Američki poraz u Afganistanu

Nakon 17 godina američkog vojnog uplitanja u Afganistan dužnosnici ove zemlje su priznali poraz. General-pukovnik John Scott Miller, zapovjednik američkih snaga u Afganistanu, u prošlosedmičnom intervjuu za TV mrežu NBC je saopćio da nije realiziran cilj o uništenju talibana. Scott Miller je također izjavio kako je stabilan mir u Afganistanu moguće uspostaviti samo putem pregovora sa Talibanima. „Ne postoji mogućnost vojne dominacije već treba prihvatiti političko rješenje. I Talibani su shvatili da nemaju mogućnost vojne prevage“, istakao je Scott Miller.
Američki poraz u Afganistanu se može tretirati iz različitih uglova. Kada se radi o finansijskom aspektu Amerika je u posljednjih 17 godina (računajući i budžet od 45,9 milijardi dolara za 2018. godinu) potrošila blizu729 milijardi dolara. Ovaj budžet uz 15 hiljada vojnika nije bio dovoljan da se poraze Talibani. U Afganistanu je stacionirano više od 14 hiljada američkih vojnika uz 6.500 vojnika iz drugih zemalja u okviru NATO snaga. No, sve to uz najmoderniju vojnu opremu nije bilo dovoljno da se poraze talibanske gerilske snage. Uz to, narušena je predodžba o američkom prestižu da se uz modernu vojno-obavještajnu tehnologiju može savladati kriza bilo gdje u svijetu, što predstavlja drugi aspekt američkog poraza. Američki poraz u Afganistanu naspram 15 hiljada talibanskih snaga veći je negoli vojni poraz ove zemlje u uspostavi mira i sigurnosti.
Afganistanska nestabilnost izaziva zabrinutost Pakistana, Tadžikistana pa čak i Uzbekistana. Uz to, ova nestabilnost može utjecati i na zapadne granice Kine te dovesti do pojave nesigurnosti i na iranskim presječnim granicama. Kontradiktorna američka politika u Afganistanu je najvažniji faktor jačanja talibana. U Afganistanu, Siriji, čak i u Iraku na tačkama gdje su stacionirane američke vojne trupe nije jasno o kakvoj se američkoj politici zapravo radi. Kontradiktornost američke politike od strane vojske, CIA-e i drugih obavještajnih službi doprinijela je američkom porazu i pogrešnoj procjeni situacije. Sa jedne strane, američke vojne snage učestvuju u koalicionim snagama protiv Talibana i DAEIŠ-a, a sa druge pružaju potporu terorističkim skupinama Al-Qaede i snagama Slobodne sirijske vojske. Štaviše, SAD pružaju potporu DAEIŠ-u u kriznim situacijama. Kao primjer može poslužiti američko prebacivanje helikopterima 4-5 hiljada pripadnika DAEIŠ-a iz Sirije u Afganistan kao i potpora uzgoju opojnih droga u Afganistanu čime je ovaj region postao najveća teroristička baza.
Kada se radi o Afganistanu Amerikanci na dva važna vanjska faktora mira i stabilnosti – Iran i Pakistan – gledaju kao na takmace i neprijatelje. Kolikogod Amerikanci bili superiorni u vojnoj tehnologiji i obavještajnim pitanjima toliko isto su nemoćni u uspostavi relacija sa afganistanskim narodom. Niti razumiju „jezik religije“, niti jezike etničkih skupina a još manje politiku i zamršene etničko-religijske relacije u Afganistanu. Oni ne poimaju povijesno-kulturne relacije Irana, Pakistana i Uzbekistana sa Afganistanom i misle da se afganistansko pitanje može riješiti oružanom silom i tehnologijom. Prema regionalnom savezniku Pakistanu Amerika ima pokroviteljski i gospodarski odnos na šta je ukazao i pakistanski premijer Imran Khan. Pošto se ne može pomiriti s činjenicom iranske superiornosti u sagledavanju i poimanju afganistanske situacije Amerika ispoljavajući neprijateljstvo prema Iranu otvara put za jačanje Talibana i, konačno, DAEIŠ-a. Sadašnje američko političko stajalište u pogledu regiona prioritet daje primjeni bilo kojeg sredstva pa tako i DAEIŠ-a kako bi se Iran izložio pritiscima a Afganistan je samo izlika koja prikriva stvarne razloge. Ali Amerikanci ne znaju da bi pretvaranjem Afganistana u vojnu bazu sučeljavanja sa Iranom samo pogoršali situaciju u ovoj zemlji te i sami bili „paralizirani“.
Za ovaj iznimno važan strateški region Trump ne zna ni za kakvu drugu strategiju osim suprotstavljanja iranskome utjecaju. Pakistanci su ovo veoma dobro uočili i tajnom potporom koju pružaju Talibanima šire sferu moći Paštuna u Afganistanu. Političko-civilizacijska usmjerenost afganistanske vlade prema Iranu predstavlja jednu geopolitičku neminovnost. Ta se neminovnost ogleda u čvrstim povijesno-kulturnim relacijama između Irana i Afganistana, dugačkom zajedničkom granicom, transportnim pravcima, zajedničkim akcijama u borbi protiv trgovaca drogom, institucionaliziranim kriminalom i terorizmom. Iran je najvažniji faktor afganistanske stabilnosti a kojeg Amerika smatra prijetnjom po ovu zemlju.
Sadašnja američka politika pregovora sa Talibanima dovest će do ponovnog učvršćivanja terorističkih skupina u Afganistanu. Američki pregovori sa raznim talibanskim skupinama u Qataru koji su od ljetos poprimili dosta ozbiljniji ton mogli bi dovesti do stabiliziranja talibanskih snaga u Afganistanu uz eventualnu američku potporu. Americi s ciljem destabiliziranja zapadnih granica Kine, Irana, bliskoistočnih zemalja i, generalno, ruskih regiona naseljenih muslimanima trebaju „poslušne“ terorističke skupine. Amerika razmišlja o destabiliziranju jugoistočne Azije a to je upravo pasivna strategija proizvođenja teritorijā sukobā i što većih tenzijā. Ono na šta Amerika računa u ovoj potpuno taktičkoj igri lišenoj bilo kakve strategije zasigurno nije stabilnost Afganistana kroz partnerstvo sa Pakistanom i Iranom.

Save