Uloga selefizma u promjeni pozicije islama u Francuskoj

Mesoud Ihvan Kazemi, Seyyed Šemsuddin Sadeqi, Mahdi Šakeri

Pojava i širenje selefijske misli je kroz dva aspekta utjecalo na  promjenu načina života muslimana i poziciju islama u Francuskoj. Prvo u smislu da je fenomen selefizma kao jedan religijski i društveni fenomen pojačao vanjsko promoviranje muslimana u francuskome društvu. Preciznije, oni su postali zamjetljiviji i osnažio je njihovu moć samoprezentiranja na javnom mjestu, te doprinio da prevaziđu osjećaj poniženosti što su muslimani i suprotno željama zvaničnih struktura predstavljao je jedan vid nezvanične proklamacije njihovog prisustva kroz kodeks odijevanja i stil života što je posebno osjetljivo pitanje napose kada se radi o hidžabu u školama i nikabu na javnim mjestima.

pdf

Sažetak
Pojava i širenje selefijske misli je kroz dva aspekta utjecalo na promjenu načina života muslimana i poziciju islama u Francuskoj. Prvo u smislu da je fenomen selefizma kao jedan religijski i društveni fenomen pojačao vanjsko promoviranje muslimana u francuskome društvu. Preciznije, oni su postali zamjetljiviji i osnažio je njihovu moć samoprezentiranja na javnom mjestu, te doprinio da prevaziđu osjećaj poniženosti što su muslimani i suprotno željama zvaničnih struktura predstavljao je jedan vid nezvanične proklamacije njihovog prisustva kroz kodeks odijevanja i stil života što je posebno osjetljivo pitanje napose kada se radi o hidžabu u školama i nikabu na javnim mjestima.
Ključne riječi: selefije, islam, Francuska, hidžab

Prema riječima Amghara selefizam je pustio korijenje u Francuskoj nad drugim oblicima tradicionalnog islama. Neke odlike selefizma su moć pomjeranja društvenih, prirodnih i porodičnih granica. Selefizam je uspio raširiti svoju mrežu kako u velikim tako i u malim gradovima i selima, među porodicama turskog porijekla, Komorima, Gvinejcima, Malijcima uprkos kulturološkim i individualnim različitostima ovih porodica. Tako je u Francuskoj tradicionalni islam ustuknuo pred selefijskim, a njegovi predstavnici su se distancirali od mlade generacije, generacije koja nastoji iznova islamizirati društvene relacije, i koja traži jasne vrijednosne norme koje ne pronalazi u „Muslimanskoj braći“ već u selefizmu. Tradicionalni islam u Francuskoj je prevaziđen dočim se selefizam „naturio“ kao jedan „mladi“ pokret.
Osim toga selefizam je svoje relacije i svoju interpretaciju homogeniziranja u zapadno/francusko društvo gradio na kritičkom pa čak i grubom odnosu prema društvu i društvenim relacijama. Njihova logika prije negoli na političkoj praksi i izravnom djelovanju ide linijom protesta. Selefizam svojim zagovornicima nudi jednu pojednostavljenu misao i sliku koja u sebe uključuje njihovu pozvanost za „posebnu misiju“. Selefijska zajednica od pojedinca u zamjenu za misiju traži garancije, kao što su način odijevanja, te način organiziranja porodice i uspostave relacija unutar nje a sve to opet kontrolira zajednica. U tom cilju selefizam se približava i granicama sekti, te su u tom smislu saudijski selefijski učenjaci zahtijevali od francuske selefijske zajednice da iskaže više fleksibilnosti prema muslimanima koji nisu selefije, kao i prema nemuslimanima kako bi se popravila društvena slika selefijskog toka. Ovakav pristup pomaže većem otvaranju i prevazilaženju sektašenja jer bez toga da će promijeniti svoje stavove i logiku jedan broj selefija, slijedeći umjereniji kurs i promovirajući kodeks ponašanja između selefijskog i općeuvriježenog i običajnog ponašanja muslimana u Francuskoj, će se na temelju tog novouspostavljenog kodeksa integrisati u francusko društvo. Na temelju toga, ne postoji više nijedna običajna granica koja se ne može prevazići. Dakle, takva promjena vodi ka prevazilaženju sektaške logike i mijenja sklerotičnu sliku o tradicionalnom islamu i selefizmu.
Ferhad Hosrou Khavar, francuski sociolog iranskog porijekla, vjeruje da je selefizam struja, naglašeno islamistička, uz koju dolazi i doslovno vanjsko tumačenje Kur'ana i povratak okoštalom islamu s prvih početaka. Selefije su potpuno odsječene od društva u kojem žive i odbacuju svaki devijantni oblik ponašanja kao što je pijenje alkohola. Selefije su uglavnom mlade osobe ispod trideset godina starosti koje tragaju za putem izbavljenja. Oni tražeći „čisti islam“ i stoga što su u procjepu sa modernim okreću se radikalnom islamu. Khavar smatra da je selefizam jedan vid modernog sektaštva koji dovodi do mentalne odsječenosti (od društvene realnosti) i izoliranosti.
Borna Godar, francuski viši policijski službenik, autor knjige „Muslimani u Francuskoj“ poznat kao „G-din islam“ o selefizmu u Francuskoj, između ostalog, kaže: „Za razliku od 'Muslimanske braće' selefije nemaju potrebu za vrednovanjem i opovrgavanjem političkih teorija dakle oni nemaju nikakve koristi od komunikacija i informatike. Oni se formiraju kao jedna nezamjetljiva i nepoznata skupina koja ide linijom slijeđenja (taqlid) ispravnih selefija, šejhova i saudijskog vehabijskog sistema iz 18. stoljeća, selefije u Francuskoj nemaju službenog lidera i stoga mi (francuska država) nemamo pred sobom legalnog i legitimnog sagovornika.“ Godar koji je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Francuske bio zadužen za predmete vezane za islam, o svom prvom susretu od prije trideset godina sa selefijama kaže: „Ja sam tada razgovarao sa njima. Nisu to bili ljudi koji bi izazivali podozrenje. Još uvijek ih nismo nazivali selefijama. Više smo ih tretirali kao fundamentaliste koji su doslovno razumijevali Kur'an.“
Samir Amqar smatra da se selefizam pojavio u Francuskoj 80-ih godina prošlog stoljeća te da su svoje ideje promovirali pod tim imenom. Amqar smatra da se tu više radilo o tradicionalistima čiji je islam nalikovao islamu muhadžira prve generacije koji je uistinu bio odvojen od društvene i spoznajne realnosti. U to je vrijeme šejh Ebu Bekr Jazayeri ovako govorio: „Za muslimane je bolje da žive u Dar al-islamu jer je život u zapadnim zemljama više-manje na rubu grijeha“. To bi značilo još veću izolaciju ove skupine u društvu i otežalo bi komunikaciju sa društvom u kojem žive. Činjenica koju Amqar nije uočio jeste sličnost selefijskih vaiza, primjerice Jazayerija sa tekfirskim i džihadijskim diskursom selefija druge generacije i diskursom učenika Seyyeda Qutba u Egiptu kakva je bila grupa „Al-Takfir va al-Hujra“ koja se vezala za ovu ideologiju i stil obraćanja i koja je donijela presudu o džahilijetu društva te potrebi hidžre i samoizgradnje. Potom su cjelokupno društvo i upravljače proglasili tekfirskim i u cilju promjene posegnuli za oružjem. Izbijanje unutrašnjeg rata u Alžiru 90-ih godina prošlog stoljeća okončalo se prepoznavanjem selefijske struje u Francuskoj. Koncem 90-ih kružio je video sa saudijskim šejhovima po pariškim kvartovima a 1998. godine pojavio se Bin Laden. O tome Borna Godar kaže: „Mi u to vrijeme nismo pravili razliku između džihadizma i selefizma, za nas su svi oni bili luđaci koji su išli do kraja u ostvarenju cilja.“
Pojavom interneta selefije su postale uočljivije i javnije. Pojavom selefijskih hatiba na internetu uočena je razlika između džihadijskog selefizma i tradicionalnog selefizma. Pojavile su se rasprave u sferi kelama i fikha, ponekad veoma zamršene između samozvanih selefijskih vođa. Amqar smatra da ko god na selefizam bude gledao samo kao na ekstremni i fundamentalistički pokret on se našao u bezizlazu. Selefizam je pokret za oživljavanje religije. Uvjerenja i kelam su pitanja usko povezana sa politikom i u razumijevanju jedne religijske doktrine ne može im se zatvoriti put iz političkih razloga. To bi kod njih probudilo nastojanja za jednim sektaškim ozračjem neuprljanim (od zapadnog društva). Neophodno je izgraditi džamije i uspostaviti posebne škole s ciljem uspostave relacija sa francuskim administrativnim aparatom. To bi predstavljalo povezujući faktor temeljitijeg upoznavanja s njima.

Nedostaci selefizma u Francuskoj
Amqar razlikuje tri vida selefizma u Francuskoj: identitetski selefizam, politički selefizam i revolucionarni selefizam.
Identitetski selefizam
Amqar smatra da je 95% selefija u Francuskoj tradicijski i identitetski u traganju za čistim i islamom bez dodataka i da su u svojoj preokupiranosti povratku naučavanjima s početaka islama u potrazi za pročišćavajućim selefizmom. Ova struja čini glavninu selefizma. Oni djeluju kroz dva ogranka: vaz i vjerska propaganda. Zbog njihove apolitičnosti politiku izvrgavaju kritikama i odbacuju svaki vid oružanog akta. Primjera radi, ovaj selefijski ogranak koji je blizak saudijskom režimu osudio je napad na američke tornjeve 2001. godine.
Dominique Thomas smatra da tradicionalni i konzervativni selefije svojim animozitetom spram politike žele islamizirati društvo odozdo (kroz društvenu potku), dočim politički nastrojene selefije žele odozgo posredstvom političkih instrumenata izmijeniti društvene norme.


Politički selefizam
Amqar smatra da ova selefijska struja vjeruje kako islamski identitet u Francuskoj i Europi treba braniti zakonskim sredstvima. Oni smatraju da nije dopušteno primjenjivati oružanu silu unutar zapadnog poretka. Ova struja predstavlja selefijsku manjinu. Neka dešavanja, kao demonstracije ispred američke ambasade ili demonstracije u povodu objavljivanja Poslanikovih karikatura pomažu podsticanju emocija i buđenju političke svijesti ove skupine.
Dominique Thomas smatra da ova grupa selefija zahtijevaju veće otvaranje političkih institucija u odnosu na religijsku sferu i pod utjecajem lidera „Muslimanske braće“ u Egiptu žele uspostaviti selefijske političke partije i njihovo učešće na izborima. Čini se da u postojećem političkom okruženju, čak i sa jednom širom interpretacijom laicizma, ne postoji mogućnost uspostave religijskih političkih partija (čak i sa ograničenim učešćem na lokalnim izborima).
Revolucionarni (džihadijski) selefizam
Amqar smatra da revolucionarno nastrojeni selefije vjeruju u provođenje oružanog nasilja kao sredstva ostvarenja religijskih ciljeva. Oni smatraju da je džihad vjerska obaveza ne uzimajući u obzir geografske komponente, odnosno ne praveći razliku između Zapada i islamskih zemalja. Revolucionarnih selefija je veoma mali broj.
Dominique Thomas vjeruje kako selefijski džihadisti (od 1980. godine naovamo) idu za istovremenim oslobađanjem islamskoga ummeta od stranih okupatora i unutrašnjih neprijatelja. Malek Chebel (religijski antropolog i prevoditelj Kur'ana na francuski jezik) smatra da postoji povezanost i kontinuitet između vehabizma, selefizma i džihadizma. Ako selefijski vaiz i ne posegne za nasilnim koracima, moguće je da će to učiniti njegovi sljedbenici suočeni sa problemom nezaposlenosti i osjećajem rastrojstva. Džihadijski selefije, smatra Chebel, promovirajući „sveti rat“ nastoje u islamski svijet povratiti izgubljeni stari poredak (obnoviti veličnu prvotnoga islama). Jedan broj ovih osoba su prošli intenzivnu vojno-ideološku obuku u Afganistanu i oni su za ostvarenje svojih ideala spremni ići do samoga kraja.
Džihadijski selefizam u Francuskoj je nastavak selefizma 90-ih godina alžirskih džihadijskih skupina u Afganistanu a potom u Iraku. Ali prije toga su formirane organizacije antikolonijalnih snaga protiv Francuske u Alžiru koje su predstavljale jezgro otpora i koje su svoja stajališta temeljile na ideologiji „Muslimanske braće“ i misli Seyyida Qutba i koje su se suprotstavile državi koju su smatrale „sotonskom“. Te su snage kroz okupaciju Afganistana i uz obavještajno-oružanu potporu Amerike, Saudijske Arabije i Pakistana uspostavile džihadijsku mrežu, a nakon okončanja rata u Afganistanu i kraja talibanske vlasti vratili su se u svoje matične zemlje gdje su uspostavili džihadijsko jezgro. Nakon dešavanja 11. septembra ove su grupe raširile svoju mrežu od džamija do univeziteta i zatvora kako bi vrbovali džihadijske snage za Europu i Ameriku. Sukobi Francuske u ratovima na sjeveru Afrike (Libija, Mali i Nigerija) privukli su to džihadijsko jezgro među državljanima Francuske. „Arapsko proljeće“ je bilo prilika, ali i upozorenje za prepoznavanje džihadijskog jezgra, njihovog utjecaja i usmjeravanja u kontekstu francuske vanjske politike, ali istovremeno je značilo i izbavljenje od ekstremističkih selefijskih džihadijskih snaga.
U sadašnjem trenutku, međusobni sukobi džihadijskih selefijskih skupina u Siriji i djelovanje selefijskih grupa s ciljem vrbovanja snaga za slanje u Siriju prilika je za francusku obavještajno-sigurnosnu službu da prepozna ovu mrežu i da obuzda njihov povratak na teritoriju Francuske. Ove skupine mogu predstavljati izvršni instrument sprovođenja vanjske politike Francuske, te tako posredno imati ulogu vojnih snaga Francuske (bez ikakvih političkih i nacionalnih troškova). Njihovo udaljavanje sa francuske teritorije značilo bi i amortiziranje opasnosti za njihovo djelovanje u samoj Francuskoj, a selefijske žrtve u ovim ratovima značile bi i smanjenje ovog potencijalnog jezgra opasnosti. Kada se ovi ljudi vrate u Francusku oni će predstavljati glavni problem njene unutrašnje politike jer su oni u prošlosti bili bez ikakvog iskustva, a sada će se vratiti kao obučeni iskusni ratnici. U Francuskoj i dalje traju nastojanja za prepoznavanjem i obuzdavanjem vanjskih selefijskih mreža. Ali ne postoji sveobuhvatni pristup za rješavanje ovog problema. Protjerivanje selefijskih imama (koji su uglavnom povezani s „Frontom islamskog spasa“), hapšenje pripadnika unutrašnjih i vanjskih mreža (primjera radi Čečena), vrbovanja, sve su to koraci predostrožnosti koje poduzima francuska država kako bi obuzdala selefijsku terorističku pošast. Ali glavni problem se krije u oblikovanju francuskoga islamskoga identiteta i poziciji muslimana u Francuskoj, i što je još važnije u društveno-ekonomskim problemima i osiguravanju sredstava za život uskraćenih društvenih slojeva, većinom muslimana, a to se nikako ne rješava procesom postojeće neslužbene diskriminacije već vodi ka kriminalu, zatvoru i selefizmu. Mladi kriminalci koji se nađu u zatvoru usljed nezaposlenosti ili iz drugih socijalnih razloga a koji prije toga nisu bili u prilici slušati selefijske poruke o društvenom/socijalnom islamu rješenje svojih problema vide u džihadijskom selefijskom islamu i osveti prema društvu i onima koji su ih doveli u takvo stanje. Selefijska misao o kontinuitetu i obnovi antiimperijalističke misli i njeno uobličavanje u formu postimperijalističkog diskursa te poziv za promjenu postojećeg stanja (nastavak borbe sa starim i novim imperijalistima) nije ostala bez rezultata.
Amqar Francusku smatra zemljom sa najaktivnijim djelovanjem selefijske mreže (posebno džihadijske) od svih europskih zemalja. Prema njegovim riječima u posljednjih deset godina u Francuskoj je uhapšeno na desetine selefijskih aktivista u okviru programa borbe s terorizmom. Dok je, primjera radi, 90-ih godina prošlog stoljeća broj selefija u Europi i Americi bio nezamjetljiv danas je taj broj dostigao desetine hiljada osoba. Prema statistici francuske obavještajne službe na teritoriji Francuske boravi 12 hiljada selefija koji imaju oko tridesetak mesdžida.
Amqar zaključuje kako je Francuska stožer selefijskih organizacija u Europi. Selefijski tokovi djeluju poput višenacionalnih vjerskih kompanija i u sadašnjem trenutku a i u budućnosti islam na Zapadu će sloviti kao sudionik koji se neće moći osporiti i ignorirati. U takvoj konstelaciji selefizam će se još više ukorijeniti u srcu Zapada, još više će postati „pozapadnjen“. Put rješenja problema i čvora zvanog selefizam nije napad na njega jer ga napad samo osnažuje. Ali ako ga se tretira kao sugovornika u dijalogu to bi bio najbolji metod obuzdavanja i sučeljavanja sa fenomenom zvanim selefizam. Taj bi metod vodio ka pojavi „zauzdanog selefizma“.

Zadnji put promjenjenpetak, 10 Maj 2019 13:42