Današnji protivnici povlačenja američkih trupa iz Sirije stvarali su ISIL/DAESH

Max Blumenthal

Među onima koji su potrčali da osude Trumpovu odluku o povlačenju iz Sirije, malo je onih koji su kadri objasniti zbog čega je tih nekoliko hiljada američkih trupa uopće bilo raspoređeno po sirijskim brdima. Ako je američka misija bila da se uništi ISIL, zbog čega se ISIL uopće pojavio? Osim toga, kako je uopće moguće da ova džihadistička formacija još uvijek preživljava u samom središtu američke okupacione zone u Siriji.

pdf

 

Sažetak
Među onima koji su potrčali da osude Trumpovu odluku o povlačenju iz Sirije, malo je onih koji su kadri objasniti zbog čega je tih nekoliko hiljada američkih trupa uopće bilo raspoređeno po sirijskim brdima. Ako je američka misija bila da se uništi ISIL, zbog čega se ISIL uopće pojavio? Osim toga, kako je uopće moguće da ova džihadistička formacija još uvijek preživljava u samom središtu američke okupacione zone u Siriji.
Ključne riječi: Trump, Sirija, američke trupe, ISIL

Puno je onih koji protestiraju protiv Trumpove odluke o povlačenju američkih trupa iz Sirije. Zapravo, to su kreatori i saučesnici katastrofe koja je uništavala Siriju

Kako su kritičari Trumpove odluke o povlačenju trupa iz Sirije poticali stvaranje ISIL-a
Najava američkog predsjednika Donalda Trumpa da će povući američke trupe stacionirane na sjeveroistoku Sirije privukla je očekujući revolt vašingtonskog vanjskopolitičkog establišmenta. Bivša državna sekretarka Hillary Clinton lukavo je sumirala dvopartijsku histeriju sročivši je u jedan tweet u kojem je optužila predsjednika za izolacionizam i prepuštanje Sirije Rusiji i Iranu.
“Odluke imaju konsekvence, bez obzira da li smo u Siriji ili ne, oni koji nam žele zlo su tamo, i oni tamo ratuju. Izolacionizam je slabost. Osnaživanje ISIL-a je opasno. Činiti uslugu Rusiji i Iranu je nesuvislo. Predsjednik je našu nacionalnu sigurnost izložio smrtnom riziku“, kazala je Clinton.
Michelle Flournoy, vašingtonski aparatčik koji se nadao da će biti sekretar odbrane,da je Clinton kojim slučajem pobijedila na izborima za predsjednika, povlačenje trupa ljutito je označio kao “vanjskopolitički fijasko”. I nasljednik Clintonove u State Departmentu John Kerry takođe je ubacio kost među zaluđenu rusofobičnu demokratsku bazu svoje stranke, nazvavši Trumpovu odluku “božičnim poklonom Putinu”. Od salona američkog kongresa do koridora ulice K u Washingtonu načičkane brojnim lobističkim i think tank centrima koje finansiraju bogate arapske zaljevske zemlje, zavladala je panika te opće neraspoloženje. Većina ratnohuškačkih vašingtonskih centara ocijenila je povlačenje američkih trupa iz Sirije pogrešnom odlukom, izražavajući bojazan da će taj potez ojačati Iran i potaknuti povratak ISIL-a na scenu u Siriji.
Među onima koji su potrčali da osude Trumpovu odluku malo je onih koji su kadri objasniti zbog čega je tih nekoliko hiljada američkih trupa uopće bilo raspoređeno po sirijskim brdima. Ako je američka misija bila da se uništi ISIL, zbog čega se ISIL uopće pojavio? Osim toga, kako je uopće moguće da ova džihadistička formacija još uvijek preživljava u samom središtu američke okupacione zone u Siriji.

Previše je kritičara Trumpove odluke o povlačenju trupa koji su zapravo sami igrali centralnu ulogu u kreiranju sirijske krize da bi se od njih moglo očekivati da ponude iskrene odgovore na ova pitanja. Oni su bili ili medijski huškači koji su pozivali na američku intervenciju ili su i sami učestvovali u planiranju politika koje su bile izravno usmjerene ka rušenju Sirijske vlade, što je rezultiralo nastankom ISIL-a. Sirijska katastrofa naslijeđe je tog vašingtonskog establišmenta i naravno da su svi oni sada stali u odbranu te politike,i to po svaku cijenu.

ISIL kao instrument promjene režima
U toku priprema za invaziju na Irak, Clinton, Kerry i ostatak vašingtonske bulumente, sve do jednog, podržali su Georgea W. Busha. Gerilski otpor do kojeg je kasnije došlo nakon agresije i nasilnog rušenja iračke vlade pripremilo je teren za proglašenje prve “islamske države” što je učinio Abu Mus’ab al-Zarqawi 2006. godine. Pet godina kasnije, uz podršku američkog Kongresa Hillary je entuzijastično predvodila napad NATO snaga na Libiju, arogantno se cerekajući ozarenih očiju nakon što su ekstremističke bande na najbrutalniji način usmrtile i bajonetom sodomizirale dugogodišnjeg predsjednika Libije, rahmetli Muamera Gadafija.“Stigli smo, vidjeli smo, on je mrtav!” izjavila je tada Clintonova. Nije dugo potrajalo, a u Gadafijevom rodnom gradu Sirtu već je uspostavljen tzv. islamistički emirat, dok je u Tripoliju i Benghaziju simultano počeo defile tridesetak različitih ekstremističkih banditskih grupa. Braneći svoj stav podrške američkoj agresiji na Irak, Hillary je inisistirala na hitnom naoružavanju opozicije predsjedniku Assadu u Siriji. “U sukobu kakav je ovaj” kazala je, “tvrdi momci s puškom u ruci imaju veću šansu da postanu budući akteri tranzicije od onih izvan Sirije koji zasjedaju po hotelima.”
Tokom 2012. godine CIA je inicirala operaciju “naoružaj i opremi” – koja je koštala milijardu dolara – za finansiranje tzv. “umjerenih pobunjenika” okupljenih pod bajrakom Slobodne vojske Sirije (FSA). Jedan tajni dokument američke odbrambene obavještajne agencije (DIA) koji je u augustu te godine distribuiran uzduž i poprijeko Obamine administracije, upozorio je da džihadističke formacije iz Iraka namjeravaju iskoristiti sigurnosni vakuum koji je nastao na početku posredničkog rata koji je kontrolirano provodio SAD, kako bi uspostavio “selefističku paradržavu na istoku Sirije.” Dokument je upotrijebio specifičnu sintagmu “islamska država.”
Referirajući se na Jabhat al-Nusru, sirijski ogranak Al-Qaide u Iraku (AQI), puno ranije nego što su zapadni mediji ikad upotrijebili ovu sintagmu, DIA posebno navodi bliske veze ove terorističke organizacije koja je kultivirala sa tzv. “umjerenim pobunjenicima”u Siriji.“ AQI je od prvog dana pružao podršku sirijskoj opoziciji kako u ideološkom smislu tako i medijsko-propagandom. AQI je na samom početku rata objavio proklamaciju koja je sadržavala protivljenje vladi Bashara al-Assada smatrajući njegov režim “sektaškimi nastrojenim protiv sunija.” Pomenuti dokument DIA-a kreiran je pod budnim okom generala Michaela Flyna. Flyn je nedavno osuđen kao agent uticaja zbog propusta da prijavi svoj konsultantski angažman za tursku vladu. Radi se o posve ironičnom incidentu obzirom na očiglednu ulogu Turske u potpirivanju pobune u Siriji. Kao što se i očekivalo, pomenuti dokument u potpunosti je ignoriran od strane Obamine administracije. Naravno, u to vrijeme iz turske zrakoplovne baze Incirlik transportirano je teško naoružanje namijenjeno pobunjeničkim formacijama. Naoružanje je distribuirano raznim ekstremističkim bandama koje su se digle na oružanu pobunu protiv legitimne sirijske Vlade.
Početkom februara 2013. godine, nezavisni izveštaj UN-a došao je do saznanja da “je FSA tek jedan obični brand.” UN je nakon toga objavio rigoroznu procjenu u kojoj je specifično istaknuo ulogu SAD-a, Velike Britanije i njihovih arapskih zaljevskih saveznika u raspirivanju ekstremizma uzduž i poprijeko Sirije. “Intervencija vanjskih sponzora dala je podstreka radikalizaciji pobune koji ne samo da su favorizirali selefističke oružane grupe poput Al-Nusre, već su aktivno pokušavali pridobiti umjerene pobunjenike nagovarajući ih da se pridruže ekstremnim džihadistima, budući da ekstremisti raspolažu superiornijim logističkim i operativnim sposobnostima,” navodi se u izvještaju UN-a.

Američko oružje i “Islamski kalifat’’
Kako je uopće bilo moguće da ISIL pregazi tako veliki dio sirijske teritorije na sjeveroistoku Sirije, i grad Raqqa proglasi de facto prijestolnicom tzv. islamske države, ne samo da još uvijek nije dovoljno rasvijetljeno već se o tome nedovoljno objavljivalo u zapadnim medijima. Jedan od razloga je činjenica da bi prava istina o tome bila isuviše uznemiravajuća za zapadne establišmente obzirom na već uspostavljeni lažni narativ o sirijskom ratu.Taj narativ svu krivicu za zločine počinjene u Siriji, ali i za navodne monstruoznosti koje se uopće nisu niti desile u ovom sirijskom ratu, pripisuje isključivo predsjedniku Assadu i njegovim snagama.
Na tragu diskreditiranih pokušaja Bušove administracije koja je Saddamu Husseinu pokušala pripisati veze sa Al-Qaidom, jedan broj neokonzervativnih huškača rata konstruirali su jednu suludu teoriju zavjere koju su nakon toga sistematski proširili putem propagandne mašinerije koja im je stajala na raspolaganju. Po ovoj izmišljotini Assad je, navodno, tajno orkestrirao stvaranje ISIL-a kako bi pridobio simpatije i podršku zapada. Međutim, pouzdano je dokumentirano da je početni uspjeh ISIL-a zapravo produkt polutajnog američkog programa naoružavanja i obučavanja navodne umjerene sirijske opozicije.Već u martu 2013. godine koalicija sirijskih pobunjeničkih snaga koju su činile FSA, koja je imala podršku CIA-e, te proksija koje su podupirale Turska i Katar, Ahrar al-Shama i Al-Qaidinog ogranka poznatog kao front Al-Nusra, nadvladali su pripadnike legalne sirijske armije u gradu Raqqa. Aktivisti opozije su Raqqau proglasili “ikonom revolucije” dernečeći u centru grada, mašući trobojkom FSA-a pored koje su se takođe vijorili crni bajraci ISIL-a i Al-Nusre, terorističkih formacija koje su u gradskoj vijećnici smjestile svoje štabove. Raqqaom se uskoro proširio nered budući da su se građani pokušali samoorganizirati u okviru lokalnih vijeća. U međuvremenu, FSA, iza kojeg je stajala američka administracija, odnosno CIA, dobrovoljno je predala vlast ekstremističkom Al-Nusra frontu, čime je produbljeno neprijateljstvo i otvoren oružani front protiv legalne države i njenih oružanih snaga. Haos koji su potpirivali pobunjenici i njihovi strani finansijeri bio je idealan recept iz kog je buknulo terorističko džihadističko nasilje.
Mjesec nakon zauzimanja kontrole nad Raqqaom, irački zelot i zapovjednik ISIL-a Abu Bakr al-Baghdadi priznao je da je Al-Nusra ustvari trojanski konj njegove terorističke organizacije, referirajući se na njenog zapovjednika Muhammeda Golanija kao “našeg sina.” Golani je zauzvrat priznao da je u Siriju ušao iz Iraka kao vojnik ISIL-a. Golani je po ulasku u Siriju izjavio sljedeće: “Pratili smo džihad u Iraku kao vojni atašman od samog početka sve do našeg povratka (u Siriju) nakon početka sirijske revolucije.” Već početkom augusta, Baghdadi je izveo puč nakon čega je najavio preuzimanje kontrole nad Raqqaom. Opozicioni web portal, Syria Untold, navodi da je FSA iza kojeg je stajao SAD “ustuknuo pred ISIL-om ne želeći da uđe u sukob s ovom džihadističkom ekstremnom skupinom.” Većina pripadnika FSA-a je odmah prešla bilo u redove Islamske države ili Al-Nusre. “Jedinice (FSA) se plaše da ne postanu labava karika, u strahu da ih ne progutaju formacije ISIL-a,” izjavio je navinarki Alison Meuse medijski aktivista Ahmed al-Asmeh. “ Određeni broj ih se pridružioISIL-u, dok su se civili pridružili Jabhat al-Nusri.”

Podrška“teritorijalnom ISIL-u”
Kako je pobuna napredovala prema sirijskim obalnim područjima iza nje su se gomilali leševi i dislocirane stotine hiljada prognanika, stvorivši izbjegličku katastrofu bez presedana u modernoj povijesti Bliskog istoka. SAD su tada još više pojačale svoj program “naoružaj i opremi”. Do 2015. godine CIA je masovno doturala tone antitenkovskih projektila jedinicima brigade Nourredine al-Zinki, ekstremističkoj paravojnoj miliciji koja će vremenom uspostaviti čvrstu suradnju sa fanatičnim bandama koje se uopće nisu niti trudile da kamufliraju svoju ideološku pripadnost ISIL-u. Jedan od opozicionih krovnih frontova to vrijeme bio je “Front Bin Ladin.” Unatoč ispraznim frazama o tzv. ratu protiv terora, američka administracija je ISIL tretirala kao dragocjenog saveznika u nastojanjima da sa vlasti svrgne sirijskog predsjednika Assada. John Kerry, bivši američki državni sekretar, procurio je ovu strategiju na jednom privatnom sastanku sa liderima sirijske opozicije u septembru 2016. godine, izjavivši: “Mi pratimo razvoj situacije. Vidjeli smo da je Daesh (ISIL) u usponu i da je sve jači i pomislili smo da je Assadu blizu kraj. Smatrali smo da pritiscima na Assada možda možemo s njim pregovarati da se povuče. Ali, umjesto da pregovara s nama, došlo je do preokreta, Putin je intervenirao i podržao ga.” Kada je Rusija direktno intervenirala u Siriji 2015. godine, najglasniji pobornici politike intervencionizma u Obaminoj administraciji suprotstavili su se zahtjevima da se prisustvo Al-Qaide i njoj srodnih ekstremističkih grupa reducira, poredeći sirijsku situaciju sa genocidom u Ruandi. Isti ovi zvaničnici administracije pak, za divno čudo, nisu uopće negodovali kada su združene ruske i sirijske državne snage izvršile operaciju protiv ISIL-a u nastojanjima da ih poraze u Palmyri, kako bi sačuvali riznicu najznačajnijih historijskih vrednota kako one ne bi bile uništene.
Za vrijeme konferencije za štampu održane 24. marta 2016. godine, jedan dopisnik upitao je glasnogovornika američkog ministarstva vanjskih poslova Marka Tonera, “Da li želite da (sirijski) režim preuzme kontrolu nad Palmyrom, ili biste radije da ovaj grad ostane u rukama Daesha (ISIL)?”
Toner je nakon toga čitavu minutu blebetao nekoliko ispraznih i besmislenih izjava. “Vi uopće niste odgovarili na moje pitanje,” prigovorio je novinar.
Toner se nervozno nasmijao i zbunjen smrsio, “Da, znam da nisam.”
Godinu kasnije, kolumnista New York Timesa Thomas Friedman otvoreno je pozvao Vladu SAD-a da upotrijebi ISIL kao strateški instrument, potvrđujući ciničnu logiku strategije koju SAD trenutno primjenjuje u Siriji.
“Trebali bismo odustati od rata protiv teritorijalnog ISIL-a u Siriji i taj problem prepustiti isključivo Iranu, Rusiji, Hizbulahu i Assadu, sugerirao je Friedman. Na kraju krajeva, oni su se u Siriji razapeli na sve strane, a ne mi. Natjerajmo ih da ratuju na dva fronta, jedan protiv umjerenih pobunjenika a drugi protiv ISIL-a.”

Davanje manevarskog prostora ISIL-u
Kad je SAD konačno donio odluku da krene u obračun sa ISIL-om 2017. godine, osjetio je veliku anksioznost zbog pomisli da bi Vlada Sirije mogla uspostaviti kontrolu nad teritorijama na kojima se nalaze naftna polja koji je bio pod kontrolom ISIL-a na sjeveroistoku zemlje. Uz pomoć Rusije, a uz protivljenje SAD-a, Sirijske oružane snage su već oslobodile grad Deir Ezzor, nakon višegodišnje okupacije Islamske države. Bojeći se da bi se i grad Raqqa uskoro mogao naći pod kontrolom legalne Vlade u Damasku, Amerika je otpočela sa brutalnim zračnim napadima dok su njeni saveznici, Sirijske demokratske snage kojim su dominirali Sirijski Kurdi, (Preimenovani ogranci Snaga narodne zaštite- YPG) započeli kopneni napad na Raqqau. Američki zračni napadi na Raqqau razorili su ovaj grad do temelja, za razliku od Haleba gdje je već dobrano započela obnova grada i u koji se već vratio znatan broj izbjeglica, Raqqa i obližnji gradovi koji se nalaze pod kontrolom američkih snaga odsječeni su od bazičnih državnih servisa i ostali su u mraku.
SAD je okupirao Raqqau i obližnja područja pod izgovorom da su legalne sirijske oružane snage i njeni saveznici isuviše slabi i da se sami ne mogu suprotstaviti ISIL-u koji se pokušava pregrupisati. Međutim, čim su američke trupe zakoračile na tlo Sirije, ISIL se počeo oporavljati i reorganizirati. Zapravo, jedan izvještaj tima za nadziranje sankcija u ime Vijeća sigurnosti UN-a koji je objavljen u augustu zaključuje da je na području koje su okupirale američke snage ISIL odjedanput dobio prostor i odriješene ruke za pregrupisavanje kako bi se mogao pripremiti za sljedeću fazu evolucije u globalnu tajnu terorističku mrežu.”
Oktobra 2017. godine, kada je Iran izveo raketne napade protiv ciljeva ISIL-a. u kojima je smrt za dlaku izbjegao emir ISIL-a Baghdadi, Pentagon je uputio protest Iranu prigovorivši kako su iranske rakete pale samo tri kilometra daleko od američkih položaja. Ovaj protest potaknuo je veoma nelagodna pitanja poput onog “šta su to zapravo najviši zapovjednici ISIL-a radili tako blizu položaja američke okupacione sile”, i zašto američke snage nisu bile voljne učiniti isto ono što je Iran upravo uradio lansiravši rakete na položaje ISIL-a. Zašto ih Amerikanci nisu napali. Pentagon još uvijek nije odgovorio na ovo pitanje.

Meta je Iran
Dolaskom na poziciju samoproglašenog Never-Trumpera, Jamesa Jeffreya u augustu, koji je u američku administraciju prešao iz proizraelskog think tanka Washingtonskog Instituta za Politiku Bliskog istoka WINEP, kao Trumpovog specijalnog izaslanika za odnose sa Sirijom, postalo je očigledno da je misija uništenja ISIL-a sekundarne važnosti na listi američkih prioriteta u Siriji. U njegovom svjedočenju pred američkim kongresom u decembru, Jeffrey je izložio agendu u čijem su primarnom fokusu pitanja koja je označio kao “maligni uticaj Irana u regionu,” “odupiranje Iranu u Siriji,” i “uklanjanje svih proiranskih snaga i proksi formacija sa cjelokupnog sirijskog prostora.” U toku svog svjedočenja, Jeffrey se 30 puta referirao na Iran, i to svaki put u antagonističkom kontekstu, a ISIL je spomenuo samo 23 puta. Iz njegovog izlaganja jasno se dalo primijetiti da mu je na umu promjena režima u Teheranu.Trump još od proljeća razmatra povlačenje američkih trupa sa sjevera Sirije, kada je američki predsjednik objelodanio svoju viziju stvaranja svearapskih vojnih snaga koje bi trebala finansirati Saudijska Arabija, a koje bi trebale zamijeniti američke trupe na terenu. Međutim, kada je u saudijskom konzulatu u Istanbulu ubijen i u komade sasječen saudijski novinar Jamal Khashoggi u oktobru 2018. godine,ovaj Trumpov plan se takođe totalno raspao. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan do perfekcije je eksploatirao ubistvo Khashoggija, čime je saudijskog prestolonasljednika krunskog princa Mohameda bin Salmana transformirao iz miljenika američke političke elite u personu non grata u Washingtonu. Erdogan je na taj način takođe osigurao američku saglasnost o raspoređivanju turskih trupa na granici sa Sirijom u slučaju povlačenja američkih trupa iz te zemlje.
Postoje razlozi za opravdanu bojazan da bi prodor turskih trupa mogao potaknuti obnovu opasnosti od ISIL-a. Turska ne samo da je bila izvor pomoći i trgovinski partner ISIL-u u trgovini naftom, Turska u ovom momentu upravlja plaćeničkim snagama ekstremističkih selefističkih milicija. Ako se pak, turski upad na sjeveroistok Sirije pokaže destabilizirajućim, Iran bi u tom slučaju mogao osnažiti vlastiti uticaj posredstvom šiijskih milicija koje kontrolira. To bi onda neminovno dovelo do oštre reakcije Izraela i njegovih glasnogovornika i lobista u Washingtonu.
Osim toga, kurdski YPG trenutno vodi ozbiljne pregovore na najvišem nivou sa Vladom u Damasku a rezultat tih pregovora mogao bi rezultirati zajedničkim angažmanom sirijskih legalnih vladinih snaga i kurdskih kako bi popunile prazninu koja će se neminovno pojaviti povlačenjem američkih snaga. Sa anti-isilovskog stajališta ovakav scenario svakako bi bio najbolje rješenje. Ali ova opcija je takođe najomraženija u Washingtonu.
Ma šta da se desi u Siriji u predstojećem periodu, jasno je da su oni koji su rukovodili američkom politikom u Siriji u toku proteklih sedam godina nisu u poziciji da kritiziraju politiku predsjednika Trumpa. Oni su pripremili scenario koji je doveo do sirijske krize. Oni su svojim politikama i strategijama stvorili ISIL, rukovođeni željom da obezglave i razore još jednu Americi neposlušnu državu. Iako vjerovatno nikada neće morati krivično-pravno odgovarati za svoje postupke, što bi u normalnim okolnostima bilo neophodno, najavljeno povlačenje američkih trupa iako dolazi prekasno, predstavlja određenu satisfakciju kojom se na određen način u moralnom pogledu sankcionira pogubna i sa stanovišta međunarodnog prava nezakonita intervencionistička američka politika prema Siriji.

 

Zadnji put promjenjenponedjeljak, 28 Januar 2019 13:37