Erdogan i Istanbul

Saeid Abedpour

Poraz Stranke pravde i razvoja (AKP) na lokalnom izborima u Turskoj u tri najvažnija turska grada Izmiru, Ankari i Istanbulu svojevrsno je „zvono za uzbunu“ Recepu Tajjipu Erdoganu. Unatrag 16 godina on nije doživio poraz, a sada bi se morao zapitati koji su uzroci njegovog političkog zalaska?

pdf

Sažetak
Poraz Stranke pravde i razvoja (AKP) na lokalnom izborima u Turskoj u tri najvažnija turska grada Izmiru, Ankari i Istanbulu svojevrsno je „zvono za uzbunu“ Recepu Tajjipu Erdoganu. Unatrag 16 godina on nije doživio poraz, a sada bi se morao zapitati koji su uzroci njegovog političkog zalaska?
Ključne riječi: Turska, AKP, Erdogan

Glavni slogan izborne kampanje vladajuće stranke u Istanbulu je bio „Istanbul je nama ljubavna priča“ i grad je mjesec dana prije izbora bio oblijepljen bilbordima sa ovim natpisom. Glavnu ulogu u ovoj „ljubavnoj priči“ nije imao kandidat AKP-a Binali Yildirim već ličnost Erdogana koji u Turskoj drži sve konce u svojim rukama. Uvertira ove „ljubavne priče“ vraća se u dane kada se Erdogan kao trinaestogodišnjak sa porodicom koja je vodila porijeklo iz Gruzije preselio u Istanbul. Drugovi iz istanbulske mahale „Kasim Pasha“ su ga zbog njegovog fudbalskog umijeća ali i islamističkih uvjerenja prozvali „Der Kaiser Beckenbauer“.
Ali on se uskoro počeo zanimati za politiku. U 22. godini postao je predsjednikom ogranka mladih Stranke nacionalnog spasa za grad Istanbul. 1984. godine postaje gradonačelnikom četvrti Beyoglu u kojoj se nalazi i trg Taksim, a u 31. rukovodi strankom „Refah“ u Istanbulu. 1989. godine učestvuje na lokalnim izborima za gradonačelnike za grad Istanbul i biva poražen. Drugi njegov poraz uslijedio je 1991. godine kada kao kandidat „Refaha“ nije uspio dobiti poslanički mandat.
Ali, vrhunac prvog čina ove „ljubavne priče“ odigrava se u Erdoganovoj četrdesetoj godini, preciznije 1994. godine, kada uspijeva osvojiti poziciju gradonačelnika Istanbula sa blizu 25% osvojenih glasova. Erdoganova „sretna zvijezda“ zablistala je punim sjajem kada je on prepoznat kao pragmatični političar koji je realizirao mnoge projekte kao, unapređenje javnog transportnog sistema, smanjenje zagađenja zraka, rješenje problema vodosnabdijevanja i odlaganja otpada u Istanbulu. 12. decembra 1997. godine, nakon recitiranja poezije islamskoga sadržaja optužen je za „podsticanje mržnje i neprijateljstva protiv religijskih i etničkih uvjerenja“ i osuđen na 10 mjeseci zatvora i novčanu kaznu.
Politika ondašnje turske države je nastojala ograničiti religijski svjetopogled u politici. I ovaj događaj, a nakon svrgavanja tadašnjeg premijera Erbakana, se smatra najvažnijim udarcem islamističkim političkim tokovima Turske. Naravno, sve je ovo samo još više pojačalo sjaj Erdoganove zvijezde i doprinijelo da ga podrže različita politička krila. Ta je podrška nastavljena i 2000. godine nakon njegovog napuštanja partije „Fazilet“. Podršku su mu pružili konzervativci, liberali, islamisti, dio Kurda i čak jedan broj marksista. Zahvaljujući ovoj podršci kada je 2001. godine osnovana Stranka pravde i razvoja (AKP) pod njegovim liderstvom on je na prvim izborima postao najomiljenija ličnost Turske. Dvije godine kasnije, na lokalnim izborima je stranka AKP osvojila 75% glasova što je bilo bez presedana u povijesti Turske.
Kandidati AKP-a su pod sloganom „služenje“ uspjeli osvojiti gradonačelničke pozicije. Zapravo je ovaj pristup utemeljen u partiji „Refah“ i danas se on spominje kao „gradsko upravljanje Refah“. Prvih godina ove partije oblik gradskog upravljanja temeljio se na ideji razvoja. Ali osnivači ove partije osim razvoja išli su i za uspostavom pravde. Ali kada je ovaj slogan o pravdi postao segmentom islamističkog političkog diskursa Turske, on se zapravo vezivao za osobe islamističkih tendencija i postao jedan od faktora za privlačenje masa, napose enormnog dijela obespravljenih društvenih slojeva.
„Erdoganova epoha“ u političkoj povijesti Turske zauzima posebno mjesto. U tom periodu Erdogan je uspio kao lider vladajuće stranke postati prihvaćen premijer da bi se na koncu preobratio u autoritarnog predsjednika države i time načinio neizbrisivu mrlju u političkoj povijesti Turske. U tom periodu Turska, a i sam Erdogan su doživjeli rastakanje. Erdogan se iz jednog „ekološkog gradonačelnika“ preobratio u vladara koji gradi treći most na Bosforu (čijoj se gradnji u doba obavljanja gradonačelničke dužnosti svojevremeno žestoko opirao), novi aerodrom, koji sprovodi i druge projekte ne vodeći računa o njihovim ekološkim posljedicama, a sve s ciljem razvoja velike metropole.
„Pravda“ je bio slogan pod kojim su opozicioni lideri uz njegove pristaše 2017. godine pješačili od Ankare do Istanbula. Uz to i drugi slogan „razvoj“ s obzirom na trenutnu ekonomsku situaciju u Turskoj bi se mogao staviti pod znak pitanja. Zbog toga što su ovi temeljni slogani izgubili smisao posljednjih godina veliki broj prvobitnih pristaša Stranke pravde i razvoja distancirao se od stranke, ali ne samo zbog toga već i zbog Erdoganove ličnosti i načina na koji rukovodi strankom. Jedan dio liberala Turske kao i neke marksističke ličnosti koje su u početku pružale potporu Erdoganu također su se distancirali od njega 2013. godine nakon protesta u Gezi Parku. I Kurdi koji su za njegove vladavine uspjeli ostvariti neka svoja prava i kada se više nego prije činilo da će se uspostaviti diskurs mira, nade u primirje, ali promjenom Erdoganove strategije i sukobima u regionu Kurdistana prestali su mu pružati podršku. Uz to su i neki islamistički elementi nastojali da se odvoje od AKP stranke. 2014. godine kada je Erdogan osvojio predsjednički mandat razišao se i sa najvažnijim islamističkim krilom tj. sa Fethullah Gulenom.
Prije ovog razlaza Erdogan je Gulena nazivao svojim učiteljem i svim silama je nastojao da ga iz Amerike vrati u Tursku. Ali ova relacija učitelj–učenik bila je kratkog vijeka. 2014. godine pristaše Gulena su nastojale da razotkriju ekonomski dosije Erdoganove stranke kako bi mu opao ugled u narodu. Ali, to se nije dogodilo i Erdogan je uspio sa 52% glasova osvojiti predsjednički mandat. Gulen je nakon ovih izbora nastojao zadobiti političku moć posredstvom podzemnih tajnih mreža, mezhebskih skupina, utjecaja u policiji i vojsci. Gulen koji uživa potporu moćnih svjetskih finansijskih lobija kakva je američka RAND korporacija smatra se alternativom Erdoganovim islamističkim tokovima i mnogi istaknuti američki mislioci kakav je Graham Fuller u njemu gledaju “nade“ za Tursku. Gulenovski tok predstavlja sintezu vjerskog fanatizma, retrogradnog duha uz insistiranje na mezhebskim razlikama i oponiranje tesavvufu.
Kada se 2016. godine dogodio puč u Turskoj AKP je uprla prst optužbe u Gulena. Za razliku od Gulena čije su pristaše uglavnom konzervativni intelektualni slojevi, Erdogan ima pristalice među običnim mahalskim ljudima. I to mu je bilo od koristi u ugušivanju vojnoga puča. Vojni puč je Erdogan iskoristio kako bi se obračunao sa protivnicima i otjerao ih iz državnih upravljačkih struktura, a svoga ranijeg oponenta – Nacionalističku stranku preobratio u političkog suradnika.
Gubitak Istanbula na lokalnim izborima u kojem je Erdogan započeo svoj politički život nije samo gubitak pozcije gradonačelnika najvećeg turskog grada već i jedan vid simboličkog poraza u gradu u kojem se uspinjao na političkoj ljestvici. Erdoganova ličnost je ta koja je posljednje lokalne izbore preobratila u bipolarno političko ozračje. Ovi izbori koji nemaju toliku važnost kao parlamentarni ili predsjednički preobratili su se u neku vrstu sveopćeg referenduma za i protiv njegove ličnosti. Erdogan kao predsjednik države predvodio je stranačke izborne programe i pojavljivao se i držao izborne govore svoje stranke i u manjim i u većim gradovima podržavajući stranačke kandidate. Protivničke kandidate je upozoravao i povezivao ih sa Radničkom partijom Kurdistana ili sa pokretom Gulena, organizacijama koje je Turska proglasila terorističkim, a glasanje za njegovu stranačku opciju je nazivao „pitanjem opstanka za Tursku“.
Erdoganov poraz u nekoliko velikih gradova Turske je udahnuo novi duh protivničkom taboru i pojačao nadu da će doći do promjena. Sa druge strane, već niz godina Erdoganovi protivnici iščekuju raskol u ovoj stranci. Ali Erdogan koji je uklonio veliki broj utjecajnih osoba iz stranke kao što su Abdullah Gul i Ahmet Davutoglu ne dopušta nikakav oblik raskola u Stranci pravde i razvoja. Erdoganova ličnost i karizma je jača negoli stranka koju predvodi i ankete pokazuju da on dobiva 30% više glasova u odnosu na AKP stranku. Erdoganova općeprihvaćenost i karizmatično prisustvo na političkoj sceni Turske bi se moglo smatrati glavnim razlogom koji ovu stranku drži dalje od rascjepa premda već nekoliko godina postoje naznake da bi se to moglo i dogoditi. Čak se i prije ovih posljednjih izbora šuškalo o toj mogućnosti ali do toga nije došlo. S obzirom na jačanje bipolarnog ozračja i trenutačnu ekonomsku situaciju odvajanje nekog novog ogranka od AKP stranke ne može se očekivati u bliskoj budućnosti.
U sadašnjim okolnostima Erdogan ima dvije opcije: ili treba prihvatiti poraz Stranke pravde i razvoja i svoje politike na lokalnim izborima i nastojati prevazići društveni procjep između njega i društvene strukture te se vratiti prvobitnim idealima zbog kojih je i bio općeprihvaćen; ili nastaviti smjerom kojim je krenuo i novim napadima nastojati sprovoditi svoju sadašnju politiku. Ali od 2003. godine do danas Erdogan je pokazao da se ne miri s porazom i da ne može podnijeti kritiku. Koliko god ovakav njegov pristup izazivao lavinu kritika među protivnicima, istovremeno među pristašama koje ga drže za lidera izaziva još veće oduševljenje. Mnogi su zabrinuti zbog podijeljenosti turskog društva i smatraju da to doprinosi jačanju političkih i društvenih tenzija u Turskoj.
Erdoganovo djelovanje na ograničavanju slobode mišljenja pa čak i zatvaranju novinara znantno je utjecalo na promjene političkih stajališta u odnosu na njega. Moderna Turska utemeljena je na republikanskim i izbornim principima i gotovo je nezamislivo da bi se ovi moderni temelji mogli promijeniti koliko god Erdogan nastojao da pokaže svoje potencijale i sposobnosti. Stranka pravde i razvoja nastala je na sloganima pravde i povratka islamu i ima priliku da to i pokaže. Erdoganov slogan pravde je više bio u službi širenja neoliberalnog kapitalizma negoli pojma prosperitetne države po mjerilima zapadnoevropskih zemalja. Naravno, ovakav pogled je doprinio ekonomskom razvoju Turske i ova zemlja se svrstava među 10 industrijskih zemalja svijeta. Ali, s druge strane društveno raslojavanje uz ekonomski pritisak Amerike dovelo je do slabljenja turske lire u odnosu na američki dolar. Turska ekonomija veoma ovisi o stranim ulaganjima. Zbog svog pozicioniranja prema sirijskoj krizi koje se razlikuje od američkog i NATO pristupa Erdogan je u posljednje tri godine izvrgnut ljutnji Zapada. On je prema savjetu Davutoglua, ministra vanjskih poslova, u sirijsku krizu ušao podržavajući pobunjeničke terorističke skupine koje je podržavala Amerika. A sada kada je promijenio svoj politički kurs postao je omražena ličnost Zapada. Stječe se dojam da je tursko društvo na posljednjim izborima uskratilo potporu Erdoganu pod utjecajem zapadnih medija. Opadanje Erdoganove unutrašnje popularnosti je prije svega posljedica ekonomskih problema uz neka druga pitanja kakvo je ograničavanje slobode govora i izražavanja. Promjenom ekonomske politike Erdogan ima šansu da bude više u službi srednjega društvenog sloja i slojeva sa nižim primanjima a ovi lokalni izbori su svojevrsno „zvono za uzbunu“ u tom smislu.
Vrhovna izborna komisija Turske na koncu je ipak poništila izbore u Istanbulu. Razlika od oko 25 tisuća glasova nije bila dovoljna za pobjedu opozicionog kandidata za istanbulskog gradonačelnika. S tim u vezi, na Twiteru se oglasio Onursal Aduguzel, zamjenik predsjednika CHP-a: „Nezakonito je pobijediti AKP“. Komisija je svoju odluku obrazložila time što neki od dužnosnika zaduženih za glasačke kutije nisu bili državni službenici. Erdogan se uopće nije bio spreman pomiriti s gubitkom Istanbula. Svojevremno je izjavio: „Ko osvoji Istanbul, osvojio je Tursku“. Odlučan je zadržati kontrolu nad generatorom turske ekonomije. Međutim, njegova je strategija prilično rizična. Vrijendost turske lire – koja je u proteklih godinu dana opala 20% - ponovo je devalvirala. Ekonomija u stagnaciji teško će izdržati stanje produžene neizvjesnosti. Upravo su ekonomske prilike i proizvele poraz AKP u Istanbulu. Ostaje pitanje: Hoće li Istanbul na ponovljenim izborima dati glas AKP-u?

Zadnji put promjenjenpetak, 10 Maj 2019 13:43