PALESTINA: DAN ZEMLJE - Osma decenija organizirane nepravde

Zlatko Dizdarević

U minulih sedam decenija u svijetu je na bezbroj mjesta i bezbroj puta kazano i pročitano bezmalo sve što se povodom ogromne svjetske nepravde spram Palestine imalo kazati. Poznati su svi ključni fakti u vezi sa time, posebno oni što proističu iz upornog nastavka Izraela za čitavom lepezom zločina spram Palestine.  Ovaj put, danas i ovdje, govorio bih zato o nečem drugom, što postaje čak i važnije od ponavljanja pomenutih poznatih činjenica o “palestinskom aparthejdu“. Riječ je o onome što slutimo, pa i znamo, ali o čemu ne govorimo ni dovoljno glasno, ni dovoljno precizno, ni dovoljno svrsishodno u savremenom palestinskom, a zapravo  svjetskom kontekstu.

pdf

 

Sažetak
U minulih sedam decenija u svijetu je na bezbroj mjesta i bezbroj puta kazano i pročitano bezmalo sve što se povodom ogromne svjetske nepravde spram Palestine imalo kazati. Poznati su svi ključni fakti u vezi sa time, posebno oni što proističu iz upornog nastavka Izraela za čitavom lepezom zločina spram Palestine. Ovaj put, danas i ovdje, govorio bih zato o nečem drugom, što postaje čak i važnije od ponavljanja pomenutih poznatih činjenica o “palestinskom aparthejdu“. Riječ je o onome što slutimo, pa i znamo, ali o čemu ne govorimo ni dovoljno glasno, ni dovoljno precizno, ni dovoljno svrsishodno u savremenom palestinskom, a zapravo svjetskom kontekstu.
Ključne riječi: Palestina, Izrael, aparthejd

Zašto za Palestinu, evo osmu deceniju nema pravde. Ili, preciznije, ko i zašto ne želi, ili ne može, ili ne smije da realizira makar minimum od onoga što je prije 72 godine, Rezolucijom 181 Generalne skupštine UN-a prihvaćeno, izglasano i potpisano. Ma koliko i to bilo nepravedno jer je ovom odlukom stvoren Izrael, dotada nepostojeća zemlja praktično prethodno tamo bez naroda. Ovim činom ujedno je vijekovima postojećem narodu, Palestincima, oduzeta njihova – u stare gruntovnice upisana zemlja. Ali eto baš zato, ovo već odavno nije samo priča o Palestini, već mnogo više o onima koji su do dramatične mjere izgubili moralnu snagu, nekadašnji civilizacijski identitet, principe i viziju kako graditi pravedniji svijet. Jer interes sile moćne manjine, i pravedniji svijet nisu na istoj strani.
Pitanje je i dokle ovo ovako može ići. Vječno ne može, a već je i prevršilo svaku mjeru. Istorija je potvrdila bezbroj puta: Sila smišljena da zaštiti nepravdu, okrenut će se jednom protiv onoga ko ju je smislio. Eto i zato Palestina i Palestinci moraju dobiti ono što je njihovo, a drugima koji su to oteli, mora se oteto oduzeti jer nije njihovo. Onima koji tu otimačinu štite silom, poput Amerike u najnovijim slučajevima, mora se poništiti to njihovo samododijeljeno pravo da poklanjaju drugima tuđe, koje kao takvo ne može postati ni vlasništvo onih kojima se poklanja.
U osmu deceniju nepravde za Palestinu svijet je, poznato je, ušao novom nepravdom, novim formalnim negiranjem, odbacivanjem i ponižavanjem vlastitih istorijskih odluka: Američki predsjednik Donald Trump, odmah po ulasku u Bijelu kuću prvo je najavio, a potom i proglasio Jeruzalem glavnim gradom Izraela. Time i definitivno sahranjujući ionako već nepostojeći mirovni proces na Bliskom istoku. Direktno je poništeno i značenje i smisao Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a broj 478 iz 1980. godine kojom se Izraelu ne priznaje opstojnost odluke o proglašenju Jeruzalema za njihov glavni grad, ali još više, i Odluke UN iz 1947. godine prema kojoj je Jeruzalem pod međunarodnom ingerencijom.
Netanyahuovim ciničnim odbijanjem pa i ismijavanjem rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a o Jeruzalemu, prije toga o Golanu, o obustavi i zabrani izgradnje jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama, neljudskom blokadom dva miliona stanovnika Gaze koja traje 11 godina, nizom zakona gorih od onih u afričkom aparthejdu, on zapravo poručuje kako je priča o Palestini kao samostalnoj državi, zatvorena. Nema je, a neće je ni biti što se tiče Izraela a evo za to praktične podrške i iz Bijele kuće sa Trumpom u njoj.
Ovim potezom dosadašnji „problem Palestine“– mada tu problem nije Palestina već Izrael – nije više samo pitanje nepostojanja države koja je, kakva-takva priznata prije sedam decenija, već i slučaj gdje se najmoćniji među osnivačima Ujedinjenih nacija otvoreno rugaju ovoj organizaciji pa time i ukupnom međunarodnom poretku, sada ga evo i ciljano rušeći. Dodatno, svakoj političkoj mudrosti strano, atakuje se i na smisao i status grada – svetinje za tri najveće svjetske, ravnopravne monoteističke religije. Time se, siledžijski neinteligentno, da o pravu i ne govorimo, dirnulo i u nešto mnogo veće od politike i narcisoidne ambicije moćnih.
Ipak, u mjeri u kojoj stvaranje države Palestine i nije bitna preokupacija jednom broju arapskih zemalja – posebno nekim zalivskim – odnos prema Jeruzalemu drugo je pitanje. Ma koliko se Saudijska Arabija i režimi njoj bliski trudili da podvuku dominantni značaj Meke u islamu, Jeruzalem sa Haram al Šerifom i Al Aksom ostaje sveto mjesto koje se ne može prepustiti nijednom okupatoru, ma ko to bio. Na tom pitanju treba jasno praviti razliku između pojedinih arapskih režima i njihovih kalkulacija sa jedne strane, i ogromne većine Arapa i pripadnika islama u cijelom svijetu i njihovih osjećanja, sa druge strane. Opasnosti od tog jaza između interesa islamskih lidera spram Amerike i Zapada na jednoj strani, i njihove ovisnosti od raspoloženja vlastitih naroda spram istine i pravde sa druge strane, posebno kada je sveti Jeruzalem u pitanju – polako ali uočljivo postaje nezaobilazni interes vođa u islamskom svijetu.
Palestinci do danas nemaju ni mir ni državu. Uz to, postali su jedine izbjeglice u vlastitoj domovini i kao takvi jedini u savremenom svijetu čiji je status – nasljedan! Kako je napisao veliki palestinski intelektualac i pisac Ghassan Kanafani, palestinski izbjeglica danas zarobljen u Gazi, ili bilo gdje drugo, izgubio je sve sem volje da pruži otpor. I pruža ga glasno, poput ovoga na „Dan zemlje“. To je otpor „izraelskim snagama masakriranja“, kako ih je nazvao hrabri izraelski novinar Gideon Levy, proglašen najmržim neprijateljem u vlastitoj zemlji zbog njegovih upornih svjedočenja o terorisanju Palestinaca na Zapadnoj obali.
A svjedočanstva su mu o onome što je sjajno konstatovao i opisao Britanac Ben White u nedavno objavljenoj knjizi „Izraelski aparthejd“. Za razliku od južnoafričkog aparthejda okončanog prije 25 godina, u kojem su bijelci tamošnje starosjedioce izdržavali radi eksploatacije, a rasistički i kao ljude druge kategorije, Izrael Palestinu želi potpuno da „isprazni“ od Palestinaca. Do sada postignuti rezultat impresivan je: 85 % nekadašnje palestinske zemlje upisane u starim gruntovnicama već je oteto, i prema zakonima Izraela preknjiženo jevrejskim doseljenicima iz svijeta. Za glavnog operativca u ovom zločinu, Benjamina Netanyahua, Amerika danas sve čini ne bi li ostao na vlasti i nakon izbora 9. aprila i tako nastavio ovaj posao.
Pregovori i konferencije o Palestini nisu prestajali praktično svih minulih sedam decenija, polako gubeći ikakav smisao sem onaj brutalno manipulativni. Madrid, Helsinki, Oslo, Camp David su trajali i zamirali, obnavljali se i ponavljali bez kraja i rezultata. Formirale se radne grupe, komisije, pa čuveni Bliskoistični kvartet (SAD, Rusija, UN i EU) i sve se to zvalo „mirovni proces“. Uz Intifade, napade na Gazu, jalovu nadu u pravdu... Puno sam toga tada imao privilegiju posmatrati svojim očima. I kao novinar i kao diplomata iznutra. Bio sam u Gazi kao i u Alžiru 1988. godine kada je PNC, „Deklaracijom o nezavisnosti“, po mnogo čemu jedinstvenim poetsko-političkim dokumentom kojeg je pisao legendarni Mahmoud Darwish, praktično priznavanjem Rezolucije SB UN-a 242 i 338 priznato i postojanje Izraela. Oni Palestinu nisu priznali nikada. I znali su da im se može, zahvaljujući podršci, ali i mizeriji nemoći mnogih pred silom najvećih u svijetu.
Posljednji put navodno značajan međunarodni mirovni skup o Bliskom istoku bio je u Parizu uoči stupanja Trumpa na predsjedničku dužnost. Netanyahu se tada smijao ispraćajući Obamu i Kerrya koji su bili za „dvije države, Palestinu i Izrael."“ Rekao je glasno da „on čeka Trumpa“. I dočekao ga je, znajući ko će njime i kako upravljati. Palestina je ostala iza monstruoznog zida koji joj je prethodno zagradio i oteo najplodniju zemlju i izvore vode, podijeljena na tri zone, otvorena za već više od pola miliona novih doseljenika na okupirane teritorije, Za UN formalno nelegalnih, za Izrael ciljano dovedenih i legalnih, temeljem zakona kojim se ismijavaju Rezolucije SB UN-a.
Mudri Edward Said još je prije 25 godina napisao da od pregovora sa Izraelom nema ništa. Dovojno je bilo sjećanje na riječi Ariela Sharona, svojevemeno trijumfalno kazanih: „Amerika shvata da smo mi tamo jači od njih samih...“ Uvjerenje je poznato i u verziji: “Amerika treba nas više nego mi njih...!“
Vremena i interesi se mijenjaju, uključujući i geostrategiju energije i prostora vezanu za Bliski istok, pa će se vidjeti hoće li i mogu li ovi radikalno-cionistički snovi baš ovako živjeti dovijeka. Nafta polako ustupa prostor jeftinijem plinu pa su i putevi tih energenata dio novih strategija. „Novi put svile“ pa i Arktik guraju u pespektivi u drugi plan i Suec i Mediteran i šire Bliski istok. Ali, sa Trumpom i moćnim lobijima u Americi, Netanyahuom u Izraelu i sve sterilnijom međunarodnom zajednicom – trenutna realnost Biskog istoka pa i šire je jadna. Svijet sve lakše i poniznije kleca pred ogromnim interesima sile i profiterstva, odrićući se elementarnih principa i vrijednosti iz vremena stvaranja UN-a, Evropske Unije, Arapske lige i sličnih organizacija. Multilateralizam se ubija, a sukobi i ratovi mnogo su profitabilniji od saradnje i mira. Izraelu Iran postaje „crvena krpa“ uz bezbrojne izmišljene prijetnje samo zato što Teheran ima mogućnost daljeg razvoja nuklearne tehnologije a Izraelu to mora biti neprikosnovena privilegija na Bliskom istoku.
Amerikanci iz svojih razloga u ovome podržavaju Tel Aviv do mjere koja je prešla sve, čak i elementarno civilizacijske granice. Od zabrane humanitarnim organizacijama širom svijeta (kojim pravom!?) da pruže bilo kakvu pomoć minulih dana stanovništvu Irana u katastrofalnim poplavama, do najave šizofrene odluke Pentagona i State Departmenta, nikada do sada donešene bilo gdje u svijetu, po kojoj se elitna Revolucionarna garda Irana kao regularna vojska ove suverene zemlje, stavlja na američku listu „terorističkih organizacija“. Većeg dokaza o nezajažljivom siledžijstvu po ekskluzivno političkoj liniji teško je naći u novijoj istoriji. I to u zemlji koja sebe sama smatra demokratskim i slobodarskim uzorom u svijetu!
Međunarodni poredak je u rasulu jer je to interes sile kojom se moraju oteti preostali planetarni resursi energije, vode i hrane. Bivši poredak tu silu nije mogao legalizirati i priznati kao osnov političke realnosti. Zato sistem treba prilagoditi sili. I to je učinjeno, uz cinično obrazloženje da je riječ o mehanizmu u odbrani ljudskih prava, ugroženih sloboda i demokracije. Rezultat su organizirani i suportirani terorizam a onda „odjednom“ eto miliona izbjeglica prema Evropi. Amerika se za njih zatvorila. Na uljudnom Zapadu, nečista savjest je ovim povodom našla elegantniji izraz za posljedice svoje imperijalne politike na Istoku – migranti umjesto izbjeglica. A danas na svijetu malo ko poništava tako transparentno ljudska prava, slobodu i demokraciju kao najmoćniji koji, evo, sistematski gaze i Palestinu i sve moguće svjetske principe i vrijednosti u vezi sa njom.
Naprotiv, na površinu su isplivali globalni korporativni interesi kojima trebaju razaranja, mržnja, strah i smrt. To su uslovi velikog biznisa. U tom kontekstu drama Palestine, ušla je u noviju svjetsku istoriju po neslavnom rekordu: Ne postoji politički toliko očigledna nepravda, definirana brojnim UN-ovim i drugim međunarodnim rezolucijama, odlukama i zahtjevima, pa silom održavana ili do poniženja ignorisana – kao što je duže od sedam decenija programirano nasilje nad Palestinom i Palestincima.
Poraz tzv. međunarodnog poretka ali i svekolikog planetarnog koncepta koji je stvaran nakon Drugog svjetskog rata, pokazat će se pogubnim u skoroj budućnosti. Neefikasnost međunarodne zajednice, najčešće ciljana, da realizira u praksi makar i jednu od svojih proklamacija u vezi sa Palestinom (država, teritorija, okupacija, Jeruzalem, izbjeglice itd.), otvara vrata svim daljim opstrukcijama onoga što je nekada u svijetu važilo kao vrijednost, princip, zajednički interes, ljudsko pravo, sloboda i demokracija, uz povjerenje u saradnji.
Kao ogromni istorijski cinizam ali i slika odnosa u svijetu, nakon svega neka ostane i podatak da je taj mrtvi i ismijani tzv.mirovni proces do sada uknjižen, u većoj ili manjoj mjeri, i u obrazloženjima čak za sedam dodijeljenih Nobelovih nagrada za mir (M. Begin, A.Sadat, Y,Rabin, J.Arafat, C.Peres, H.Kissinger, B.Obama). A mira ni na pomolu, naprotiv.
Sedamdeset godina od odluke o podjeli a sto od zakulisne saglasnosti velikih da se izgradi Izrael mimo Palestine, i nespremnosti da se dosegne minimum zaslužene pravde i istine za jedan narod i njegovu zemlju, dokaz su do koje mjere danas proklamovane temeljne vrijednosti i ideali gube bitku.
Eto zato sve ovo o Palestini nosi u sebi realnu opasnost transformacije planete u svijet gdje istina i pravda više ne važe, a sila postaje najvažniji način uspostavljanja međunarodnih odnosa u funkciji globalnih i partikularnih interesa najjačih.
Za sada, moćni, a zapravo mali svjetski politički lideri i njihovi poslušnici, ili nisu shvatili istinske domete rušenja temeljnih principa međunarodnog poretka, ni povodom Palestine, ni globalno. Ili misle da je ta vrsta provokacije dobra i njima korisna za dalju destabilizaciju Bliskog istoka jer to donosi profit. Ako je tako, greška je ogromna a „Dan zemlje“ u širem kontekstu i zato već polako prerasta granice Palestine.
Bumerang pogrešnih promišljanja zapravo malih političara na važnim pozicijama, i moćnih korporativnih kartela što iz pozadine njima diriguju, već se vraća. Palestina je tu žrtva, a notorni krivci taj će zločin morati da plate. Svijet se ipak budi. Čuveni treći Newtonov zakon akcije i reakcije važi i u politici. Samo treba ići u školu, pa ga naučiti.
Dan Zemlje, kao dan odbrane elementarnog digniteta, prirodno, neće vječito biti samo palestinski.

 

Zadnji put promjenjenpetak, 10 Maj 2019 13:44