao u nemilost premijera Mahathira Mohameda, što je rezultiralo njegovom smjenom, presudom i utamničenjem pod optužbama za korupciju i homoseksualizam – sodomiju, Anwar je sve vrijeme bio lice UMNO partije glede islamizacije. Najpopularniji vođa muslimanskog omladinskog pokreta Malezije (Angkatan Belia Islam Malaysia, ABIM) – ključnog pokreta najzaslužnijeg za malezijski islamski revivalizam – obnovu tokom sedamdesetih. Anwar se priključio UMNO partiji 1982. godine na poziv dr. Mahathira. Povodeći se za Anwarom mnogi aktivisti ABIM-a i sami su se priključili UMNO-u, od kojih su neki ostali čak i nakon Anwarovog zatvaranja. Drugi su se priključili novoosnovanom Keadilan/PKR-u. Za prihvaćanje islama kao ključne poluge nacionalne vlasti najveće zasluge se pripisuju aktivistima ABIM-a koje je Mahathir uveo u UMNO a koji su kasnije postali i dio vlasti za vrijeme Anwara.
Oni su imali moćan uticaj u islamskim institucijama na federalnom nivou, kao naprimjer u Islamskoj misionarskoj fondaciji Malezije. (Yayasan Dakwah Islamiah Malaysia,YADIM) i Međunarodnom islamskom univerzitetu (IIUM), transformirajući time Maleziju u kvazi-islamsku državu za vrijeme prvog premijerskog mandata dr. Mahathira (1981–2003.). Otuda i prvo formalno uvođenje šerijata u pravosudni sistem Malezije. Ovaj period karakterizira enormna ekspanzija islamske birokratije, počevši od njene uloge da vodi brigu o dobrobiti islama i muslimana do instaliranja islama kao vrhovne norme malezijskog političkog i pravnog sustava, u praktičnom smislu pretvarajući državne institucije u “islamističke” a ne samo “islamske”.
Malezijska vizija srednjeg puta u islamu (wasatiyyah) koja pretenduje na kombiniranje vjerskih ideala sa modernošću, kako je propagirana sistemom odozgo – zapravo top-down razvojnim modelom dr. Mahathira i njegovog zamjenika Anwara Ibrahima, prije njihove dramatične svađe 1998. godine, kao posljedicu je imalo jedan nepovoljan uticaj, cementirajući na taj način autoritarni model i didaktički okvir vezan za donošenja odluka koji će kasnije biti iskorišten za ostvarivanje različitih ličnih ciljeva od strane njihovih kasnijih nasljednika u vlasti. Što je još pogubnije, taj autoritarizam preobučen je u vjerski koji je maskirao različite vrste nemoralnih aktivnosti poput korupcije koja se sve više širila dok se vlast istovremeno dičila navodnim uspjesima implementacije islamskih ideala. U momentu kada se dr. Mahathir dobrovoljno povukao sa vlasti u oktobru 2003. godine, islamističke tendencije i vjerski konzervatizam toliko se razvio da je oblikovao jednu sasvim novu društvenu klasu vjersko-političke elite, koju je činila lepeza islamistički nastrojenih vjerskih birokrata i zvaničnika i malajskih-muslimanskih političara koji su smatrali svojom misijom svoju ulogu da služe kao agensi i vojnici malezijskog, navodnog, marša ka stvaranju “islamske države”. Kao što će obojica, i dr. Mahathir i Anwar, kasnije shvatiti za vrijeme posljednjih parlamentarnih izbora GE14, i to kao najmanje očekivani politički saveznici u pobjedničkoj koaliciji Pakt nade – PH, da je demontiranje režima koji krvavo brani islamska birokracija koju su njih dvojica izgradili tokom osamdesetih i devedesetih godina itekako mučan i težak zadatak. Vjerski učenjak koji je posao vjeroučitelja zamijenio pozicijom činovnika a zatim političara, sljedeći premijer Malezije nakon Mahathira, Abdullah Ahmad Badawi (2003–2009.), nije se uopće snašao pokušavajući da stavi pod kontrolu naraslu islamsku birokraciju i administraciju koja je granice muslimansko-nemuslimanskih relacija kao i unutarmuslimanske odnose u pluralnom malezijskom društvu učinila isuviše rigidnim. Vjerovatno uvidjevši potencijalnu štetu i buduću opasnost od političkog islama – Islam Siyasi, premijer Abdullah je pokušao, doduše neuspješno, promovirati civilizacijski islam (Islam Hadhari), viziju islama koju su srušile upravo državne birokratske islamske strukture koje su uspostavljene na početku procesa islamizacije, upravo zbog toga da promoviraju malezijsku viziju islama srednjeg puta (wasatiyyah).
Nasljednik Abdullaha Badawija, Najib Razak, bez obzira iz kojih razloga to bilo, ionako društveno problematičnu situaciju još više je pogoršao dajući prioritet učenjacima i islamskim aktivistima ultrakonzervativne vehabističko-selefijske provenijencije. Radi se o puritanističkom pravcu čiji je pokretač Muhammad ibn Abd al-Wahhab (1703–1792.) iz pokrajine Nedžd na poluotoku Arabije. Pojava Vehabizma u Maleziji relativno je skori fenomen koji su potaknuli saudijski petrodolari koje je ova zemlja stekla u ogromnim količinama nakon krize nafte tokom 1973-1974. godine, a koja je zahvatila zemlje organizacije izvoznica nafte, OPEC. Upravo se radi o periodu koji se podudara sa ranim periodima islamskog revivalizma u Maleziji. U historijskom smislu, reformski orijentirani malajci-muslimani privrženiji su verziji selefizma koja je preuzeta iz egipatskog selefističkog pravca Al-Manar, a čiji su vodeći protagonisti bili Jamal al-din al-Afghani (1838–1897.), Muhammad Abduh (1849–1905.) i Rashid Rida (1865–1935.). Međutim, nakon što je došlo do rastućeg saudijskog uticaja u islamskom svijetu, došlo je do stanovitog braka između selefizma općenito i rigidnije vehabističke forme selefizma. To se, naravno, takođe desilo u Maleziji.
Najviši stupanj islamističke trajektorije u BN–UMNOu dosegnut je u februaru 2015. godine, kada je malezijska vlada u samozahvalnom tonu pokrenula šerijatski indeks, koji bi navodno trebao poslužiti kao mjerilo kojim se može validno ustanoviti do koje je mjere Malezija došla kada je u pitanju implementacija islamskoga prava.
Indeks koji su u kolaboraciji izradili državni odsjek za promoviranje islama u Maleziji (Jabatan Kemajuan Islam Malaysia, JAKIM – hub malezijske federalne islamske birokracije, Međunarodni islamski univerzitet – IIUM i YADIM, tvrdi da može precizno izmjeriti nivo primjene islamskog prava u raličitim aspektima i usklađivanja sa islamskim principima u okviru širih parametara i najviših ciljeva šerijata – maqasid sharia u različitim segmentima takvog djelovanja, od obrazovanja, ekonomije, politike, zdravstva, pravnih pitanja, infrastrukture i okoliša, kulture i društva općenito. Ne zanemarujući postojanje divergentnih, a ponekad i konfliktnih tendencija koje su nekoć vladu UMNO partije držale u neprijateljskom odnosu prema islamistima, jasno se pokazalo da je pod vlašću premijera Najiba Razaka islamistički konzervatizam, posebice njegova varijanta koja je na čudan način spojila vehabijsko-selefijski literalizam sa tradicionalnim malajsko-muslimanskim vjerskim etnocentrizmom, uveliko pretekao malezijsku agendu islama srednjeg puta – wasatiyyah. Ovaj fenomen kontradiktoran je Najibovom hvalisanju da je Malezija umjerena muslimanska država koja bezrezervno odbacuje ekstremizam u svim njegovim pojavnim formama, čemu simbolično svjedoči i pokroviteljstvo Globalnog pokreta umjerenih – Global Movement of Moderates, čije je sjedište u Kuala Lumpuru. Najmonumentalniji aspekt mainstreamizacije islamističkog konzervatizma zapravo je postepeno prihvaćanje, čak i među političarima UMNO-a, ekspanzije islamskog krivičnog zakonodavstva koje ima za cilj primjenu šerijatskih kazni – hudud.
Hudud se odnosi na krivične kazne koje propisuju Kur’an i sunnet (praksa poslanika Muhammeda) u slučaju presuda, naprimjer odsijecanje ruke kradljivcima i provalnicima, te bičevanje sa 80 udaraca za alkohol, zatim bičevanje za nedokazane optužbe za blud, bičevanje sa 100 udaraca za blud, kao nezamjenjive mjere stvarnog islamskog poretka – cilj je kojem danas podjednako teže islamisti obe partije, UMNO i PAS podjednako. Raniji pokušaji PAS-a da uvede hudud zakonodavstvo odbačeni su iz razloga što se sukobljavaju sa federalno-struktuiranim zakonodavstvom i dualnim šerijatsko-građanskim sistemom kako je ono primijenjeno prema muslimanima. Implementacija šerijatskih kazni – hudud, suočena je sa dvjema velikim preprekama. Prva je deveta klauzula federalnog ustava koja građansko i krivično pravo smješta osim islamskog privatnog prava pod federalnu listu i isključuje svaki prekršaj koji je pokriven fedaralnim pravom kao što su krađa i pljačka, daleko od dosega šerijatskog prava. Druga prepreka je Zakon o šerijatskim sudovima iz 1965. godine, (takođe poznat numerički kao Zakonodavstvo 355, koje objašnjava zašto je donešen amandman kojim se mijenja zakon poznat 355 ili RUU 355) kojim se ograničava maksimalna kazna koju mogu izreći šerijatski sudovi do tri godine zatvora, 6 udaraca motkom od bambusa i novčana kazna od pet hiljada malezijskih ringita RM5000. Radi se o takozvanim 3–6–5 mjerama zaštite, čime se faktički zabranjuje primjena šerijatske kazne hudud za prekršaje kao što su preljuba i konzumiranje alkohola, iako one spadaju u domen jurisdikcije šerijatskih sudova’. Stoga, šerijatski krivični zakonik od 1993. godine (Kanun Jenayah Syariah (II) 1993, KJS 1993), koji je uveden nakon što je partija PAS osvojila vlast u državi Kelantan, ostaje neupotrebljiv zbog ustavnih i pravnih ograničenja za čije je izmjene tadašnji premijer Malezije dr. Mahathir odbio dati suglasnost iako je vladajuća koalicija Barisan Nasional u tom periodu imala dvotrećinsku vlast u parlamentu. To pak nije spriječilo buduće vlade države Kelantan da ne donose lokalne zakone kao glavni mehanizam islamizacije društva u Kelantanu, gdje muslimani čine 95% populacije.
Što se tiče susjedne države Terengganu, u kojoj je PAS ponovo osvojio vlast od 1999. to 2004. godine gdje je aktuelni predsjednik PAS-a Haji Hadi Awang obavljao funkciju premijera. Menteri Besar, državni parlament je u julu 2002. godine, donio zakon kojim se predviđaju kazne za šerijatske prekršaje (Hudud i Qisas) čija primjena je onemogućena (Enakmen Kesalahan Jenayah Syariah Hudud dan Qisas) kao što je to slučaj u susjednom Kelantanu.
Situacija glede primjene ovih zakona je mirovala sve dok na čelo Malezije nije došao Najib Razak (2009–2018.), kada je u Kelantanu ponovo počela kampanja u cilju kreiranja okolnosti kako bi se pomenute šerijatske kazne počele primjenjivati. Inicijative u tom pravcu realizirane su prijedlozima pojedinačnih poslanika u parlamentu. Takvi prijedlozi zakona nalaze se na samom dnu prioriteta zakonodavne agende te stoga o njima u parlamentu nikad nije niti raspravljano. Prijedlog zakona Haji Hadi Awang’s Bill 355 predlagan je u parlamentu Teranganua od 2014. do 2017. godine. Taj prijedlog zakona po hitnom postupku dat je na razmatranje voljom vlade BN-a kada je drugi put predložen u parlamentu, a zatim i treći i četvrti put uzastopce, 26. maja 2016., 24. novembra 2016. i 6. aprila 2017. godine. Ali je Hadi, nakon svog uvodnog govora odgodio raspravu o tim prijedlozima.
Nasuprot situaciji iz perioda 1993–1994. godine, pojavili su se ozbiljni dokazi kojim se potvrđuje da je UMNO bio principijelno spreman podržati namjere PAS-a glede primjene hududa. Razlike u mišljenjima u vezi trenutka i tehnikalija trebale su biti dogovorene na nivou dvije partije bez konsultacija sa koalicionim partnerima UMNO-a u okviru vladajuće koalicije Barisan Nasional, ne obazirući se na njihov stav budući da se oni ne smiju miješati u pitanja koja se tiču primjene islama.
U toku 2014. godine, hudud postaje najefektnija karta i mamac koji je Vlada imala u rukavu čime bi PAS udaljila od ideološki amorfnog opozicionog Narodnog pakta – Pakatan Rakyat, prouzrokujući time posebno loše odnose sa ultra sekularističkom Strankom demokratske akcije DAP, koja je odlučila da napusti alternativni opozicioni front BA 2001. godine zbog nepopuštanja PAS-a da se odrekne islamskih aspiracija.

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 28 Januar 2019 13:34