Izbori, prominentna uloga islama i borba za kontrolu islamskog diskursa u Indoneziji

Osman Softić

Indonezija, najveća muslimanska zemlja na svijetu i najveća muslimanska demokracija sa 263 miliona stanovnika, od kojih su preko 87% muslimani održat će 17. aprila simultane predsjedničke, parlamentarne i regionalne izbore. Kršćani čine oko 10. 2% stanovništva sa brojem od 27 miliona. Pravo glasa imat će 192 miliona građana. Eksperti za Indoneziju na Lowy Institute za međunarodnu politiku smatraju da će to biti najkompliciraniji izbori u povijesti čovječanstva, a biće provedeni samo za jedan dan.

pdf

Sažetak
Indonezija, najveća muslimanska zemlja na svijetu i najveća muslimanska demokracija sa 263 miliona stanovnika, od kojih su preko 87% muslimani održat će 17. aprila simultane predsjedničke, parlamentarne i regionalne izbore. Kršćani čine oko 10. 2% stanovništva sa brojem od 27 miliona. Pravo glasa imat će 192 miliona građana. Eksperti za Indoneziju na Lowy Institute za međunarodnu politiku smatraju da će to biti najkompliciraniji izbori u povijesti čovječanstva, a biće provedeni samo za jedan dan.
Ključne riječi: Indonezija, izbori, muslimani


Indonezija je najuticajnija članica regionalne asocijacije zemalja jugoistočne Azije (ASEAN). Finansijska globalna firma Price Waterhouse Coopers procjenjuje da bi Indonezija po veličini bruto nacionalnog dohotka (GDP) do 2050. godine mogla postati četvrta najveća ekonomija na svijetu. Demokracija je u Indoneziju uvedena prije dvije decenije, nakon dugotrajnih protesta poznatih kao (Reformasi). 1998. godine pao je Suhartov autokratski režim. Suharto je uz podršku vojske 32 godine čeličnom pesnicom vladao Indonezijom. Njegov represivni režim podržavale su oružane snage Indonezije (TNI). Vojska je u tom periodu imala ključnu ulogu u upravljanju zemljom a imala je i zagarantovan veliki blok mandata u parlamentu. Suhartov režim bio je poznat kao tzv. „novi poredak“ budući da je nastao nakon svrgavanja prethodnog antikolonijalnog sistema čiji je simbol bio Sukarno, jedan od osnivača pokreta nesvrstanih.
Suharto je na vlast došao u kompleksnim okolnostima, preventivnim državnim udarom 1965. godine koji je izvršen kako bi se preduhitrio pokušaj komunističkog prevrata koji je, navodno bio planiran. Ovaj period u povijesti moderne Indonezije nikad nije objektivno rasvijetljen i obavijen je velom tajne, teorijama zavjere, strahom, nevjericom i još uvijek predstavlja nedodirljivu i tabu temu u Indoneziji. Obzirom da se ključni dokumenti još uvijek tretiraju kao državna tajna detalji koji bi precizno dokazali šta se stvarno dogodilo 1965. godine nikad nisu objelodanjeni. Tom prilikom, za kratko vrijeme, masakrirano je preko pola miliona ljudi.
Suhartov režim je nasilno preuzimanje vlasti opravdavao strahom da bi Indonezija mogla pasti pod komunističku vlast, budući je u tom periodu Komunistička partija Indonezije bila treća najbrojnija komunistička organizirana snaga na svijetu, nakon sovjetske i kineske. PKI je djelovao kao najmoćniji parlamentarni blok, tako da su tvrdnje o komunističkom prevratu prilično neubjedljive. Naučnici se pitaju zbog čega bi komunisti pripremali državni udar ako već slobodno djeluju kao najveća parlamentarna snaga. Tadašnji predsjednik Sukarno, iako je sam bio nacionalistički populista, i nije bio komunist, tolerirao je komunističku partiju. Budući da njegova kćerka Megawati Sukarnoputri rukovodi Indonezijskom demokratskom partijom razvoja PDIP, koja je nominirala predsjednika Joko Widodoa, njegovi oponenti ga često optužuju za navodne simpatije prema komunističkoj ideologiji.

Na predstojećim izborima 17. aprila nadmetat će se veliki broj političkih partija, ali glavna utakmica vodit će se za poziciju predsjednika i potpredsjednika republike. U predsjedničkoj utrci su dvojica poznatih kandidata, aktuelni predsjednik Joko Widodo (Jokowi) i opozicioni kandidat i njegov dugogodišnji rival Prabowo Subianto Djojohadikusumo, sin eminentnog ekonomiste Sumitra. Za druge reprezentativne organe vlasti borit će se 245 hiljada kandidata za kojih 20 hiljada pozicija.
Aktuelni predsjednik Jokowi takođe je na prošlim izborima 2014. godine imao istog rivala, Prabowoa, umirovljenog generala i bivšeg zeta nekadašnjeg autokratskog predsjednika Suharta. Aktuelni predsjednik Joko “Jokowi” Widodo bivši je guverner Džakarte. Prije toga je bio gradonačelnik grada Solo a po profesiji je poduzetnik skromnog socio-ekonomskog porijekla koji se prije ulaska u politiku bavio privatnom trgovinom namještajem. Jokowija je za predsjednika ponovo kandidirala Indonezijska demokratska partija pregalaštva – Partai Demokrasi Indonesia Perjuangan (PDI-P). Partiju je osnovala bivša predsjednica Megawati Sukarnoputri, kćerka prvog predsjednika Indonezije Sukarna, koja je i danas lider partije. PDIP je članica Vijeća liberala i demokrata Azije te članica Progresivne alijanse. PDIP je nasljednica Demokratske partije Indonezije (PDI) i ima korjene u pučkom milijeu Indonezije kao izrazito sekularna i narodna partija lijevog centra za koju glasa veliki broj Indonežana skromnijeg socio-ekonomskog statusa i široki siromašni slojevi stanovništva kojih u Indoneziji, bez obzira na stanovit razvoj, još uvijek ima veliki broj. Pretpostavlja se da za PDIP glasa ogromna većina kršćanske populacije, druge vjerske zajednice u Indoneziji koja broji 27 miliona. Njihov glas takođe može biti presudan u ishodu izbora. U Indoneziji djeluju 32 aktivističke grupe koje djeluju u okviru pokreta „Ja apstiniram“ (Saya Golput). Protagonisti ovog pokreta nastoje što veći broj birača odvratiti od glasanja jer su, kako navode, razočarani neispunjenim obećanjima predsjednika Jokowija, koji po njima nije ispunio obećanja u domenu zaštite ljudskih prava. S druge strane, još su više ogorčeni mogućnošću izbora nekadašnjeg generala Prabowoa za predsjednika, kojeg se optužuje za kršenje ljudskih prava za vrijeme bivšeg poretka.

Ali, ako se uzme u obzir da Biskupska konferencija Indonezije i druge kršćanske organizacije ne samo apeliraju na mlade katolike i kršćane da izađu na izbore, već za to otvoreno na razne načine agitiraju, uključujući organiziranje muzičkih sadržaja i komedija, te na druge inovativne načine, onda bi se moglo zaključiti da je u interesu kršćana da što manji broj glasača muslimana izađe na izbore kako se ne bi desilo da slučajno pobijedi Prabowo koji ima najveću podršku velikog broja konzervativnih ali i radikalnih islamista. Drugi razlog za ovu vrstu rezona je takođe sve veća popularnost inovativnog subkulturnog urbanog islamskog trenda među mladima poznatog kao „Hijra“ koji pokazuje sve veći elan za uvođenjem islama u društvu. Radi se o modernom trendu koji podsjeća na neku vrstu subkulturnog pokreta kao islamske alternative kultovima hipija, panka, popa i rocka na Zapadu. Simpatično je vidjeti pripadnice ovog subkulturnog islamskog trenda, tinejdžerice koje na boarding daskama sa hidžabom na glavi jurcaju po ulicama Džakarte i drugih gradova. Ne treba potcijeniti značaj ovog muslimanskog omladinskog trenda, budući da su ga inicirali mladi inovativni muslimanski aktivisti. Ovaj trend je popularan na društvenim mrežama, posebno na instagramu, gdje najviše figuriraju „Punk Hijrah“ i „Pemuda Hijra“ koje je inicirao mladi aktivista Hanan Attaki čiji instagram ima skoro sedam miliona pratilaca.
Izborni štab opozicionog predsjedničkog kandidata Prabowoa procijenio je nakon temeljitog istraživanja da oko 50% omladine nije zainteresirano za izlazak na izbore. Stoga je moguće pretpostaviti da Prabowo želi iskoristiti ovaj novi islamski trend za pridobijanje glasova muslimanske omladine koja sve više pokazuje interes za konzervativnim islamom, iako na specifičan način.
Probowo kao bivši general smatra se tipičnim izdankom tradicionalne indonežanske elite i relativno je bogat čovjek. Probowo je lider desno orijentirane nacionalističke Partije pokreta velike Indonezije (Gerindra). Nakon pada Suhartovog režima general Probowo, kojeg i danas prate (nedokazane) optužbe za povrede ljudskih prava, proveo je desetak godina u Jordanu gdje je uživao dobrodošlicu i osobno prijateljstvo sa jordanskim kraljem Abdullahom, s kojim je zajedno studirao na visokim vojnim školama. Prabowo se u Indoneziju vratio 2009. godine.

Iako se u kontekstu Indonezije ne može govoriti o klasičnoj zapadnoj podjeli na ljevicu i desnicu, moglo bi se kazati da je predsjednik Jokowi na prošlim izborima pobijedio na platformi izgradnje snažnog nacionalnog karaktera Indonezije, programu ekonomskog razvoja, borbi protiv korupcije, suzbijanju militantnog ekstremizma i netolerancije. Ocjene proteklog Jokowijevog mandata nisu pozitivne iako je njegova administracija posvetila veliku pažnju velikim razvojnim infrastrukturnim projektima, preraspodjeli nacionalnih resursa i suzbijanju siromaštva. Liberalni kritičari koji su od Jokowija očekivali više prigovaraju mu da je podložan kompromisu sa korumpiranim političarima i da popušta pred netolerantnim vjerskim liderima. Osim toga, kritiziraju ga jer se okružio bivšim generalima koji po prirodi ne pridaju veliki značaj demokratskim principima. Zapadni kritičari dalje tvrde da su za vrijeme proteklog Jokowijevog mandata vladavina zakona, stanje ljudskih prava i zaštita manjina znatno pogoršani u odnosu na prethodni period. Jokowijev mandat karakterizira, prema ocjeni kritičara, endemični porast identitetske prije svega vjerski-utemeljene politike koja je postala inherentna političkom sistemu.
Dušebrižnički karakter zapadnih liberalnih kritičara ne treba nekritički prihvatiti jer oni ne pokazuju ni približno isti odnos kada su u pitanju propusti zapadnih vlada i zemalja u kojim zadnjih nekoliko godina preovladavaju neofašizam, islamofobija, antisemitizam i kršenje ljudskih prava autohtonih naroda, migranata i manjina, čija su društva takođe podložna korupciji i čije vlade učestvuju u osvajačkim, neoimperijalnim i destruktivnim ratovima koje opravdavaju „borbom protiv terorizma“ a čija su najveća žrtva muslimanski narodi, čije nacionalno blago se otima, a njih se raseljava po svijetu. Stoga, neke od pomenutih kritika treba uzeti sa dozom opreza jer predstavljaju tipični primjer zapadnog liberalnog impulsa pri čemu se isti aršini ne primjenjuju kod kuće.
Izborna komisija Indonezije navodi da će čak 40% glasača na narednim izborima činiti mladi između 17 i 35 godina koji čine 80 miliona glasača. Stoga je strategija oba predsjednička kandidata fokusirana na pridobijanje najmlađih birača. Prema većini anketa Jokowi ima solidnu prednost u odnosu na svog rivala Prabowoa. Obojica kandidata veliku pažnju posvetili su značaju društvenih mreža, facebook, instagram, youtube, vlogerima i dr. što pokazuju njihovi izborni muzički video klipovi snimljeni sa ciljem da se dopadnu najmlađim glasačima koje pokušavaju privući da glasaju obzirom na veliki procenat nezainteresiranosti mladih za politiku koju smatraju prljavim poslom i dosadnim zanimanjem. U Indoneziji djeluje oko 40 grupa koje vrše kampanju protiv glasanja. Stepen izlaznosti na prošlim izborima 2014. godine bila je oko 69%.
Uloga društvenih mreža, smatraju istraživači sa Instituta za Jugoistočnu Aziju Univerziteta u Melbourneu, može biti presudna u odluci birača za kojeg kandidata će glasati. Indonezija ima četvrti najveći broj korisnika Facebooka na svijetu. Broj korisnika drugih platformi kao što su WhatsApp i instagram takođe je veliki. U tom kontekstu primjetan je i veliki stupanj zloupotrebe društvenih mreža, širenja lažnih vijesti i dezinformacija u izbornoj kampanji. Zbog tih zloupotreba bilo je više slučajeva sudskih presuda od kojih su neke rezultirale i zatvorskim kaznama.
Oba predsjednička kandidata glasačima su dobro poznata jer su se suočili i 2014. godine. Ni na ovim izborima nema velikih iznenađenja u smislu ideološke platforme kandidata. Ono, pak, što je ovoga puta intenzivnije izraženo je naglašena borba za naklonost najmlađe populacije, ali što je još značajnije, izbornu utrku karakterizira ozbiljna borba za kontrolu islamskog diskursa. Islam je ovoga puta daleko ozbiljnija tema i zauzima prominentno mjesto u izbornoj kampanji. Ulogu i značaj islama u politici i društvu Indonezije oba kandidata ozbiljno su shvatili i adresirali svaki na svoj specifičan način.
Stoga ćemo u narednim redovima pokušati objasniti kako i na koji način korištenje islamskog diskursa doprinosi značaju, kompleksnosti i polarizaciji izborne kampanje. Niti jedan predsjednički kandidat nema poseban islamski pedigre. Obojica su sekularisti i populisti, iako to izražavaju na drugačiji način. Jokowi se smatra indonežanskim Obamom, zbog skromnog socio-ekonomskog bekgraunda, blage persone i jednostavnosti. Što se tiče odnosa kandidata prema ulozi islama u društvu, Jokowi kojeg je nominirala PDIP, politička partija sa pluralističkom tradicijom izrazito sekularne orijentacije, se naslanja na tradicionalni pluralistički islam umjerene interpretacije koju protežira najveća pučka islamska organizacija na svijetu, Nahdlatul Ulama – NU. Nekadašnji lider NU-a Abdurrahman Wahid kratko vrijeme bio je predsjednik Indonezije, nakon pada Suhartovog režima i tranzicije ka demokraciji koju je predvodio tadašnji predsjednik Bahrudin Jusuf Habibi.

Za vrijeme Habibijevog kratkog tranzicijskog mandata došlo je do održavanja kontroverznog referendum za nezavisnost Istočnog Timora. Timor Leste je nekadašnja portugalska kolonija koju je Suhartov režim 1975. godine anektirao na nagovor američke administracije a pod izgovorom da je time spriječio pad Istočnog Timora pod komunističku vlast. Stanovnici Istočnog Timora većinom su katolici. Borbu za nezavisnost u tom periodu predvodio je marksistički orijentirani front (Fretlin). Washington se bojao da bi, ako Fretlin dođe na vlast u Diliju, to u ondašnjim hladnoratovskim odnosima moglo značiti stvaranje “nove Kube” u jugoistočnoj Aziji, što je za SAD u to vrijeme bilo neprihvatljivo. Deceniju ranije Washington je na isti način orkestrirao rušenje Sukarnove vlasti, rukovođen istim kalkulacijama, nakon čega je instaliran Suhartov autokratski režim koji se održao pune 32 godine, a koji je imao podršku SAD-a. Indonezija je kao umjerena muslimanska zemlja, poput Jugoslavije (SFRJ) koja je takođe bila lider nesvrstanog pokreta, poslužila kao brana protiv prodora komunizma sa sjevera, od Rusije ili pak Kine. Islam je u tom konekstu odigrao značajnu utilitarno-instrumentalnu antikomunističku ulogu. Indonezija je od siromašne socijalističke postkolonijalne države postala jedna od najortodoksnijih proameričkih kapitalističkih zemalja jugoistočne Azije, koja je prihvatila velike strane investicije i uvela neoliberalni kapitalizam. Ovaj politički pristup iako je omogućio ekonomski razvoj zemlje proizveo je i velike socijalne razlike karakteristične za neke zemalje Južne Amerike poput Argentine i Čilea.
Islam je u period od 32 godine Suhartove diktature bio pod strogom kontrolom države i vojske a broj političkih partija u zemlji bio je reduciran na samo tri dozvoljene partije: Suhartovu partiju funkcionalnih grupa (Golkar), Ujedinjenu islamsku partiju razvoja (PPP) koja se zbog karaketrističnog loga naziva i “Partijom Kabe”. U njoj su bile utopljene sve tadašnje postojeće islamske političke opcije koje je na taj način Suhartov režim lakše kontrolirao, te Demokratsku partiju razvoja (PDiP).

Borba za kontrolu islamskog diskursa i uloga potpredsjedničkih kandidata
Pozicija potpredsjednika Indonezije po ustavu ne omogućuje široke ovlasti u kreiranju strategije razvoja i politike te je ona više simboličkog značenja. Ipak, ovoga puta, iako simbolična, kandidatura njenih podpredsjedničkih kandidata postala je predmetom disproporcijalnog značaja i interesa. Zbog toga su se oko izbora kandidata za potpredsjednika lomila koplja i vodile velike i ozbiljne bitke iza zatvorenih vrata u štabovima političkih partija, unutar najvećih islamskih organizacija, pa čak i među generalima. Aktuelni predsjednik Jokowi za potpredsjedničkog kandidata, nakon iscrpljujućeg pregovaranja, odabrao je najeminentnijeg i najuticajnijeg konzervativnog islamskog učenjaka Ma’rufa Amina, islamskog učenjaka konzervativne tradicionalističke orijentacije iz reda najveće nezavisne islamske organizacije Nahdlatul Ulema, koja broji preko 50 miliona članova širom Indonezije.
Jokowi je to učinio nerado i na nagovor partijskih šefova PDiP-a koji su smatrali da je, obzirom na kritike Jokowija da nije dovoljno predan musliman, potrebno povećati njegov islamski kredibilitet i imidž u očima javnosti. Da bi to postigao, izborni Jokowijev štab odabrao je upravo Ma’rufa Amina koji u islamskim krugovima Indonezije važi kao etablirani islamski lider, visoki dužnosnik Nahdlatul Ulema-a, ali i predsjedavajući Vijeća za Fetve Indonezije – Majlis Ulama Indonesia (MUI), kvazidržavne institucije koja ima presudnu ulogu u arbitriranju po svim pitanjima od značaja za islam u Indoneziji. Uloga MUI-a bliža je ulozi Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nego ulozi turskog Diyaneta, naravno u specifičnom kontekstu Indonezije.
Ma’ruf je islamski učenjak sa ozbiljnim pedigreom alima islamskog administratora sa velikim iskustvom političkog aktiviste i parlamentarca koji je djelovao u oba sistema, ranije u okviru PPP-a a nakon Suhartovog poretka kao parlamentarac Narodne renesansne partije (PKB). Obzirom na kritike kako konzervativnih tako i modernističkih, ali i radikalnih islamskih grupa koje predsjednika Jokowija kritiziraju ne samo da nije “pravi musliman” već da je čak antiislamski orijentiran što zbog njegovog sekularnog uvjerenja i relaksirajućeg odnosa prema islamu ali još više jer ga smatraju da je bio preoštar prema islamskoj ulemi. Jokowijev izbor Ma’rufa za podpredsjednika stoga se čini izvrsnim političkim potezom koji je došao kao najbolji praktični odgovor na kritike islamista.
Jokowi je na izborima 2014. godine pobijedio Prabowoa sa malom prednošću a njegova izborna platforma bila je zasnovana na borbi protiv ekstremizma i netolerancije, jačanju ekonomije najviše uvođenjem efikasnije pomorske strategije koja bi omogućila bolju povezanost različitih dijelova indonežanskog arhipelaga kroz izgradnju velikih infrastrukturnih projekata kao što je moderna luka u Makassaru na otoku Sulawesi na istoku Indonezije. Bez obzira na određeni uspjeh istok Indonezije i dalje ostaje disproporcijalno nerazvijen i siromašan, sa izuzetkom otoka Bali, koji najviše profitira zahvaljujući prihodima od globalnog turizma.

Prominenta uloga islama u izbornoj kampanji
Dok su ekonomija i razvoj bile ključne teme prošlih izbora, na ovim izborima 17. aprila 2019. godine islam i odanost političkih lidera islamu je, čini se, prominentna karakteristika. Obojica kandidata posebnu pažnju posvetili su strategiji kojom glasače žele uvjeriti da je njihova opredijeljenost na polju zaštite islamskih vrijednosti iskrena i beskompromisna. Međutim, predsjednički kandidati inkliniraju dvjema različitim i suprotstavljenim islamskim opcijama. Zbog velikog broja muslimana i različitih islamskih političkih opcija nemoguće je u analitičkom smislu simplificirati islamski diskurs, i u kratkoj analizi objasniti sve njegove karakteristike i protagoniste. Ipak, pokušat ćemo predstaviti islamske opcije koje podržavaju predsjednika Jokowija i kojima on inklinira s jedne, kao i one koje se zalažu za izbor opozicionog kandidata Prabowoa, s druge strane.
Indonezija je, iako većinska muslimanska zemlja, po ustavu definirana kao sekularna republika bazirana na pet principa poznatih kao (Pancasila). Jedan od tih principa je “vjera u Boga” što automatski ateizam čini neprihvatljivom ideologijom. U Indoneziji takođe živi više od 20 miliona kršćana, te veliki broj pripadnika hinduističke tradicije i budizma. Kada je riječ o islamu u Indoneziji tradicionalno postoje dva velika društvena islamska pokreta i opcije koji zajedno broje skoro stotinu miliona članova i simpatizera. Prvi je konzervativna i tradicionalistički orijentirana Nahdlatul Ulema (NU). Drugi je Muhamadiya, modernistički islamski pokret. NU je pretežno rasprostranjen u ruralnim područjima otoka Jawa i karakteriziraju ga tradicionalni islam koji protežira sufijsku tradiciju i narodna vjerovanja pučkog islama, dok Muhamadiya pretežno okuplja urbane, obrazovanije muslimanske kadrove, doktore, profesore, inžinjere i dr. Nakon pada Suhartovog režima 1998. godine obje ove organizacije koje su do tada bile izvan politike, osnivaju svoje političke partije i počinju parlamentarno djelovati. NU je osnovala Partiju nacionalnog buđenja (PKB), a Muhamadiya je osnovala Partiju narodnog povjerenja (PAN). Prvi lider PKB-a bio je Abdurrahman Wahid, bivši predsjednik Indonezije, a prvi lider PAN-a postaje Amien Rais, jedan od najprominentnijih aktivista reformskog islamskog pokreta Indonezije koji je obavljao funkciju predsjednika prvog parlamenta demokratske Indonezije nakon pada Suhartove diktature (MPR).
Rais je islamski učenjak modernističke orijentacije koji je doktorat stekao na univerzitetu u Čikagu gdje je bio student poznatog pakistanskog modernističkog islamskog učenjaka Fazlur Rahmana. Muhamadiya je bazirana na revivalističkoj modernističkoj reformskoj školi selefističkog islama koja je nastala na idejama islamskih reformatora Džemaludina Afganija, Muhameda Abduhua i Rešida Ridaa. Ovaj modernistički pravac islamskog revivalizma ne treba poistovjetiti sa selefističkim pravcem koji protežira Saudijska Arabija a koji se takođe označava kao Vehabizam.
Pored sekularnih partija PDiP i Golkar, predsjednika Jokowija i Amina Ma’rufa od islamskih partija podržavaju tradicionalistički orijentirani PKB i Nahdlatul Ulema, čiji članovi predstavljaju njeno glavno uporište i Islamska partija razvoja (PPP). Opozicione kandidate Prabowoa Unoa podržavaju dvije modernističke islamske političke partije (PAN) i Partija pravde i prosperiteta (PKS). Kandidat za potpredsjednika iz reda opozicije je Sandiago Salahuddin Uno, uspješni poduzetnik i bivši zamjenik guvernera Džakarte. Njegovom kandidaturom opozicija želi privući mlađe birače koji su do sada inklinirali aktuelnom Jokowiju. Opozicione kandidate pored Prabowoove Gerindra partije podržava i Demokratska partija koju je osnovao bivši predsjednik Susilo Bambang Yudhoyono (SBY), te manja Radnička partija (BP) koju je osnovao Hutomo Mandala Putra, poznatiji kao Tommy Suharto, mlađi sin bivšeg diktatora Suharta. Islamski modernisti i niz manjih radikalnijih islamističkih opcija, kako tradicionalističkih tako i onih selefističke orijentacije, stali su na stranu opozicionih kandidata i izborne liste (Probowo-Sandi), dok je masovno uporište tradicionalista podržalo listu (Jokowi-Ma’ruf). Islam figurira kao centralno pitanje oko kojeg će se lomiti koplja na izborima 17. aprila. Kompleksnost i kontradiktornost politike i islama u Indoneziji simbolizira činjenica da dvije najznačajnije islamističko-modernističke političke opcije PAN i PKS koje su odigrale ključnu ulogu u rušenju autokratskog Suhartovog režima, danas podržavaju predsjedničkog kandidata koji predstavlja simbol tog istog režima protiv kojeg su se ove islamističke snage borile prije dvije decenije. Zanimljivo je da su se ove dvije islamske reformske partije utemeljene na modernističkom učenju islamskih reformatora udružile sa konzervativnim tradicionalističkim opcijama kao što je Front za zaštitu islama i nekolicini selefističkih opcija koje inspiraciju crpe iz opozicionih islamskih pokreta Sahwa u Saudijskoj Arabiji.

Društvena polarizacija i islamski diskurs u političkoj borbi za vlast
Proteklih nekoliko godina u Indoneziji je došlo do ozbiljne polarizacije glede interpretacije islama i percepcija o tome koliki uticaj bi islam trebao imati u politici. Polarizacija islama posebno je izbila u prvi plan za vrijeme izbora za guvernera Džakarte 2016. godine. Naime, nakon izbora za predsjednika republike 2014. godine, Jokowijev zamjenik, Basuki Tjahaja Purnama, poznatiji kao Ahok, postao je guverner. Ahok, iako vrstan administrator i borac protiv korupcije i neefikasnosti sistema uprave, nije bio musliman već kršćanin kineskog porijekla. Islamski pokreti nisu mogli prihvatiti činjenicu da najvećim gradom Indonezije čija su većina stanovnika muslimani, upravlja nemusliman. Nakon isteka mandata, Ahok se ponovo kandidirao za guvernera. Radikalni ali i konzervativni islamski pokreti podjednako su pokrenuli do tada najveću kampanju protiv Ahoka, mobiliziravši preko 750 hiljada ljudi na ulicama Džakarte u tri navrata. Bila je to najveća mobilizacija muslimanskih masa u modernoj povijesti Indonezije. Zahvaljujući podršci širokog spektra islamskih organizacija, kako onih ortodoksnih tako i radikalnih i selefističkih, pobijedio je muslimanski kandidat za guvernera, Anies Baswedan, bivši ministar obrazovanja. Stvari se nisu završile samo porazom kršćanskog guvernera Ahoka i njegovom marginalizacijom. Štaviše, pod pritiskom islamskog javnog mnijenja Ahok je optužen za blasfemiju i vrijeđanje islama jer se usudio referirati na Kur’an čime je pokušao dokazati da on kao nemusliman nema vjerske zapreke da bude administrator većinskog muslimanskog grada. Ahok je na kraju osuđen na dvije godine zatvora zbog blasfemije i vrijeđanja islama. Ključnu ulogu u ovoj sudskoj presudi odigrao je Ma’ruf Amin, sadašnji Jokowijev kandidat za potpredsjednika Indonezije. Aminovo svjedočenje u svojstvu predsjedavajućeg Vijeća za fetve, najviše islamske institucije Indonezije (Medžlis Ulema Indonesia – MUI), bilo je presudno i pomoglo je da Ahok bude osuđen na zatvorsku kaznu.
Ovdje primjećujemo još jedan paradoks islama u Indoneziji. Tradicionalistički orijentirani ugledni alim, vjerski učenjak, i dužnosnik najviše instance administracije islama u Indoneziji stao je u zaštitu islama posvjedočivši protiv predsjednikovog prijatelja, nekadašnjeg zamjenika na mjestu guvernera, pod pritiskom islamskih zahtjeva koje su iznudile mobilizirane muslimanske mase. Predsjednik Jokowi je Ma’rufa nominirao za svog potpredsjednika upravo iz razloga da dokaže svoju opredijeljenost za islam i zaštitu islamskih vrijednosti, kako bi na taj način pridobio muslimanske glasače. Nominacija Ma’rufa smatra se zapravo iznuđenim makijavelističkim potezom predsjednika Jokowija, iako je on kao kandidata preferirao bivšeg sudiju Ustavnog suda Indonezije. Ali, zbog velikog značaja islamskog diskursa u politici Indonezije, kandidatura najpoznatijeg islamskog učenjaka i najvišeg dužnosnika islamske administracije za potpredsjednika govori o tome da se u demokratskoj Indoneziji politika ne može odvojiti od islama bez većih posljedica. Iako zvanično sekularna, Indonezija je ipak muslimanska zemlja, a uloga islama u društvu, ekonomiji i politici danas postala je nezaobilazna.
Zbog skromnog socioekonomskog statusa predsjednika Jokowija i činjenice da njegovu Demokratsku partiju razvoja – PDiP, politički protivnici poistovjećuju sa ljevičarskim diskursom, pokušavajući Jokowija optužiti za sklonost ka komunizmu a zbog njegove opredjeljenosti za zaštitu pluralizma i manjina i za navodno anti-islamsko djelovanje. Međutim, svoj islamski kredibilitet Jokowi je potvrdio odabirom islamskog učenjaka i visokog dužnosnika islamske administracije MUI, Ma’rufa Amina za potpredsjedničkog kandidata.
Mobilizacijsku moć islama u politici Indonezije uvidio je i nekadašnji general Prabowo Subianto. Probowo, pripadnik elitnog sloja bivšeg autokratskog režima danas uživa pedigre ozbiljnog nacionaliste a u zadnje vrijeme i simpatizera islamista, On uživa podršku islamista iako ne dolazi iz tog milijea. Štaviše, spočitava mu se uloga u gušenju secesionističkog islamskog pokreta za autonomiju pokrajine Aceh na sjeveru Sumatre, u vrijeme kad je ovaj bivši Suhartov general i zet bio zapovjednik elitnih specijalnih jedinica Vojske Indonezije, ali i drugi slučajevi kršenja ljudskih prava, poput navodnih naredbi za kidnapovanje studentskih aktivista ili pak naredbe po kojim su ubijani civili u Istočnom Timoru. Da ove optužbe nemaju uticaja na raspoloženje islamista svjedoči podrška koju je Prabowou pružio Amin Rais, lider reformskog pokreta i najistaknutija ličnost, rekli bismo čak, sinonim reformske borbe za demokratizaciju Indonezije čija Partija narodnog povjerenja PAN podržava kandidataru Prabowoa za predsjednika. Stvari su se od tada očigledno dramatično promijenile. Ovdje dolaze do izražaja paradoksi kompleksnosti i fluidnost indonezijskog islama i uloge islamskog diskursa u političkoj borbi za vlast.
Dovitljivi Jokowi u zadnje vrijeme obilazi medrese širom Indonezije a ponekad se može vidjeti i kako predvodi molitvu (salat) u svojstvu imama, što naravno izaziva divljenje kod običnog muslimanskog svijeta. Iako neki kritičari to ocjenjuju „instrumentalizacijom“ islama, percepcija glasača o odnosu kandidata prema islamu smatra se legitimnom i prihvatljivom, čak i poželjnom.
Nedostatak islamističkog pedigrea kod Prabowoa nije bila smetnja da ga islamisti prihvate kao svoga kandidata, kako selefističke grupe tako i modernističke islamske reformske partije PAN i PKS, koje su podržale njegovu kandidaturu. Razlog zbog kojeg islamisti podržavaju Prabowoa je njegova izražena spremnost da prihvati značajne zahtjeve islamista kada je riječ o islamizaciji Indonezije. Administracija predsjednika Jokowija zabranila je radikalnu panislamističku partiju Hizbu Tahrir, malu ali elokventnu partiju koja se zalagala za formiranje islamskog kalifata (Khilafat). Radikalnije grupe islamista ovaj potez Jokowijeve administracije ocijenile su antiislamskim činom. Drugi prigovor ultrakonzervativnih ali i radikalnih islamista aktuelnom predsjedniku Jokowiju je njegov navodni progon lidera popularnog islamskog fronta za odbranu islama (Front Pembela Islam – FPI). Lideru ovog konzervativnog islamskog pokreta Riziequ Shihabu napakovane su razne optužbe. Kako bi izbjegao kaznu Shihab je napustio Indoneziju i nalazi se u Saudijskoj Arabiji. Prabowo je islamistima dao garancije ne samo da će omogućiti povratak Shihaba u Indoneziju ako 17. aprila bude izabran za predsjednika republike, već će po njega poslati svoj osobni avion. Izborene ankete pokazuju da Prabowo vjerovatno neće biti izabran za predsjednika, unatoč podršci islamista.
Normativnu islamizaciju zagovaraju ne samo radikalni islamisti već i tradicionalisti i islamski modernisti. Tokom protekle dvije decenije demokracije u Indoneziji došlo je do emancipacije različitih islamskih opcija i njihove značajne uloge u društvu i politici. Zahtjevi za islamizacijom kreću se od uvođenja nekih aspekata šerijatskog prava na regionalnim nivoima, kampanja za smanjenje dozvoljene legalne dobi u sklapanju šerijatskih brakova, zabrani prodaje alkohola, pa sve do poziva da državni službenici nose islamske odore i sl. Da muslimani Indonezije islam shvataju ozbiljno svjedoči i slučaj zatvorske kazne izrečene bivšem kršćanskom guverneru Džakarte za blasfemiju islama, u čiju odbranu nije stao čak ni njegov prijatelj, predsjednik Jokowi, bojeći se da ne izazove negativne reakcije muslimana. Koliko je islam politički osjetljivo pitanje u Indoneziji svjedoči i presuda za blasfemiju u Medanu na Sumatri gdje je jednoj osobi presuđeno za blasfemiju koja je prigovarala da je poziv na namaz (ezan) bio preglasan. Koliko su političari postali osjetljivi na rastuću moć i uticaj islama govori i činjenica da je predsjednik Jokowi planirao iz zatvora prijevremeno osloboditi Abu Bakara Bashira, lidera ekstremističkog pokreta Jama'a Islamiya koji izdržava zatvorsku kaznu za organiziranje terorističkog napada na noćne klubove u Baliju. Bashir nije pušten na slobudu jer nije želio prihvatiti sekularni princip Indonezije (Panca Sila).

Šiitska muslimanska zajednice u Indoneziji i njeno političko djelovanje
Budući je Indonezija većinska muslimanska sunitska zemlja odnos većine prema šiitskoj manjinskoj zajednici indikativan je u smislu da ukazuje na porast među muslimanskog sektaštva. Broj šiita u Indoneziji procjenjuje se na million do dva miliona. Njihovi protivnici selefisti ovaj broj preuveličavaju čak i do pet miliona. Time žele ukazati na navodnu opasnost od šiitskog prozelitizma i militantizma. Antagonistički odnos prema šiitskim muslimanima ne pokazuju samo konzervativni selefisti već i tradicionalisti. Ogranak Vijeća za fetve Indonezije (MUI) u provinciji Istočna Jawa, 2012. godine izdao je fetvu kojom je muslimane šiite proglasio “devijantnom” sektom islama. Te godine šiitski stanovnici grada Sampang protjerani su iz svojih kuća, a protiv njihovog vođe Tadžul Muluka podignuta je optužnica za blasfemiju, nakon čega je Muluk osuđen na dvije godine zatvorske kazne. 2014. godine tvrdokorne islamističke grupe formirale su Nacionalnu antišiitsku alijansu (ANNAS). Guverner grada Bogor u provinciji Zapadna Jawa, Bima Arya, nedavno je zabranio javnu manifestaciju obilježavanja Ašure koju šiitski muslimani posebno prakticiraju. Bivši ministar za vjerska pitanja Indonezije Suryadharma Ali svojevremeno je izjavio da bi za pripadnike šiitske zajednice, radi njihove sigurnosti, bilo najbolje da prihvate sunitsko učenje. Državni ministar odgovoran za zaštitu ustavnog prava slobode ispovjedanja vjereu Indoneziji, šiitski mezheb nazvao je heretičkom sektom.

Budući da su ugrožena manjinska zajednica, iako u Indoneziji Šiizam datira još od dolaska islama, šiiti su organizirani u dvije najznačajnije organizacije i imaju izuzetno konstruktivnu suradnju sa drugim manjinskim zajednicama i pluralistički opredjeljenim organizacijama civilnog društva u Indoneziji. Jalaludin Rahmat, jedan od najuglednijih predvodinika šiitske zajednice u Indoneziji, politikolog koji je nekoć studirao na Australijskom nacionalnom univerzitetu u Canberri (ANU), izabran je u parlament Indonezije (MPR) i to na listi Jokowijeve PDiP partije. Rahmat, koji predvodi šiitsku organizaciju Ikatan Jamaah Ahlulbait Indonesia (IABI) ugledni je islamski intelektualac koji se ranije afirmirao u modernističko-reformskoj islamskoj organizaciji Muhamadiya koju su u to vrijeme predvodili najeminentniji islamski reformisti Amin Rais i Mohamad Shyafi Ma’rif, obojica biši studenti profesora Fazlur Rahmana na Univerzitetu u Chicagu.
Ahmad Hidayat, lider druge šiitske organizacije Ablulbait Indonesia (ABI) navodi da animozitet i netolerancija prema šiitskim muslimanima nikad nisu bili veći nego je to danas slučaj. Prezir prema šiitima postojao je tokom osamdesetih i devedesetih godina, posebno nakon islamske revolucije u Iranu. U to vrijeme, smatra Hidayat, Suhartov autokratski režim, vjerovatno u dogovoru s Amerikancima i Saudijcima tražio je od Indonezijskog vijeća za fetve (MUI) da donese fetvu kojom će javnosti ukazati na navodnu opasnost od mogućnosti izbijanja islamske revolucije u Indoneziji, koju bi mogli potaknuti šiitski aktivisti uz podršku Irana. Aktivisti šiitske zajednice pak, odbacuju svaku mogućnost nezakonitog političkog djelovanja njihove zajednice, navodeći primjer da revolucija nije uopće na pameti liderima njihove zajednice i da je ona ahistorični fenomen u kontekstu indonezijskog društva. Šiiti Indonezije odbacuju svaku vrstu nasilja i poštuju ustav republike.
Hidayat navodi primjer Libana gdje politički pokret Hizbullah ima veliku snagu i mogao bi u svakom momentu preuzeti kontrolu nad čitavom državom i njenim političkim procesima. Hizbullah to nikada nije uradio jer je, kako kaže, odan principima političkog pluralizma i konsenzualnog političkog djelovanja sa drugim muslimanskim, ali i kršćanskim skupinama. Drugi primjer je većinski šiitski Irak. Ova zemlja takođe nije primijenila model islamske revolucije, već je odabrala vlastiti autohtoni i demokratski sistem,obzirom da poštuje principe pluralnog društva u kojem se ne mogu primijeniti isti aršini kao što je to bio slučaj u Islamskoj republici Iran, gdje je Islamska revolucija izvedena u potpuno drugačijem historijskom i političkom kontekstu. Neki analitičari vjeruju da antišiitsku kampanju koju u Indoneziji vode neke selefističke i tradicionalističke muslimanske organizacije koje su u tu svrhu osnovale i formalne organizacije, podupiru i finansiraju neki izvori iz Saudijske Arabije i Katara. Zbog toga pripadnici šiitske zajednice podržavaju one političke opcije u Indoneziji za koje vjeruju da su iskreno opredjeljene ka zaštiti pluralizma i tolerancije spram manjinskim zajednicama. Stoga je šiitski intelektualac i aktuelni parlamentarac Jalaluddin Rahmat protagonista aktuelne PDiP opcije koju smatra tolerantnijom prema manjinama.

Koalicija 212 i geneza podrške konzervativnih islamista Prabowou Subiantu
Islamska politička agenda koju zagovara kandidat za predsjednika Indonezije Prabowo Subianto datira od 2016. godine, kada je koalicija konzervativnih islamističkih pokreta uspjela mobilizirati milione muslimana čiji je aktivizam srušio nemuslimanskog guvernera. Institut za političku analizu konflikta u Džakarti (IPAC) proizveo je detaljan izvještaj o pomenutoj islamističkoj koaliciji, njenim ciljevima i ulozi u političkoj borbi. Nakon što je Islamsko vijeće za fetve Indonezije (MUI), izdalo fetvu koja je guvernerove izjave ocjenila blasfemičnim, na bazi pomenute fetve (Fetve MUI-a nemaju zakonski pravni već isključivo savjetodavni karakter), 2. decembra, 2016. godine osnovan je Nacionalni pokret za odbranu Fetve.
Ovaj pokret čini više islamskih organizacija okupljenih u snažnu interesnu koaliciju. Najveći uticaj ima selefističko-modernistički pokret koji predvodi Bachtiar Nasir, generalni sekretar intelektualnog udruženja mlade islamske uleme Indonezije (MIUMI), predsjednik saudijskih alumnista u Indoneziji i alumnista Islamskog Univerziteta u Medini koji je takođe ranije bio član Centralnog odbora Vijeća za fetve uleme Indonezije (MUI). Bachtiara neki optužuju za rasizam zbog njegovih kritika na račun bogate kineske manjine, čije pripadnike optužuje za nepovoljan socioekonomski položaj muslimana. Pored tog, Bachtiar je kritikovao i veliki stepen investicija koje dolaze iz Kine za koje vjeruje da nisu dobre za Indoneziju, na koje se oslanjao aktuelni predsjednik Jokowi kako bi unaprijedio infrastrukturu zemlje. Prabowo je takođe kritizirao Jokowija zbog bliskosti sa Kinom upozoravajući ga da bi Kina mogla progutati Indoneziju i učiniti je vazalom Kine, optuživši Jokowija da je sudbinu Indonezije predao u ruke Narodne republike Kine. Ove stvari ne treba posmatrati vankontekstualno, i gubiti iz vida globalne geopolitičke odnose snaga velikih sila.
Stoga je korisno napomenuti da se globalni geopolitički interesi američke administracije podudaraju sa zahtjevima tvrdih konzervativnih islamista u Indoneziji tako da nije nelogično pretpostaviti da konzervativne islamske grupe uživaju određeni nivo suptilne podrške Amerikanaca koji vjerovatno imaju određeni dogovor sa Saudijskom Arabijom koji ima za cilj osnažiti konzervativne islamske snage kao buduće saveznike u obračunu s Kinom. Ovaj proces ima dugoročnu perspektivu. Čak i ako ne bude ostvaren na ovim izborima na sljedećim će imati veće šanse.
Slijedi Front za zaštitu islama (FPI) koji predvodi Rizieq Shihab a zatim zabranjeni Hizbut Tahrir Indonesia (HTI). Wahdah Islamiyah,koju predvodi Zaitun Rasmin, koja najvece uporište ima u Makassaru na otoku Sulawesi takođe je dio konzervativne koalicije koja podržava Prabowoa. Njihovu agendu dijeli i Forum muslimana Indonezije (FUI) kojim rukovodi Muhammad al-Khaththath, te nekolicina manjih konzervativnih islamskih udruženja. Karakteristično je da su pragmatični interesi tradicionalistički orijentiranog Fronta za zaštitu islama (FPI) i mreže selefističkih organizacija,koje u teološkom i strateškom pogledu nemaju puno zajedničkog, konvergirali na pragmatsko-taktičkoj razini te su zajedno podržali Prabowoovu kandidaturu.
Ova islamistička koalicija danas pružas nažnu podršku, i praktično osigurava islamski legitimitet predsjedničkom kandidatu Prabowou. Pomenuti konzervativni islamski front zahtjeva temeljitiju islamizaciju Indonezije, ali ne insistira na formalnom proglašenju “islamske države” ili pak uvođenju šerijatskog prava kao državnog zakona. Islamsku transformaciju Indonezije nastoje postići aktivizmom nadajući se da će ako bude izabran za predsjednika, Prabowo morati udovoljiti njihovim zahtjevima. Pritom odbacuju upotrebu nasilnih metoda, isključivo se oslanjajući na edukativne metode i prozelitizam (dakwah). Metodologija pomenutih grupa i oblik njihovog političkog djelovanja reminiscentna je primjerima islamizacije koji su primjenjeni u drugim muslimanskim zemljama, posebno u Maleziji, Pakistanu, Sudanu i Maroku, gdje su politički lideri model islamizacije odabrali kao oblik modernizacije društva i islamizacije državne administracije, bez da su sami ranije imali osobni pedigree islamskih učenjaka.

Bachtiar i Rasmin najpoznatiji su selefistički lideri u Indoneziji. S druge strane pak, njihovi partneri iz tradicionalističkog fronta za zaštitu islama (FPI), zalažu se za formalnu primjenu islamskog prava i ozbiljniji su u svojim islamističkim zahtjevima, budući da traže restauraciju Džakartske povelje, dokumenta koji je za vrijeme rasprava koje su vođene tokom četrdesetih godina prošlog stoljeća, pred proglašenje nezavisnosti Indonezije, u zadnji čas odbačen i nije ušao u ustav republike. Da je usvojen, Indonezija bi defacto bila proglašena islamskom državom, budući da ova povelja predviđa da muslimani Indonezije treba da žive u skladu sa principima islama. Veliki broj članova FPI-a dolazi iz reda masovne tradicionalističke islamske organizacije Nahdlatul Ulama (NU). Dok se selefističke grupe suprotstavljaju tradicionalistima, posebno obilježavanju Poslanikovog rođendana, članovi FPI-a prigrlili su ovaj simbolični islamski običaj.
Iako podjednako podržavaju Prabowoa, „Koalicija 212”, ipak nije jedinstvena. Podijeljena je po raznim osnovama, od teološko-doktrinarnih razlika, personalnih rivalstava i političko-pragmatskog odnosa glede izbora kandidata. Koheziju ove islamističke koalicije narušio je odlazak Rizieqa Shihaba, lidera FPI-a iz zemlje, koji se nalazi u Saudijskoj Arabiji. Njegovim odsustvom oslabljen je uticaj pobornika Džakartske povelje i istovremeno osnažen položaj selefista u ovoj koaliciji koji islamizaciju društva žele ostvariti tražeći veću ulogu države u sferi zaštite javnog morala. Političkog saveznika pronašli su u generalu Prabowou Subiantu.
Prabowo je u svojim govorima obećao da će vratiti čast i dignitet islamskoj ulemi čiju ulogu u borbi za postizanje nezavisnosti od Holandije je posebno pohvalio, ali da će štititi i sve druge vjerske poglavare. “Garantirat ćemo poštovanje koje ulemi pripada, štitit ćemo ih od nepravednih kriminalnih gonjenja. Nećemo dozvoliti da se ulema i drugi vjerski lideri nipodaštavaju.” Obećao je i da će unaprijediti položaj vjerskih škola i osnovati financijske institucije koje će biti isključivo fokusirane na hadždž, te da će u dogovoru sa Saudijskom Arabijom omogućiti gradnju vlastitih kapaciteta za smještaj hadžija iz Indonezije. “Islam u Indoneziji je Božiji blagoslov, ne smijemo stigmatizirati određene grupe. Ako čujete da neko glasno izgovara tekbir (Allahu akber – ‘Allah je najveći’), to nikom nije prijetnja, to je veličanje Boga. Neka i hrišćani uzvikuju Hallelujah. Biti religiozan ne znači biti ekstremista ili fanatik.“, izjavio je Prabowo, tri puta uzviknuvši tekbir. Ovakva retorika, smatraju analitičari, odgovor je predsjedniku Jokowiju na njegov izbor Ma’rufa Amina za potpredsjedničkog kandidata. Arya Fernandes, istraživač Centra za strateške i međunarodne studije u Džakarti (CSIS), smatra da je ova retorika prije svega upućena članovima tvrdokorne islamske koalicije 212 i političkim oportunistima koji su 2. decembra 2016. godine pomogli u rušenju s vlasti guvernera Basuki Tjahaja Purname (Ahoka). Praboow savez sa radikalnim islamistima je signal da bi, navode eksperti, islamistička agenda mogla predstavljati prijetnju mladoj i krhkoj indonezijskoj demokraciji ako bi Prabowo pobjedio u utrci za predsjednika Indonezije. U tom slučaju njegovi bi saveznici islamisti mogli zahtijevati implementaciju šerijatskog prava u sekularnoj republici. Alexander Raymond Arifianto, istraživač Centra za Indoneziju na S. Rajaratnam školi za međunarodne studije Tehnološkog univerziteta Nanyang u Singaporu smatra da se ovdje radi o dva moguća scenarija, prvi je Prabowo kao populistički nacionalista igra na kartu islama i da se radi samo o pretvaranju, a drugi je da će on ako pobijedi morati udovoljiti zahtjevima islamista. Potpredsjednički kandidat Sandiaga Uno je na konferenciji za štampu u Klubu stranih dopisnika i novinara u Džakarti izjavio da je Prabowo do sada bio musliman samo po imenu, na ličnoj karti, ali da on sada zaista doživljava osobnu islamsku transformaciju i da je postao pobožan, ali da obojica poštuju sve religije. Aktuelni predsjednik Jokowi u velikoj je prednosti. Prema anketama LSI agencije lista Jokowi-Amin vodi sa 53.2% dok je lista Prabowo-Uno 31.2%. Ali je više od 10% neodlučnih glasača, tako da Prabowo pokušava smanjiti razliku kultivirajući glasove radikalnijih islamista. Borba za naklonost pobožnih muslimanskih glasača očigledno je glavni dio strategija oba tima. Do koje mjere islam prominentno figurira u ovim izborima najbolje ilustrira primjer u pokrajini Aceh, jedinoj regiji Indonezije u kojoj se primjenjuje šerijatsko pravo. U ovoj pokrajini je nedavno bilo ozbiljnih poziva predsjedničkim kandidatima da nastupe u duelu učenja Kur’ana, niti jedan od kandidata nije eksplicitno pristao na ovu vrstu nadmetanja. Marsyuddin Ishak, poglavar Asocijacije islamske uleme u pokrajini tvrdi da iako “kandidati za predsjednika i njegovog zamjenika moraju imati vrhunske liderske sposobnosti, da je za njih takođe važno da njihove vođe znaju učiti i Kur'an, ako to nisu kadri to ih automatski diskvalificira a jedan od pokazatelja je sposobnost recitiranja Kur'ana.” Za Ishaka je pohvalno što Prabowo daje lijepa obećanja muslimanima, ali on smatra da je islamski kredibilitet jedino neupitan u slučaju Ma’rufa Amina. Zbog toga je Jokowijev izbor Mar’ufa Amina za svog potpredsjedničkog kandidata indikacija da će Jokowi, najvjerovatnije, osvojiti i naredni predsjednički mandat. Jokowija podržava najveća tradicionalistička islamska organizacija NU, i pripadnici drugih religija, a njegova politika smatra se inkluzivnijom i veća je garancija očuvanja pluralnog i tolerantnog indonezijskog društva.
Kako je to odlično primijetio indonežanski pisac Eka Kurniawan, iako će Jokowi najvjerovatnije osvojiti još jedan predsjednički mandat, islamisti u Indoneziji već su pobijedili, bez obzira na to ko će biti novi predsjednik, jer su islamsku agendu prihvatila obojica predsjedničkih kandidata. To najbolje govori o snazi i političkom uticaju islama u Indoneziji. Ono što se desilo u Turskoj, danas se dešava u Indoneziji. Pokušaji zapadnih zemalja da muslimanska društva udalje od islamskih vrijednosti sve su neuspješniji. Rigidni sekularizam odavno je relegiran na margine povijesti. Ono što zabrinjava je zapravo radikalizacija međumuslimanskog diskursa, polarizacija, sektaštvo i rastuća netolerancija među samim muslimanima. Ove podjele mogle bi biti instrumentalizirane kao katalizator međumuslimanskih sukoba radi proizvodnje kontroliranog haosa.

Bilješke:
 After Ahok: The Islamist Agenda in Indonesia, Institute for Policy Analysis of Conflict- IPAC, 6. April, 2018., IPAC Report No. 44
 Azis Anwar Fachrudin, Questioning Prabowo’s alliance with Islamists, New Mandala, 15.March, 2019. Online: https://www.newmandala.org/questioning-prabowos-alliance-with-islamists/
 Dewi Elvia Muthiariny, Prabowo to Pick Up Rizieq Shihab If Wins in 2019 Election, Tempo.Co, 27. February, 2019. Online: https://en.tempo.co/read/1180029/prabowo-to-pick-up-rizieq-shihab-if-wins-in-2019-election
 Edward Aspinall, Diego Fossati, Burhanuddin Muhtadi & Eve Warburton, Mapping the Indonesian political spectrum, New Mandala, 24 Apr, 2018. Online: https://www.academia.edu/36941125/Mapping_the_Indonesian_Political_Spectrum
 Endy Bayuni, Indonesia’s Shiite minority feels the heat, Foreign Policy, 7. September, 2012. Online: https://foreignpolicy.com/2012/09/07/indonesias-shiite-minority-feels-the-heat/
 Erin Cook, Jokowi’s cute political ploy has become a campaign sensation, The Interpreter, 9. April, 2019. Lowy Institute of International Policy Online:https://www.lowyinstitute.org/the-interpreter/jokowi-s-cute-political-ploy-has-become-campaign-sensation
 Kodrat Setiawan, Jokowi Bakal Resmikan Makassar New Port, Februari 2019Tempo.Co,Jumat,25Januari,2019. https://bisnis.tempo.co/read/1168696/jokowi-bakal-resmikan-makassar-new-port-februari-2019/full&view=ok
 Resty Woro Yuniar, Indonesia’s Prabowo Subianto plays to Muslim voters in a twist of faith before election, South China Morning Post, 19 Jan,2019.Online:https://www.scmp.com/weekasia/politics/article/2182742/indonesias-prabowo-subianto-plays-muslim-voters-twist-faith
 Sheith Khidhir, Minorities matter in Indonesia’s election, The Asean Post, 10 April 2019. Online: https://theaseanpost.com/article/minorities-matter-indonesias-election
 Sheith Khindir, Indonesia’s youth want more Islam, The Asean Post,7 April 2019. Online: https://theaseanpost.com/article/indonesias-youth-want-more-islam
 Understanding the 212 Movement in Indonesia, 18. April, 2018. Online: https://jakartaglobe.id/context/understanding-212-movement
 Wulan Kusuma Wardhani, Muslim and Minority: Shias' Struggle in Indonesia, 27. Une, 2016. Online: https://magdalene.co/story/muslim-and-minority-shias-struggle-in-indonesia

Zadnji put promjenjenpetak, 10 Maj 2019 13:08