Zlatko Dizdarević

Da nije u pitanju krajnje ozbiljna priča moglo bi se uz dosta gorke šale kazati kako nesretni Bahrein baš nema sreće sa kreatorima naručivanih svjetskih “istina” što se sa faktima i realnim životom sve rjeđe susreću. Nije Bahrein jedini. Takvih domaćina naručenoj političkoj realnosti ima i po Evropi, Latinskoj Americi, sve manje u Aziji i Africi...

Michael T. Klare

Uvijek je nafta u pitanju. Dok se predsjednik Trump družio sa saudijskim prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom na samitu G-20 u Japanu, ignorirajući nedavni izvještaj UN-a o ulozi princa u ubistvu kolumniste Washington Posta Jamala Khashoggija, državni sekretar Mike Pompeo boravio je u Aziji i na Bliskom Istoku, tražeći od tamošnjih lidera da podrže „Sentinel“. Cilj tog plana je  da se zaštiti brodarstvo u Hormuškom tjesnacu i Perzijskom zaljevu. I Trump i Pompeo su insistirali da su njihovi napori vođeni zabrinutošću zbog lošeg ponašanja Irana u regionu i potrebe da se osigura sigurnost pomorske trgovine. Nijedan, međutim, nije spomenuo jednu nezgodnu troslovnu riječ - OIL – koja leži iza njihovog manevriranja oko Irana (a potaknula je i svaki drugi američki upad na Bliski istok od Drugog svjetskog rata).

Osman Softić

Svoje geopolitičke interese američki planeri kamufliraju brigom za zaštitu ljudskih prava. Američke ratove protiv slabih, sankcijama iscrpljenih i vojno inferiornih protivnika francuski naučnik Emanuel Todd nazvao je ‘teatralnim američkim mikromilitarizmom’(Todd, 2001). Nakon perioda hladnog rata američku vojnu silu uglavnom su osjetile muslimanske ili arapske zemlje čiji se režimi, zbog otpora američkoj hegemoniji, nisu uklapali u američku viziju svjetskog ili regionalnog poretka na Bliskom istoku. Protivnici koji su identificirani kao ‘osovine zla’, ‘podstrekači terorizma’, ‘trojke zla’ ili ‘otuđeni elementi’ označeni su kao prijetnja američko-centričnom svjetskom poretku. Objekti agresije uglavnom su bile zemlje koje se odupiru dominaciji američkih poslovnih korporacija koje žele kontrolirati prirodne i energetske resurse tih zemalja.

Stephen Kinzer

Da li će američka vanjska politika, koja već tako dugo klizi ka kolapsu i irelevantnosti, konačno biti revolucionarno promijenjena.  Tekst koji je o tome objavio ugledni novinarski veteran Stephen Kinzer u The Boston Globe sadrži uzbudljive vijesti sa revolucionarnim implikacijama za američku vanjsku politiku,  njenu poziciju u svijetu i ogromnu promjenu prioriteta i otklona od beskrajnih američkih ratova u svijetu i korak ka izgradnji države kod kuće – nation building. Zbog izuzetne važnosti ovog teksta, citiramo ga u cijelosti ispod ovih redaka.

John Grey

Kad Barack Obama obećava da će uništiti ISIS-ov „brend zla“ i David Cameron izjavljuje da je ISIS „zla organizacija“ koja mora biti uništena, odzvanja presuda Tonyja Blaira Sadamu Huseinu: „Ali čovjek je unikatno zlo“. Blair je to konstatovao u novembru 2002. godine, četiri mjeseca prije invazije na Irak, kada je pozvao šest stručnjaka u Downing Street da ga upoznaju sa mogućim posljedicama rata. Stručnjaci su upozorili da je Irak komplikovana zemlja, podijeljena dubokim unutarnjim neprijateljstvima, kojim Saddam dominira više od 35 godina. Uništavanje režima bi napravilo vakuum; zemlja bi mogla biti uzdrmana sunitskom pobunom te odvedena u građanski rat. Ove opasnosti su Premijera ostavile bez reakcije. Ono što je bilo važno jeste Sadamova moralna kvarnost. Podijeljeno društvo nad kojim je on vladao bilo je nevažno. Osloboditi se tiranina i njegovog režima, a snage dobra će prevladati.

Saeid Abedpour

Uvid u povijesne promjene odnosa između Irana i Saudijske Arabije u posljednje četiri decenije pokazuje da su prioritetna pitanja oko kojih su se sporile ove dvije zemlje uglavnom bila pitanje hadža, iranske potpore oslobodilačkim pokretima, palestinsko pitanje i odnosi sa Zapadom, a ostala sporna pitanja, kao nafta i OPEC su bila drugorangirana i mogla bi se smatrati žarom pridodanim na vatru već postojećih tinjajućih ideološko-vjerskih problema. Obje zemlje i Iran i Saudijska Arabija u odnosu na realne ili umišljene interese u okolnim regionima imaju nedjeljiv pristup. I upravo takav pristup održava kontinuitet sukoba i omogućava stvaranje uvijek novih izazova između dvije zemlje.

Tannas Michel, Günther Seufert

Od dolaska na vlast 2002. god., turska proislamska Partija pravde i razvoja (AKP) provodi inherentno kontradiktornu vanjsku politiku – politiku koja njeguje savez sa zapadom dok pritom istovremeno promovira “muslimanski diskurs” koji je posve antizapadni. Ovaj riskantni balansirajući akt pokazao se uspješnim sve do početka fenomena Arapsko proljeće, primjećuju Tannas Michel i Günter Seufert, ali od tog ključnog momenta tursko nepovjerenje prema zapadu se sve više produbljuje.

Lawrence Davidson

Mirovni plan predsjednika Trumpa za rješavanje palestinsko-izraelskog konflikta, ili barem ekonomski aspekt istoga, razmatran je na sastanku u Bahrainu, održanom 25. i 26. juna. Plan kojeg eufemistično nazivaju „Od mira do prosperiteta“ i „Sporazum stoljeća“ se često, mada pogrešno, poredi sa „Maršalovim planom za Palestince“. Baziran je na pretpostavci da novac, tj. nekih 50 milijardi dolara može nagovoriti Palestince na predaju – tj, da predaju svoje pravo na vlastito tlo kao i pravo povratka za 7.5 miliona Palestinaca koji su bili prisiljeni na egzil. Nakon predaje, prema planu, „ambiciozni, ostvarivi... okvir za obećavajuću budućnost za palestinski narod i regiju“ će početi sa realizacijom.  Neobjašnjeno je kako će ova idealizirana budućnost biti integrisana u aparthejd i Bantustan sistem kontrole koji sačinjava „činjeničnu stvarnost“ izraelske vlade.

James A. Lucas

Napomena urednika
Ovo trebamo postaviti u historijsku perspektivu: obilježavanje kraja Rata koji je okončao sve ratove ukazuje na to da je 15 miliona života izgubljeno tokom Prvog svjetskog rata.
Gubici pretrpljeni u Drugom svjetskom ratu (1939-1945.) su bili puno većih razmjera u poređenju sa Prvim svjetskim ratom. 60 miliona civilnih i vojnih gubitaka je pretrpljeno tokom Drugog svjetskog rata. (Četiri puta više od Prvog svjetskog rata).
Najveće gubitke u Drugom svjetskom ratu su imale Kina i Sovjetski savez, 26 miliona za Sovjetski savez, dok Kina procjenjuje svoje gubitke na 20 miliona. Ironično, ove dvije države (saveznici SAD-a tokom Drugog svjetskog rata), koje su pretrpjele velike gubitke sada su prepoznate kao neprijatelji Amerike, te prijetnja za Zapadni svijet. Takozvani preventivni rat protiv Kine i Rusije je trenutno u pokušaju.
Njemačka i Austrija su izgubile skoro 8 miliona ljudi tokom Drugog svjetskog rata, Japan je izgubio više od 2.5 miliona ljudi. SAD i Velika Britanija su izgubile oko 400 000 ljudi.
Ovaj pomno istraženi članak Jamesa A. Lucasa dokumentira više od 20 miliona izgubljenih života tokom ratova vođenih pod vodstvom SAD-a, kao i vojnih pučeva, te obavještajnih operacija koje su obavljene uoči onoga što je eufemistično nazvano „poslijeratna era“ Značajni civilni gubici u Libanu, Siriji, Jemenu i Libiji nisu uključeni u ovu studiju.
Michel Chossudovsky, Global Research, 20. 01. 2019.