Kako bliskoistočni diktatori srozavaju svoje Zapadne saveznike

Robert Fisk

Želimo da vjerujemo da bliskoistočni diktatori žive u raju. Tamo imaju palate, sluge, ogromne i bogate porodice, poslušan narod i vjerne vojske koje stalno izražavaju svoju ljubav vođi, da ne spominjemo velike tajne policijske snage koje se brinu da to niko ne zaboravi, te mase oružja kojima bi se odbranili, koje nabavljaju SAD.

pdf

 

Želimo da vjerujemo da bliskoistočni diktatori žive u raju. Tamo imaju palate, sluge, ogromne i bogate porodice, poslušan narod i vjerne vojske koje stalno izražavaju svoju ljubav vođi, da ne spominjemo velike tajne policijske snage koje se brinu da to niko ne zaboravi, te mase oružja kojima bi se odbranili, koje nabavljaju SAD.
Ovi tirani – tj. autokrati, ako bi ih nazvali našim saveznicima – obitavaju, kako mi pretpostavljamo, u nekoj vrsti nirvane. Njihovi prilazi, kao i njihovi narodi, su dobro ispolirani, njihovi ružičnjaci su dotjerani, njihove rijeke su nezagađene, njihov patriotizam neprikosnoven. Žele da budu vječni.
Ali ovo je naša holivudska verzija Bliskog istoka. Iako već generacijama nismo pretrpjeli ogromne štete od strane naših vlastitih diktatora, patimo od raznoraznih čudnovatih dešavanja još od prvog trena kada zakoračimo u pijesak. Pravi diktatori na Bliskom istoku se ne ponašaju niti misle na taj način. U pitanju je moć i rizici koje moć i zaluđenost posjedovanjem nose sa sobom. Upravljanje nad cijelim bogatstvima ili čitavim nacijama, te njihov vlastiti oblik patriotizma – izazovi s kojima se suočavaju kako bi održali svoj način života: to je ono što ih privlači.
Njihove zemlje – i historije njihovih država – su njihovo lično vlasništvo, s kojima oni mogu upravljati onako kako žele. Mogu privoditi na desetine hiljada svojih protivnika, ili bacati bačve eksploziva na njih, ili komadati nepokorne novinare. Ali oni znaju – i to je istina – da podrška voljenom diktatoru uvijek ostane među redovima svih onih miliona koji se kunu da će žrtvovati – „svoju krv, svoju dušu“ – prije nego dozvoliti da im se našteti.
Kako bi drugačije većina Egipćana nastavila podržavati svog glavnog maršala-predsjednika koji je odustao od svih oblika slobode? Kako bi inače sirijska vlada preživjela da se njihova armija nije borila za svoju državu – i spasila režim – nakon desetina hiljada žrtava? Pripišite ovo patrijarhiji, tribalizmu, strahu manjine – ili, u slučaju Egipta, infantilizmu. Ili jednostavno ljubavi prema državi. Ali, diktatori ne mogu preživjeti bez određene mjere odanosti svojeg stanovništva.
Ovo pruža užitak koji moć donosi sa sobom, uzbuđenje dominacije – ili „odgovornost“, kako bi oni rekli. Sve se vrti oko vlastitog zadovoljenja. Ovi ljudi nisu samo odani. Njihov diktator je njihov otac. Nije li se Mobarak, u svom zadnjem govoru kao predsjednik, 2011. godine, obratio Egipćanima kao „moja djeco!“? Moja djeco!?
Zarobljen u vlastitom mentalnom zatvoru, predsjednik SAD-a je uspio da izbrblja ovu suštinsku istinu kada je ranije ovog mjeseca pomiješao stvarni i spaljeni kalifornijski grad. Paradiše sa mitskim mjestom i produktom njegove vlastite mašte, zvanim Pleasure. Dva puta je to izrekao – greška koja se lako omakla čovjeku koji je sam zaluđen s moći i pretpostavljenom popularnošću.
Trump, kao i njihovi opasni bliskoistočni saveznici, ne žele da žive u raju. On žudi za užicima liderstva. On uživa u riziku. On ne vjeruje u historiju niti moralnost. On vjeruje u sebe. Iz tog razloga većina Arapa despota vole Trumpa. Oni imaju puno toga zajedničkog.
Sem razumijevanja. I tu nastaje problem. Arapski diktatori, iako u zabludi, imaju nas u zamci. Oni vide kroz naše laži i našu prodaju oružja i našu pohlepu za naftom i našu pokvarenu želju za jeffersonijanskom demokratijom koja se širi muslimanskim svijetom. Ali mi jednostavno ne možemo shvatiti Bliski istok. Ne možemo čak ni uočiti najjasnije obrasce ponašanja ovih arapskih tamničara. Mi režimo sa osmijehom na njihov ples mačevima i lažnim izborima i pričom o jednakosti i liberalizmu, kada bi mi zapravo trebali biti prestravljeni.
Mogu vam dati jedan posebno jeziv primjer ovoga. Uzmimo za primjer ono što se nama činilo kao čudno ponašanje saudijskog Konzula u Istanbulu tokom dana koji su uslijedili nakon nestanka Jamala Khashoggija. Svi smo gledali izvanredan snimak Mohammada al-Otaibija dok je vodio Reuters na obilazak svoje šestospratne zgrade. Tokom ove vidno bizarne izvedbe Konzul je otvorio sve, otvore za ventilaciju i ostale rupe da pokaže kako Jamal nije tu. Ali kako bi uopće oni mogli ubjedljivo sakriti novinara u kabinet, kao što konzul sugerira? Kakva šarada.
Ali ne mislim da je uopće šarada. Otaibi nije uopće učestvovao u Jamalovom ubistvu. Ali je sigurno bio upućen u to da su saudijci rasparčali novinara. Otaibi se krajnje prirodno suočio sa tim zločinom – Otaibi je vrlo lahko dokazao svoju nevinost: pokazao je da se niti jedan jedini rastavljeni ud, noga, stopalo, ruka, kost ili komad lobanje ne krije unutar ambasade.
Mi – još uvijek nesvjesni Jamalove užasne rasparčane sudbine: pa, ne možete smjestiti cijelo tijelo u jedan kabinet. S kim se ovaj čovjek Otaibi poigrava? A konzul nam je uistinu pokazao – u diplomatskim prostorijama se nisu krili dijelovi novinarovog rasparčanog tijela. Mislili smo da su Otaibijeve antike sa ladicama i klimatiziranim pregradama prije smiješne nego sumnjive.
Ističem ovu činjenicu jer smo dopustili da naš prirodni rasizam prema Arapima prevaziđe bilo kakav ozbiljan vid ispitivanja. Pogrešno pretpostavljajući da je službenik konzulata budala, propustili smo važnost njegovih postupaka – što je upravo ono što radimo kada pravimo okvire naše vanjske politike na Bliskom istoku.
Arapi naš svijet poimaju poprilično jasno. Oni nisu glupi. Gledaju CNN i Fox sa istom nezainteresiranošću, ironično, kao zapadni liberali ili ljevičari, te znaju da najjednostavnije tematike Hollywooda privlače Amerikance: strah od islamskog „teorora“, politička stabilnost, te niske cijene nafte, bogatstvo u kešu koje može biti ustupljeno zapadnim nacijama zauzvrat za političku podršku i vojnu moć.
Mi smo ti koji ih ne razumijemo, ali u isto vrijeme odlučujemo o njihovoj politici. Oni mogu pozatvarati i mučiti nevine ali su oni isto tako i „umjerenici“ koji se bore protiv „islamskog ekstremizma“ – onog istog Saudijskog, koji su nam dali 15 od 19 ubica koji su umiješani u napade 11. septembra.
Hvala nebesima da imamo ove zlokobne ljude pored nas. Nepotrebno je reći da ako podupiremo pogrešnu stranu u arapskom svijetu i pozivamo na zbacivanje lokalnih „moćnika“, onda će Rusi uskočiti da podrže zabludjelog diktatora – istog onog kojeg će prozvati „umjerenikom“ koji se bori protiv „islamskog ekstremizma“, koji će isto tako očuvati svijet od terora. Vladimir Putin je dovoljno nemilosrdan i ciničan da zna koliko daleko može pretjerati.
Ali mi nismo. Naši politički lideri se hvataju stare Bushove retorike o ekspanzionističkim zlima Irana – bez ijednog spomena šiizma, što je ono što sunitsko-arapski svijet pokušava da uništi. Američki sekretar odbrane Michael Pompeo je optužio Iran da je „najveći svjetski sponzor terorizma“ i „mafija“. Trumpove Twitter objave o Iranu i „iskrivljenim riječima nasilja i smrti“. No, ko je bio onaj koji je prvi zatražio da Amerika treba „otkinuti glavu (iranskoj) zmiji“ još 2008.? Prema tajnim američkim prepiskama koje su procurile u javnost, to je bio kralj Abdullah – brat sadašnjeg kralja Salmana, oca najgoreg najboljeg prijatelja Amerike, princa Mohammada bih Salmana. I uz opetovano i iskrivljeno poređenje Irana sa nacističkom Njemačkom od strane Benjamina Netanyahua – nadovezivanje na prinčev opis iranskog vrhovnog vođe Ayatollaha Khameneija kao „novog Hitlera na Bliskom istoku“ – naš regionalni rat je poprilično dobro uznapredovao.
Ko je odgovoran za građanski rat u Siriji? Iran. Ko je odgovoran za rat u Jemenu? Iran. Ko je odgovoran za sektaštvo na Bliskom istoku? Iran. Ko prijeti Izraelu? Iran. Prije samo tri i pol godine, saudijci su pokrenuli bombardovanje i vojne avanture protiv Huta – koji „primaju podršku Irana“, kako mi volimo da kažemo u Jemenu. Ovo je bila kreacija Mohammada bin Salmana, koji je bio tadašnji saudijski ministar odbrane. Imala je dva kodna imena: Operacija Odlučna oluja i Operacija Povratak nade. Niti se pokazala odlučnom niti je ikome povratila nadu. Samo je ubila desetine hiljada – nećemo ići dublje u odurne poene u statistikama – činjenica je da su zapadne sile, koje su dale vojnu i logističku podršku Saudijcima u ovom užasnom konfliktu tek slegnule ramenima. Iran je bio glavni krivac.
Čak i kada je Muhammad bin Salman zatvorio svoje kolege prinčeve i poslovne partnere u luksuznom hotelu u Rijadu i kidnapovao libanskog premijera, mi smo se jedino osmjehivali. Dobar momak, naš MBS. Otvorio je saudijsko tržište nafte, dopustio je ženama da voze. Potom je uslijedio pad Jamala Khashoggija – o kojem se pisalo više nego o mrtvima u Jemenu – ali čak i onda, mi smo još dosta iza Saudijaca u njihovom sunni ratu. Nismo mogli okriviti Iran za ovo ubistvo, pa je tako svijet morao biti taj koga ćemo kriviti. Nije li tako rekao Trump? Svijet bi mogao biti „odgovoran“ za Jamala, rekao je, jer je „jako okrutno mjesto“.
Naši su lideri puni taštine kada je riječ o njihovoj sposobnosti da procijene koliko njihove sudbine ovise o bliskoistočnoj historiji. Suez je uništio Anthonyija Edena. Iranska talačka kriza je uništila predsjednika Jimmyija Cartera. Irangate je učinila skoro isto za Ronalda Reagana. „Novi poredak“ Georgea Busha Seniora na Bliskom istoku je smanjio njegove izglede za dalje izbore. Invazija Iraka od strane njegovog sina i nasljednika je u potpunosti okaljala njegovu političku reputaciju.
Isto se odnosi na Tonyija Blaira – iako je bitno zapamtiti da su u ovom slučaju Liban i Izrael bili presudni za Blairov sraz. Sirijski rat je izazvao okean muslimanskih migranata koji su pobjegli u Evropu i vjerovatno – na svu žalost – okončali političku karijeru Angele Merkel. I koliko je njena verzija ubistva američkog ambasadora u Libiji dovela do pada Hillary Clinton?
I stoga ja dalje nagađam. Ako Trumpov režim propadne – jer je takav kakav je – sumnjam da će to biti zbog Rusa, li zbog korupcije, ili laži koje prodaje svom narodu. Niti zbog njegovog šovinizma. Niti zbog njegovog anti-imigrantskog rasizma. Niti zbog njegove očigledne mentalne nestabilnosti, iako je ovo jedna od zajedničkih crta koje dijeli sa svojim arapskim prijateljima. Trump je prihvatio izraelsku vanjsku politiku kao svoju vlastitu, uključujući i vlasništvo nad Jerusalemom i svesrdnu podršku izraelskoj ilegalnoj kolonijalizaciji palestinske arapske zemlje. On je pocijepao zvanični ugovor sa Iranom.
Ali, Arapi i muslimani koji žive na teritoriji koje mnoge američke pristalice nazivaju svetom zemljom imaju moć da odluče o njegovoj budućnosti; nakon svega on misli da on može odlučiti o njihovima.
Svijet zaista jeste okrutno mjesto – ali Bliski istok je najokrutnije.

 

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 28 Januar 2019 13:35